KUD ĆE SUZA NEG NA OKO – ODGOVOR GOSP. TOMISLAVA DRAGUNA PRIJATELJU

Ja znam s kim imam posla, ali ne želim osvetu. Nu, Ukletim Holandezima (njihov) Vrag nikada ne da mira!

Moja je obitelj (pa i kad su bili “Prosjaci i Sinovi”) uvijek jživjela od svojih žuljevitih dlanova.

Moj otac Josip-Jozo prije početka Drugog svjetskog rata (kao i svaki drugi Matan) trgovao je sa štofovima po cijeloj Europi. Bio je sklon borbi za radnička prava, pa je završio tamo gdje nisu završili očevi Žarka Puhovskog i Ive Goldsteina (iako su im puna trgovačka usta kojekakvih Holokausta, jasno ako se dobro plati), dakle u fašističkom zatvoru.

Moj brat Vladimir umro je od (ni ja ne znam točno kako) kako kažu “otrovanja krvi”. Mene su nakon toga roditelji čekali kao “ozeb’o sunce”. Kako nevolja nikada ne ide sama, upravo pred Rat sam obolio od dječje paralize. Bolest se je nekako povukla s desne noge, ali je zahvatila lijevu. Morao sam na operaciju – u Zagreb.

Ali za moju majku nije bilo prepreka. Neuka (zapravo samouka) me je pokupila i sa mnom otišla u Zagreb. Ni sada u to ne mogu vjerovati. Od oca, koji se je nalazio u zatvoru, nije moglo biti pomoći. Hodala je od vrata do vrata, sama, i uspjela je: Jozu su pustili, ali su i imali uvjet: trebaju ljude u redarstvu, pa se je tamo i zaposlio.

Od svoje obitelji, isto tako, nije mogla imati pomoći, jer su oni, Peze (nom. Pezo) bili odreda komunistički nastrojeni (usputna opaska: jedan su joj brat -Ivan – i jedan bratić poginuli kao partizanski prvoborci; bratić Ivan-Iko je bio partizanski kapetan, a brat Jozo, također partizanski kapetan, izgubio je ruku u ratu, oženio je divnu osobu: pravoslavku iz Gline: Dušanku; bio je šef Vojnog otseka u Zrenjaninu i direktor Studentskog centra u Zagrebu; njegov sin – moj bratić – Dr. Vladimir Pezo je poznati zagrebački liječnik za kućne ljubimce, a njegova sestra Ljubica radi na Županijskom sudu u Zagrebu, a udana je za Darka Štirmera, odvjetnika, vjerojatno Židova. Draguni su bili mačekovci, ali  ustaša – možda nažalost – nisu imali.)

Dakle, stanovali smo u Zagrebu, Nova Ves 36. Ne sjećam se mnogo toga, ali su uspomene na to doba – ipak lijepe. Kažu da je bio rat i da je neki komunistički Komitet (“Nepokoreni Zagreb”) upravljao Zagrebom, ali ta informacija nije došla do mene. Nije bilo koronavirusa, pa smo išli u Maksimir, na Trg bana Josipa Jelačića (kino predstave), do “Ćire” u Trnje, i tako dalje.

Operirao me je 1943. Dr. Carević i donekle mi spasio nogu. Sestra Irena mi je rođena 30. ožujka 1945. Među zadnjima smo krenuli u Austriju. Usput, dosta puškaranja. Sjećam se jednog sukoba naše vojske s partizanima i ukopa jednog čovjeka poginulog tijekom puta. Umjesto križa stavili su mu granu na grob.

Na Bleiburškom polju bio sam, kao i danas, nestašan, pa sam se izgubio dok je mama išla na potok prati rublje. Ali, bili su tu Ujke i začas sve sredili. Na povratku smo se zaustavili u Zidanom Mostu. Onda smo krenuli lijevo, a lako smo mogli i desno (u Hudu jamu). U Zagrebu smo se smjestili (ne znam u kojem svojstvu) kod Mirogoja, jer su se u naš bivši stan (koji nije bio židovski) već uselili drugovi “s Kozare i iz Topuskog” (oni koji su bili brži – recimo Josip Krmpotić iz Zemaljske komisije –  već su našli bolje pozicije, a gdje drugdje nego u židovskim zgradama, gdje su i danas “zaštićeni stanari”, što naravno ne smeta Ivi Goldsteinu).

