Živimo u vremenu laži, obmana i svakovrsnih manipulacija, pa nije nikakvo čudo da ne rijetko nasjedamo i na lažnu, iskonstruiranu povijest koja ima malo ili nimalo zajedničkog s onim što se uistinu događalo u prošlosti.

Revidiranje te i takve povijesti naša je nasušna potreba i ne znači „život u prošlosti“ i otklon od budućnosti, nego naprotiv: ulog u budućnost. Razlog je posve razumljiv i logičan: bez utvrđivanja prave istine o prošlosti nema govora o međusobnom povjerenju između antagoniziranih društvenih skupina, a time niti preduvjeta za bilo kakav društveni konsenzus o vitalnim nacionalnim ciljevima. To je posve jasno, posebice u društvu koje je visoko polarizirano, ideološki podijeljeno i gotovo „raspolućeno“ kao naše.

Zato, naši tutori koji najčešće ni sami ne znaju o čemu govore, trebaju znati da je revizija nužan i prirodan proces, kako u medicini, biologiji, fizici, antropologiji i drugim granama znanosti, tako i u povijesti. Dakako, revizija koja podrazumijeva revidiranje postojećih teorija, teza i zaključaka na temelju novih znanstvenih spoznaja, odnosno, argumenata i činjenica. Bez takve revizije, sve ono što je u bilo kojoj oblasti ljudskog stvaralaštva i znanja do sada postignuto i sadržajno, teorijski i praktično prihvaćeno kao meritum, ostalo bi nepromjenljivo za sva vremena i dobilo status neupitne dogme.

Možemo li zamisliti kako bi svijet izgledao da se nisu pojavili jedan Galileo Galilei, Giordano Bruno, Nikola Kopernik ili bilo koji drugi iz plejade znanstvenika koji su ponekad i po cijenu vlastitog života pomicali granice slobode istraživanja i tragali za istinom rušeći stare dogme i predrasude? Mi ljudi bi i danas vjerovali da je Zemlja ravna ploča i da je taj naš treći kamenčić od Sunca središte Univerzuma.

U dvadesetprvom stoljeću, nekomu tko traga za istinom i propitkuje prošlost nalijepiti etiketu „revizionista“ smiješno je, bedasto, diletantski i infantilno.

Sumnja pokreće svijet. Nema zauvijek datih i neupitnih istina (osim onih Božjih – što vrijedi samo za vjernike) niti je moguće ograničiti i zarobiti ljudski um u toj mjeri da se on prestane baviti preispitivanjem postavljenih teza i njihovom revalorizacijom u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti, posebice onoj intelektualnoj.

Demagozi i dogmati imaju itekako dobre razloge boriti se da njihovi lažni konstrukti ostanu netaknuti, ali postoje i oni drugi koji se s takvim stanjem ne mire. Iskustvo naše civilizacije svjedoči da ni jedna društvena skupina, ni jedan režim i nikakva sila – ma koliko jaka bila – nisu u stanju staviti pod nadzor, obuzdati i zarobiti misao i riječ. I sve dok je tako bit će slobode istraživanja i sumnja će nas nagoniti na traganje za novim spoznajama.

Do koje mjere je kod nas zaživjela lažna povijest, najbolje pokazuju primjeri vezano za Drugi svjetski rat.

Zašto tako posesivno i svim silama naši crveni fašisti (koji se kriju iza „antifašizma“) izvrću i prekrajaju upravo taj dio prošlosti? Odgovor i nije tako kompliciran. Čine to iz razloga očuvanja neokomunističke ideologije koja predstavlja temelj njihovih privilegija i statusa nedodirljive društvene kaste.

Pogledamo li komunističke i velikosrpske izvore (koji su najčešće, barem kad je i pitanju odnos prema hrvatskom narodu na istoj liniji), u njima samima nalazimo toliko kontradikcija, šupljina, nelogičnosti, suprotnih i sasvim oprečnih prikaza jednih te istih događaja i procesa, da svatko tko se ozbiljnije pozabavi time, prije ili kasnije dolazi do neminovnog i jedino mogućeg zaključka: takvu „povijest“ nije moguće ispraviti niti korigirati, kao što se nova kuća ne može podići na trulim temeljima. Jedino rješenje je njezina sveobuhvatna i korjenita revalorizacija, odnosno rušenje postojećih dogmi i mitova, kako bi se nakon toga uz pomoć znanstveno utvrđenih činjenica i dokaza ispisala nova.

