KROZ POVIJEST HRVATSKE RASTU HRVATSKI OSJEĆAJI HRVATA . ZAJEDNIČKI PRILOG 3. ŽRTVOSLOVNI KONGRES

 

na slici: g.Franc Perme, predsjednik slovenskog društva i g.Ante Beljo

O ŽRTVAMA JE RIJEČ

ZBORNIK RADOVA

TREĆEG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

Održanog 18. do 20.lipnja 2004. godine u Zagrebu

Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović

Zagreb, 2006.

 

Izvješće pripremili:

Društvo za ureditev zamolčanih grobov, Ljubljana – Predsjednik: Franc PERME,

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Varaždin – Predsjednik: Franjo TALAN,
Povjerenstvo za Sloveniju, Velenje – Predsjednik: Dragutin ŠAFARIĆ,

LJUBLJANA, 25.11.2003

 

Franc Perme, Franjo Talan, Dragutin Šafarić^*

 

BLEIBURŠKI – MEMENTO MORI – GROBIŠTA I STRATIŠTA REPUBLIKE SLOVENIJE

 

Bleiburski – memento mori

 

O bleiburskoj tragediji i golgotskom križnome putu hrvatskih vojničkih postrojbi i više stotina tisuće hrvatskih građana – civila, staraca, žena i djece, moralo se šutjeti desetljećima.

Tragična stvarnost tih ljudi, taj čin ratnog umorstvu proveden je u znaku takozvanih konvencija o ljudskim pravima i ratnih zarobljenicima. Smatramo, da smo povijesno i moralno dužni iznijeti istinu o bleiburškoj tragediji i koja je progutala za tri mjeseca preko 250 tisuća zarobljenika i drugih nesretnika u slovenskoj zemlji. Treba otvoreno i s matematičkim dokazima odgrnuti zastor nad bleiburškom tragedijom žrtava. Poznato je kako su Prva i Druga armija tadašnjeg komandanta Koče Popovića i Kosta Nađa odigrale ulogu likvidatora hrvatskih zarobljenika uz pomoć slovenskog KNOJ-a. Slovenski KNOJ je likvidirao slovenske domobrane i civile, i slovenske državljane njemačke nacionalnosti. Bleiburg simbolizira kolone smrti, sve one bespomoćne povorke patnika, udarce kundakom i bajunetom na putu prema logorima smrti, sva podmukla umorstva, koja su se provodila na putu i u logorima smrti. Simbolizira protutenkovske jarke, šljunčare, masovno umiranje od gladi, žedi i bolesti, pa između ostalog i organizirani kriminal, zarobljenike su najprije opljačkali, tek ih onda likvidirali.

Bleiburg uzimamo kao simbol političkog umorstva, zločin, genocid, holokaust slovenskog i hrvatskog naroda, uglavnom katoličke vjere kao i muslimanske vjere hrvatske nacionalnosti.

U ovom našem izvješću obrađena su uglavnom velika masovna grobišta, dok sigurno ima najmanje još oko 500 manjih ili nepoznatih grobišta, čiji zbir žrtava ovdje nije obuhvaćen.

Bleiburška tragedija je kao simbol masovnih likvidacija kolona smrti. Masovna politička umorstva hrvatskog i slovenskog riaroda, čeka svog objektivnog tumača i povjesničara, i to neka bude Treći hrvatski žrtvoslovni kongres.

Neka Kongres s punom objektivnošću osudi bleiburšku tragediju i sva dramatična tragična zbivanja toga vremena.

 

POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE I CIVILA SLOVENSKIH DOMOBRANA LJOTIĆEVE POLICIJE I NEDIĆEVIH DOBROVOLJACA PREKO SLOVENIJE U AUSTRIJU

1.svibnja1945.g. odluka hrvatske vlade priopćene u glavnom vojnom stožeru, da se vojska i civili povuku preko Slovenije u Austriju i predaju Britancima.

9.svibnja 1945.g. evakuacija slovenskih domobrana, Nedićevih dobrovoljaca i Ljotićeve policije preko Kranja, Tržiča, Ljubelja u Austriju. Na lijevome brijegu Drave su predali oružje o bezuvjetnoj predaji Britancima 13. i 14. svibnja 1945.g.

15.svibnja 1945.g. hrvatski predstavnici Herenčić i Crljen na pregovorima kod Bleiburga prihvaćaju Britanski zahtjev o bezuvjetnoj predaji Britancima.

 

IZRUČIVANJE HRVATSKIH VOJNIH POSTROJBI I CIVILA SLOVENSKIH DOMOBRANA I CIVILA, NEDIĆEVIH DOBROVOLJACA I LJOTIĆEVE POLICIJE I CIVILA

Britanci su već 10.svibnja 1945.g. zaustavili grupe oko 500 hrvatskih vojnika pred crkvom u Weidenu. Nešto kasnije u hotelu Turchev je Britanska policija aretirala jedan dio hrvatske vlade NDH. Tako su svaki dan hapsili veće ili manje grupe hrvatskih vojnika i civila te ih preko željezničke stanice Rosenbah-Podrasca i kros karavanski tunel predali partizanima. Izručivanje u Titovu klaonicu počelo je 15., 17., 21. i 23. svibnja 1945.g. Jedan dio, a naročito civili od vlade NDH sa ženama i djecom smjestili su ih u barake kod željezničke stanice u Radovljici. Njih su već 17. svibnja 1945.g. pobijani u šumi Podgrad kod Radovljice, tamošnjih žrtva je bilo 1300-1500 ljudi, muškarce, žene i djecu.

Jedan dio vraćenih civila smjestili su u barake kod željezničke stanice u Škofji Loki. Bilo ih je oko 300, jedan dio su pobili 23. i 24. svibnja 1945.g. u šumi zaselka zvanom Crngrob. Domaći ljudi, koji su sve to vidjeli, kažu, da ih je bilo oko 150, a ti su zakopani u tamošnjih pet grobištima, ostale su vratili u Hrvatsku.

Slovensko društvo je u tom kraju postavilo nekoliko spomen obilježja (vidi slike).

Svi ostali vojnici vraćeni su preko karavanskog tunela, koji su bili poslani u logor u Šentvid kod Ljubljane (poznat kraj kao Škofovi zavodi odnosno Biskupski zavodi).

U Šentvidu su bili muškarci smješteni na dvorištu, žene i djeca u zgradi. Tu su vojsku podijelili na one koji su mladi od 18 godina, koje su sa ženama i djecom sa vlakovima otpremili u Hrvatsku. Ostale vojnike oko 18-20 tisuća su vlakovnim kompozicijama odvozili su u Kočevje i tamo ih je grupa krvnikov poznatog Sime Dubajića u Kočevskom Rogu pod Krenom pobila i bacila u duboku jamu.

Slovensko društvo za prešutjele grobove je tim žrtvama postavilo svoj dosada najljepši spomen obilježje.

U Šentvid su također vratili 24. i 25. svibnja 1945.g. I. i III. pukovniju Nedićevih dobrovoljaca i Ljotićevu policiju i nekoliko stotina civila i oko 2 tisuće četnika.

Svi su pobijani u Kočevskom Rogu 2 km prije grobišta Hrvata pod Krenom, a to je iz pravca Kočevja, kamo se putuje šumskih putem.

Iz logora u Šentvidu je uspjelo pobjeći 9 ljudi Hrvata, od kojih je stiglo u Italiju samo njih dvojica. Jedna žena je tada u logoru rodila kćerku, majka joj je već umrla, a ona još sada živi. Broj hrvatskih žrtava je oko 5-6 tisuća.

 

VRAČANJE SLOVENSKIH DOMOBRANA I CIVILA

9. i 10.1945.g. svibnja skroz karavanski tunel vraćeno je oko tisuću slovenskih civila i oko 60 domobrana. Ove grupe nisu niti uspjele stići do Bleiburga, jer su već prije bile zaustavljene.

Iz logora kod Bleiburga su 27., 28., 29. i 30. svibnja 1945.g. vratili 10676 slovenskih domobrana i 1760 civila. Polovicu kroz karavanski tunel, a drugu polovicu preko Dravograda u logor Teharje kraj Celja. Tu su odvojili slovenske domobrane mlađe od 18 godina od ostalih domobrana. Preostale slovenske domobrane su odveli do Hrastnika, tamo u poznati rudarski teren Stari Hrastnik, gdje su ih pobili, sve one, koje su vratili kroz Karavanski tunel i preko Škofje Loke u Šentvid. Na području Hrastnika ima oko 30 grobišta.

Oni od 18 godina, koje su odveli u Kočevski Rog, pobili su kod Macesnove Gorice i u Ušivoj jami.

Preostale su pobili oko Škofje Loke i na Kočevskom Rogu, kod Macesnove Gorice i u Ušivim jamama.

 

VRAČANJE HRVATSKIH VOJNIH POSTROJBIH ZAUSTAVLJENI  KOD BLEIBURGA U AUSTRIJI

15. svibnja 1945. g. na zahtjev Britanaca o bezuvjetnoj predaji hrvatske vojske, uz prisustvo Herenčića, Crljena i još nekoliko drugih, položila je oružje. Kolone, koje su se vračale u Jugoslaviju, bile su duge više desetak kilometara. Preko Dravograda je manja kolona bila usmjerena prema Celju, dok je najveća kolona sa najviše vraćenih ljudi išla putem uz Dravu prema Mariboru.

U Mariboru su razdvojili oficire na one koji su pristupili u domobrane i u ustaše do 1943.g. Kod zaselka Bohova kod Teznog bile su još ostale barake od njemačke vojske (temelji tih baraka se još danas vide). Od Pohorja preko Bohova, Dobrave pa do Drave je bio iskopan cik-cak protutenkovski kanal, kojeg je u dužini 5 km izgradio njemački okupator. U njemačkim barakama, koja je bila tu u neposrednoj blizini protutenkovskog kanala, skidali su ljudi do gola, vezali ih te ih odvodili do kanala, gdje su ih pobili i zatrpavali u više slojeva. Tako je ekshumacijom u tom protutenkovskom kanalu bilo 1999.g. dokazano, da je bilo na metar dužni 17 ljudskih žrtava.

Nedaleko od protutenkovskih kanala bile su dvije velike šljunčare, koje su također napunjene sa ljudima. Takvih šljunčara ima još puno u okolici Maribora. (vidi sliko nad šljunčaro).

Livade oko zaselka Bohova na Teznom zasadili su sa mladim smrekama 1947.g. Danas je tamo visoka smrekova šuma, koja je prekrila grobišta.

Poseban slučaj je, da su na Križnom putu od Dravograda do Maribora, sve one mnoge iznemogle, kao što su starije osobe i oboljeli, bili ubijeni ili bačeni u rijeku Dravu. Najtragičniji primjer je bacanje žena u Dravu sa Dravskog mosta u Mariboru. Na tom mjestu na mostu je jedna žena od straha rodila dijete, koje su krvnici zgazili, a majku su bacili u rijeku Dravu.

Duge kolone produžile su svoj Križni put prema Hrvatskoj i dalje do Makedonije. Kod Šterntala odvojili su od kolone oko 5 tisuća ljudi. Svi ti ljudi bili su pobiti i bačeni u šljunčane jame kod Šterntala, koji kraj se danas zove po komunistu Kidriču – Kidričevo. Vojska od 30 tisuća domobrana, koja je položila oružje na Koroškoj u dolini i rijeke Meže, kod Gustanje, je bila također priključena koloni povratka na Križnom putu, koja pak je bila usmjerena preko Slovenj Gradca – Gornjeg Doliča – Velenja – Celja – Šentjurja Rogaška Slatina i dalje u Hrvatsko. Na čitavom tom putu nalaze se mnogobrojna masovna grobišta sa Križnog puta.

