LANAC UDB-inih ZLOČINA…HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, svibanj 1969.

LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA – HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek, 

(Donosim ovdje opis Željka Bebeka o pogibiji generala Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine kojeg je on poslao dru. Branku Jeliću da ga uvrsti u njegovu novinu HRVATSKA DRŽAVA. Dr. Jelić je uvrstio taj članak Željka Bebeka u br. 171-172 HRVATSKE DRŽAVE za svibanj 1969. na stranici 7. Knjiga dra. Miljenka Dabe Peranića “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” i ovaj članak Željka Bebeka bi mogli uveliko poslužiti svim onima koji se budu bavili u pronalazku urote u ubojstvu generala Maksa Luburića. Za podsjetiti je da je Željko Bebek bio prvi i glavni urednik novine OBRANA kojeg je prvi br. izišao na Novu Godinu 1963. Pripisivajući ovaj članak iz novine HRVATSKA DRŽAVA i ako se potreba ukaže da se poslužim nekim citatima iz spomenute knjige, to ću učiniti.  Otporaš.)

LANAC UDBI-nih ZLOČINA SE NASTAVLJA, piše: Željko Bebek

LUBURIĆEV SURADNIK ŽELJKO BEBEK O UMORSTVU U CARCAGENTE

U ponedjeljak, 21. travnja oko 16 sati, netko je snažno pokucao na moja vrata. Iznenadio sam se posjeti trojice nepoznatih ljudi i već htio zatvoriti, kad mi jedan od njih pokaza iskaznicu inspektora tajnog redarstva. U prvi čas sam pomislio, da nešto nije u redu s mojim boravkom. Ili je netko iskoristio ovdašnje političko stanje i lažno me optužio? – (Lažno te optužiti ZAŠTO!!!???. Jer dok je Željko Bebek ovaj članak pisao za poslati u novinu HRVATSKA DRŽAVA, mnogi još Hrvati nisu ni znala za gnjusno umorstva generala Luburića. Ja bar tako mislim. MO.) pitao sam se. A onda je, nakon uobičajnih upita i odgovora u ovakvim prilikama, dolo objašnjenje iz inspektorovih usta. Kao tuš hladne code! “General Luburić je ubijen u Carcagentu!”

KAKO SE JE ČIN DOGODIO?

U nedjelju, 20. travnja, u generalovoj kući bile su samo tri osobe: pokojnik, njegov stariji sin Domagoj i Lija Stanić. Oko 9 sati Luburić je poslao sina, da mu kupi novine. Isgleda, da je dečko prisustvovao Sv. Misi, jer se vratio oko 10 sati, dao ocu novine i otišao se igrati sa svojim vršnjacima, dok su general i Stanić ostali spremati ručak. Kad se ponovno vratio oko 12 sati , u kući je bio samo Ilija. Na Domagojovo pitanje za ova, ovaj je odgovorio da je naglo taksijem otputovao u Benidrom (turističko mjesto na sredozemnoj obali) i da se neće vratiti za nekoliko dana. Mali nije ništa posumnjao. (U ovom opisu Željka Bebeka i o ovoj stvari ima nejednakosti koje se mogu naći u spomenutoj knjigi Dabe Peranića na str. 30/31, mo)

Ilija je dokrajčio spremanje ručka i već počeo postavljati stol. Tada je netko pozvonio. Bio je to Slavko Logarić, veliki prijatelj i bivši vojnik generalov, koji živi u obližnjem mjestu. (U spomenutoj knjigi Dabe Peranića Slavko Logarić je pozvonio na vrata točno u 13:25 mn., st.31, mo.) Stanić mu je ponovio pričicu (Interesantno je da je za Željka Bebeka ta laž Ilije Stanića da je general s taksijem otputovao u Benidrom je samo jedna obična “pričica”, mo. Otporaš.) o Benidormu i pozvao ga na ručak. Sva trojica su jeli skupa i razgovarali o svakidašnjim stvarima. Kasnije su uključili gramofon s hrvatskim pločama. Oko 14 sati Ilija je otišao s obrazloženjem, da ima posla. Drugi su znali da ima zaručnicu i tako su razumojeli žurbu. Malo zatim otišao je i Logarić svojoj kući. Sve je izgledalo normalno. A za čitavo to vrijeme general Luburić ležao je mrtav pod krevetom, samo nekoliko metara daleko od blagavaonice.