Iz mnoštva tema koje bi mogle poslužiti kao primjer lažne i nametnute historiografije, ovoga puta spomenut ću jednu o kojoj se kod nas ne govori, nego ju se nastoji prešućivati, naširoko zaobilaziti i ignorirati, unatoč činjenici da je vrlo zanimljiva, intrigantna i u najmanju ruku ruši neke od uvriježenih stereotipa koji postoje o NDH, Srbiji i njihovim međusobnim odnosima u razdoblju od 1941-1945. godine.

Prije svega mora se progovoriti koja riječ o režimu Milana Nedića (predsjednika srbijanske kvislinške vlade), čiji je proces rehabilitacije pred beogradskim Višim sudom u tijeku upravo sada, a kojega većina srpskih nacionalista pro-fašističke orijentacije veliča i smatra „srpskom Majkom“. Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetine tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je u isto vrijeme dok je tajnim kanalima prikupljao lažne podatke o „genocidu nad Srbima na području NDH“, s Pavelićevom vladom imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške vlade detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. Memoranduma donosi dr Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je (prema zamislima Nedića i njegovih stratega) trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula). U već spomenutom dokumentu koji u svojoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji bi trebali ući u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, dok se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca) tiče, autor elaborata  „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“ to pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se donekle i ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do sredine listopada 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo citata iz jednog srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.; napomena:Navedenu stranicu (s tekstom Vladimira Dimitrijevića) danas je nemoguće pronaći, budući da je uklonjena s interneta, ali do njezina sadržaja možemo doći posrednim putem preko:                                              http://www.pogledi.rs/forum/Thread-nediceva-srbija-imala-diplomatske-odnose-sa-ndh?page=2; http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; pored Dimitrijevićevog teksta, ovdje se nalaze i osvrti (na istu temu) srpskih nacionalista koji, naravno, po običaju okreću pilu naopako i sve pokušavaju obrnuti u svoju korist, što na trenutke djeluje ne samo tragikomično, nego i groteskno).

Naročitu zanimljivost, međutim, predstavlja činjenica da se na srpskim portalima (ipak) još uvijek mogu pronaći podaci o ovdje spomenutoj i sličnim povijesnim kontroverzama, dok je to kod nas, u „slobodnoj“ Hrvatskoj nemoguće, jer su se „antife“ i njihovi čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova jako dobro pobrinuli da sve to uredno pobrišu s internet mreže.

Da je o ovoj i svim drugim spornim temama iz prošlosti nužno govoriti, dokazuje srpska propaganda koja je u stanju sve, pa i one činjenice koje Srbima nikako ne idu u prilog, okrenuti u svoju korist. Na tipični bizantski, perfidni i podmukao način. Evo kako:

„Šta sve vidimo iz ustaških izveštaja (sabrao ih je i objavio hrvatski istraživač Aleksandar Vojinović u knjizi ‘NDH u Beogradu’)? Vidimo postojanost hrvatske politike prema Bosni, prema Vojvodini, prema Srbiji. (Onda se išlo oružjem, uz pomoć Nemaca, a danas uz pomoć SAD i EU treba Srbiju, a naročito Vojvodinu, držati pod hrvatskim uticajem, naročito privrednim). ‘Osetljivost’ hrvatskih diplomata iz NDH u Beogradu bila je zapanjujuća: iako su baš od 1941. ustaše činile sve da pokolju što više Srba, njima je u srcu Srbije smetala čak i pesma rugalica na račun Pavelića (tražili su da Nemci hapse decu koja pevaju rugalice!), a pokušavali su baš u Beogradu, da uklanjaju jugoslovenske grbove i nazive ulica i kafana koji im nisu odgovarali, zbog navodnih srbijanskih pretenzija na teritoriju NDH. Kako su bili bučni kad je Nedić posetio drvoseče na ‘njihovoj’ Adi Ciganliji – do neba se čulo!(radi se o rječnom otoku na Savi u blizini ušća ove rijeke u Dunav – op. Z.P.). Trudili su se da zataškaju sve činjenice o ustaškom masakru Srba i tvrdili da su ustaški zločini, u stvari, zločini ‘komunističko-četničkih bandi’“(http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; stranica posjećena 06.08.2017.; istaknuo: Z.P.)

