KONCEPT SUMNJE, (Idejna skica) piše dr. Ivica Ivo Josipović, Melbourne, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

KONCEPT SUMNJE

(Idejna skica)

Metodološki pristup:

Cijenim da se temeljne vrijednosti ukupne znanosti a posebno humanističke odnosno društvene trebaju trajno (primaran pristup) preispitivati, dovoditi u sumnju sukladno zdravorazumskom razmišljanju. Koncept sumnje je proizvod pojedinačne izvrsnosti i originalnosti odnosno vjerodostojnosti ili autentičnosti.

Pitanje je da li je primjereno da osoba prisvaja odredjena znanja i iskustva isključivo temeljem preovladavajućeg (formalno znanje) odnosa prema predmetu (što ne znači da je odnos istinit) ili je primjerenije da se u što većoj mjeri postavljaju opravdana (legitimna) pitanja (sumnja) o istinitosti postojećeg (formalnog) znanja o odredjenom predmetu. To se može dovesti u svezu sa prvo, općim znanjima i drugo, povijesnim znanjima u formi preovladjujućih gledišta ili jednostranih teorija nastale kao posljedica ljudske intervencije po načelu da pobjednici pišu povijest.

Pod sintagmom koncept sumnje podrazumijevam kritički odnos, kako prosječne osobe koja ima potrebu da propituje činjenice sukladno osobnom položaju u socijalnoj grupi, tako i znanstvenu djelatnost koja je u svakom slučaju institucionalno upućena na kritičko propitivanje koje zapravo ne zadovoljava funkcije znanosti glede suvremenog društva, u pogledu općih informacija ili pojedinačnih.

Osnovna zadaća teksta:

Imajući u vidu gornje napomene, koncept sumnje se istražuje s jedne strane kao opće – spoznajni proces putem kojega se pojedinačna osoba kao i pripadnici socijalne grupe i društvene organizacije postavljaju odnosno odnose prema različitim pitanjima iz prošlosti, sadašnjosti i bliže budućnosti (različitih disciplina a naročito povijesti i političke misli) i kritički odnošaj formalne znanstvene djelatnosti prema izvorno znanstvenom pristupu i metodi a to su originalnost i autonomnost, s druge strane.

Sukladno tome, konceptom sumnje se podstiču osobe kao i čitava socijalna i društvena organizacija da sumnjaju u istinitost, vjerodstojnost stavova i gledišta koja se prezentiraju široj javnosti kao i različitih oblika informacija a ujedno da prigovaraju formalnoj znanstvenoj djelatnosti na stavljanju u drugi plan originalnost i autonomnost koja je, to je više nego jasno, ustuknula pred krupnim kapitalom kroz vid tzv. naručenih istraživanja.

Nu, znanstveni pristup ne mora automatski značiti primjenu koncepta sumnje ili kritičkog metoda (kada se radi o znanosti) budući da se jedan dio znanstvenog svijeta pragmatički odnosi prema predmetima. Primjer naručenih istraživanja finansiranih od strane odredjenih krugova. Odustajanje od koncepta sumnje se prepoznaje kao vid prihvatanja preovladjujućih stanovišta koja sama po sebi ne moraju biti istinita. Moderni čovjek (dakako smisleno je pitanje što je to “moderno” kod suvremenog čovjeka imajući u vidu svakolike oblike otudjenosti i negiranja nekih od temeljnih antropoloških i ontoloških karakteristika) bez obzira sa koliko tehničkih pomagala i općih znanja, odnosno, informacija je snabdjeven uglavnom – kada se radi o prosječnoj osobi koja vodi svakodnevnu borbu za zadovoljenje osnovnih i drugih potreba – je prijemčiv prihvatanju gledišta koja su dominantna u sredstvima javnog priopćavanja.