Na području Teznog kod Maribora ocjenjuje se, da je samo na tom kraju pobijeno i pokopano na mnogim lokacijama od 65 – 73 tisuća žrtava, prema raznim autorima.

 

HRVATSKA VOJSKA I IZBJEGLICE KOJE SU ZAUSTAVLJNE NA POLA PUTA PREMA AUSTRIJI

Izbjeglička kolona koja se je kretala skroz Celje za Austriju, i ona iz Slovenskih Konjic, skroz Vitanje – Gornji Dolič – Mislinja prema Slovenj Gradcu i dalje u Austriju, bila je zaustavljena zbog pregovaranja o predaji uz rječicu Paku, koja teče ispod Pohorja preko Gornjeg Doliča prema Velenje i dalje do Celja, i uz rijeku Mislinju, koja teče prema Slovenj Gradcu i dalje prema Dravogradu u Dravu, brojila je oko 60 tisuća ljudi.

Zbog neuspješnog pregovaranja o predaji oružja, došlo je do masovnog ubijanja i potom do pljačke pobijanih u času od 12-13.5.1945.g., gdje su bili največim djelom civili. Tu je bilo pobijeno oko 8 tisuća (Slovenski državni zbor 1999.g. je službeno objavio taj podatak), te zarobljeno još oko 12 tisuća ljudi. Domaćini pričaju, kako je rječica Paka tekla krvava nekoliko dana.

Tragedija, koja se dogodila hrvatskom narodu na tom području, bila je objavljena pod već poznatim izrazom Bleiburg prije Bleiburga, u Hrvatskom slovu već 13.veljače 1998.g.. Taj dio je u cjelosti ponovno objavio u studenom 2003.g. taj isti tekst autor g. Javor Novak iz Zagreba u svojoj povijesnoj knjizi pod naslovom DA SAM IMAO HRVATSKU.

 

HRVATSKI VOJNICI I IZBJEGLICE UZ RIJEKU SAVU I SAVINJU (LAŠKO, HRASTNIK, TRBOVLJE)

Ove izbjeglice, od 30 tisuća ljudi, na području od Zidanog mosta – Laško – Košnica prije Celja, odvedeni su prema Hrastniku, koje su pobili kod zaselka Marno, Brnica i kod Starog Hrastnika. Te žrtve su bačene o rudarske šahtove. Više tisuća ljudi bačeno je u poznati rudarski šaht u rudniku Barbarin rov kod Laškog, poznati kraj Huda jama, gdje je slovensko društvo postavilo kapelu 1997.g., koja je bila samo nekoliko dana poslije jako oštećena, bila je sva polivena uljnom bojom. Počinitelje nisu otkrili.

Žrtve bačene u te šahtove bile su na čekanju na livadama kod Dola pri Hrastniku. Dok su dva vlaka ljudi pokrali na željezničkoj stanici u Laškome te ih onda odveli do tog jaška i bacili ih u prepad. Procjena broja žrtava samo u Barbarinom rovu su različita, ocjenjuje se od 4-8 tisuća žrtava, od kojih najviše Hrvata, onda Slovenaca i nešto Nijemaca.

Na području Laško-Hrastnik-Trbovlje ima najmanja 30 grobišta. Žrtve su hrvatski civili, slovenski domobrani, njemački vonji zarobljenici. Tu je Hrvata pobijeno oko 20 tisuća, Slovenaca oko 5 tisuća i njemačkih zarobljenika od 800-900, u razdoblju od 12.25.5.1945.g.

Manji dio kolone vraćen je prema Hrvatskoj skroz Sevnicu – Rajhenburg (Brestanica) Krško. Dok je bilo oko 500 ljudi pobijenih uz rijeku Savu pri Semiču kod Metlike.

 

IZBJEGLICE PRAČENE SA MANJIM BROJEM VOJNIKA BREŽICE – NOVO MESTO

Ova kolona, od 4 tisuća ljudi, kretala se putem Brežice – Novo mesto. Ta kolona bila je zaustavljena uz rijeku Savu. Odvedeni su bili o Krakovski gozd (u šumu) gdje su bili svi pobijeni i plitko zatrpani u 11 grobišta. Od tih grobišta ih je 7 na Ponikvarjevi livadi, a 4 se nalaze u Dobruškoj vasi (selo). To je odmah južno u šumi uz autoput 15km kretanjem od Brežica – Novo mesto (odmah iza vojne baze kod Cerklja). (vidi slike)

 

KOLONA ZAUSTAVLJENA KOD ILIRSKE BISTRICE, PRIMORJE

Žrtve iz te kolone pokopane su u Globovniku na putu od Ilirske Bistrice do Šebijana. Ostala grobišta su uz potok i zaselka Mala Bukovica. Prema pričanju domaćina žrtava bi bilo oko 5 tisuća. Na tome kraškom području poznate su jame pod imenom fojbe – brezna. Uz Dolenjski potok i u Maloj Bukovci ima 120 -150 njemačkih ranjenika i vojnika. Kolone civila iz Trsta i Gorice, te iz Julijske krajine (tromeja Italija – Austrija – Slovenija) su pobijeni i bačeni u razne jame – fojbe, koje se nalaze na području Primorske u Brkinima i primorske fojbe u 12 mjestima (područje Brkini su izmedu Postojne i Trsta).

 

GROBIŠTA ROSENBACH (PODROŽCA) GORENJSKA

Grobovi ispod planine Mežaklja, južno od Jesenica, tu leži dio pobijanih ljudi od skupine vraćenih – repreantiranih Slovenaca, kojih je bilo oko 40-50 tisuća u vremenu 1946.1948.g.

Kod Lancevo ispod Radovljice leže pobijani hrvatski civilisti i dio hrvatske vlade NDH.

U breznu – jami nad Lancovom ispod Radovljice je 20 Slovenaca pobijanih 15-20.5.1945.g.

Begunje iznad Radovljice kod kamenoloma pobito je 42 slovenskih poduzetnika 22.7.1945.g.

Brezno Drolovka pored pruge Kranj – Škofja Loka 6 Slovenaca 20.5.1945.g.

Crngrob iznad Škofje Loke ima 5 grobišta hrvatskih civila u šumi, gdje leži i jedan dio hrvatske vlade NDH, oko 180 žrtava, pobijani 23-24.5.1945.g.

 

KAMNIK ŽRTVE ZAUSTAVLJENIH NA POVLAČENJU

Grobište oko Kamnika su: Sveščeva jelša, Kuharjev boršt, Cuzakov travnik, Jevnik pri vasi Sidol, Macestnovec, Šimnov plaz, Kraljev hrib, u kanjonu Kopišče drevesnica (rasadnik jelke) ispod Velike planine, na Dolskem plazu, pobijeni 10.-18.5.1945.g., hrvatskih civila oko 5-6 tisuća, nekoliko grobišta se nalaze u šumi Podgorja, zapadno kod Kamnika.

 

GROBIŠČE OKO ŠKOFJE LOKE i ŽIRI

Škofjeloški grad (vrt), streljački rovovi u Kranclju, Grapa Sv. Lovrenc, Bodoveška grapa, Virško polje, Zalšča, Hrastniška grapa, kod Muretovi kmetiji, Vester, soteska u Vešptru i Muharijeva grapa kod Žiri, žrtava oko 800 slovenskih domobrana iz grada Škofje Loke.

 

ŠENTVID NAD LJUBLJANOM

Uz zid iza gradskog groblja pokopano je 60 njemačkih vojnih zarobljenika, 90 Slovenaca, odvedeni iz logora Škofovi zavodi od 18.5.-20.8.1945.g.

Podutik, samo malo zapadno od Ljubljane, prekopani – ekshumirani iz Brezarjevog brezna, koji su bili pobijeni 25.-26.5.1945.g., žrtava 500, gdje ima još i Mađara i Hrvata oko 400 žrtava.

 

GROSUPLJE, PLANINA MOKREC

200 slovenskih domobrana pobijenih je 26.7.1945.g. mjesto grobišta još nije poznato.

 

KOČEVJE PLANINSKO PODRUČJE KOČEVSKI ROG

Stare Žage – Golo, 300 slovenskih domobrana pobijenih 26.7.1945.g., na dan sv. Ane. Grobište Nedićevih dobrovoljaca, Ljotičeva policija i civili Srbi te još 2000 četnika, ukupno u tim jamama 6 tisuća žrtava pobijenih 28.-29.5.1945.g.

Hrvatskih domobrana 18 tisuća pod planinom Kren 30.5-2.6.1945.g.

Slovenski domobrani u breznima: Macesnova gorica, Ušive jame, Rugarski klanci, Dvojno brezno.

Ukupno svih žrtava na području planinskog masiva Kočevski Rog procjenjuje se oko 35 tisuća.

 

BREŽICE SA OKOLICOM GROBIŠTE KRAKOVSKI GOZD

Hrvatski bjegunci zaustavljeni na lijevoj obali Save, kod Brežica, pobijeni su u Krakovskoj šumi, gdje ima 7 grobišta, na Colaričevoj livadi ima 5 grobišta, u zaselku Mrtvice 4 grobišta i u Poljčevem peskokopu. Pobijeni u vremenu 10.-12.-13.5.1945.g., ukupno žrtava oko 4500.

Grobište uz cestu Ilirska Bistrica i Mala bukovica. Kolona je bila zaustavljena na povlačenju, pobijenc oko 3.500 hrvatskih domobrana i civila, u vremenu 10.-14.5.1945.g., žrtve su morali pokopavati dorriaće stanovništvo.

 

MISLINJA, GORNJI DOLIČ: ŽRTVE I GROBIŠTA KOD POVRATKA NA KRIŽNOME PUTU

Na povratku odnosno na Križnome putu iz pravca Slovenj Gradca prema Celju, na području Mislinja-Gornji Dolič bilo je pobijeno još oko 2.500 Hrvata u vremenu 20-25.5.1945.g.

 

CELJE, TEHARJE, SAVINJSKA DOLINA

Grobište na području Celja broji do 40 lokacija, pretežno u urbanom – sada gradskom području. Samo protutenkovski kanal od Teharja – Zgornje Hudinje – Golovec ima dužinu nekoliko kilometara.

Tu je pokopano oko 25 tisuća hrvatskih vojnika, sada je to sve urbani dio naselja grada Celja.

Bežigrad kot Celja – sjever-jug 1.500 hrvatskih vojnika.

Tabor na Teharju 4-5 tisuća slovenske, hrvatske i njemačke narodnosti.

Dalje su još veća grobišta: Pregrada, Šumski institut, grad Mlinarjev Janez, za grobljem na Teharju, zaliveni rudnik Pečovnik za celjskim gradom, Košnica i Tremarje prema Laškom, Petriček, transformatorska stanica Selce, područje Golovca, sajmište na Golovcu, športska dvorana na Golovcu, park Lava, Lipovškov travnik prema Žalcu, zaselak Lopata, Medlog – Joštov mlin. Cjelokupna dužina streljačkih rovova u Celju još je nepoznanica, pobijeno i pokopano je od 10-15 tisuća hrvatskih bjegunaca.

Iza celjskog starog grada nalazi se Hudičev graben, gdje je i napušteni rudnik Pečovnik. Stariji ljudi, povjesničari tvrde, da je tamo u taj rudnik odvedeno oko 12 tisuća ljudi, koji su zaliveni vodom i potopljeni zauvijek.

Kod Žalca u Kotarjevom gozdu leži 150 slovenskih maloljetnih domobranaca, u Libojima oko 800 hrvatskih bjegunaca, još je neotkrivena lokacija napuštenog rudnika na planini Žvajga iznad grada Prebolda.

Zapadno od Celja ima nekoliko kilometara vojničkih rovova od zaselka Medlog – sjeverna strana Ložnice, močvarne livade, Curkov pašnik – streljački rovovi, napunjeni su žrtvama.

