“LA CROATIE” I PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRU. DABI PERANIĆU 26 KOLOVOZA 1962

PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRU. DABI PERANIĆU 26 KOLOVOZA 1962.

1. 
   HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE.
   
   (To je naslov članka novine “LA CROATIE”, br. 6, 1964. Ovu novinu u suglasnosti s generalom Drinjaninom na francuskom jeziku je pokrenuo dr. Miljenko Dabo Peranić. Koliko mi je poznato izišlo je samo šest brojeva i ovo je zadnji broj. Ovaj intervju je bio s fra. Pio Fržopom. On je bio dušobrižnik za izbjegle Hrvate u izbjegličkim logorima u Italiji te imao iz prve ruke podatke spomenute u ovom intervju. Prilikom posjete Parizu te godine 1964., fra. Pio Fržop se je spremno odazvao za ovaj intervju i donio živih, jezovitih i stravičnih dogodovština kroz koje su mnoge Hrvatice i Hrvati prolazili a da za to hrvatski narod ni Hrvati uopće nisu znali. Iako je ovaj intervju preko pola stoljeća star, mišljenja sam da bi ga Hrvatice i Hrvati s velikom pažnjom i napetošću trebali pročitati, danas, godine 2015., i tako, kroz ovaj intervju saznati kroz koje muke, poteškoće i probleme je prolazio hrvatski izbjeglica. Ja ću ovaj intervju prevesti s francuskog na hrvatski i u nastavcima iznijeti i ako se ukaže potreba, pola stoljeća kasnije, a bio sam živi svjedok ovog intervjua, nadopuniti neke nespomenute a prikladne za ovaj intervju dogodovštine, to ću učiniti.
   Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otporaš.)

   Mi smo u XXetom stoljeću. Nije potrebno samo to reći da je Churchill predao Titi u svbnju 1945. 250.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila na pokolj, nego, također u ovo vrijeme neki, nazovimo ih, slobodni narodi u svijetu, zatvaraju hrvatske izbjeglice te ih zatim prodaju Titi po cijeni vrijednosti jednog konja, nekoliko svinja ili nekoliko metara drva.
   Hrvatski dušobrižnik iz Campa St-Sabba u Trstu, Franjevac Vlč. fra. Pio Fržop, očevidni svjedok ove trgovine, boravio je ovih dana u Parizu. Uprava novine “LA CROATIE” iskoristila je priliku njegova boravka kako bi se upoznala istina sa ovim bolnim i tužnim poslom. (Misli se na trgovinu hrvatskih izbjeglica, mo.) Iznosimo u javnost naš razgovor s Vlč. Pio.

   LA CROATIE: “Saznali smo preko hrvatskog slobodnog tiska za bolne i tužne slučajeve izručenja hrvatskih izbjeglica od strane austrijskih vlasti a poimenice talijanske vlasti. Čuli smo stravične priče ovih nesretnih Hrvata koji su se bacali kroz prozore, i tako radije pristali na smrt nego biti izručeni i predati Titi. Možete li nam reći razloge koji su nagonili talijanske vlasti, na primjer, za prakticirati tu vrst trgovine sa ljudskim životima?