Moderna zamka odnosno obrana suvremene pragmatične znanosti i opće društvene teorije je uvodjenje sintagme teorija zavjere koja se uglavnom još uvijek pokazuje kao efikasno sredstvo u discipliniranju ili eliminiranju svih oblika drugačijeg mišljenja odnosno otklona od kritike sumnje nezavisno od toga što takova gledišta mogu biti instinita. Koncept sumnje ili kritička sumnja se uglavnom može primijeniti na opću razinu prosječne osobe zdravorazumskog razmišljanja za razliku od znanstvenog kritičkog mišljenja kao genaralnog znanstenog metoda opskrbljen sofisticiranim metodama i tehnikama odnosno znanstvenom infrastrukturom (laboratorije, instituti, akademske ustanove i finansijeri). Ključni problem suvremene znanosti sadržava se u svojevrsnoj samoizolaciji, otvorenosti prema finansijskim izvorima što je čini nesamostalnom, nedovoljna otvorenost prema društvenoj organizaciji (socijalna grupa prosječnih osoba) i na kraju samodopadljivost u vidu znanstvenog napredovanja i stjecanja formalnih zvanja.

Oba oblika kritičkog odnosa prema predmetu ili predmetima zapravo se mogu klasificirati kao generalni pojam koncept sumnje. Koncept sumnje se može razloziti na više razina ili slojeva:

Prvo, zdravorazumski odnos prema različitim pojavama kojima osoba svjedoči ili posredno stječe informacije o različitim predmetima, drugo, postavljanje pitanja da li se, u svezi sa odredjenim predmetom, može pronaći odredjeni interes, odnosno, da li se odredjeno gledište ili stavovi mogu dovesti u svezu sa namjerama odredjenih struktura (interesne i neformalne grupe), treće, koncept kritičkog mišljenja podrazumijeva dostupnost informacija i sposobnost odnosno obučenost u njihovoj interpretaciji budući se isti dogadjaj ili predmet mogu različito interpretirati odnosno objašnjavati četvrto, idejna struktura koju posjeduju osobe može značiti, temeljem kućnog odgoja i formalnog obrazovanja, prijemčivost za prihvatanje odredjenog modela razmišljanja i sukladno tome afinitet za oblikovanje gledišta, peto, ideološke predispozicije osoba i socijalnih grupa može voditi ka izraženijoj spremnosti prihvatanja odredjenog ideološkog stereotipa koji ne mora biti u izravnoj svezi sa objektivnim informacijama, šesto, znanstveni kritički metod predstavlja sofisticirani oblik propitivanja predmeta istraživanja s aspekta osobe (istraživača) ili grupa (naručioci projekta) što otvara mogućnost manipuliranja kao oblika kršenja ili ozbiljnog odstupanja od koncepta sumnje. Moderni čovjek sve više je upućen, ukoliko ima potrebu da se praktično odnosi prema nekim pitanjima, na osobne stavove koji su proizvod vlastitog zdravorazumskog razmišljanja temeljem dostupnih informacija. Drugim riječima, moderna znanost sve je očiglednije nije u stanju se primjereno nositi sa suvremenim izazovima zbog toga prvo, što se značajan dio znanstvenika priklonio konformističkom načinu razmišljanja (kvantitet reference postao je primat u vrednovanju znanstvenog doprinosa) što utječe i na odnos prema kritičkoj metodi i drugo, znanstvena istraživanja naročito u prirodnim znanostima su povezana sa golemim troškovima i potrebnom infrastruktorom, što upućuje na nužnost povezivanja sa krupnim korporacijama kao finansijerima. U prošlosti su izumi bili proizvod pojedinačnog genijanog uma a danas su “otkrića” skopčana sa institucijama, znanstvenom infrastrukturom, novcem i potrebama naručitelja što znanstvenu djelatnost pretvara u servis krupnog kapitala. Autonomnost je krupno pitanje moderme znanstvene djelatnosti.

Znanstvena korektnost:

Stiče se dojam da su intelektuelna izvrsnost i originalnost potisnite u najezdi naručenih istraživačkih projekata. Pojedinačna gledišta koja nisu sukladna preovladjujućim se često proglašavaju teorijom zavjere kao oblikom znanstvene korektnosti. Pitanjem tzv. znanstvene korektnosti (analogno političkoj korektnosti) do sada se nije ozbiljnije bavila znanstvena zajednica koja usput rečeno sve više pristaje na diktat krupnih korporacija i državnih institucija. Pod ovom sintagmom razumijevam nastojanja preovladjujuće (formalno – insticionalne) znanstvene djelatnosti koja je usko povezana sa interesnim skupinama, da se sva saznanja ili istraživanja koja protivrječe ili se ne slažu sa dominantnim gledištima formalizirane znanosti, proglasi kao oblik intelektualne krivotvorine a osobe ili grupe koje zastupaju drugačija gledišta kao zavjereničke (urotničke) grupe. Posljedice su krupne ne samo po znanstveni metod i zajednicu u širem smislu već i za čitavo društvo budući se stvaraju osnove za institucionalnu i permanentnu kontrolu ljudskog mišljenja i formiranja očekivanog obrasca ponašanja. Velika krivnja leži na znanstvenoj zajednici koja se sve više prostituira odnosno prodaje za kiririki, odnosno, znanstvenicima koji su okupirani svojom karijerom i sticanjem slave a ne traganjem za istinom kao istinskim porivom znanstvene djelatnosti.