(U spomenutoj knjigi dra. Peranića ima na st.30 skica, tj. crtež rasporeda soba. Počevši s lijeva na desno je kuhinja, zatim spremište, dnevna soba, spavaona, tj. spavaća soba gdje je general spava i gdje se je pod krevetem pronašlo generalovo mrtvo tijelo, zatim nužnik, soba pa još jedna soba. U svojoj knjigi dr. Peranić opisiva razgovor i razgovore s Slavkom Logarićem koji je rekao dru. Peraniću da je ostavio cedulju i metnuo na stol pod pepeljaru, da bi ju general primjetio kada se “povrati”, st.31. Sada se postavlja jedno pitanje: Kako to da Ž. Bebek opisuje u detalje pripremanje ručka, odlazak i dolazak Domagoja sa kupnje novina, dolazak i odlazak S. Logarića i Ilije Stanića, a zna se da on tu nije bio? Što o tome piše dr. Peranić u svojoj knjigi je razumljivo, jer mu je to sve osobno pričao i ispričao Slavko Logarić. Tko je to sve (is)pričao Ž. Bebeku, to samo on zna? Mo. Otporaš.)

Te noći Domagoj je sam spavao u kući. Barem je tako mislio. (U susjednoj sobi nalazio se njegov otac – mrtav!) Ujutro se ustao dosta rano, na brzinu nešto doručkovao i otišao u školu. Kad su malo kasnije došli radnici tiskare, Španjolci, začudili su se da im nitko ne otvara. Ali jedan od njih imao je ključ i tako su ušli. Vele, da su na strop tiskare primjetili krv. Čak se priča, da je bilo krvi i na strojevima, što je nevjerojatno. Naime, pod je cementni, krv se prirodno gruša nakon kratkog vremena i nikako nije mogla stići u donju postoriju. Izgleda prirodnije, da su ga nešto trebali i zato se je jedan od njih popeo na kat, da ga potraži. Skoro izvan sebe pojurio je do prve redarstvene postaje. (Bilo bi za hrvatske povjestničare zanimljivo znati tko je i kada ove podatke dao Željku Bebeku. Znamo iz prve rečenice ovog Željkova opisa da je španjolsko redarstvo kod njega došlo oko 16 sati u ponedjeljak 21 travnja. Znamo i to da su španjolske vlasti zaključale kuću, pristupa nije bilo k njoj, i sl…Nadati se je da će Željko Bebek u svojim uspomenama mnoge nama još uvijek nepoznate detalje ovog slučaja iznijeti jer je bilo generalov prijatelj i suradnik. Mo.)

AUTOPSIJA I REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA

Dok su redarstveni samovozi jurili na sve strane i zvonili brzoglasi, sudska komisija je užurbano radila u generalovoj kući. Nije joj bilo teško rekonstruirati događaj, koji se odigrao ovako:

Nakon Domagojeva izlaska, general je nešto radio u kuhinji; vjerojatno pripremao ručak. Ubojica mu se približio s leđa i snažno ga udario u zatiljak nekom željeznom šipkom. Napadnuti je pao naprijed i lupin glavom o štednjak, od čega je zadobio veliku ranu na čelu. Tada mu je ubojica zadao još tri uboda velikim kuhinjskim nožem u vrat. Zamotao je mrtvaca u prozorski zastor i odvukao ga u prvu sobu, uguravši ga pod krevet. Zatim je brzo oprao tragove krvi, nož i odjeću te mirno nastavio pripremati ručak. Što se kasnije dogodilo već smo spomenuli naprijed. (Svakako bi treblo s ovim iskazom Ž. Bebeka usporediti video kasete iskaz Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., dakle samo 9 i 10 dana poslije ubojastva generala Luburića. Ovaj članak Ž. Bebeka, spomenuta knjiga dra. Peranića i spomenuti video iskaz Ilije Stanića bi mogli dati povijestničarima odskočnu dasku u svakom istraživanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

Liječnik je ustanovio, da Luburić nije umro odmah, nego tek nakon dva sata smrtne agonije. Ubojstvo se dogodili između 10 i pol i 11 sati. Dakle, još je bio živ dok su ostali ručali. Možda je čak čuo melodične zvuke “Kafu mi, draga, ispeci” prije, nego je konačno ispustio dušu.

NA TRAGU UBOJICE

Sumnja je odmah papa na Stanića, jer se je jedino on palazio u kući za vrijeme zločina. Zato je redarstvo usredočilo istragu u tom pravcu. U njegovu stanu, nedaleko od tiskare, pronađene su još mokre hlače, s kojih je prethodno bila oprana krv. Ali ubojica je već bio nestao.