   FRA PIO: Tito se je bojao hrvatskih izbjeglica.
   “Ima dvije vrste hrvatskih izbjeglica koji muče Titinu vladu, koja je sastavljena od pet naroda (Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i Makedonci) (interesantno za današnji naraštaj i za današnje prilike je to da Vlč. Fra. Pio Fržop nije tada spomenuo neku tada nepostojeću “bošnjačku” narodnost. Dakle, ta “bošnjačka” narodnost je nikla u glavama čimbenika međunarodne zajednice zadnjih godina dvadesetog stoljeća, mo. Otporaš.) stvoriti samo jednu narodnost i služiti se ljudima kao sa pokornim životinjama:
   ” 1. – Oni koji su utekli iz Hrvatske s ciljem da se pripreme u slobodnom svijetu za jednu konačnu i odlučnu borbu protiv komunizmu i za osloboditi Hrvatsku Državu (1941-1945)
   ” 2 – Oni koji su patili u komunističkim zatvorima i koji žele objaviti Slobodnom Svijetu strahote koje su mučile njihov narod; između ostalih, donosim dva imena od njih: Ivo Boras i Zvone Prpić.
   ” Ova dvojica su živi svjedoci nečuvenih strahota i neutaživi šampioni za slobodu. Nedavno su oni su stvorili velikih neprilika i briga beogradskoj vladi:
   ” a) Njihova intervencija kod američkog Konzulata u Trstu dana 17 listopada 1962. kojem su predočili nepravde koje vlasti Rima (tj. talijanske vlasti, mo.) prakticira dugih niz godina protiv hrvatskih izbjeglica; te u isto vrijeme su mu predali pismo adresirano za Predsjednika Kennedy-a, u kojem su ga podsjetili na položaj i život hrvatskog naroda, kao i na legitimne želje hrvatskog naroda za oslobođenje Hrvatske Države (1941-1945); istaknuli su također i izručenje hrvatskih izbjeglica i trgovinu između Italije i Jugoslavije gdje su Hrvati prodani kao robovi;
   ” b) Počinjeni atentat u Bonu dana 29-11-1962., na zgradu jugoslavenske trgovačke misije, je bio čin pokazati svijetu nezadovoljstvo hrvatskog naroda protiv stvarne komunističke države, i tražiti pravo za hrvatski narod na svoju Državnu Nezavisnost, zbog čega su oni progonjeni kod kuće a u stranom svijetu stvar označena za trgovinu:
   “c) Po prikazivanju u Genevi dana 22-5-1962. jednog doseja pred društvom Naroda tičući se hrvatskog pitanja, pod imenom “Hrvatski Izbjeglica”, u kojem su opisane uzajmne obveze Rima i Beograda, tičući se izručenja i trgovine sa Hrvatima; u kojoj je iznesena na dan svijetlosti želja hrvatskog naroda za svojom suverenom Državom i u kojoj je naš porobljeni hrvatski narod tražio ista prava koja imaju i svi slobodni narodi.

2. – Samo izbjeglica može govoriti slobodnom svijetu o stanju, životu i osjećaju hrvatskog naroda. Zato režm iz Beograda ometa svim mogućim sredstvima bijeg iz Hrvatske vani, ako je to samo moguće, te nastoji se dočepati pod svaku cijenu, držeći se savjeta Moše Pijade protiv Hrvata, još od 1949: bolje ih je hraniti nego se od njih braniti. To jest: bolje je i sugurnije za komunističke vlasti kupiti Hrvate u Italiji i Austriji i zatim ih držati u zatvoru, nego ih nesmetano ostaviti u slobodnom svijetu, gdje se oni mogu pridružiti u radu za oslobođenje Hrvatske Države.

   – Ali, budući da je jugoslavenska komunistička vlada znala koji su, među izbjeglicama, stari svjedoci, zatvorenici i borci za slobodu; oni su se trudili da im sve hrvatske izbjeglice dođu do šaka, kako bi zatim među njima pronašli one nepovoljne svjedoke i hrvatske borce za likvidaciju.

   – Zato je vlada iz Beograda već dugo vremena usavršavala dobre odnose sa Rimom, u vidu za izručiti hrvatske izbjeglice; to je bio osobno Fanfani, predsjednik talijanske vlade, koji je razgovarao, koncem lipnja 1962. u Rimu sa Rankovićem, podpredsjednikom vlade iz Beograda, njihovi su razgovori to odmah potvrdili za Hrvate u Italiji, kako to dokazuju izručenja i trgovina sa hrvatskim izbjeglicama od lipnja 1962.

   LA CROATIE: – Očevidno je, Vlč. Pio, da je jedan takav postupak prema Izbjeglicama neljudski. Ali često se dešava da Države koriste (upotrebljavaju, mo. Otporaš.) makijavelističke metode, a to je bio taj Talijan kako bi postigao svoju svrhu. Postoji li, prema tome, način kako zaštiti te nesretne izbjeglice?