Dakle, koncept sumnje odnosi se na način odnošaja modernog čovjeka prema različitim oblicima iskrivljene informacije, jednostranih gledišta i manipulacija izvornim podacima. Njime se (pristupom sumnje) nastoji uspostaviti ravnoteža izmedju pojavnih oblika i pravilnog razumijevanja njihove geneze, uzroka i posljedica. Dakako to je usko povezano sa otporom kulturi kontrole i osobnim nastojanjima da se izvuče iz zagrljaja državnih institucija i krupnih korporacija. Primjereno je pitanje da li se osoba odnosno moderni čovjek koji se u sve većoj mjeri atomizira i snabdjeven sa sve manje duhovnosti (a duhovnost je ključan ljudski supstrat), može suprostaviti preovladjujućem stavu i dominantnim gledištima isključivo na temelju koncepta sumnje. Šanse su dakako malene ali dugoročno projecirano se može desiti da osobe koje praktično primjenjuju ovakav odnos prema vladajućim (formaliziranim) znanjima, postaju otpornije na svakojake psihološke i institucionalne pritiske.

Idejni tvorci kulture kontrole (neformalne grupe koje povezuju specijalni motivi i interesi) ciljaju, izmedju ostalog, ka sveprisutnom nadzoru procesa osobnog i kolektivnog prosudjivanja, točnije, kreiranju normativno – institucionalnih preduvjeta (na primjer sustav obrazovanja, kulturne vrijednosti i sredstva javnog preopćavanja) za nekritičko prihvatanje stajališta koja su sukladna odredjenim idejnim, duhovnim, ideološkim, političkim ili tehnološkim platformama. Kada takva gledišta dobiju potvrdu formalne znanosti može se govoriti o tzv. korektnosti. To se može uporediti sa kuhinjom. Umjesto da se osoba angažira u pripremi obroka ona se sve više orijentira na kupovinu gotovog jela što svjedoči o odsustvu odgovarajuće razine kritičkog odnosa. Cjelokupna filozofija krupne korporacije temelji se na potrošačkom društvu i eliminiranju mogućnosti odabira. Krupna korporacija favorizira socijalne slojeve koji nekritički prihvataju formalna gledišta (stoga ona ulaže ogromna sredstva i rad u inženjeringu takovih socijalnih grupa) odnosno nastoje na svaki način banalizirati koncept sumnje proglašavajući je teorijom zavjere. Moderni čovjek sve manje sanjari – što je zapravo podsticajno za funkcioniranje mozga i intelektualnih sposobnosti – a sve više je orijentiran na prihvatanje empirijskog svijeta kao takvog koji ne ostavlja dovoljno mogućnosti za duhovni razvoj u šta spada i funkcija snova. Kada čovjeku oduzmete sposobnost ili pravo na sanjarene, tada mu se oduzima dobar dio duhovnosti i pretvara se u bezličnu organsku masu koja je podložna kontroli.