Ukupno žrtava na područja općine Celja 48.150 hrvatskih bjegunaca, 2.570 Slovenaca, 2.450 njemačkih vojnih zarobljenika (točan broj se nikada neće znati). Na celjskom području su mnoga grobišta doslovce pregažena izgradnjom novih objekata i putova.

 

VOJNIK KOD CELJA

Uz potok Tesnica spodnja strana ceste, Celje – Maribor šljunčara, te na mjestu današnjeg gradskog groblja grada Vojnik, Tundruš kod Bezovice, dolina Bezovice, imanje Preložnik, u šumi oko Bovc. Žrtve: hrvatskih bjegunaca 800, Slovenaca 60, pobijenih u vremenu od 25.5.-10.6.1945.g.

 

ŠENTJUR PRI CELJU

U ribogojilištu za Presečnikom 50 hrvatskih bjegunaca, iza poljoprivredne škole ima još 60 hrvatskih bjegunaca.

 

PODČETRTEK

Grobište Šentjur ispod Svetih Gora 150 hrvatskih bjegunaca, a u Pištanju oko 400 hrvatskih bjegunaca.

 

ROGAŠKA SLATINA

Rogatec ima oko 500 hrvatskih bjegunaca, u Lučah 70 hrvatskih bjegunaca.

 

SEVNICA

Uz Savu je pokopano oko 250 hrvatskih bjegunaca.

 

KRŠKO

Dolinom uz cestu Veliki Kamen – Brestanica. Na sredini livade su grmovi, gdje je grobište 500 hrvatskih bjegunaca. Veliki Kamen – Šerbečeva šuma 50-60 hrvatskih bjegunaca. Grobište pod sportskim igralištem 1000-1500 hrvatskih bjegunaca.

Ubojstva su bila u vremenu od 15.-16.5.1945.g.

 

ROGATEC

U kraju Dobovec pri Rogatecu ljevo prema Tošlinu prije prijelaza preko pruge pobito 300-500 vojnih zarobljenika u vremenu 7. ili 8.5.1945.g.

 

CELJE-ŠTORE

U jarcima između Celja prema Štorama, kod spomenika partizanske celjske čete, na području tarasastog zemljišta zasadenom s smrekama ima oko 1200-1500 hrvatskih bjegunaca. A u poplavljenom rudniku Pečovniku nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca.

 

BREŽICE

Protutenkovski kanal koji se proteže od regionalne ceste do savskog naselja je 600 slovenskih domobrana te oko 4 tisuće hrvatskih bjegunaca.

 

MOSTEC, BREŽICE

U protutenkovskim jarcima dužine više stotina metara, koji se protežu od grada do rijeke Save, napunjeno je sa do 10 tisuća hrvatskih zarobljenicima, dovedeni skelama po oko 800 ljudi u noći preko Save, koje je trajalo još dosta dugo poslije završetka rata.

 

MOKRICE KOD BREGANE

Ispod grada Mokrice, samo 2km od graničnog prijelaza Bregana i manje od kilometra južno od magistralne ceste leže žrtve, dovezene vlakom iz Zidanog mosta do Brežic i do jama, gdje je završilo oko 10 tisuća žrtava pokolja, najvećim djelom Hrvati. Bilo je to u šestom i sedmom mjesecu 1945.g.

 

LEŠE KOD PREVALJA, KOROŠKA

Oko grada Turn u više grobišta ima oko 500 žrtava slovenskih, hrvatskih i njemačkih žrtava.

 

PODRUČJE VELENJE – SLOVENJ GRADEC

Grobišta uz glavnu cestu od kanjona Huda luknja pa do zaselka Pameč (koje se nalazi na pola puta Slovenj Gradec – Dravograd), nastala su od pobijenih zaustavljene kolone hrvatskih bjegunaca na puto prema Austriji. Pobijani su bili u vremenu od 10.-15.5.1945.g. To je još grobište, nedaleko jugozapadnu od Slovenj Gradca, u Starom trgu, zvanom Žančani, gdje je oko 600 slovenskih domobrana te oko 4500 hrvatskih civila i vojnika. Prema ocjeni je u mnogobrojnim grobištima leži u toj okolici oko 10-12 tisuća hrvatskih žrtava.

 

GORICA IZNAD ŠOŠTANJA i VELENJE

Na području Šoštanja ima nekoliko grobišta, nastala kod povlačenja postrojbi i civila, a posebno grobišta nastala kasnije kod likvidacija. Gorica nad Šoštajem ima 50 žrtava raznih nacionainosti, ponajviše pak domaćih ljudi, strijeljani su 23.5.1945.g. Na raznim lokacijama Šoštanja ima oko 600 žrtava, dok je na području planine Koželj kraj Velenja oko 200 žrtava.

 

SLOVENJSKE KONJICE

Grobišče za domačijo Pečovnik, ribnik Partovec, na livadi za Balantovo kuću, uz potok Žičnica u Špitaliču te više lokacija naokolo, Vešenik, u šumi Lesica iznad Konjica, Tepanje, te u šumi kod Stranice. Slovenaca ima 870, hrvatskih bjegunaca 1130, Nijemaca 100 žrtava.

 

SLOVENJSKA BISTRICA

U dva protizračna bunkera tvornice IMPOL bilo je otkopano 400 kostura prije dvije godine. Pobijeni su domaći ljudi 16.1.1946.g. Jedno manje grobište je još kod stare kasarne.

Uz novu autocestu Celje – Maribor sa istočne strane je poveća šuma imenom Velenik, gdje je takoder grobište oko 10 pobijanih domaćih bogatijih ljudi.

 

ŠTERNTAL – KIDRIČEVO

U drvene barake za radnike, koje su služile za radnike kod gradnje tvornice, postao je vojni lager. Prvi su bili tamo dovedeni hrvatski bjegunci uglavnom vojnici. Pobijeni su u dva grobišta, njih oko 5-6 tisuća.

Na ispražnjeno mjesto doveli su slovenske Nijemce, bogatije domače ljudi iz Štajerske, čitave obitelji, ukupno oko 5 tisuća žrtava. Pobijeni leže u dodatnih triju grobišta šumi, te ispod tvorničke hale »B«, gdje se proizvodi aluminij.

Dakle ukupno na tom području Šterntala preko 10 tisuća žrtava.

 

GRAD BORL, KOD PTUJA

Istočno iznad ceste i ispod starim gradom Borl leži pobijenih 1800-2000 hrvatskih bjegunaca. Pobite su morali pokopati domaći seljaci iz gradića Cirkulane. Grobište otkriveno u 2003.g.

 

MARIBOR I NJEGOVA OKOLICA

Najveće poznato grobište je protutenkovski kanal na Bohovskim livadama, a sada je tamo već velika šuma. Skidali su ljudi do gola u barakama nedaleko kanala, od kojih se još vide betonski temelji tih baraka. Uz protutenkovskim kanala bile su još dvije šljunčare, sada prekrivene asfaltom. Obje šljunčare pune su hrvatskih vojnika.

Grobiša su također u kraterima nastalih bačenim avionskim bombama na Maribor. Ocjenjuje je se ili se nagađa, da ima do 74 tisuća žrtava na području Maribora, nekoji procjenjuju samo do 50 tisuća a neki oko 60 tisuća žrtava, a nekoji istražitelji za područje Maribora do 120 tisuća.

Hočko Pohorje, to je istočni dio Pohorja, ima šest grobišta, koja se još dobro vide.

Na ostalom području Pohorja ocjenjuje se da ima 5 tisuća Hrvata. Dosta kasnije tu je pobijano oko1400 slovenskih Nijemaca, koji su bili pobijeni iduće godine u vremenu 15.-16.1.1946.g.

 

HRASTOVEC KOD LENARTA KRAJ MARIBORA

Krv je tekla u potocima, takva su svjedočenja, sve do amnestije 7.10.1945.g. Ali tu se je krv prolijevala sve do 1952.g., na osnovu komunističkih sudova zvanim Sodišče slovenske narodne časti, zbog čijih odluka je bilo formiranih više logora po Sloveniji za održavanje presude ili do smaknuća.

Iz zatvora na gradu Hrastovec žrtve nastale zbog teškog oboljenja i tifusa, a umrli su bili bačeni u Slivničko jezero i na druge lokacije, a njih najmanje 19 domaćih ljudi, ubijeni 17.5.1945.g., ali zasigurno nije to jedino mjesto žrtava iz tog područja. To su bili osuđeni Slovenci, Hrvati, Mađari pa i slovenski Nijemci, koji su pomrli zbog teških uslova života. Na groblju u Volečini kod Lenarta je u neoznačenih pojedinim grobovima 31 ljudi pomrli na gradu od 10.-29.8.1945.g.

 

PUT UZ RIJEKU DRAVU: DRAVOGRAD – MARIBOR

Na tom području Križnog puta, dok cesta uz Dravu ima dužinu 70km, gdje ima više manjih grobišta, uglavnom hrvatskih vojnika i civila, koja se još nisu uspjela dokazati. Broj žrtava nije poznat, ali je zasigurno u pitanju više tisuće, jer su se ljudi masovno pokušavali spašavati pa su na bijegu bili ubijeni, bolesne su ubijali i bacali ih u Dravo, o čemu ima mnogo svjedočenja. Samo u Šturmovom potoku (graba) bilo je ubijeno 6 tisuća Hrvata i Crnogorskih narodnih vojnika.

 

PRIMORSKA I BRKINI

U okolici Logatca su tri grobišta slovenskih domobrana, u Hrušici, pri Postojni grobište civila.

U Vipavi su grobišta: Primčeva boronovka, Benkova ulica i Devetkova kuća. Žrtve su pobijani njemački zarobljenici u vremenu 14.-15.-5.1945.g. Za gradskim grobištem uz zid pokopano je 8 Slovenaca, pobijani 17.7.1945.g.

Mučilnikov otok ima pokopanih oko 400 njemačkih zarobljenika.

 

BREZNO GOLOBIVNA ILI FOJBE U PRIMORJU

U Breznu Golobivnica kod Lokvah, istočno od Gorice 12km, ima 1300 žrtava dovedenih iz Trsta.

Kaserova jama, zapadno od Ilirske bistrice 13km, ima 150-200 žrtava njemačkih zarobljenika.

U grobištu kod Nakla ima pobijanih 150-200 civila dovedenih i Trsta.

U breznu u Slapah (planina), od Vipave istočno 8 km leže pobijani Njemici 10.5.1945.g. Kod Krvavog potoka, koji je uz granicu kod Trsta, leže 60 žrtava slovenskih civila.

 

AJDOVŠČINA

Ajdovško polje – Rusne ima 150 žrtava dovedene iz Trsta.

Tiha dolina – Podmeja iznad Postojne, ima 200 žrtava dovedene iz Trsta.

 

TOLMIN, UZ ITALIJANSKU GRANICU

Streljački rovovi na brdašcu tolminskog grada, žrtve čitave familije i vojni zarobljenici. Kasnije je kanal bio miniran, dok se ocjenjuje da ima žrtava u kanalu 2-3 tisuće.

Kod ulijeva rječice Tolminke u Soču bacili su oko 500 ubijenih njemačkih vojnih zarobljenika.

 

BREZNA KOD SOLKANA, KOD NOVE GORICE

Grobište u jami Grgov pod Sveto goro, slovenski primorski domobrani 300-350 žrtava.

 

PRIMORJE, BREZNA – FOJBE

Zagomila kod Grgarja, Zelenika kod Trnova, Cvetež kod Trnova, brezno iza Medvedovžem kod Predmeje. Brezno za Robom kod Podmeje, brezno kot Otlice, Andrejčkovo i Ajharjevo brezno.

U tim breznima – jamama ocjenjuje se oko 4000-4500 Talijana iz Trsta i Gorice. Talijanska država procjenjuje o odvedenima i pobijanima brojku od 10 tisuća partizanskih žrtava likvidacija Talijana.