   FRA. PIO: – Svakako. Postoje međunarodni ugovori.
   – Zaštita izbjeglica je jedna stara praksa, poznata još od barbarskih naroda.
   – Nju se je poštivalo kako bi se izbjegle još gore stvari.
   – Davanje pravo utočišta (Azila, mo.) izbjeglicama za vrijeme ratova i revolucija, progonstva i nasilja, za spas života milijune nevinih tijekom svjetske povijesti, tako da ona predstavlja kao prva pomoć, i najefikacnija za vrijeme najsilovitijih nereda.
   – Najveći nerdi su počeli u Hrvatskoj 1918.; i nisu prestali od tada pa sve do danas. Od tada pa na ovamo mnogi Hrvati su napustili svoja ognjišta sklonivši se u druge zemlje, najprije u Italiju i Austriju, zatim dalje.
   – U Trstu se nalazi jedno središte za doček izbjeglica, kao također i Odbor za ispitivanje.
   – Odbor za ispitivanje (Commissione partetico), je formiran od više naroda, koji prikuplja iskaze izbjeglica i ispitiva razloge bijega, kako bi mogli odobriti ili odbiti politički status azila.
   – Svi bivši ratni zarobljenici ili progonjeni imaju pravo na politišku zaštitu, (azil, mo.) čak i osobe kojima prijeti progon (Genevski ugovor iz 1951. godine).
   – Odbor za ispitivanje sluižbuje u ime Ujedinjenih Naroda, naime u ime Velikog Povjerenstva za izbjeglice u Genevi, kod Lige Naroda, koji su izglasali 1951. jedno Povjerenstvo za zaštitu izbjeglica.
   – Prema izjavi predsjednika Kennedy-a iz 1962., talijanska vlada iz Rima, koja izjavljuje da su prava izbjeglica nepovredivi, prima jednu značajnu svotu novca za izbjeglice. Osim tog priloga (te pomoći, mo.) neka međunarodna karikativna društva koja djeluju u Italiji za pomoći izbjeglice, njihovo iseljivanje i njihov smještaj, kao N.C.W.C.

   Osobe koje su tu radile nisu toliko bile zainteresirane za ove osobe bez zaštite, kao Njegova Uzoritost Biskup Antonio Santin.

   LA CROATIE: – Čuli smo priče kako talijanska policija izručiva Hrvate titinim vlastima. Kako bi što bolje izvijestili naše čitatelje, možete li nam dokumentirati neke slučajeve?

   FRA. PIO: – Direktor logora S. Sabba u Tristu, Stelio Crassnik, dao je nalog u lipnju 1962. za 107 izbjeglica, (fra. Pio ovdje misli na hrvatske izbjeglice, mo. Otporaš.) da se prijeva Odboru za ispitivanja za preslušavanje. Onog puta, čim ste unišli u kola policije, (hrvatske, mo.) talijanske vlasti su nisu odvezli izbjeglice u Odbor za ispitivanje, nego direktno prema talijansko-jugoslavenskoj granici; i svi su, njih po broju 107 predati jugoslavenskim vlastima kod Sežane, pogranični grad sa Jugoslavijom. (Svjedočanstvo Vlč. Viktora Antolović.) (Tako su, upravo ovih nadolazećih dana svibnja 2015. godine, činile britanske vojene vlasti sa hrvatskim vojnicima i civilima kod Bleiburga. Možda su taj zanat Talijani naučili od Engleza, jer oni su u povijesti poznati trgovinom ljudskih života. Mo. Otporaš.)

   – U srpnju 1962. (13-7-1962. u 9 sati), direktor (upravitelj, mo) Crassnik je zapovijedio 68 (hrvatskim, mo.) izbjeglicama da se spreme na put za premještaj u logor Latina (kod Rima) Odredba se je odnosila za premještaj i imala je snagu službenog čina i političku privolu Odbora za Ispitivanje od strane azila. U 19 sati, izbjeglice (hrvatske, mo. Otporaš.) su unišli u policijska kola, koja su ih trebali odvesti na željezničku postaju. Na pol puta, između logora i željezničke postaje, iznenadili su se kada su vidjeli nauružanu policiju pod zapovjedništvom satnika Durighello; 53 od njih karabinjeri (žandari, mo) su uzeli, a 20 minuta ksnije su ih predali u Sežani titinim komunistima, dok ih je samo 15 premješteno u logor Latina (kod Rima) (Osobno sam se bojao prijaviti u logor u Trstu, kada sam utekao ima tome skoro šest desetljeća. Znao sam od onih koji su čamili po zatvorima mostarske Ćelovine kako ih je Austrija i Italija prevarom vraćala za Jugoslaviju. Zato smo Jerko Boban, zvani “Kukić” i ja od Torina do Nice četiri dana pješačili preko talijansko/francuskih Alpi. To su bile “kristove” muke, ali fala Bogu, uz sve poteškoće, prepreke i nezgode, uspjeli smo doći u slobodnu zemlju Francusku. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Ovaj događaj je izazvao strah i mržnju među Hrvatima u logoru. Mnogi mladi su se sakrivali u šumi i proveli 5 dana i pet noćiju pod kišom, kao na primjer Ante Jurina (rođen 1941. u Sela, Hrvatska), Ivan Spanić (rođen 1942. u Grabrovnica Hrvatska), Ivan Šetka (rođen u Cista Velika, Hrvatska, itd…

   LA CROATIE: – Šta se je sa njima desilo?