Eto, dragi Hrvati, ako niste znali, ustaški pokret je bio toliko moćan da je čak i u samome Beogradu provodio svoju samovolju, a njihovo „zataškavanje“ vlastitih „zločina nad Srbima“ i tvrdnje kako iste čine ustvari komunističko-četničke bande, očito je imalo mnogo veći upliv na javno mnijenje u Srbiji nego cjelokupna nedićevska, ljotićevska i četnička propaganda. Nemojte propustiti obratiti pozornost i na ove opservacije autora navedenog citata vezano za današnju „tihu okupaciju“ Vojvodine, Bosne i Srbije koju Hrvatska (ako niste znali) provodi uz pomoć SAD-a i EU!?

No, da se ostavimo nebuloza poremećenih srpskih fašista i kratko pređemo preko nekih nespornih činjenica vezano za ustaško-srbijanske diplomatske odnose tijekom Drugoga svjetskog rata.

Konzul NDH na komemoraciji bugarskom caru Borisu, 5. rujna 1943. (održana u bugarskom veleposlanstvu u Beogradu, Birčaninova ulica)

Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo stigao već koncem travnja 1941. godine, dok je ustaški vicekonzul Tihomir Vincetić(izravno odgovoran ministru vanjskih poslova NDH dr Mladenu Lorkoviću), na dužnost stupio 25. 7. 1941. U travnju 1942., Lončarevića je zamijenio dr Ante Nikšić, čovjek od posebnog Pavelićevog povjerenja. Osoblje Konzulata su sačinjavali uniformirani ustaški dočasnici i časnici, za redovite aktivnosti korišten je službeni automobil s diplomatskim (ustaškim) tablicama NDH  kojemu su na vjetrobranima vijorile zastavice s istim (ustaškim) znamenjem, a grb NDH bio je vidno istaknut i na pročelju zgrade Konzulata (čije je sjedište najprije bilo u središtu grada – na adresi Prestolonaslednikov trg br. 12, a potom u ulici Dobračina 22).

Kroz cijelo vrijeme djelovanja ovog diplomatskog tijela NDH u Beogradu, konzuli i njihovi suradnici nisu zabilježili ni  jedan jedini ozbiljniji incident  (izuzev povremenih pjevanja pogrdnih pjesama na račun Pavelića), a zanimljivo je da je većina Beograđana (prema izvješćima samoga Konzulata) Josipa Broza Tita također zvala „ustašom“ i imala vrlo negativan stav prema njemu.

Konzulat NDH prekinuo je svoj rad uoči „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Sve ove i druge bitne podatke o Konzulatu kao zakonitoj i legalno uspostavljenoj pravnoj osobi, kako je već navedeno, nalazimo na stranici Nacionalnog arhivskog infromacijskog sustava(http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_1485)

Dakle, predsjednik srbijanske kvislinške vlade, Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao pravo na postojanje NDH (dokaz u prilog tomu je i prihvaćanje konzularnog predstavništva u Beogradu), ali je isto tako zaplotnjački, perfidno i podmuklo radio iza leđa Paveliću šurujući s Nijemcima i prikupljajući podatke o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“!?

U svrhu vođenja propagande protiv NDH i Pavelića – a s ciljem izazivanja reakcije Nijemaca – Nedićeva „vlada“ je na poticaj Srpske pravoslavne crkve i u suradnji s njome, formirala „Komesarijat za preseljenike i izbeglice“ (sam naziv sugerira da je bila riječ o onima koji su IZBJEGLI ili PRESELILI, a nigdje se ne spominje riječ „PROTERANI“, „DEPORTOVANI“ ili slično, što bi ukazivalo na organizirano i nasilno uklanjanje srpskog življa s prostora NDH.

U svojoj knjizi NDH u Beogradu (Zagreb, 1995.), hrvatski publicist, novinar i prevoditelj Aleksandar Vojinović (autor desetak knjiga i dobitnik Godišnje nagrade HND-a za 1991.), donosi iscrpnu analizu vezano za temu obrađenu u ovom tekstu i predstavlja dragocjen izvor podataka za svakog istraživača kojemu je stalo do istine o Drugom svjetskom ratu.

Dokaze o metodama prljave propagande koju su udruženim snagama vodili Nedićev režim i Srpska pravoslavna crkva s ciljem dokazivanja „progona i genocida nad srpskim narodom od strane NDH“, nalazimo u mnogim komunističkim izvorima, pa i u pamfletu Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, pozamašnoj (935 stranica) luksuzno opremljenoj knjižurini (s tvrdim uvezom), prilično „zvučnog“ naslova: „Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944.“ (Beograd – Prosveta, 1989.).