Postoji međunarodna suradnja hrvatskog Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i slovenskog Društva za ureditev zamolčabih grobov potpisalo je Povelje o suradnji 22.veljače 2001 . g. u Varaždinu.

 

NAŠA ZAVRŠNA PORUKA KONGRESU

Znamo, da gore prikazana grobišta nisu potpuna kao ni zbroj tu prikazanih žrtava, koje leže u slovenskoj zemlji. Puno grobišta je prekriveno raznim novo sagrađenim objektima, privatnih kuća, stambenih blokova, tvornica, parkova, ceste, pošumjele površine, potopljene pod vodo i drugo. Znamo da ima pored velikih grobišta mnogo manjih ili pojedinačnih, koji se nalaze uz putova marševa smrti, potoka, raznih livada i vrtova, za koje nikada nećemo saznati. Ljudi grobari, pojedinci ili kmetovi, koji su pokapali mrtve, nisu smjeli pola stoljeća o tome pričati, ostarjeli su i sada ih više nema.

Tako su i sadašnji vlastodršci, sinovi i kćeri na vlasti, kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj, očeva i majki, koji su bili na strani pobjedničke revolucije, te su svjesni činjenice, da su njihovi preci posredno ili neposredno krivi za taj holokaust i žele, da polagano prešutjeli grobovi tonu u zaborav.

Namjerno se obje strane prepucavaju oko Piranskog zaljeva, Svete Gere, Ljubljanske banke i drugo, napuhavaju do visina, da narod uznemiruju i prave sporove među narodima, da bi na stranu potisnuli prešutjelu krivnju svojih mentora i predaka krvave revolucije.

Zbog toga smatramo, da treba treći kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva sa puno moralno odgovornošću to prešutjelo stanje presjeći, prešutjele grobove i grobišta zapisati u povijest, ako nam već nije dana mogućnost, da ta mjesta barem minimalno obilježimo, te jednom žrtve već jednom na evropski civiliziran postupak pokopamo.

Istraživanja ovih zločina, izvršenog genocida nad svojim narodom i narodima na području nekadašnje Jugoslavije vezane na boljševičku krvavu revoluciju na polovici prošlog stoljeća, koju amaterski obrađuju pojedinci kao i društva, želimo upozoriti na naše rezultate. Iznosimo Vam zastrašujuću brojku broja masovnih grobišta za jedno malo područje, nekada crvena savezna republika komunističke Jugoslavije a sada demokratska država R. Slovenija, ima najmanje preko jednu tisuću masovnih grobišta. Odnosno, godine 2000. objavljuju se službeni podaci, da ima Slovenija 1151 zaselka ili naselja sa 3888 grobova i grobišta, nešto iz prvog rata a ostalo nastalo drugim ratom i revolucijom. Broj žrtava u grobištima vojnog (volja revolucije !?) nasilja ima 943 grobišta. Predlažemo Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, da na tom trećem kongresu u Zagrebu javno osudi komunističke zločine, koje je izvršio u svibnju 1945.godine protiv svoga narodu kao zločin i genocid proti čovječanstvu.

Želimo također upozoriti hrvatsku i svjetsku javnost, da hrvatska država uopće nikako ne brine o hrvatskim žrtvama, koje leže u Sloveniji, osim poneke državne delegacije, koje donesu po koji vijenac i zapale svijeću na mjestima, gdje su drugi postavili spomen obilježje umjesto njih. To je tragedija jednog naroda, državne brige o svojim žrtvama i ljudima.

Poznato je, da su Jugo-komunisti na dan 6.1.1946.g., na raznih lokacijama u Sloveniji pokupili čitave obitelji, te ih natrpali na vlak, kao poklon velikome svome bratu, vođi i učitelju Staljinu za realizaciju i teoriju KOLHOZA u Sibiru!!!

Prvi takav transport ljudi je preko noći u hladnome vlaku na hrvatsko madžarskoj granici smrznuo i svi su pomrli. Drugi takav transport ljudi su Madžari preusmjerili u Austriju prema Grazu, od kojih je ipak preživjelo 32 ljudi. Nekoji od tih su preživjeli tragediju, tada djeca, još su živi. Treći transport ljudi za velikog Azijskog brata dospio je preko Austrije u Jesenice, gdje se dogodila jednaka tragedija, ljudi su pomrli u vlaku od mraza. Od tog transporta preživjela je jedna djevojčica i još je živa, koju su roditelji zamotali u svoja odijela, a sebe su žrtvovali za nju.

 

* * *

Franjo Talan: Društvo za obilježavanje grobišta, ratnih i poratnih žrtava varaždniske i međimurske županije, Varaždin

 

OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA I STRATIŠTA ŽRTAVA TOTALITARNOG DRŽAVNOG TERORA

Povijest ljudske civilizacije puna je ratova, sukoba i osvajanja, a ugnjetavanja, poniženja i ubojstva obespravljenog stanovništva često su primjenjivana u cilju podčinjavanja zauzetih naroda i država. Likvidacije i progoni nedužnog stanovništva provodili su se u ratno doba i za vrijeme mira, a zlo i zločinci, umjesto da se sankcioniraju, zaštićivani su zakonom i obasuti privilegijama. I naši su preci kroz povijest živjeli pod različitim vladama i služili različitim gospodarima, a razvoj i napredak Hrvata više je bio podvrgnut željama susjednih, većih naroda i država nego što su bile želje i mogućnosti naših predaka. Zbog podređenog položaja, siromaštva i ekonomske zapostavljenosti, a u cilju osiguranja gole egzistencije i preživljavanja vlastite obitelji, mnogi su bili prisiljeni na iseljavanje i napuštanje vjekovnih ognjišta. Previranja i ratovi u Europi odrazili su se i na život stanovnika Hrvatske, a u čestim sukobima hrvatski mladići borili su se na raznim stranama i ginuli po raznim bojištima boreći se za interese stranih vladara. Utjecaj na život Hrvata imaju i razne ideje i pokreti koji su se razvili u Europi, a uz napredne ideje, na hrvatsko tlo prodiru i totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, komunizma i nacizma (fašizam). Danas je teško reći koji je sustav bio «napredniji», koji je prouzročio više zla i proizveo više ljudske patnje. Eksperimenti svjetskih globalnih razmjera imali su za posljedicu zastrašujuće brojke mrtvih, mučenih, ponižavanih i obespravljenih ljudi. Pod krinkom uništenja jednog zla vršen je teror druge strane, a česte i brojne likvidacije ljudi izvedene su u zanosu mržnje i ubijanja, kada nitko nije mislio na čovjekovo dostojanstvo.

 

1) Utvrđivanje žrtava ratnog i poratnog razdoblja II. svjetskog rata

I dok je završetkom rata nacizam prestao postojati, «blagodati» komunizma prenijete su i u treće tisućljeće. Završetkom Drugog svjetskog rata nacizam i fašizam doživio je svoju osudu, a na krilima komunizma mnoge države i narodi iščekuju i danas sretniju budućnost. Kada su krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća totalitarni komunistički pokreti u Europi već uzmicali pred demokracijom, počela se nazirati sloboda mnogih obespravljenih naroda i pojedinaca. Preživjeli stradalnici polako iznose svoja svjedočenja, a val nacionalnog zanosa i oduševljenja učvršćuje put prema hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti. San o slobodi i vlastitoj državi, nacionalnoj valuti i hrvatskoj vojsci u doba jugo-komunističkog sustava mnogima je donio političke progone i dugogodišnje zatvorske kazne, a tajna policija državnog aparata desetljećima je terorizirala svećenstvo, inteligenciju i drukčije misleće stanovništvo.

Urušavanjem komunizma i osamostaljenjem Hrvatske sada na vidjelo izlaze mnogi stravični zločini počinjeni nad nevinim stanovništvom. Slobodnije se piše i govori o žrtvama, a zahvaljujući svjedocima došlo se do podataka o brojnim masovnim grobištima i stratištima Hrvatske i susjednih država nastalih u ratnim i poratnim danima Drugog svjetskog rata. Iz određenog razloga još je komunistička vlast u Jugoslaviji vršila popis žrtava fašističkog terora, no tim popisom nisu obuhvaćene osobe stradale u ratu na strani Nezavisne Države Hrvatske, kao ni žrtve stradale od komunističko-partizanskog terora.

Da bi se utvrdile sve žrtve, Sabor Republike Hrvatske, 8. listopada 1991. godine donio je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Na temelju donijetog Zakona konstituirana je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je počela s radom u veljači 1992. godine. Zamah istraživanju počinje otvaranjem Istraživačkih središta Komisije po županijama Republike Hrvatske, a u cilju utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava, u mnogim je općinama i gradovima došlo do osnivanja Općinskih, odnosno gradskih komisija koje su popisale stradale na svojem području. Tako je početkom 1995. godine započelo s radom i Istraživačko središte Varaždin, koje je najprije djelovalo u prostorijama ogranka Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Franjevački trg 7 na drugom katu. Zahvaljujući zalaganju Želimira Mancea i razumijevanju županijskih vlasti Istraživačko središte Varaždin dobilo je kasnije, 1996. godine, prostorije u zgradi «vodotornja», gdje su se zaprimala svjedočenja i podaci o žrtvama s područja cijele županije, koja su se zatim slala centrali u Zagreb. Za administrativne poslove Istraživačkog središta Varaždin bio je zadužen Zvonimir Trupković, a operativne poslove vodio je Franjo Talan. Za područje Međimurske županije Istraživačko središte smješteno je u Čakovcu, a voditelji mu je bio Josip Kolarić.

Osim prikupljanju podataka o žrtvama prikupljali su se i podaci o masovnim grobištima na ovom području, a Komisiji u Zagreb proslijedeno je preko dvadeset Upisnika grobišta. Neposvećeni grobovi poubijanih žrtava ratnog i poratnog razdoblja rasuti su od krajnjeg zapada: Višnjice i Lepoglave, do Kućana Ludbreškog i Segovine smještenih na istoku. Grobišta i stratišta Hrvata ovog kraja nalaze se i na potezu od Štrigove i Hrašćana do Novog Marofa i Pake. Masovne likvidacije nakon Drugog svjetskog rata vršene su i na području Lovrečana i Virje Otoka, a jedno od najvećih stratišta smješteno je na desnoj obali rijeke Drave kod Varaždina.

Iako Komisija za utvrdivanje ratnih i poratnih žrtava zapravo nije radila od početka 2000-te godine (posljednje prikupljene kartone predali smo u središnjicu u siječnju 2000) rad Komisije službeno je prestao Odlukom Hrvatskog sabora donesenoj na sjednici 28. svibnja 2002. godine. Usvojeni Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata govori da se obustavljaju postupci pokrenuti po ranije donesenom Zakonu, a Hrvatski državni arhiv određuje se za čuvanje prikupljene građe.

 

2) Osnivanje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

Od 2000-te godine kontakti sa središnjicom Komisije u Zagrebu bili su sve rjeđi, a najviše nas je pogodilo što nismo mogli dobiti nikakav podatak o stradalima s našeg područja za koje smo prethodno predali kartone u Zagreb. Sva dokumentacija je spakirana i čeka primopredaju novim članovima Komisije, rečeno nam je, a službenice su nas uvjeravale da treba biti strpljiv dok se primopredaja ne provede.