 Obnova duhovnosti:

Duhovnost je ključan dio koncepta sumnje. Stoga je moderno doba izbacilo na površinu pitanje da li je moderni čovjek spreman ponovo se vratiti duhovnosti (kršćanska intelektualna tradicija primjer je takve duhovnosti), intelektualnoj izvrsnosti i ponovo se baviti procesima kritičkog prosudjivanja ili će se predati odnosno prepustiti u ruke idejnim tvorcima i operativcima kulture kontrole i formalizirane znanosti. Smatram da su ova pitanja od krupnog značaja za ontološko razumijevanja modernog čovjeka te da je ponovno vraćanje izvornim ljudskim funkcijama (propitivanje smisla i istinitosti je zapravo oblik duhovne obnove) a to je kritičko mišljenje, uslov njegovog idejnog i duhovnog opstanka. Osnovno je pitanje da li je to realno očekivati, da se naime prosječan čovjek temeljem koncepta sumnje, kritički postavlja prema brojnim pitanjima jer je to tehnički teško izvodljivo (prosječna osoba nema osobnog interesa niti uvjeta za takvom intelektualnom aktivnosti budući je primarno orijentirana za zadovoljenje osnovnih materijalnih potreba) ili će se prikloniti drugom rješenju. U nedostatku normativnog uredjenja ove oblasti (institucionalno promicanje kritičkog odnosa i legimitet koncepta sumnje kao i podsticanje duhovnog života) dakako da će se prakticirati drugi model kojim će se iznova prakticirati postojeći oblici iskrivljene povijesti i tumačanja sadašnjosti sukladno interesima krugova koji su s jedne strane idejni tvorci koncepta kontrole i čuvari istitucionalnih oblika oblikovanja ljudske svijesti (prije svega sredstva javnog priopćavanja, kulturna djelatnost i sustav obrazovanja) u koje na žalost spada sve više i formalizirana znanost. Ovaj se proces naročito manifestira na političkom polju budući je to glavna socijalna i društvene aktivnost koja najviše privlači pragmatične (osobna korist i zadovoljenje ambicija) osobe i socijalne grupe zbog obilja materijalnih sredstava i mogućnosti da se temeljem institucionalne korupcije ostvaruje osobno i grupno bogaćenje. Zapravo, dvije su osnovne oblasti zagadjene vladajućim odnosno formaliziranim oblikom jednostranog (dakle iskrivljenog) tumačenja povijesti i sadašnjosti. Prvo, to je opća znanost a naročito društvena koja nije u stanju se odgovarajuće postaviti prema brojnim izazovima ili pitanjima. Druga oblast je politička djelatnost. Glede prve oblasti, zametljiv je sve prisutniji kritički pristup običnog čovjeka prema nekim znanstvenim istraživanjima i objašnjenjima koja kada se stave u ravan zdravog razuma i činjenica, pokazuju svu iskrivljenost i izopačenost dijela suvremene znanosti kao antiteze ljudske duhovnosti. Nezavisni znanstvenici danas su endemna vrsta što svjedoči o krivom putu kojim ide moderna znanost. Stiče se dojam da je ključni kriterij dopadljivost krupnom kapitalu i političkim centrima moći – koji raspolažu pravom raspodjele novčanih sredstva odnosno uskraćivanja – a ne potraga za istinom i intelektualna sloboda kao preduvjeti znanstvenog ostvarenja. Moderna znanost se treba više orijentirati na promoviranje ljudske duhovnosti (koja ima šire značenje od tradicionalnog poimanja) kao oblika kritičkog mišljenja i doprinositi razvoju koncepta sumnje. Uostalom, ne postoji (do sada) ni jedan dokaz koji negira postojanje Boga ili duhovnosti. Shodno tomu, istinska znanost predstavlja oblik duhovne aristokracije.

Obnova kritičkog pristupa:

I kada se radi o političkom procesu zametljiv je pokušaj (i to uspješan) da se pojedinačna gledišta predstavljaju kao opća ili genaralna što svjedoči o otudjenosti političke djelatnosti i postojanju kastinskog sustava u koji mogu ući samo oni koji su moralno podobni, obiteljski naslijedjeni i ideološki prihvatljivi (proces odabira ili negativna selekcija političkih kadrova). Otuda potiče sve izraženija odbojnost običnog čovjeka u politički proces koji, nasuprot izvornim namjerama podrazumijeva sudjelovanje društvene zajednice u reguliranju zajedničkih interesa, se dakako pretvara u suprotnost, u naime, zatvoreni politički proces kojim upravljaju uske i uglavnom neformalne grupe interesno povezane što ostavlja ogroman prostor za propitivanje smisla formalnih oblika parlamentarne demokracije. Sve se to dakako može pratiti i izložiti na primjeru suvremene hrvatske države koja nije već stanovito vrijeme država hrvatskog naroda već pojedinih socijalnih grupa (koje se mogu glede hrvatskih nacionalnih interesa označiti antihrvatskim i koji su jedni od protagonista globalističkog sustava koji omogućava nesmetani protok mutiranog, dakle, sumljivog kapitala) koje institucionalizacijom političkog procesa upravljaju tako da se reguliraju osobni i nenarodni interesi. Pitanje je do koje mjere se može ići u ovome a da se ne dovede u pitanje opstojnost hrvatske državne organizacije. Obnova kritičkog pristupa posebno ima značaj za znanstvenu djelatnost budući da ona ima poseban društveni status i očekivanja u pogledu kritičkog promišljanja povijesti i sadašnjosti ali i projeciranja budućnosti.