Nije bilo teško ustanoviti, da je u nedjelju oko 14 sati i 15 minuta došao taksijem u Valenciju. Ali tu mu se je izgubio trag, te je potjera otežala. Prirodno je bilo predpostaviti, da je okrenuo prema francuskoj granici. Međutim, u ponedjeljak su pristala dva jugoslavenska broda u Valencijskoj luci; “Jugoslavija” i “Solun”. Dali su došli po ubojicu? Ako je istina – zašto dva, a ne jedan? Čak se je počelo pričati, da je viđena jedna brza bark kako juri prema njima. Zato su brodovi pretraženi, ali bez uspjeha. Da li su ti brodovi došli baš zato, da potjeru navedu na lažni trag ili slučajno? To je još nepoznato i u ovom času manje važno. Činjenica je, da su vlasti konačno okrenule na pravi put: prema granici.

I tek u utorak su saznale, da je Stanić u Valenciji uzeo drugi taksi i uputio se prema Barceloni. Tamo je stigao točno u 20 i 5 minuta, a u 20 i 15 kreće jedan vlak za Francusku. Sve se rasvijetlilo. Nažalost! Od ovog bijega iz Carcagente do otkrića zločina ubojica je imao dosta vremena da stigne do Pariza, a ne samo prijeđe granicu.

TKO JE ILIJA STANIĆ?

Došao je u Francusku sredinom 1967. iz Njemačke. Najprije se utekao pod okrilje fra. Branka Marića u Madridu rekavši, da ga progone njemačke vlasti radi neke tučnjave, u kojoj je ranio jednog Njemca. Ovaj ga je uputio generalu Luburiću, gdje je jednio mogao imati zaposlenje. Tu je i ostao. Rodom je iz jednog sela u blizini Konjica. Otac mu je bio istaknuti hrvatski borac, koji je nastavio ratovati 7 godina nakon pada NDH kao pripadnik ilegalne skupine Arapovića i drugova. Poginuo je 1952. u bijegu pred srbokomunističkim vlastima, kad su izdajom bili otkriveni i opkoljeni. I sam Ilija je bio 3 godine u zatvoru, premda tek sada ima 24 godine. (Od kada je izišla na javnost video kaseta izjava Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. i pismo Josipa Perkovića iz hrvatskog poslanstva iz Budimpešte 1992. godine, kojeg je pisao “svojim kolegama u Beograd”, sada se zna da je Ilija Stanić bio doušnik i plaćenik Udbe, da je bio uličar i da nije bio na Golom otoku kako je tvrdio. Bio je u zatvoru u Sarajevu zbog provala i krađa. Mo.)

Sve mu je to služilo kao izvrsna iskaznica kod bivšeg generala, (titula uvijek ostaje TITULA bio čovjek živ ili mrtav, mo.) koji je čak tvrdio, da je osobno poznavao starog Stanića. Istina – ili je to govorio samo zato, da u vlastitoj podsvjesti otkloni svaku sumnju? Nikad se neće saznati, jer je tajna otišla sa njim u grob. Ali je činjenica, da su u skladu i potpunom povjerenju proveli oko godinu dana pod zajedničkim krovom, blagujući za istim stolon. Ilija je poslušno radio sve poslove u tiskari. Vani ga je Luburić čak predstavljao kao svog bratića. Dok se jednog dana nije dogodio malo čudan lom.

Nastavlja se.
https://otporas.com/pismo-dra-m…
https://otporas.com/tko-su-bili…
https://otporas.com/remek-djelo…
https://otporas.com/zapisnici-s…

ILIJA ISTJERAN JER JE PLJUSNUO LUBURIĆEVO KĆER

Mislim da je bio konac kolovoza ili početak rujna prošle godine. (68, mo.) Za vrijeme jednog generalova otsustva Ilija i dvanaestogodišnja Drina (Drina je rođena 26 veljače 1956., mo.) su nešto raspravljali. Izgleda da je došlo i do oštrijih riječi., jer ju je Stanić pljusnuo. Kad je to general saznao od sluškinje, dao je svom štićeniku nešto novca i pokazao mu vrata. “Na stranu naši nacionalni osjećaji i politika, ali ne mogu dopustiti da netko tuče moje dijete u mojoj vlastitoj kući” – rekao mi je dosta kasnije Maks, komentirajući događaj i svoju odluku. (Ne znam šta bih rekao na ovaj citat Željka Bebeka. Prvo treba ispitati i točno saznati dužinu tog vremena “…rekao mi je dosta kasnije…” To “kasnije” može značiti: godinu i više, mjesec i više, a Željko je ovdje ne određen, tim više da je Stanić počeo raditi kod generala početkom studenoga 1968. pa do 20 travnja 1969., što je sve ukupno ni pola godine. Drugo treba se uzeti u obzir da je Ilija tada radio u tiskari DRINAPRESS i da je kadkada i po potrebi radi pripremanja svoje knjiga JEDAN NAROD U OPASNOSTI za tisak, Željko tu dolazio, i treće može se saznati iz Maksovih pisama koja je pisao Dabi Peraniću da Maks nije imao previše povjerenja u Željka Bebeka.Tako Dabo iznosi u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na st. 46 kako mu je general pisao 27 prosinca 1963. da je Željki dao “pakrački dekret”, što znači da ga je otjerao s posla početkom siječnja 1964. godine. U knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA general je više puta spominjao Željka Bebeka, tako da u jednom pismu piše dru. Peraniću da više sumnja u Bebeka nego u Stanića. A dr. Peranić u svojoj gore spomenutoj knjigi piše na strni 204: “…Vidjeli smo mišljenje Generalovo o Staniću u slučaju dvije željezne motke koje je General našao u svom stanu par mjeseci prije svoje pogibije: General je sumnjao na Bebeka, a ne na Stanića…” Mo. Otporaš.)

