Pitaš me da reknem nešto, da iznesem što mi je na srcu.

Hoću brate, i to hrvatski brate. Zašto ne. Reći ću ono što me muči, a to je da današnji Hrvati se ne nameću tko će od njih više dokumenata pročitati iz povijesti hrvatske prošlosti.

Ja sam bio taj “Razočarani Delivuk” koji je poslao na uredništvo časopisa OTPOR to pismo. Zašto sam to učinio? Ja sam bio u hrvatskoj crkvi na polnoćki za Božić 1978. godine u San Jose, California. Poslije sv. Mise na parkingu ljudi jedni drugima čestitaju Božić i sv. Isusovo porođenje. Bilo je i rakije kojom su se prijatelji častili. Poslije svak je išao svojoj kuću.

Sutra na Božić 25. 12. 1978. oko četiri sata poslije podne dođe kod mene Branko Kujundžić od Imotskog (1935-2005), koji je bio član ogranka Otpora 10 Rujna 1976. Poslije čestitanja Božića i bez velikog uvoda odmah me je napao da sam bio potpuno pijan sinoć u San Jose poslije sv. Mise i da sam svakoga vrijeđao i svake negativnosti navalio na mene kao na Pročelnika Otpora. Nije se dugo zadržao, jer je izvršio svoju uhodarsku misiju.

Ja sam se zamislio o ovom i malo razočaran što sam čuo od Branka Kujundžijića, napisao sam ovo pismo, potpisao ga kao “Razočarani Delivuk” i poslao glavnom i odgovornom urediku časopisa OTPOR kojeg je tada bio sada pok. Mile Markić.

Kasnije se je saznalo da taj Branko Kujundžić uopće nije bio niti na polnoćkoj, jer bih ga i ja vidio, niti sutra na dan Božića. Osim toga u tajnim papirama koje je pronašao moj na njujorškom procesu Dennis Roberts bilo je ime da je Branko Kujundžić bio tajni agent američke nadzorne službe FBI.

Ovo navodim kao jedan povijesni dio hrvatskih dogodovština i intriga raznih uhoda i špijuna protiv poštenih Hrvata i hrvatskih rodoljuba, a ponajviše organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO i njihovih članova. Ova intriga Branka Kujundžijića se može ubrojiti u sve druge i sa svih dolazećih strana u razne spletke, smutnje, zavjere i urote protiv organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO čiji su članovi završili na sudu u New Yorku 1982. godine.

Na gore priloženoj sliki to sam ja, Mile Boban u mojoj 78 godini. Sada pročitajte dolje priloženo pismo.

Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god.

U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk. Mile Boban.

K R I V   S A M

(1) KRIV SAM što sam rodjen kao Hrvat.

(2) KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata.

(3) KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata.

(4) KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati.

(5) KRIV SAM što sam mog pok. djeda Gabre Boban, nadimak Vuško otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja što sam sve s velikom napetošću čitao.

(6) KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao.

(7) KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.

(8) KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.

(9) KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila.

(10) KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.

(11) KRIV SAM što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu Jugoslavije koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.

(12) KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.

(13) KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su svojim životima htjeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.

(14) KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje hrvatske zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.

(15) KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorno čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji i što odgovorniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

(16) KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene.

(17) KRIV SAM takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujem dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo, jer sam moje dnevne pažnje i potrebe posvetio više Hrvatskoj nego mojoj obitelji.

(18) KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja.

(19) KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlastiti život dati.

(20) KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.

(21) KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao.

(22) KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti toliko Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.

(23) KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini.

(24) KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko!

(25) KRIV SAM što ne znam mrziti, jer mrziti je grije!

(26) KRIV ću također biti ako ikada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i onim Hrvatima koji se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa.

(27) Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva u kojoj živim, poradi mojeg izraženog hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od današnjeg, ružnog i zaraženog dolara.

                       RAZOČARANI DELIVUK –  časopis OTPOR, br. 3 ožujka 1979 

(Danas, četvrtak 28 ožujka 2019. godine, dakle preko 40 godina želim javno reći da je taj “Razočarani Delivuk” glavom i petom Mile Boban, Otporaš. Mo.)