Iako s djelatnicima Komisije u Zagrebu (raspoređeni su na druge poslove) nije mogao biti dogovoren neki daljnji oblik rada u Istraživačkom središtu Varaždin nastavili smo daljnji rad, a u proljeće 2000. godine vršili smo pripreme za obilježavanje grobišta «Dravska šuma» Varaždin. U jeku priprema iz Zagreba nas je nazvala Terezija Hercigonja, kojoj je s Varteksovog stadiona u Varaždinu potkraj lipnja 1945. godine nestao brat. Gospođa ga je posljednji put vidjela 22. lipnja, a drugo jutro zatekla je logor prazan, nigdje bratu nije bilo traga. Raspitivala se braća po Slavoniji u koju rekoše vojnici da se uputila kolona iz Varaždina. No, traganje bijaše bezuspješno. Podatke o bratu nije imao nitko, ni crveni križ, ni itko drugi, a kod ponovnog raspitivanja kod vojske obitelji je dano do znanja da nema što više tražiti. Kako smo za 15. lipnja pozvali sve koji su o grobištu nešto znali, rekli smo gospođi da je najbolje da tog dana dođe u Varaždin te će u razgovoru sa svjedocima dobiti najmjerodavnije podatke gdje bi joj mogao biti nestali brat.

U zakazano vrijeme, u prisustvu svjedoka, krenuli smo do grobišta, a na mjestu gdje je u poratnom razdoblju nabujala Drava poplavila obalu i otkrila ljudske leševe gospoda Terezija zapalila je svijeće i tražila mjesto gdje će položiti buket cvijeća. Jednostavno nije mogla vjerovati da je to mjesto posljednje počivalište brata joj Drageca ( na slici 2000-06-15). Unatoč otkazanim bubrezima i dijalizi koju je morala polaziti nije se žalila ni tražila bilo kakovu nadoknadu. Ovaj primjer navodim zato jer je to slika tragičnih sudbina u tisućama hrvatskih obitelji.

Kako je daljnje postojanje i sam status Komisije bio nejasan, odlučismo da od kritike i pustih razgovora nema nikakve koristi te pokupismo istomišljenike koji su i do tada pomagali na utvrdivanju žrtava ratnog i poratnog razdoblja i krenusmo u osnivanje udruge koja će nastaviti dosadašnji rad. Osnivačka Skupština zakazana je za 20.rujna, a prethodno je pripremljen Statut koje je Društvo uz neke preinake prihvatilo, na istom sastanku međusobno smo prikupili sredstva za registraciju i sve potrebno za start Udruge. Društvo je registrirano 22.rujna 2000 godine, a osnovna djelatnost je okupljanje članstva u cilju prikupljanja podataka o žrtvama ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, te utvrdivanje i obilježavanje grobišta. Prvotni cilj nam je bio obilježiti grobište Dravska šuma Varaždin, a uz ostalo i nadalje raditi na prikupljanju podataka o žrtvama i ostalim grobištima.

Do “službenog” ukidanja Komisije Društvo je radilo u prostorijama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – Istraživačkom središtu Varaždin, u Vrazovoj ulici broj 4, u prizemlju vodotornja. Nakon ukidanja Komisije morali smo isprazniti prostorije te smo zahvaljujući razumijevanju gospodina Alfreda Obranića i Hrvatskom društvu političkih zatvorenika našli  utočište kod HDPZ-a Varaždin, Franjevački trg 7/2, 42 000 Varaždin. Društvo danas ima tridesetak članova iz Hrvatske i inozemstva, a osnovana je i podružnica u Čakovcu i Povjerenstvo za Sloveniju.

 

3) Dobivanje dozvole za izgradnju spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždin

Osnovni zadatak Društva je podizanje spomen-križa žrtvama Dravske šume Varaždin koji će biti postavljen kraj Drave. Spomen-križ Dravska šuma Varaždin bit će mjesto sjećanja i na žrtve koje su žive ili mrtve bačene u rijeku i u njoj našle smrt. Križ će biti postavljen i u spomen na nebrojene žrtve koje je matica rijeke nosila Dravom kraj grada, a stradale su negdje u Sloveniji, ili drugdje uzvodno od Varaždina. Od mjerodavne službe dozvola za izgradnju dobivena je početkom studenoga 2002. godine, u trećem pokušaju, a radovi na izgradnji započeti su u lipnju 2003. godine nakon provedenog javnog natječaja.

 

Evo kako je dobivena dozvola za gradnju spomen-križa na lokaciji Dravska šuma:

Prvi zahtjev za izdavanje dozvole za gradnju spomen-križa podnijet je mjerodavnoj ustanovi početkom 2001. godine. Zahtjev nam je odbijen (rješenje od 31. svibnja 2001.) jer je na predviđenoj lokaciji ucrtana trasa “budućeg” nasipa. Odabrali smo novu lokaciju, kako nam je preporučila uprava Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odsjek Varaždin (dopis-mišljenje od 07.03.2001), za koju smo izvadili i potrebne katastarske karte i gruntovni izvadak, te smo u srpnju uputili novi zahtjev, a istog dana zamolili smo ponovo Poglavarstvo grada Varaždina za izdavanje suglasnosti. Inače, prijedlog Gradu za postavljanje spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždina, upućena je još u prosincu 1998. godine.

Dravska park šuma Varaždin proglašena je u ljeto 2001. godine zaštićenim dijelom prirode, te nas Odjel za komunalne djelatnosti Grada Varaždina izvještava da je, s obzirom na novonastalu situaciju, naš zahtjev upućen za mišljenje Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenih dijelova prirode na području Varaždinske županije. Iz varaždinske Ustanove spis je u listopadu proslijeđen u Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Upravi za zaštitu prirode.

U međuvremenu zamolili smo Ured za izdavanje građevnih dozvola za prolongiranje roka kako bismo tražene dokumente uspjeli prikupiti. Dio zahtijevane nedostajuće dokumentacije dostavili smo 5. studenoga 2001. godine, tehničke pojedinosti. Nažalost još uvijek nije bilo nikakve suglasnost od grada Varaždina, čekao se blagoslov iz Zagreba te je podneseni zahtjev, kao nepotpun odbijen 8. siječnja 2002. godine, a o tome smo dobili i rješenje Ureda za prostorno uredenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Varaždinske županije.

Krenuli smo tragom odaslanih papira te smo mjerodavne na više mjesta zamolili za pomoć, odnosno što bržu dostavu traženih uvjeta, a uskoro je stiglo i mišljenje iz Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, uprave za zaštitu prirode koje smo dobili 17. siječnja.

U drugoj polovici veljače 2002. godine Komunalni odjel Grada dostavlja nam mišljenje, doduše neobvezujuće, odaslano iz Konzervatorskog odjela u Varaždinu o uvjetima koje je potrebno poštivati kod postavljanja spomen-križa. Svu prikupljenu dokumentaciju i mišljenja predali smo u petak, 22. veljače projektantu koji nam je prve rezultate obećao za sredinu ožujka. No, kako bez suglasnosti grada Varaždina nije moguće legalno ostvariti podizanje spomen-obilježja istome smo ponovo uputili zamolbu za izdavanje suglasnosti, koju nam je Gradsko poglavarstvo na sastanku 28. veljače i odobrilo te je 26. ožujka ponovno podnesen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždin. Konačno je 4.studenoga 2002. godine stiglo rješenje i dozvola za izgradnju spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin.

 

Podrška izgradnji spomen-križa na Dravi u Varaždinu

Budući da smatramo da za postavljanje križa treba dozvola mjesnih crkvenih vlasti potkraj 2000. te godine posjetili smo i župu Sv. Josipa na Banfici i vlč. Ivanu Žmegaču iznijeli prijedlog za postavu spomen-križa, a preko župnika s nakanom je upoznata i Varaždinska biskupija. U svom mišljenju o gradnji spomen-križa Biskupski ordinarijat dao je svoju suglasnost-mišljenje (svibanj 2001. godine), s napomenom da dobri Bog blagoslovi ovo djelo, a podršku Društvu u nakani za obilježavanje ovog grobišta dalo je i Društvu za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane (dopis 21.11.2001. godine i rujan 2003).

U ljetu 2001. godine, kad nikako nismo mogli doći do napretka u rješavanju ovog, po nama nadasve humanog i ljudskog čina, a dokumentacija za zamišljeno dostojno obilježje najvećeg stratišta Varaždinske županije nikako da se pokrene, naručili smo i dali napraviti šest metara visok drveni križ koji smo privremeno htjeli postaviti na ovom prešućenom i ničim obilježenom grobištu. Kako u ljetno doba nije bilo izgleda da bismo za taj čin mogli dobiti blagoslov gradskih vlasti, križ smo uoči Dana domovinske zahvalnosti postavili na grobištu “Dravski nasip” kraj Gornjeg Hrašćana.

Iznosimo samo dio poteškoća s kojima smo se susretali i nastojali ih riješiti uz pomoć mjerodavnih službi Grada Varaždina i Županijskog ureda za prostorno uredenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša iz Varaždina, a koje smo potaknuli u cilju dostojnog obilježavanja stratišta nastalog u ne tako davnoj našoj povijesti. Kad smo već pomišljali da nećemo moći ostvariti zacrtano u ruke nam je došla knjižica “25 godina Katoličke župe Sv. Josipa u Varaždinu“, koja nam je dala poticaj za daljnji rad. Na 9. stranici te knjižice stoji zapisano, preneseno iz Spomenice župe; “Ja, Ivan Jagetić, prvi upravitelj župe bio sam po nadležnim mjestima za lokacijsku dozvolu i gradnju nove, koju sam zamislio kao svetište Sv. Josipa, za ovaj naš zagorski, podravski i međimurski kraj ništa manje nego 1234 (tisuću dvjesto trideset i četiri puta), i to bez uspjeha.” Župnik Jagetić spomenute retke zapisao je u Župsku spomenicu potkraj 1988. godine, a uvjeti za uredenje prostora za izgradnju današnje crkve Sv. Josipa stigli su na adresu novoustoličenog župnika, vlč. dr. Karla Koračevića, pred blagdan Sv. Josipa 1990. godine. Župnik Jagetić zbog bolesti krajem kolovoza 1989. godine odlazi u mirovinu, a crkva na Banfici danas je sagrađena na opatičkim livadama koje su časnim sestrama bile nakon rata konfiscirane.

 

4. Obilježavanje grobišta i stratišta i podizanje spomen križeva

a) Podizanje spomen-križa na grobištu »Repova šuma« – Štrigova

Potkraj ožujka 1947. godine u Repovoj šumi nedaleko Štrigove u Međimurju poubijano je više desetaka ljudi koji su tu i pokopani. U organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina održana je u nedjelju 25. ožujka 2001. godine komemoracija na kojoj je o stradanjima u Međimurju u ratnom i poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata govorio Josip Kolarić, dopredsjednik Društva. Blagoslov grobišta i molitvu za stradale održali su svećenici Leonard Logožar, župnik župe Štrigova i vlč. Josip Pavlek, vojni kapelan iz Varaždina, a o stradanjima u Štrigovi i okolici govorio je Ivan Novak, član Društva.

Povodom 54 godišnjice stradanja na grobištu je postavljen novi križ, a molitvi i blagoslovu prisustvovalo je više desetaka vjernika iz župe Štrigova, i članova Društva. U sklopu komemoracije položen je vijenac Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a vijenac je položilo i izaslanstvo slovenskog Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane.

 

b) Blagoslovljen spomen križ na grobištu Dravski nasip u Gornjem Hršćanu

U subotu, 4. kolovoza 2001. godine, povodom Dana domovinske zahvalnosti Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava priredilo je na grobištu «Dravski nasip» nedaleko naselja Gornji Hrašćan u župi Macinec u Međimurju prigodnu komemoraciju na stratištu poubijanih žrtava poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Tom prilikom vlč. Stjepan Markušić, župnik župe Macinec, blagoslovio je spomen-križ koji je Društvo postavilo na ovom najvećem stratištu poratnog razdoblja u Međimurju, a molitvu je predvodio mr. Josip Janković, župnik župe Novo Selo na Dravi. Kod spomen-križa položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Molitvi i blagoslovu križa prisustvovao je i veći broj mještana Gornjeg Hrašćana i župljana župe Macinec, a komemorativnom skupu bili su nazočni i predstavnici Matice hrvatske iz Čakovca, ogranka Hrvatski domobran iz Varaždina, i predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Prije same komemoracije zbor župe Macinec otpjevao je hrvatsku himnu, a prisutni su se u tišini sjetili svih poginulih, stradalih, ubijenih i nestalih za slobodnu Hrvatsku. Nakon toga predsjednik Društva zahvalio je svima koji su doprinijeli postavljanju spomen-križa, a o stradanjima u ratnom i poratnom razdoblju na području Međimurja govorio je Josip Kolarić. Križ je napravljen iz drveta i postavljen u sredinu dva metra visokog nasipa, a svojom visinom od šest metara dominira nizinom podravskog dijela gornjeg Međimurja ( na slici 2001-08-04).