Krajem prošle godine čuo sam i dvije međusobno protuslovne teorije zainteresiranih. (Dvoje zainteresiranih u ovom slučaju su svakako od 12 i pol godina dijevojčica Drina Luburić i 24 godine Ilija Stanić. Mo.) Dali je Stanić udario curicu zato što mu je ona odbila ženidbenu ponudu “jer da je obična ništarija”, kako je tvrdio general, (Nešto se ovdje ne poklapa. General tu nije bio, a tvrdio je general, kako Željko Bebek kaže, da je Ilija udario Drinu “jer da je obična ništarije”, i na kraju da je Ilija rekao “…da o ženidbi nije bilo ni govora…” mo.) ili zato, što je Drina u običnom razgovoru nazvala “ništarijama sve Hrvate”, a da o ženidbi nije bilo ni govora, kako je pričao Stanić. (Bilo kako mu drago, netko je za nečije račune u ovom članku izmislio priču o ženidbenoj ponudi sa dijevojčicom od 12 i pol godina. Mo. Otporaš.) Važno je samo to, da je on curicu zaista udario i da je izgon uslijedio iz osobnih, obiteljskih, a ne političkih razloga.

ODLAZI U INOZEMSTVO I PONOVNO SE VRAĆA

Opet se je obratio fra. Branku, koji mu je uredio putnicu i dao mu još novca. Od kad je tada prešao španjolsko-francusku granicu, nitko ne zna gdje je sve bio. Kad sam početkom listopada prošao kroz Pariz, bio je u kući dra. Peranića. Susret je bio toliko kratak, da sam ga kasnije zaboravio. (Ali zato dr. Peranić nije zaboravio taj susret, pa u svojoj spomenutoj knjigi na strani 45 i 46 piše: “…Upravo smo završili s večerom. Za stolom se nisam mogao sabrati…Razmišljao sam dali je Stanić upleten u aferu protiv mene ili nekog drugog? Pomislio sam opet na njegova prijatelja ” s autom”. “On bi mi otvorio oči” “…Nisam trebao dugo čekati na odgovor. Netko pokuca na vrata…Ne znam već tko je otvorio vrata na kojima je stajao – Željko Bebek. Dok smo se pozdravljali logika je radila…” Strana 46: “Bilo je to 5 listopada, prvu subotu poslije Stanićeva nestanka.” Pročitati spomenutu knjigu dra. Paranića taj “s autom” je bio Željko Bebek, koji je nenadano došao u stan dra. Peranića a da ovaj za taj dolazak nije ni znao. Mo.) Stvarno sam ga upoznao (Iliju Stanića, mo.) tek sredinom istog mjeseca kad se vratio u Valenciju i molio generala, da ga ponovno prime u kuću, jer da mu u Njemačkoj i Francuskoj nisu dali boravak. (Ovo ne odgovara istini. Prvo Dabo Peranić piše u svojoj spomenutoj knjigi na strani 43 i 44: “26. Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja, (5) (Taj br.(5) je tako označen u knjigi. Kada mi je u New Yorku dr. Peranić 20 kolovoza 1978. godine dao rukopis te knjige da pregledam. Tu je bio posebni list od 34 broja koji svaki za sebe pojašnjava svoju ulogu u ovoj knjigi. Tako br. (5) je Vidušin “Freskić”, 257 bis, Bld. Jean Jaures, 92 Boulogne-Billancourt. Mo.) drugi mu tražili posao (6) (Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17e, mo.) a za legalizaciju sam ga poslao kod Vlč. Ostojića, Upravitelja Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u. Kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju, (Prefeecture de Police, Paris) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, rekao stanarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao – Bog zna gdje…” Tako dr. Peranić piše kada je bio kod njga u Parizu Ilija Stanić, a general piše pismo dru. Peraniću 25 rujna 1968. a deset dana kasnije Ilija dolazi kod Peranića u Paris što je 5 listopada. Mo. Otporaš.) I primio ga je , ali ovog puta samo na posao i hranu, dok mu je iznajmio jednu sobu u blizini, “da se prijašnji slučaj ne bi ponovio”. (Mnogi nas smo pročitali Izjavu Ilje Stanića koju je dao bosansko/hercegovačkoj Ubdi 29 i 30 travnja 1969. godine u kojoj Ilija kaže da je direktno iz Pariza došao kod svojeg prijatelja Željka Bebeka u Valenciju i tu bio kod njega dok se generala nije pripremilo da se mogne ponovno vratiti. Mo.)