   FRA. PIO: – Ja sam se zauzeo za te nesretnike u šumi i dao im novca da bježe za Francusku.

   – Na jedan ili drugi način talijanske vlasti su svaki tjedan izručivali ljude koji nisu imali ljudskih prava kod kuće, a niti zaštite vani. Ja sam zaštićivao naše sunarodnjake kod upravitelja Crassnika i satnika Durighello. Ovi su se branili na ovaj način: “Mi djelujemo (radimo, mo) prema primljenom nalogu. Obratite se u Genivu ili u Rim gdje se odlučuje o sudbini ovih ljudi.”

   – Neki službenici istih načela kao i upravitelj Crassnik i satnik Durighello, ali još naivniji, su se jasnije izjasnili, kao Feruccio Alberti, zadužen čitati odluke upravitelja Crassnika. Ovaj je iz dana u dan prijetio izručenjem, što ne zavisi – kaže on – ni od Odbora za Ispitivanje, niti Društva (Lige, mo.) Naroda, nego vlade iz Rima i uprave logora. Marino Zecchini, koji je govorio u ime satnika Durighello, prijetio je izbjeglicana istim načinom. Govorio je izbjeglicama (Molim da se uzme u obzir da se ovdje uvijek radi o “hrvatskim” izbjegilicama, tako da više ne ponavljam. Hvala, mo.) da njihova milost zavisi od talijanskih vlasti, a ne od od nekog hrvatskog Misionera; i ako oni žele izbjeći izručenje i ne pasti u komunističke ruke, kaže on, neka se oni ne prijavljuju u ured Misionera. Što se tiče vojničkog doušnika B. Piero, on je pod prijetnjom izručenja zahtijevao od izbjeglica odavanje iz njihove zemlje vojničkih tajnih.

   – Mnogi prikupljeni dokumenti u HRVATSKI IZBJEGLICA u razdoblju od lipnja do studenoga 1962. (koje sam ja poslao Tajniku Ujedinjenih naroda, gospodinu U Thantu, kao i na međunarodni Crveni Križ i na Komisiju Ujedinjenih Naroda u Genivu dana 22.5.1963), dokazuju nepravedni, neljudski i nepošteni postupak talijanskih vlasti prema hrvatskim izbjeglicama. Evo još jednog slučaja:

   – Dana 11 rujna 1962. 128 izbjeglica je primilo nalog od strane uprave logora da se pripteme za polazak u logor Latina (kod Rimi). Ova vijest ih je toliko ushitila od veselja do te mjere da su me došli potražiti da hodemo u crkvu se zahvaliti Gospodinu Bogu za jednu takovu sreću. Zatim su odtrčali na poštu i poslali Svetom Ocu Ivanmu XXIII, telegram u kojem su mu izrazili svoje najiskrenije želje prilikom saziva Koncila i uvjeriti ga u sinovsku (francuski “filial”, mo.) odanost Hrvatskog Naroda prema Svetoj Stolici. U 19 sati, ulišli su u policijske automobile. Ali na putu prema željezničkoj postaji, iznenadili su se vidjevši nauružanu policiju i, zaprijetivši im smrću na svaki pogrešan potez, odveli su ih prema granici, blizu Sežane za jugoslaviju. Svi su bili predati u ruke jugoslavenskih komunista. To je bio momenat užasa i zaprepaštenja a u logoru izbjeglicama pobudilo neutaživu mržnju protiv Talijana. Službeni lektor (čitalac, mo) odredba, iz straha da ga se ne ubije, izjavljuje, da smiri Hrvate: “Ne trebate ovdje tražiti krivce! To je nalog Komisije izmežu Italije i Jugoslavije.”

   LA CROATIE: – A vi, Vlč. niste mogli ništa učiniti da zaštitite ove Rimskoj Crkvi odane sinove i žrtve komunizma?

   FRA. PIO: – Naravno, ja sam kod satnika Durighello tražio obješnjenja i razloge koji su ih natjerali da tako postupaju s tim ljudima, od kojih su neki već bili proganjani u Jugoslaviji, i bili su izloženi prijetnjama smrti. Odgovorio mi je slijedeće: “To ti je tako! U to vrijeme vi niste tu bili. Ali od sada mi neće nikoga izručiti prilikom slijedeći premještaja. Ni jednoga! “Od tog broja 128 nesretnih Hrvata, jednostavno su svi bili radnici.”

