“OD KUHINJE DO SPAVAĆE SOBE MAKSA LUBURIĆA

Strana 31
General je bio pred sudoperom u kuhinji. Vjerojatno je prao ruke ili isplahnjivao usta poslije neke svoje njege tjelesne i zubiju. U tom trenutku dobiva željeznom motkom udarac u tjeme. (Interesantno da u ovom opisu dra. Peranića, koji je po pisanju ove gore spomenute knjige, pisan nekih tjedan dana poslije generalova ubojstva, ni riječi nema o nekom otrovu o kojem Ilija Stanić govori u svojem gore spomenutom izvještaju sarajevskoj Udbi, mo. Otporaš.) Pada, svom težinom, čelom na okrajak sudopera. Na strani čela velika ulupina, a na rubu sudopera tragovi ranjenog čela. U trenutku onesviješćen, General se ruši na tlo. Ubojica se baca na nj i zadaje mu nekoliko udaraca velikim nožem. U brzini skida veliku zavjesu s prozora, stavlja na nju izbodeno tijelo, vuče ga hodnikom do sobe odsutnog Crničkoga, (Stjepan, Štef Crnički, generalov vjerni suradnik i poznanik još iz Janka Puste, živio u Clevelandu, država Ohio, i upravo stupio u mirovinu, te, kako sam kaže, iđem sada pomoći generalu u njegovim poslovima, da nije sam i da ga malo rasteretim u poslu i da mu olakšam rad. Tada ga je general poslao da obiđe Njemačku, Švedsku i u povratku da se navrati u Pariz kod dra. Peranića. To je Udbin ubojica i plaćenik, kao što je i plaćenik Juda Iškariot iz Kerijjotha za novac izdao svojeg učitelja Isusa, Ilija Stanić iskoristio, i sam o tome u svojem izvještaju sarajevskoj Udbi rekao, mo. Otporaš.) koji se nalazio na putovanju po Europi – i skriva tijelo ispod kreveta. Očistivši tragove krvi hodnikom i u kuhinji, Stanić je kuću povratio u prijašnji izgled. Ništa se nije moglo primjetiti.

Oko jedan sat poslije podne dolazi na ručak Generalov sin Domagoj. Stanić ga poslužuje u dnevnoj sobi – kao i obično. Dnevnu je sobu od kuhinje dijelila manja pomoćna kuhinjska sobica, a od sobe u kojoj je upravo General umirao oko tri metra slobodnog prostora među dvjem krilima kuće. Domagoja čudi da mu nema oca. Pita Stanića. Dobiva odgovor da mu je otac morao hitno otputovati u Benidrom. Domagoj sleže ramenima. Čudilo ga to putovanje, jer ga je otac uvijek obaviještavao kada bi odlazio.

U oko 13.25 zvoni logarić, (Slavko Logarić, mo.) Generalov vojnik, koji je neko vrijeme radio u tiskari, a po dolasku Stanića u tiskaru napustio Carcagente i nastanio se u Gandia-i oko 40 km. južnije. Sa Stanićem nije govorio. Kod Generala je češće navraćao. Stanić mu otvori vrata i na brzinu mu donosi ručak na stol. Učinio je to s namjerom da ne bi Logarić išao u kuhinju po hranu (jer je u kući bio kao domaći), te da ne bi primjetio što sumnjivo u vezi s Generalovim ubojstvom. Logarić je pitao za Generala. Dobio je isti odgovor. Napisao je cedulju i metnuo na stol pod pepeljaru, da bi ju General primjetio kada se “povrati”. U njoj obavjaštava generala da je u Gandia-i kod vle. Beluhana jedan sumnjiv tim – OREĆ…” (Jozo Oreč kojeg su udbaški ubojice i plaćenici Udbe Vlado Pavlić i Branko Čučković ubili 18 prosinca 1978. godune u Johannesburgu. Izvor: Nova Hrvatska br. 6. 1980. st. 17/18. Om. Otporaš.)

Tako piše dr- Miljenko Dabo Peranić na stranici 30 i 31 spomenute knjige. Kada sam u kolovozu 1978. godine u New York-u bio kod kuma Peranića, uparavo mi je tako pričao, i više od ovoga; jer, da su on i Štef Crnički došli u Carcagente isti dan, tj. 24 travnja, a ne istim putevima. General je već bio pokopan, a ona dvojica su počeli istraživati i zapisivati detalje oko ubojstva. Iako je kuća bila zaključana i zaštićena policijom poradi istrage, ipak je njima dvojici uspijelo doći do nekih nama još uvijek i dandanas nepoznatih detalja. Otporaš.