Baš u to vrijeme je počelo tiskanje moje knjige, koju sam osobno uređivao. Kako sam također trebao boraviti u mjestu, general me zamolio, da nađem sobu za dvojicu, kako bi bilo jeftinije. Poslušao sam ga. I od 25 listopada do 28 prosinca dijelio sam prostoriju s budućim ubojicom generala Luburića, a da na to nikada nisam mogao pomisliti. (Mnogi Hrvati ni za ovo otkriće od 2 mjeseca i tri dana zajedničkog boravka sa Ilijom Stanićem nisu znali. Mo.)

“DOBAR MLADIĆ”

Sudeći po njegovu ponašanju za čitavo vrijeme našega pozananstva, ne bi trebali ovi navodni znaci. U tiskari je nastavio raditi kao i prije. U međusobnom ophođanju ni jedan od njih nije davao nikakva znaka, da se sjeća prijašnjeg izgona i motiva, koju su ga prouzročili. Čak su se često srdačno šalili. Ni Drina nikad nije spomenula svoju “ženidbenu odbijenicu”. (Jer je nije bilo i nije moglo biti, a što nije bilo o tome se i ne govori, mo.) A kad je baš u to vrijeme general otpustio (Može se u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (pro)naći nekoliko pisama gdje general piše Dabi Peraniću baš o toj sluškinji Leonari da će ga napustiti a “…da ćemo bodri Ilija i ja biti sada stopanjice…” ili tako nešto slično, mo.) staru sluškinju, Ilija se pretvorio u pravu domaćicu. U stan je dolazio samo na spavanje, i to uvijek kasno. Ponekad je izlazio sa svojom zaručnicom (Tu smo! Ako je Ilija Stanić “pljusnuo” Drinu u početku rujna a sada je početak studenoga, tj. nekih dva mjeseca od “pljuske”, onda svi izgledi postaje da je Ilja Stanić već imao “zaručnicu” prije spomenute “pljuske”. Mo.) ili sa prijateljima na ples. Svi su ga smatrali simpatičnim i uljudnim mladićem.

Naši osobni razgovri nisu bili česti. Ja sam bio previše zaokupljen svojom knjigom, a inače sam ga smatrao politički nezrelim. Kad smo to činili, obično smo raspravljali o “Starima i mladima”, poglavlju moje knjige, koje mu se neobično sviđalo. Davao je utisak dobra nationaliste, ali bez vlastitih ideja; čak se nije oduševljavao ni za čije ideje. Obješnjavao sam to bitnošću njegove osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama. K tome je premlad i bez škole (zanatlija). Proveo je tri godine u zatvoru, a da mi nikada nije htio reći zašto. Na svaki moj upit odgovorio je protuupitom: “A što ti misliš?”) Sanjao je o povratku doma i o tome volio govoriti. Također o ženama i dobrom životu. “Tipični hrvatski maldić današnjice, proizvod jugoslavenskog komunističkog društva (ili sarajevskih ulica…, mo.) – pomišljao sam. U njemu još nije potpuno umrla hrvatska svijest, ali niti izgrađena prava nacionalna ni ljudska osobnost. Sve ovisi od budućeg “tesara”, koji će obraditi ovu sirovinu. (Po svim do sada znanim dokazima, tu “sirovinu” obrađivali su “tesari” u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu. To dokazuje i njegov dolazak u Pariz i tajno skitanje po Parizu. Mo.) I često sam u duši prokleo one, koji su nas doveli u ovako stanje, kao i one, koji “ne tešu” ovu mladež prema hrvatskom nacionalističkom modelu! jer nema sumnje, da jugo-komunisti ne gube vrijeme.

