KUĆA POGLAVNIKA

Ostavljena, tužna, sred šipražja gusta
Pod okriljem breze čami kuća jedna,
Zidovi padaju od čekanja pusta –
Kuća Pavelića, sirotica bijedna.

Nekada je život u toj kući vrio
Seljački krušac miriso pod pekom.
Otac s dječicom Očenaš molio,
Sanjao o danu sretnijemu nekom.

Slutio nije da sred njeg’va krila
Muškarčić mali – pradjedova slika
Kog volja Božja rodu odredila,
Nosit će časno ime Poglavnika.

Kroz krv i suze hrvatskoga roda
Sinula zvijezda čekana odavno.
Četrdeset prve osvanu sloboda
Oživje ime Kroacije, slavno.

Ko jednim duhom rod Hrvata diso,
Rame uz rame, Domu vjerni bili.
Al’ zlobni đavo sudbinu upiso –
Satrt će znamen Hrvatici vili.

O strašnoj kobi Bog istinu znade,
Krvava para s Bleiburga se puši.
Tisuću jama, sto tisuć grobova
Sazdaše ranu u hrvatskoj duši.

Godine klize, jedna kuća čeka
Oronula, pusta, raduje se nekom.
Možda Pavelići stignu izdaleka
Nek opet miriše kruh pod starom pekom.

Desetoga Travnja, gle čuda, iz groba
Bijele sjene se pretvore u ljude.
Kućom jekne pjesma minuloga doba
‘‘Nezavisna naša, nek ti slava bude!’’

Ožive junaci, jedno srce, duša,
Katolik, musliman – bratac grli brata.
Džafer’ Kulenović, Poglavnika sluša,
Obnavljaju davno bratstvo u Hrvata.

Čim pjevac zapjeva junaka nestane,
Iz žbunja tek poskok u kuću se vraća
I čuva zidine kroz noći i dane
Dok ne dođu opet Za Dom spremna – braća.
 
Plače stara kuća, razvaline strše,
Pamte lijepu slogu što j’ bila nekada.
Ak’ vjetri i ljeta do zemlje je skrše,
Kamen osta kamen –  i onda kad pada.

Neretva i Konjic zboriti će priču
Sinku, čije srce povijesti se hvata:
‘‘U Bradinama bila kuća jedna,
Tu je rođen čovjek – Poglavnik Hrvata.’’

Marija Dubravac, Brisbane