Početkom Drugog svjetskog rata Međimurje je okupirala Mađarska, a sve stanovnike koji su novoj državi bili nepoćudni protjerale su mađarskih vlasti. Za »obranu« Međimurja od Nezavisne države Hrvatske potkraj 1944. godine bili su u nasipu iskopani rovovi s grudobranima okrenutim prema Varaždinu i rijeci Dravi. Prema izjavama svjedoka na svakih pet metara bio je iskopan stojeći rov, a u pravilnom rasporedu u nasipu su izgrađeni i veći rovovi, tzv. mitraljeska gnijezda. Nakon kapitulacija i povlačenja njemačke ostali su iskopani rovovi, u koje su u noćnim satima potkraj lipnja bili dovažani zarobljeni vojnici iz pravca Varaždina, zatim su tu postrijeljani i zagrnuti. Jednog zarobljenika, koji je uspio preživjeti, djeca su drugi dan našla nedaleko nasipa, kraj ceste. Čovjek, polumrtav, tražio je vode koju su mu donijele žene. Kada se napio, ispričao je odakle je te molio da jave njegovoj majci u Križevce. Od zadobivenih rana čovjek je ubrzo izdahnuo te je pokopan na mjestu smrti, kraj ceste. Zbog površno zakopanih poubijanih ljudi tu se ubrzo počeo širiti nepodnošljiv smrad te je vlast naredila mještanima da otkopaju i pokopaju ubijene u dublje iskopane jame na istom mjestu. Prema pričanjima ljudi u ponovnom zakapanju žrtava sudjelovali su uglavnom stariji stanovnici koji nisu bili u vojsci, danas više nisu na životu, a zbog siromaštva neki su s mrtvih tijela skidali obuću.

Križ je dobrovoljni rad Josipa Majhena iz Gornjeg Vratna, a postavljen je zahvaljujući pomoći župe Macinec i vlč. Stjepana Markušića, mještana Gornjeg Hrašćana te daru prijatelja iz Kanade kao i odricanju članova Društva

 

c)  Blagosov spomen-križa na grobištu Ksajpa kraj Čakovca

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Čakovca postavilo je spomenkriž na grobištu Ksajpa u župi Šenkovec. Molitvu za stradale na tom mjestu predvodili su svećenici fra Anđelko Rakhel, iz Franjevačkog samostana Čakovec i vlč. Vladimir Kolarić, župnik župe Sv. Jelene iz Šenkovca, koji je blagoslovio spomen-križ. Skladnim pjevanjem skup je uzveličao zbor župe, a prema riječima župnika Kolarića svake godine na prvu subotu u srpnju ovdje će biti molitva za stradale (na slici 2003-07-05).

Blagoslov spomen-križa održan je u subotu 5. srpnja 2003. godine, a prisustvovalo mu je stotinjak vjernika, predstavnika općine i mještana Šenkovca. Komemoraciji su prisustvovali i predstavnici udruge Hrvatski domobran ogranak Varaždin, Hrvatskog društva političkih zatvorenika i predstavnici Matice hrvatske Čakovec, Tomo Blažeka, tajnik i dr. Zvonimir Bartolić, hrvatski književnik i predsjednik, a molitvi na stratištu prisustvovali su i članovi Povjerenstva Društva iz Slovenije. Kod spomen-križa vijenac je položilo izaslanstvo Društva, a kod spomen križa zapaljene su svijeće.

U ime podružnice Društva Čakovec prisutne je pozdravio Josip Kolarić, predsjednik podružnice, a u svom govoru je naglasio: – “Prije 58 godina na ovome mjestu svoj red u smrti čekali su: Mirko Videc, Valent Škvorc, Josip Žrković i desetine onih čija se imena godinama nisu smjela spominjati. Mirko je bio domobran, Valent mladić bez posla, a Josip je radio u općinskoj službi. Vjerojatno se nisu ni poznavali kada su ih vodili na ovo stratište; morali su umrijeti jer nisu bili po volji tadašnjoj vlasti. Ondašnja komunistička vlast nije čak ni rodbini dopuštala da se za njih raspituje. Njihov odgovor je bio: – Nema ih i nemojte više pitati za njih.

Skoro šest desetljeća poslije ponovo se netko sjeća ovih mučenika. Naše Društvo putem svjedoka je saznalo da su ovdje završavale žrtve ondašnje Udbe utamničene u starom gradu Zrinjskih. Postavljanjem ovog križa u čast i slavu ovih mučenika dug je današnje generacije, ali i obveza da istinom o našoj prošlosti otvaramo putove pomirenja i stvaramo spone sa zajednicom europskih naroda. Bože hvala Ti što si nam dao Domovinu i ostvario snove svih naših generacija”

 

d) Blagoslov spomen-križa žrtvama komunističkog terora u Čukovcu kraj Ludbrega

U prisustvu više od dvjesto vjernika, sumještana i prijatelja u Čukovcu kraj Ludbrega u nedjelju, 2. studenoga 2003. godine, u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava održana je komemoracija i otkrivena spomen ploča ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata stradalih od posljedica komunističkog terora iz sela Čukovec. Obraćajući se prisutnima predsjednik Društva je rekao: “Poštovani prijatelji najsrdačnije Vas pozdravljam i zahvaljujem što ste se odazvali na ovu komemoraciju i tužnu obljetnicu. Prije svega zahvaljujem rodbini, braći i svima koji su dali doprinos za izgradnju ovog spomen križa žrtvama ratnog i poratnog razdoblja.

Mnoga grobišta obilježena su znakom križa, a za mnoga se ni danas ne zna. Kao Društvo do sada smo spomen-križem obilježili grobišta u Štrigovi, Hrašćanu i Šenkovcu u Međimurju. Danas smo se na putu prema Ludbregu zaustavili u Kućanu Ludbreškom gdje smo na grobištu zvanom «Šoderana» postavili drveni križ i zapalili svijeće, a u petak je položen vijenac na najvećem grobištu Varaždinske županije, na grobištu »Dravska šuma» Varaždin.

Novopodignuti spomen-križ blagoslovio je ludbreški župnik Josip Đurkan (na slici 2003-11-02), koji je služio i misu zadušnicu, a spomen ploču otkrio je hrvatski branitelj iz Domavinskog rata Davor Bulff. Kod spomen-križa su zapaljene svijeće, a vijenac su položile Danijela Vuk (19 ) iz Zagreba, Mateja Kancijan (13) iz Lunjkovca iz općine Mali Bukovec, praunuke ubijenog Stjepana Kancijana i Terezija Pavković (91) najstarija sumještanka ubijenih žrtava. Komemoraciji su prisustvovali i brojni članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a kod otkrivanju spomenika bili su i članovi udruge Hrvatski domobran iz Đurdevca, Novog Marofa, Varaždina, V. Toplica, Gole, Virja Podravskog i Koprivnice koji su u spomen na stradale položili vijenac.

Spomen križ u Čukovcu podignut je na inicijativu djece i rodbine stradalih, a izgradnju spomenika financijski su pomogli i ogranci Hrvatskog domobrana iz Koprivnice i Varaždina kao i brojni prijatelji i dobročinitelja, rekao je Pavao Kancijan, voditelj radova na izgradnji.

 

Na postolju spomen-križa uklesane su riječi:

Ispuniše se naši snovi, djedovi, roditelji, braća, prijatelji naši mili. Gdje god pokopani bili, mi vas nismo zaboravili! Lijemo suze, duša nas boli jer dušman nije rekao gdje vaši grobovi stoje! U donjem dijelu spomenika piše: Ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata i totalitarnog jugo-komunističkog terora

Na spomeniku su uklesana imena žrtava: – Đuro Kancijan, Stjepan Kancijan, Ante Vratarić, Valent Lončarić, Ivan Šantaj, Stjepan Kovačić, Drago Koštarić, Antun Šestan, Antun Gložinić, Stjepan Grandić, Josip Miškec, Zlatko Carević, Ivan Kolar, Antun Hladnić i Marija Hladnić.

Iza toga slijedi tekst: Vi ste pravično živjeli, a za Hrvatsku svoj život dali. Nakon 45 godina šutnje i 60 godina počinjenog zločina nad hrvatskim narodom. Ovaj spomen križ podižu; Društvo za obilježavanje grobišta, Hrvatski domobran, braća, djeca, unuci, praunuci i dobri prijatelji. Laka im Hrvatska zemlja.

U spomen na svojeg ubijenog oca, Stjepana Kancijana, Ivka Fabijan (63) iz Zagreba napisala je pjesmu «Mojem ocu» koju je kod spomen-križa pročitala Mateja Tržec (14) iz Čukovca.

 

e) spomen križ »Dravska šuma« Varaždin u izgradnji

Prema izjavama svjedoka, najveće stratište na području Varaždinske i Međimurske županije nalazi se na desnoj obali rijeke Drave kod Varaždina. U poratno doba u Varaždinu se nalazio jedan od većih zarobljeničkih jugoslavenskih logora, koji se svakodnevno popunjavao sudionicima “križnog puta“, a bio je smješten preko puta današnje tvornice Varteks. Logor se danju punio, a noću praznio. Dolaskom nove vlasti ispražnjene je Vojna bolnica u Optujskoj, netragom su nestali ranjenici iz Pričuvne vojne bolnice u Jalkovcu, a nepoznata je i sudbina ranjenih vojnika Traumatološkog odjela Varaždinske kirurgije. Dodamo li tome podatak da je gotovo svaka veća zgrada u gradu, koja je posjedovala podrum, poslužila kao sabiralište “narcdnih neprijatelja” koji su tu zlostavljani i mučeni, a često im se tu gubio svaki trag, dobit ćemo širi uvid u sve ono što se dogadalo u poratnom razdoblju u gradu. Pribrojimo li tome još zloglasni zatvor u Miličkoj, strijeljanja na groblju, noćne racije i ubojstva, samo smo naznačili jedan dio stradanja stanovnika Varaždina i osoba koje su se igrom sudbine u to doba našle u Varaždinu.

Za grobišta i stratišta u Dravskoj šumi kraj Varaždina znali su brojni stanovnici grada, a žitelji Širokih Ledina, Štosova trga i ostalih ulica što su vodile prema Dravi, sjećali su se noćnih odvodenja na likvidacije prema rijeci. Već duže se osjećala potreba da se to mjesto obilježi, ali kod odgovornih nismo naišli na razumijevanje. Konačno smo, privremeno, u spomen na stradale u Dravskoj šumi kraj Varaždina u srijedu 31. listopada 2001. godine postavili mali drveni križ i zapalili svijeće (na slici 2001-10-31), a molitvu je na grobištu predvodio vlč. Ivan Žmegač. Nažalost, križ je u veljači naredne godine netko iščupao i bacio, te smo početkom ožujka na grobištu postavili novi križ, koji je doživio sličnu sudbinu, a popravio ga je jedan ribič, prognanik iz Vukovara.