BEZ PERSPEKTIVE

Što će biti od ovoga i mnogih ovakvih? – pitao sam se često. “Ne znam što da radim” – govorio mi je i on sam. Tvrdio je da nema nikakvih isprava ni novca, a niti se je Luburić o tome brinuo. Odjeće je imao vrlo malo, vidio sam. U tiskari je zarađivao 200 peseta tjedno, stan i hranu. A radio je mnogo i sve: uvezivao, pisao adrese, išao na poštu, kuhao, ribao, prao, bojio…čak i nedjeljom je morao ostati topiti olovo, dok su drugi mladići šetali i zaručnica ga čekala. (Ja sam to “…i zaručnica ga čekala…” odgonetnuo i tako razumio da je ta “zaručnica” bila Ilije Stanića zaručnica koja je svojeg dečka, dakle Iliju Stanića čekala, i da je Ilija imao ovu zaručnicu prije nego je u početku rujna “pljusno” generalovu kćer Drinu. Mo.) Pokušavao sam ga hrabriti. Neka se strpi. Jedan revolucionarac mora biti spreman na sve, odreći se sebe…Vidio sam, da nije prihvaćao. Nisam ni očekivao, da privati. Lako je savjetovati, ali nije biti strpljiv.

Od kuće su mu pisali često. Tražili su novca. “Lip si nam, Ilko, i sve cure vele, da si lip…” I to ga je mučilo, sigurno. “Oženi se, zaručnica ti je bogata” – savjetovao sam mu (Nemam na ovo šta nadodati osim reći da je ona “ženidbena ponuda” izmišljena za nečije račune, mo.) kad smo se vidjeli zadnji put. Kao da nije čuo moj savjet, gledajući u daljinu, odgovorio mi je “sasvim treće”. “Ma ipak me sve ovo ne zabrinjava mnogo, ali nikad mu (Maksu) ne ću zaboraviti jednu stvar: kad smo jedamput razgovarali o mome ocu, odmahnuo je rukom i rekao, da su ono sve bili ljudi bez iluzija, koji su se ostali boriti u šumama poslije rata. Bilo mi je gore, nego da me je udario nožem u srce.” (O ovome je i Ilija Stanić kasnije pisao u svojim raznim izjavama. Dakle, mogla bi biti istina da je on to pričao Željku Bebeku. Samo bi se sada moglo postaviti pitanje: zašto je Ilija to Željku Bebeku pričao ako je on već znao da će u određeno vrijeme ubiti generala? Dali je Iliji Željko Bebek bio osoba od velikog povjerenja, ili još nešto više!? Mo.)

OSVETNIK ILI UDBAŠKI AGENT

Dok ovo pišem, vjerojatno je već započeo verbalni rat između jugoslavenskog i hrvatskog izbjegličkog tiska. Znam, da su zagrebačke i beogradske novine odmah ustvrdile, da je to “obračun među ustašama”. Naši će sigurno jednostavno konstatirati: udbaška posla, da bi zatim posvetili čitave stranice uobičajnim nekrolozima. Bit će i “lovljenja u mutnom”. A Istina? Ta skoro nikada nije u ekstremima, nego negdje u sredini.

Već do sada navedene činjenice stvaraju sumnju: da li su ubojicu pokrenuli osobni motivi ili je bio (on, Ilija Stanić, mo.) samo izvršitelj UDB-inih naloga? Nema sumnje, da je Stanić prije jedno 4 godine došao u izbjeglištvo s iskrenim namjerama. Njegov identitet, kojim se predstavio generalu Luburiću, istinit je. Dakle, osvetnik?

Ne! Sve se je promjenilo za vrijeme njegova boravka u iznozemstvu krajem prošle godine. Tamo se je sastao s jednim svojim starim prijateljem, za kojega sigurno znamo da radi UDB-u. On ga je uvukao u njihove mreže. Kad se je vratio, već je imao zadatak. Dobio je i suradnju. Evo dokaza:

1. Premda prije nikada nije imao novaca i pred nama je i dalje glumio krajnje siromaštvo, kasnije se ustanovilo, da je trošio velike svote i čak uvijek imao dosta stranih deviza: dolara, maraka…

2. Dan prije zločina naglo je otputovao u Valenciju i još brže se ratio. Nesumnjivo se sastao s nekim, koji su da je donio zapovijed i isprave. Čak su ga neke osobe vidile u društvu nekog čovjeka trideset i petih godina, vrlo kratke kose, koji je davao jasan utisak stranca. (Da budem što kraći mojim dopunama, želim ovdje reći to: da bi za svako istraživanje urote oko ubojstva generala Luburića terebalo uzeti u obzir: (1) Ilije Stanića izjavu bosansko-hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., (2) knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA i (3) ovaj članak Željka Bebeka kojeg je on poslao novini DRŽAVA HRVATSKA skoro odmah iza generalova ubojstva. Mo.)

3. Budući da nije imao nakakvu putnicu, a sam je legalno prešao granicu poslije zločina, nema sumnje, da mu je “netko” na vrijeme donio krivotvorene improve.