U Četvrtom poglavlju, od str. 801 nadalje (na pune 132 stranice), detaljno se govori o formiranju vladinog „Komesarijata za preseljenike i izbeglice“, njegovom sastavu, ovlastima, načinu i tehnologiji rada, financiranju, strategiji itd. Pristupi li se (barem i površno) analizi ovog materijala, postaje bjelodano kako se radilo i najobičnijoj perfidnoj kampanji, pri čemu su podaci i ukupne aktivnosti provođeni i podešavani prema potrebama trenutka i u skladu s ciljem ovog projekta, ali se isto tako u svemu jasno odražava njezina površnost, plitkost i diletantizam. Najkraće rečeno, supstrat građe u cijelosti više razotkriva laži i konstrukcije aktera kampanje, nego što služi kao dokaz za ono što se pokušava nametnuti čitatelju kao istina. Nije nevažno napomenuti i to da je ovaj pamflet rađen smišljeno, uoči rata (kao i većina drugih) i da je sasvim nalik onima što su ih klepali Milan Bulajić, Vasilije Krestić, VeselinĐuretić i drugi velikosrpski propagandisti, te da je u datim okolnostima to bio očit doprinos Dedijera i Miletića općoj naci-fašističkoj euforiji koja je u to vrijeme zahvatila srpsku naciju.

Knjižurina je odmah po tiskanju postala dijelom fundusa javnih knjižnica, školskih biblioteka, garnizonskih (vojnih) čitaonica „JNA“ na području cijele SFRJ  i (među mnogim istaknutim srpskim intelektualcima i povjesničarima) smatrana je velikim doprinosom „istorijskoj istini“ o Drugom svjetskom ratu.

Uzimajući u obzir sve što je naprijed rečeno, nije suvišno osvrnuti se kratko i na demografske pokazatelje koji govore u prilog tezi da su Srbi uvelike predimenzionirali i prenaglasili svoje stradanje  u razdoblju  Drugoga svjetskog rata, napuhujući brojke do fantastičnih razmjera.

Umjesto širenja ove teme koja bi zahtijevala opsežnu elaboraciju, evo samo nekih podataka. Oni nedvojbeno opovrgavaju sve teorije o masovnom uništavanju Srba i strašnim razmjerima „genocida koji je nad njima počinjen u XX veku“. Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ, neumoljivi su, a govore sljedeće:

1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766);
2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);
3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama  također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva kroz cijelo razdoblje promatranih 70 godina stalno opadala (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu postaju uistinu bespredmetne.

Uzmemo li u obzir kolonizirane Srbe (koji su u uglavnom u Vojvodinu organizirano preseljavani mahom iz Hrvatske, Bosne Hercegovine, Crne Gore i „uže“ Srbije), a bilo ih je u razdoblju 1945-1948. godine najmanje 260.000 (ne računajući neregularne koloniste koji su dolazili izvan organiziranih skupina) stvari postaju još očiglednije, i ove povijesne laži u cijelosti se razobličuju.

Među najviše eksploatiranim lažima koje se već desetljećima provlače u javnosti s isključivim ciljem da se Hrvate kolektivno optuži za genocidnost, nalaze se i one koje su po svojoj konstrukciji izvan sfere zdravog razuma, ali su, na žalost, upornošću velikosrpskih i komunističkih propagandista već poodavno zaživjele ne samo na ovim prostorima, nego i  u velikom dijelu svjetskog javnog mnijenja, kao stereotipi kojima se danas malo tko bavi – a trebalo bi, jer upravo obaranje tih lažnih i neutemeljenih teza – i to na osnovu njihove (srpske i komunističke) službene statistike – na najbolji i najslikovitiji način razotkriva svu monstruoznost rasističkih teorija kojima se hrvatskome narodu nastoji nametnuti kolektivna krivnja i obilježiti ga „zločinačkim“ i „genocidnim“, tako da svaki od nas već prije rođenja dobije tu sramotnu stigmu; i sve kako bismo izgubili pravo na samobitnost, slobodu i svoju državu, što je prirodna, legitimna i opravdana težnja svakog naroda pod Suncem i kapom nebeskom.

Nije li vrijeme da se naše institucije zadužene za ova pitanja i vrhunski intelektualci i povjesničari (državotvornog usmjerenja – jer na druge ne možemo računati) konačno malo ozbiljnije pozabave problematikom koja nas tako teško opterećuje već više od sedam desetljeća i da s našeg naroda jednom zauvijek skinu nepravedno nametnutu stigmu kojom su nas zajedničkim snagama obilježili velikosrpski nacisti i naši (domaći) crveni fašisti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com