Ocu su nudili posao – u miliciji. Toliko nije mogao progutati. “Kad ne ćeš, onda marš iz Zagreba!” Duga Resa – Split – Makarska – Imotski – Matanovi dvori,  t. j. Lokvičići, odnosno Gornji Draguni.

Otac je otišao u zidare (sa 63 godine se je opet u tom svojstvu našao u “svojoj” Njemačkoj). Opet me je 1949. u Biogradu n/m operirao Dr. Carević. Nisam više morao nositi protezu. Otišli smo u Vinkovce. Podstanari, dakako. Kordunaši i slična bratija već su zauzeli sve švapske kuće.

Preskočit ću dosta toga (danas), pa ću samo spomenuti, da su me na SUP zvali kad mi je bilo (koliko se sjećam) 16 godina. Družio sam se s Vladom I Perom, koji su nosili (ne znam zašto) značke s oznakom TI (Društvo tehničara i inženjera). U administrativnom postupku (razumije se bez suđenja) to je pročitano kao Teroristi Istoka (?!), pa su i Vlado i Pero odležali na Golom otoku po 18 mjeseci. Ja sam prošao s usmenom opomenom zbog “neprikladnog druženja”.

1959. – 1967. – 1971. – 1991.

Znali smo, nije nam bilo drago, da je Biserka otišla izravno u Hrvatsku Vojsku. Ali, tješili smo se, nije na prvoj crti, bila je u sanitetu.

Nešto iza 17 sati 9. studenog 1991. došla je do nas nama nepoznata gospođa (sada radi na Vinkovačkoj TV) i:

“Znate. Budite mirni …”

“Što je? Nije valjda Biserka ranjena (Lovorka i Zrinka bile su u Zagrebu)?”

Muk.

“Poginula je.”

“Kada? Kako? Gdje?”

“Jučer, sinoć. Na tržnici. Ništa više ne znam.”

“Kako ste to doznali?”

“I ja sam u HOS-u.”

Nisam znao da je Biserka u HOS-u. Ta moja krhka curica, koja ne bi ni mrava zgazila. Uvijek puna mašte.

Našli smo je u bolnici. U zavarenom limenom sanduku. Nisu nam dali vidjeti ju. Nalaz o smrti? Dva nalaza. Jedan: VBR. Drugi: minobacač. Tu na tržnici u blizini nije bilo četnika. Sumnja? Da. Nismo ju vidjeli, ali nam je u ruke došla njena osobna iskaznica koju je uvijek nosila na prsima. Mala rupica – prostrijelna rana. Izvrstan pogodak! Izvješće s terena kazuje – Ubojice su među nama. Manolićevci (t.j. Tuđmanovci) nikada ne spavaju. Tri kaznene prijave DORH-u. Ništa.

Pade Vukovar. “Na redu ste i Vi.” Zagreb – 20.11.1991. Pomogao nam je Stanko Topić (HSS) smjestiti se u neku napuštenu kuću. WC – nekoliko tramvajskih stanica od “Hotela Internacional”. Na svako piškenje! A u hotelu, naravno, smješteni naši poznanici (dugovi), kojima nije falila ni dlaka na glavi.

Ne, među njima nismo vidjeli Žarka Puhovskog, niti Zorana Milanovića. Ne znam gdje su se sklonili, ali znam da su bili na sigurnom. Uostalom, kao i Tuđmani.

Sjetih se, pa si rekoh: “Bavili smo trgovinom, imamo robe na skladištu u Vinkovcima u Starom Vintexu, imamo robe u našoj prodavaonici. Prodat ćemo to. Bit će dovoljno za početak.”

Našli smo kupca. Otišao je u Vinkovce pogledati robu, usput i našu kuću.

Izvješće kupca: “Skladište prazno. Trgovina prazna. Odvaljen zid kuće – od granate – na katu.”

“Marija, hajde u Vinkovce. Prijavi štetu.”

Marija u Policijskoj postaji u Vinkovcima. Čeka u prijemnoj dvorani. Čuje se razgovoir preko razglasa.

“Tu je g-đa Marija Dragun.”

“Šta hoće?”

“Prijaviti štetu.”

“Odjebi je!”

Marija nije bila sama.

Sada opet, uporno, pljuju po mojoj kćeri, po mom ocu, po meni.

Srdačan pozdrav

dr. sc. Tomislav Dragun