Realizacija izgradnje sadašnjeg projekta spomen-križa odvijala se nekoliko godina, a mjerodavni ured Državne uprave u Varaždinskoj županiji Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove dozvolu za izgradnju dostavio je, 4. studenoga 2002. godine i gradu Varaždinu, poduzeću Parkovi Varaždin i resornom Ministarstvu. U dozvoli je navedeno da se u roku od dvije godine treba započeti s radovima. U veljači je objavljen javni natječaj za izvodenje radova, a ugovor za izgradnju potpisan je 7. svibnja 2003. godine. Radovi na izgradnji započeli su u lipnju, a sam spomen-križ postavljen je sredinom srpnja 2003 godine time je ujedno završila prva faza izgradnje. Ugovorena vrijednost te prve faze radova iznosi 50146,83 kuna, a zbog nedostatka sredstava isplata se otegnula i na 2004. godinu.

 

Izgradnja spomen-križa financira se dobrovoljnim prilozima.

 

Grobište Dravska šuma Varaždin smješteno je sjeverno od nekadašnjeg glavnog grada Hrvatske, a uz Macelj jedno je od najvećih je na području sjeverozapadne Hrvatske. Početkom lipnja radove na izgradnji spomen-križa blagoslovio je vlč Ivan Žmegač, župnik na čijem području se grobište Dravska šuma i nalazi, a rodovi se odvijaju u više faza.

U prvoj su izbetonirani temelji, nadtemelji i zidovi, stepenice i betonski plato u koji se smjestio armirano-betonski križ. U drugoj fazi stepenice i uzdignuti plato obložit će se prirodnim kamenom, kako je to preporučilo Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske, uprave za zaštitu prirode, a u skladu s mišljenjem i preporukom Uprave za zaštitu kulturne baštine, konzervatorskog odjela u Varaždinu. Nakon kompletnog uredenja spomen-obilježja kojim će dominirati križ na uzdignutom platou izvest će se i uređenje okoliša. Ono se procjenjuje na 40 tisuća kuna (troškovnik Parkova Varaždin), a prethodno je spomen-obilježje potrebno popločiti prirodnim kamenom (oko 70 tisuća kuna) u skladu s mišljenjem Konzervatora i platiti neplaćene radove (prva faza) i urediti pristupne putove.

Sredstva za završetak spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin i rad Društva mogu se uplatiti na račun Društva: 2391004-1100025929, a izgradnja spomen-križa zapučeta je zahvaljujući donaciji Hrvatsko-kanadskog kluba Zagorje iz Toronta koje je za tu svrhu pokionilo dvije tisuće kanadskih dolara. Pomoć za izgradnju spomen križa uplatili su mnogi pojedinci, poduzeća i Društva, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika te neke općine i gradovi s područja Varaždinske županije. Zamolba za pomoć poslana je na više institucija Republike Hrvatske.

 

U razgovoru s članovima slovenskog Društva (održanom u četvrtak 28. kolovoza 2003. godine) u Kočevskom Rogu, kod obilježenog stratišta Hrvata, planirali smo i daljnji zajednički rad na obilježavanju grobišta, tada su nam nepodmirene obveze prema izvodaču iznosile više od 25 tisuća kuna. Kod toga smo naglasili da se izgradnja financira uglavnom od sponzora i dobročinitelja, članova udruga Hrvatski domobran i političkih zatvorenika, a za pomoć smo se obratili i Vladi i nekim ministarstvima kao i tijelima lokalne uprave i Gradu Varaždinu. Nažalost nigdje nismo bili u proračunu te s te strane baš nije postignut neki uspjeh. Kao udrugu jedino nas financijski pomaže Varaždinska županija, a zbog razumijevanja varaždinskog HDPZ-a nismo bačeni na ulicu. U želji da nam pomognu članovi Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane poslali su pismo podrške Društvu za podizanje spomen-križa «Dravska šuma» Varaždin na više adresa (Vladi Hrvatske, Saboru, Gradu Varaždinu..). U završnom dijelu pisma je istaknuto – Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, s kojim suradujemo, nam se je požalilo, da imaju novčane poteškoće kod postavljanja spomen obilježja na prešućenom grobištu Dravska šuma kraj Varaždina. Prema našem mišljenju imate najljepše groblje u Europi, a prešutjelo grobište više od 1000 vaših sunarodnjaka kod Dravske šume zamalo izgleda kao smetište. Želja nam je da tu sramotu zajedno s Društvom i gradom Varaždinom dostojno sredite i žrtve već jednom pokopate.- Pismo podrške poslano je 12. rujna prošle godine.

 

5.) Nakon 60 godina mons. Marko Culej, varaždinski biskup, blagoslovio grobište žrtava partizansko-komunističkog terora u Leskovcu

Nedjelja, 28. rujna 2003. godine, vozimo se cestom od Varaždinskih Toplica prema Leskovcu, u smjeru Ludbrega. Automobil iza nas vozi Franc Perme, predjednik slovenskog Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane. Dan je topao, sunčan, prekrasan, pravi jesenji, Kalnik se kupa u suncu. Vozimo se prema grobištu Leskovec gdje će msgr. Marko Culej, varaždinski biskup služiti misu za zarobljene žrtve likvidirane od partizanske ruke 29. rujna 1943. godine. Nešto je iza deset sati, a kolone pješaka, biciklista, vjernika s traktorima, osobnim automobilima i autobusima polako voze prema predjelu Veliko Višograd gdje je uz grobište i posljednje počivalište žrtava postavljen spomen-križ. Veliko mnoštvo stiglo je do grobišta i oltara gdje će se služiti misa. Neki procjenjuju da je više od dvije tisuće ljudi. Stiglo je mlado i staro iz bliže i daljnje okolice. U silnoj gužvi automobili se teško probijaju, a zbog velikog broja ljudi i vozila s malim zakašnjenjem dolaze i svećenici. Uz mnoštvo vjernika župe i stanovnika okolnih naselja bili su tu i brojni članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika kao i članovi udruge Hrvatski domobran iz sjeverozapadne Hrvatske, a organizirano u sedam autobusa na obilježavanje 60-te godišnjice ubojstva zarobljenih pripadnika posade iz Varaždinskih Toplica došli su članovi udruge iz Koprivnice, Varaždina, Križevaca, Zeline, Zlatara, Samobora, Našica i Novog Marofa. Misi zadušnici i blagoslovu spomen-križa prisustvovalo je i izaslanstvo Društva za uredenje prešućenih grobova iz Ljubljane, s kojim organizator komemoracije, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina uspješno surađuje.

Nakon himne sudionike skupa pozdravio je Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, koji je između ostalog rekao: »Ovdje bi htio reći jedno veliko hvala i gospodinu Francu Permeu, predsjedniku «Društva za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane, koji zajedno sa svojim članovima rade na obilježavanju svih grobišta u Sloveniji. Tako su Ti članovi podigli više desetaka spomen-križeva, a na grobištu Hrvata «Pod Krenom», u Kočevskom rogu izgradili su devet metara visoku spomen kapelicu u kojoj je za posljednjeg posjeta Sloveniji vlč. Vjekoslav Pavlović služio misu zadušnicu«.

 

Franc Perme, iz Ljubljane pozdravio je sve prisutne i naglasio:

»U Sloveniji imamo preko 300 grobišta. U njima počiva preko 250 tisuća žrtava raznih naroda i nacionalnosti, a zasigurno najviše vaše braće i sestara po rodu i po Krvi. Tek mali dio tih žrtava uspjeli smo dostojno pokopati, a ovdašnjim žrtvama želimo mirne snove u ovoj zemlji koju ste beskrajno voljeli i za nju dali svoj život«. Vjernike i sudionike komemoracije pozdravio je i Miroslav Pečevski, izaslanik župana dr. Zvonimira Sabatija, a veoma dirlji govor održao je i Vladimir Fuček, predsjednik udruge Hrvatskr domobran iz Zagreba. O stradanjima u Leskovcu govorio je u ime pokrovitelja komemoracije, grada Varaždinskih Toplica, Dragutin Kranjčec, toplički gradonačelnik.

Iza komemoracije uslijedila je misa zadušnica (na slici 2003-09-28), a na kraju misnog slavlja biskup Marko Culej blagoslovio je spomen-ploču i križ postavljen nad jamama u kojima su pokopane nevine, bez suda poubijane žrtve partizanske odmazde 1943. godine. Kod spomen-križa položeni su vijenci brojnih izaslanstava i zapaljene svijeće pojedinaca i predstavnika udruga i ustanova.

 

Izjave svjedoka o stradanjima i zahvala dobročiniteljima

O stravičnom pokolju u šumi iznad Leskovca znaju mnogi stanovnici V. Toplica, Svibovca i okolnih naselja, a jedan od svjedoka izmedu ostalog je zapisao: »Bio je jesenji kišoviti dan kad su partizani upali u selo i mobilizirali svu mladež od šesnaest godina, a i starije ljude koji su se zatekli doma, isto tako i po drugim selima. Skupilo nas se oko sedamdeset. Svi smo morali uzeti lopate i motike, postrojili su nas i tjerali u Leskovec u jedan jarak i pokazali gdje da kopamo. Dobro smo znali što se događa«.

Kako su leševi bili zagrnuti s tankim slojem zemlje te su lisice već počele otkopavati grabu (Glas koncila broj 47 od 22. studenog 1998. godine), četvrtog dana iza masakra partizani su naredili mještanima da bolje zakopaju leševe poubijanih mladića. Oni su se od raspadanja počeli napuhavati, a iz jame je tekla sukrvica. U tom zakapanju sudjelovao je i tada dvanaestogodišnji Valent Dvekar, koji je kasnije radio kao lugar i uspio označiti mjesto gdje su se nalazile jame s ubijenim zarobljenicima«.

Grobište je zahvaljujući mnogim pojedincima ograđeno i do njega je uređen pristupni šumski put do kojeg se dolazi dobrom makadamskom cestom iz 2 kilometara udaljenog Leskovca. Nad jamama mještani Svibovca i Leskovca uredili su grobne humke na koje su postavljeni križevi, a u sredini ograđenog prostora postavljen je veliki drveni križ uz koji je smještena i spomen-ploča.

Organizacijom komemoracije rukovodio je Odbor koji je na prijedlog Udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice formiran 4. kolovoza 2003. godine, a članovi Odbora su prof. Vida Drašković, prof. Irena Hrženjak, Stjepan Gluhak, Franjo Bešenić, Franjo Talan i Stjepan Piškor, predsjednik Odbora koji je zahvalio svima koji su pomogli oko uredenja grobišta i organizacije komemoracije i mise zadušnice.

Iz župe Svibovec Toplički partizani su 17. travnja 1945. godine odveli i župnika Josipa Lesjaka i negdje ga ubili, za grob mu se ni danas ne zna. Na području sjeverozapadne Hrvatske potkraj rata je ubijen i umirovljeni dubrovački biskup dr. Josip Marija Carević, ni za njegov grob takoder se još uvijek ne zna?!

 

6.) Suradnja sa slovenskim Društvom za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane

Plod suradnje s članovima Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane bio je potpisivanje «Povelja o suradnji», koju su predsjednici Društava potpisali 22. veljače 2001. godine u Varaždinu (na slici 2001-02-22). Isti dan na večer u dvorani na Franjevačkom trgu 7/1 održano je predavanje na temu «Grobišta Slovenije i njihove žrtve». Prilikom posjeta gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji zajedničko izaslanstve primio je zamjenik gradonačelnika Tomislav Bogović, a potpisivanje povelje upriličeno je u prostoriji Varaždinske županije. Tom prilikom gostima smo pokazali varaždinsko groblje i grobište Dravska šuma, a prethodno, nakon ulaska u Hrvatsku članovi slovenskog Društva posjetili su i spomen kapelu u Virje Otoku i grobište Pancerica. S velikim zanimanjem gosti su razgledali središte grada i kulturne spomenike i povijesne znamenitosti.

Slovenskom Društvu uputili smo pismo podrške u nastojanju završetka spomenika pod »Krenom« u Kočevskom rogu, a kojeg su mnogi htjeli srušiti. Pismo potpore na hrvatskom slovenskom i engleskom jeziku poslano je na adrese desetak institucija u zemlji i inozemstvu, a podržali smo i njihova nastojanja za raščišćavanje poratnih likvidacija u Slovenije.