I konačno – znamo sigurno, da je odsjeo u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu, jer je odotud čak pisao neka pisma, u kojima stoji i njegovo priznanje, da je ubojstvo izvršio. (Treba svakako uzeti u obzir i ovaj Ž. Bebeka cijeli paragraf. On piše sa “znamo, u množini, što bi se moglo prevesti i sa “mi”. Tko bi mogli biti ti “mi”? Tko je Ž. Bebeku u tako kratkom roku vremena mogao dati do znanja da je Ilija Stanić odsjeo u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu. Dr. Peranić u svojoj spomenutoj knjigi piše na stranicam 175-178 i donosi tri pisma koje je navodno Ilija Stanić pislao Stipi Mikulić u Švedsku, Iliju Vučiću u Njemačku i Dabi Peraniću u Pariz, i da su ta pisma poslata sa pošte Rue de Pyrennes, Paris 20e, 2 svibnja 1969. godine. Ilije Stanića izjava Udbi je od 29 i 30 travnja, dakle 3 do četiri dana prije nego su pisma odaslata spomenutim osobama. Drugim riječima Ilija Stanić nije mogao pisati ta pisma, jer već više nije bio u Parizu. Netko je drugi u ime Ilije Stanića pisao ta pisma i potpisivao se u njegovo ime, tako kako bi se što više moglo zbuniti već zbunjene Hrvate. Pisma su pisana rukom i dr. Peranić analizira pisma i svako slovo, i to donosi sa slikama u spomenutoj knjigi i dolazi do zaključka da taj rukopis nije rukopis Ilije Stanića. Željko Bebek zna za sigurno “I konačno – znamo za sigurno…” da je Ilija Stanić u jugoslavenskoj ambasadi u Paruzu, jer hotimično ili ne Ž. Bebek sebe ubraja u one “mi”. Mo.)

PRAVI ZLOČINAC JE U BEOGRADU

Gornje je dostatno za sudske vlasti. Zličinac je otkriven. Jedino manjka uhvatiti ga i suditi prema odnosnom zakonskom članu. Ali za nas Hrvate nationaliste i prokomuniste polje mora biti šire. Za nas je važniji začetak, nego izvršitelj zločina. Lako ga je otkriti. Stijačić ga je otkrio prije nas, kad je u rujnu prošle godine izjavio u beogradskom “Parlamentu”: “Znamo tko su. Ubuduće se ne ćemo štediti. Treba ih likvidirati!” I likvidacija uskoro započela u masovnijem obliku. Dvojica u Parizu, dvojica u Trstu, jedan u Frankfurtu, četvorica u Minhenu. Ali sve su to bile “sitne ribe” za UDB-u. Trebalo je beogradskoj čaršiji prinjeti neku značajniju žrtvu. I koja je mogla biti veća od “bauka” Maksa Luburića? Ubojica im je došao kao naručen.

To je nesumnjivo bio pravi uzrok zločina. Svrha je višestruka. Komunistički tisak upravo je bio napao UDB-u zbog nesposobnosti i nesuvremenosti. “Građani” Srbije bili su izgubili svako povjerenje u svoje “organe sigurnosti”. Trebalo je učiniti nešto, što bi im povratilo atribute “svemoćnih”. Ubiti Maksa! I to u sred Frankove Španjolske! A znali su, da će čak naići na potporu zapadnih “humanista”. I zaista, pariške novine “Combat” i “Le Monde” odmah su im izišle u susret, veleći, da je ubijen “hrvatski Eichmann”, koji ima na duši 300.000 žrtvava. (Ne treba se čuditi Francuzima i drugima koji tako misle niti ih za njihovo mišljenje treba okrivljivati. Koliko ima Hrvata da i danas koji tako ili slično misle!? Pročitati u ovom istom broju novine Hrvatska Država, strana 3 članak “POVODOMA TRAGIČNE SMRTI V. LUBURIĆA” iz kojeg se mogu izvući ideje sličnog mišljenja. Članak nije potpisan što daje naslutiti da je vlasništvo i mišljenje urednika novine Hrvatska Država, a urednik te novine je bio dr. Branko Jelić. Iz mnogih pisama Maksa Luburića koja se nalaze u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA može se zaključiti da dr. Branko Jelić nije bio sklon Maksu Luburiću i njegovim idejama u borbi za Oslobođenje Hrvatske. Čak Maks piše u nekim pismima svojim suradnicima da je dr. Jelić izjavljivao preko njemačke televizije sve najgore o Maksu i da je on ratni zličinac. Možda ću ovaj nepotpisani članak staviti ovdje za bolje razumijevanje cijele situacije. Mo. Otporaš.) Dakle, ne će baš biti “prokomunistički” Zapad, koji će prolijevati suze za hrvatskim žrtvama i osuditi ubojice. Naprotiv!