   LA CEOATIE: – Vi ste spomenuli jedan razgovor između Fanfanija i Rankovića (Titin misistar vanjskih poslova) poslije kojeg hrvatske izbjeglice su postale pojam trgovine između Italije i Tita. To je jedna velika optužba protiv jedne demokratske zemlje Italije, jer, u tom slučaju, talijanska vlada bi povrijedila načela Konvencije za ljudska prava i ponašala bi se kao gospodari (fra. seigneurs, mo.) jednog robovskog režima. Dakle, koje su bile vaše pobude koje su vas natjerale da postavite te tvrdnje?

   FRA. PIO: – Beogradska vlada je svijesna težine hrvatskog problema i nastoji, prema tome, ugušiti ga – pomoću talijanske vlade. Ili, ona (jugoslavenska vlada, mo.) ne polaže računa da na ovaj način, umjesto smiriti hrvatske jadikovke, ona stvara nove vatre. Jedna komunistčka vlada i jedan demokratski front u jednoj trgovini sa ljudima bez obrane i zaštite:

   – U logoru S. Sabba hrvatske izbjeglice su se često tužili njihovu dušobrižniku da vlada iz Rima ih prodaje vladi Beograda po cijeni nekoliko kubika drva ili jednog konja. Oni (predstavnici YU. vlade, mo.) njim pokažu stado konja koji su prešli jugoslavensko/talijansku granicu, (a oni, predstavnici ju. vlade, mo.) stoje udaljeni samo 5 kilometara i gledaju.

   – Ja sam se stavio u potražnju tih stvari i nakon pet mjeseci rada našao sam dvojicu službenika Hrvata koji su službeno sudjelovali u izmjeni izbjeglica s konjima: broj izručenih Hrvata je odgovarao odgovarajućem broju primljenih konja u zamjenu.

   – Poslije šest mjeseci novih istraživanja, otkrio sam središete te trgovine sa Hrvatima: – METRANS u Zagrebu i ABRAMI u Trstu. METRANS u Zagrebu je primao narudžbe u ime Titine komunističke vlade da pošalje konje u Trst na ABRAMI.

   – Naivni izbjeglice su mislili da talijanska vlada njih izručuje zbog profita na trgovinu sa konjima. Ili, možda uzroci su drugi: što se tiče jugoslavenske vlade iz Beograda, ona je pronašla razloge ove trgovine u bučnim hrvatskim izjavama, krvoločnosi srbo-komunističkog režima i pred neutaživim borcima za oslobođenje Hrvatske. Što se tiče talijankse vlade, njezini razlozi ove trgovine sa ljudima bez zaštite su sramotni i temeljeni na politiki nekih talijanskih državnika, poimenice Fanfani, bivšeg predsjednika talijanske vlade, politike koja je vodila zbližavanju dviju država, demokratske Italije i komunistčke Jugolsavije, u jedinstvu Istoka i Zapada, odakle bi Italija izvukla političku i gospodarsku prednost.”

   – Hrvatski dušobrižnik je prosjedovao kod talijanskih vlasti i u lice im je bacio novac, svoju plaću koju je primao od talijanske vlade koju je primao u ime svećeničkog i domoljubnog rada u logoru S. Sabba. Ovo ponašanje je on popratio ovim riječima: “To je cijena krvi mojeg progonjenog i prodatog hrvatskog naroda!”

   (M.Tomica).

   Kraj.

   Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otporaš.

PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.

Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.

Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.

Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pitao da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak – koji se je zvao, ako se ne varam “šapirograf” koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.

Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je 1956 pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.

U to vrijeme sam dobivao od generala Luburića letke “Prvi Korak” i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Prilažem poveznicu cijelog sadržaja tog interjua za novinu Nova Hrvatska.  https://otporas.com/nova-hrvatska-intervju-s-vjekoslavom-luburicem-1960/ Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.

Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr. Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.

Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.

general DRINJANIN
26.VIII.1962.

G.Dr. Dabo Peranić,
Pariz

Poštovani gospodine profesore!

Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina godina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je htio reći slavenskog,mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.

Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest….

Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bih to činio i kada nebih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.

Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: “…a ta je udata za dra Hefera i to je već teže…”, mo.) Nu pokušat ću.

Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.) DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.

Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.

Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale, (preziđe kršćanstva, mo) kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.

Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.

Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE – “IRAN” i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.

Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. ( Slika dra. Peranića i njegov opis “NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA” se nalazi na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.) Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj,mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. podpis.

(Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači [B][U]PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)

(Ovo pismo se ne nalazi u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Na svijećnicu, Kalondora, 2 veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)