Smatramo da je dužnost i zadaća svake vlasti dostojno se odnositi prema grobu svakog pokojnika, a u skladu s usvojenim civilizacijskim normama i prihvaćenim Konvencijama dužnost nam je brinuti se i za grobišta i stratišta vojnih zarobljenika i civila pobijenih i nakon Drugog svjetskog rata. S tim u vezi pridružujemo se zahtjevu «Društvu za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane u cilju evidentiranja i dostojnog obilježavanja svakog grobišta i stratišta na tlu Slovenije. Ujedno izražavamo nadu da će vlasti u Hrvatskoj konačno, imenom i prezimenom, utvrditi žrtve i stradale u Hrvatskoj, te omogućiti dostojno obilježavanje masovnih grobišta iz ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata – rečeno je u pismu.

U uzvratni posjet slovenskom Društvu krenuli smo na duhovski ponedjeljak (4. lipnja 2001. godine) i tom prilikom položili smo vijenac na grobištu u Crngrobu, kraj Škofje Loke, a prisustvovali smo i svetoj misi koju je u crkvi u Crngrobu služio vlč. Snoj iz Škofje Loke. U skladu s potpisanom poveljom sastajali smo se svake godine barem jednom, a osim druženja svaki put posjećeno je jedno od grobišta, Sidol, Žančani, Kočevski Rog, Topolšica kraj Šoštanja. Tako smo zajednički sastanak održali i 2002. godine u Slovenj Gradcu, a u 2003. godini sudjelovafi smo zajedno sa slovenskim Društvom (izaslanstvom) u radu Komisije vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta. Sastanku u Ljubljani prisustvovali su Petar Kovačić Peršin, predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta, mr. Dimitrij Omersa, savjetnik Vlade Republike Slovenije iz Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja, te prof. dr. Mitja Ferenc, voditelj projekta za obilježavanje grobišta. Iz Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane sastanku su prisustvovali Anton Žitnik i Franc Perme, a iz Društva za obilježavanje grobišta nazočili su Dragutin Šafarić i Franjo Talan. U razgovoru s članovima Komisije predložili smo da se izmedu država barem riješi pitanje stratišta i pokopa žrtava. Kod toga su članovi Komisije iznijeli stav Vlade da će se jedinstvenim spomen-obilježjem označiti sva grobišta u Sloveniji, a u ime Društva za člana Komisije predložili smo našeg člana Dragutina Šafarića iz Velenja. Nažalost, zbog nepotpisanog međudržavnog sporazuma o grobištima pitanje je ostalo otvoreno. Slovensko izaslanstvo 2002. godine sudjelovalo je u radu Izvještajne skupštine Društva održane u ožujku u Varaždinu, a zajednički sastanak 2003. godine bio je nakon komemoracije u Leskovcu, u Varaždinskim Toplicama te potom u Velenju i Šoštanju gdje su donesene zajedničke smjernice za sudjelovanje na Trećem hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu.

 

7) Projekt “Pieteta” i rad Povjerenstva Društva za Sloveniju

Nakon osnivanja Društva, u rujnu 2000. godine, i održavanja predavanja na temu «Grobišta Slovenije i njihove žrtva»te potpisivanja povelje o suradnji s članovima Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane ljudi s raznih strana su se zainteresirali za naš rad, a neki su se i priključili radu Društva. Velik broj dokumenata o žrtvama te stratištima i grobištima Slovenije koje su prikupili članovi Društva fizički nije mogao biti obraden u središnjici u Varaždinu te smo u ožujku 2002. godine osnovali Povjerenstvo Društva za Republiku Sloveniju. Predsjednik Povjerenstva je Dragutin Šafarić iz Velenja, a doprinos radu dali su i daju i ostali članovi, pogotovo dr. Božidar Pahljina i Mihael Slivar. Veliku količinu materijala i dokumenata o grobištima i stratištima susjedne države, koju posjeduju članovi Povjerenstva, trebalo bi prirediti i dati na uvid javnosti, predložili su članovi iz Slovenije, te je na sastanku Izvršnog odbora Društva, održanom početkom 2003. godine, to i odobreno. Kako je danas Internetom povezan cijeli svijet, kao najlogičnije se pokazalo otvaranje web stranica na kojima bi bili svi podaci o stratištima i grobištima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, kao i u ostalim državama koje veže ista povijest i sudbina, a koja se mogu dobiti iz povjerljivih izvora. Odlučeno je da nositelj web stranice bude Povjerenstvo za Sloveniju, a o sadržaju i materijalima brigu je preuzeo gospodin Dragutin Šafarić. Ovdje moram istaknuti da kompletno uređivanje i financiranje vodi Povjerenstvo za Republiku Sloveniju, a projekt “Pieteta“, projekt o žrtvama, grobištima i stratištima ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, obuhvaća preko 60 obrađenih grobišta Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Projekt «Pieteta» možete naći na

adresi: http://www.safaric-safaric.si/

 

Povjerenstvo Društva za Sloveniju ujedno je most između Vlade Slovenije te hrvatskog i slovenskog Društva koja su početkom 2001. godine potpisala povelju o suradnji.

Na raspisani natječaj slovenskog Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja, za arhitektonsko rješenje jedinstvenog spomen-obilježja koja će se postaviti na grobištima diljem Republike Slovenije, uključili su se i predstavnici našeg i slovenskog Društva. Na natječaj Vlade pristiglo je dvadesetak radova, a među prihvaćenim je i projekt kojeg je na natječaj poslao Dragutin Šafarić, član Društva arhitekata Slovenije i predsjednik Povjerenstva Društva za Sloveniju. Ovom prilikom zahvaljujem svima na doprinosu i energiji koju ulažu za dostojno obilježavanje grobišta i stratišta pogubljenih žrtava.

 

Zaključak

Dvadeseto stoljeće je ono razdoblje povijesti u kojem su postignuti izuzetni rezultati u razvoju znanosti i tehnike i svih ostalih područja ljudskog stvaranja. Svijet, podijeljen na bogate i siromašne, na demokratske i totalitarne sustave razvijao se nekako zasebno, svaki za sebe. I dok su jedni uživali u blagodatima civilizacije i razvoju tehnike, drugi su ležali u zatvorima i bili na nekom od gubilišta nacističkog ili komunističkog državnog terora. I danas se pod okriljem nečije «borbe za bolje sutra» ubijaju nedužni ljudi, a u cilju sprečavanja jednog zla vrši se teror druge strane. Mnogi još uvijek uspoređuju i procjenjuju koji je sustav bio gori, ili manje loš. Odgovor je; nijedan. Zlo nema opravdanja, a i jedan i drugi sustav temeljio se na sili, zlu i okrutnosti. Vlast utemeljena na takvim principima nije podnosila rad moralnih, časnih i poštenih ljudi. Ocjenu tog vremena najbolje je dao zagrebački nadbiskup, dr. Alojzije Stepinac, koji je opraštajući se od Ivana Meštrovića u Rimu, u svibnju 1943. godine rekao: « Zbogom, više se ne ćemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sada, ili komunisti kasnije» (MI 1-2 2004 godine, strana 6-7). Često si postavljamo pitanje gdje smo Mi u svemu tome? Što smo Mi učinili da se zlo iskorijeni ili barem umanji? Kad si postavimo ta pitanja svjesni smo da povijest ne možemo promijeniti, ni mrtve povratiti, ali možemo za mnoge ubijene i nestale, za one kojima je zločinački sustav oduzeo i pravo na grob učiniti barem toliko da obilježimo mjesto njihovog posljednjeg počivališta. To je bio i glavni cilj osnivanja Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava.

Neki nam danas prigovaraju da se bavimo stvarima koje nemaju veze sa stvarnošću, a mnogi poduzetnici i rukovoditelji uspješnih poslovnih firmi, koje smo zamolili za pomoć rekli su da je to dužnost Države i vlasti. Vjerovali smo da će pomoć za izgradnju spomen-križeva u većoj mjeri doći i od potomaka stradalih, a nadali smo se da će se u projekt uključiti i veći broj ljudi koji su preživjeli «kolone smrti», logore i zatvore Ozne i Udbe. Vjerujemo da je pred nama razdoblje u kojem će se bez mržnje i etiketiranja ratna i poratna stradanja, vezana za vladanje totalitarnih režima na hrvatskom prostoru, sustavno istražiti i masovna grobišta obilježiti te da će taj projekt biti poduprijet i iz samog državnog i lokalnog proračuna, bez obzira na stranke koje su na vlasti.

Radimo na tome da se što veći broj grobišta i stratišta obilježi znakom križa koji će ujedno svim mještanima i namjernicima biti opomena i osuda jednog zaista tragičnog vremena naše povijesti. Nadamo se da je zauvijek nestalo vrijeme u kojem se ubojstva, klevete, lažne optužbe i svjedočenja bili jedan od temelja osobnog penjanja na izvitoperenoj ljestvici društvenih vrijednosti i političke moći. Danas više nitko ne sumnja da je suđenje zagrebačkom nadbiskupu i tolikim časnim i poštenim građanima Hrvatske bila politička farsa. To su bili procesi kojima su se ozakonila brojna masovna ubojstva i pljačke tadašnje vladajuće strukture.

Smatramo da svaki čovjek ima pravo na svoj život, a samim time i pravo na dostojan pokop i grob, bez obzira na njegovo političko, vjersko i nacionalno opredjeljenje. Zbog toga smatramo da nam je svima dužnost poraditi na tome da obilježimo grobišta i stratišta bez suda poubijanih nevinih žrtava ratnog i poratnog razdoblja. Poštivanje posljednjeg počivališta umrlih stvar je osobne kulture pojedinca i naroda, a ne ničije političko opredjeljenje.

 

Sažetak:

U Hrvatskoj je evidentirano preko 600 grobišta i stratišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata (Izvješće Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – od osnutka do rujna 1999. godine), a po broju žrtava sigurno ne zaostaje ni Republika Slovenija (knjiga – Tudi mi smo umrli za domovinu – Društvo za ureditev zamolčanih grobov – Ljubljana izdane 2000.).

Jedno od najvećih grobišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata na području Hrvatske je grobište Dravska šuma Varaždin. Kako se nitko nije osjećao obveznim da za žrtve poubijane uz Dravu nešto poduzme i napravi nekoliko entuzijasta, u jesen 2000. godine, osniva Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava s ciljem izgradnje spomen-križa na grobištu uz Dravu sjeverno od Varaždina. Dozvola za izgradnju dobivena je u trećem pokušaju potkraj 2002. godine. iako bez financijskih sredstava i zatvorene “financijske konstrukcije“Društvo raspisuje javni natječaj za izvođača radova, a završetak prve faze radova završen je u srpnju 2003. godine. Zahvaljujući mnogim dobročiniteljima i ljudima dobre volje u srpnju 2003. godine završena je prva faza izgradnje (na slici 2003-08-04). Križ na Dravi u Varaždinu postavljen je i u spomen na žrtve stradale u Sloveniji, a koje su nošene maticom rijeke u ljetnim danima 1945. godine plivale prema istoku. U cilju rasvjetljavanja tragičnih događaja naše povijesti dvadesetog stoljeća i obilježavanja grobišta i stratišta uspostavljena je dobra suradnja s članovima slovenskog Društva i Komisijom Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta kao i s udrugama Hrvatski domobran i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Društvo je na razne načine obilježilo grobišta na području sjeverne Hrvatske, a preko web stranica s radom Društva upoznata je široka javnost.

Na kraju ovog teksta želim zahvaliti svima koji su nam pomogli u izgradnji, kao i onima koji nastoje obilježiti neko od grobišta i stratišta totalitarnog terora.