Kao i uvijek, UDB-a odmah nastoji izvući i drugu korist. Dok vješto prikriva svoje zlodjelo pred stranom javnošću, koja nasjeda, pokušava optužiti iskrene hrvatske rodoljube i tako unijeti pomutnju u naše već i onako mutne redone. Sam Stanić, po njezinu nalogu, već je pisao na sve strane neka “nevina” pisma, gdje optužuje pisca ovih redaka. (Ovo je po prvi puta da sam bilo gdje čuo ili pročitao da je Ilija Stanić optužio Željka Bebeka. Može to i biti tako, ali fale izvori, jer ovi je članak Željka Bebeka pisan između mjesec i mjesec i pol dana od ubojstva generala Luburića, dakle u vrijeme dok se je Ilija krio i dok za njega nitko nije znao osim njegovih naredbodavaca. Istina da su neki iz jugoslavenske ambasade iz Pariza slali pisma Iliji Vučiću u Njemačku, Stipi Mikuliću u Švedsku i Dabi Peraniću u Pariz i ta pisma/razglednice potpisivali imenom Ilija Stanić. Mo.) U djelu španjolskog tiska objavljena je moja slika kao Stanićeva, a riječju optužen je g. Oreč, koji također nema ništa sa zlodjelom. Slučajno? Odnosni urednici i novinari uskoro će odgovarati pred španjolskim sudom i tek onda ćemo otkriti to njhovo “vrelo obavjesti”. (Ubojstvo Maksa Luburića nije bila nikakova tajna i to ubojstvo se je prepričavali u raznim skupinama i na razne načine. Tako se je spočitovavalo nekim istaknutim Hrvatima i generalovim prijateljima i suradnicima koji su bill u blizini i imali priliku biti na generalovu sprovodu, a nisu bili. Možda baš upravo poradi toga su neki španjolski novinari, koji su znali da je Željko Bebek bio generalov suradnik i bio prvi glavni i odgovorni urednik novine OBRANA, nije bio na generalovu sprovodu, iako ga je španjolsko redarsvto o tome obavijestilo oko 4 sati poslije podne u ponedjeljak 21 travnja, a sproved bio u utorak 22 travnja. Ja sam tada živio u San Franiciscu i saznao za generalovu smrt u nedjelju 27 travnja oko 6 sati na večer. Mo. Otporaš.)

Osobno sam očekivao sličnu djelatnost s UDB-ine strane, jer je dobro poznata njezina bitnost. Kad su ranili Pavelića, optužili su upravo Luburića za zločin. Prirodno je, da sada postupe slično i opet pokušaju “ubiti dvije muhe jednim udarcem”, ako ne više njih. Očekivao sam i neozbiljnost od zaista neozbiljnog dijela hrvatskog izbjeglištva. Ali nikad nisam ni pomišljao da…. (Ove četiri točkice koje je Željko Bebek stavio poslije riječi od dva slova “da” za nekoga bi mogle značiti bilo šta, ali za mene znače: da Željko Bebek nikad nije pomišljao da bi ga se moglo osumnjičiti da je bio dio urote u generalovu ubojstvu. Ja osobno u to ne vjerujem, ali ima ih koji možda drugačije misle. Mo.)

ZAKLJUČAK

Ne pišem nikakav nekrolog. Bit će ih pozvanijih za to. Tek ispunjavam dužnost obavijestiti hrvatsku javnost o pojedinostima događaja, jer su mi dobro poznate i jer su me mnogi za to molili. Dodao sam neke osobne misli zato, što tretiranu temu smatram najvažnijom činjenicom u ovom slučaju i opće u životu hrvatske emigracije danas i sutra. Činjenicu, da su Hrvati počeli ubijati Hrvate za račun tuđinca. Počeli velim? Možda je bolje reći – nastavljaju ubijanjem. To je ono važno i tragično. U ovom slučaju izgubili smo dva Hrvata, dva suborca. U nedavnoj prošlosti mnogo više. Neki su mrtvi, a drugi u neprijateljskim redovima, koji će nastaviti zlodjela, te je gore, nego da su pali. A dotle se mi iživljavamo i igramo velikih vođa, dok nas poganski i krvnički žrtvuju na oltar beogradske čaršije.

Teče hrvatska krv, koju prolijeva hrvatski nož za srbijanske dinars, a mi ne činimo ništa, da to spriječimo. To je ono bolno. Do kad će to tako biti? Odgovorite, gospodo, barem sada!

Kraj ovog opisa Željka Bebeka kojeg sam prepisao iz novine HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172 svibanj 1969., str. 7.