a) Kriterij znanstvene reference:

Ključna karakteristika formalizirane znanstvene djelatnosti koja je usko povezana sa krupnim korporacijama i finansijskim izvorima, ali i ujedno čimbenik koji sputava znanstvenu slobodu i izvrsnost je tzv. znanstvena referenca. Inzistiranje formalne znanstvene zajednice na referencama kao glavnom kriteriju znanstvenog doprinosa može voditi (ili, vodi) znanstvenoj selekciji istraživačkih radova koji su dobili oblik znanstvenog priznanja u vidu odredjenih pozitivnih referenci ali dakako može biti smetnja znanstvenom radu budući se temelji na znanju i istraživanjima koja mogu biti sumljive vrijednosti a stalno se ponavljaju kao reference, a s druge strane, to može itekako smetati istinskom traganju za istinom. Ponekada su znanstveno vrijednija istraživanja osoba koja nemaju formalnu znanstvenu referencu. I obrnuto, formalna znanstvena referenca ne svjedoči automatski i o stvarnom znanstvenom prodoru u odredjenoj oblasti. Dakako, recenzije i korištene reference su osnovni vid organizaciono-znanstvenog djelovanja formalne znanosti kao i praktični oblik zaštite interesa akademske zajednice. No medjutim, problem je u tome što je time znanstveno istraživanje izgubilo jedan dio originalnosti i autonomnosti te što postoji dovoljno prostora za osobni subjektivizam. Državne institucije su značajan (ili pretežit) finansijer znanstenih istraživanja i brojne znanstvene organizacije i institucije (sa brojnom članstvom) itekako su osjetljive na pitanje finansiranja što onda može voditi ka prezentaciji rezultata istraživanja sukladno očekivanjima naručioca. Primjera radi, kada državne institucije zatraže od nadležne znanstvene organizacije terensko istraživanje o socijalnim i političkim prilikama u društvu, za očekivati je da će vladajuće političke strukture preferirati rezultate kojima se neće dovoditi u pitanje odredjena empirijska politika, obrnuto. U Hrvastkoj je uobičajeno da se prije parlamentarnih izbora vrše terenska

istraživanja javnog mišljenja koja se vrlo često rade u skladu sa očekivanjima naručioca. Time znanstvena djelatnost postaje sluškinja dnevne politike i sustav znanstvene reference se pretvara u formalno pokriće odredjenog istraživanja. Kada poznata osoba iz odredjene oblasti nečije djelo proglasi vrijednim, vjerovatnoća je da će isti stav biti prihvaćen kod većeg dijela šire znanstvene zajednice. To predstavlja vid osobnog subjektivizma i nekritičnog odnosa prema prethodnom znanju. Formalizirana znanstvena djelatnost preferira kao ključni kriterij znanstvenog doprinosa citiranost odnosno reference pri čemu zapostavlja originalnost kao temeljno znanstveni pristup.

 b) Znanstvena originalnost (autentičnost):

Znanstveni rad treba biti inovativan a ne obrtnički posao (u šta se sve više pretvara) koji se procjenjuje na temelju broja citiranja ili reference. Ako 100 znanstvenika koriste odredjeni izvor (referencu) za objašnjenje odredjene pojave to ne znači da je ono istinito (prvi izvor ako je netočan u objašnjenju, moguće je da će se ponavljati unedogled posebito ako znanstvenik od ugleda to čini) budući se odredjena znanja prenose sa generacije na generaciju nekritički a temeljem jednostranog pristupa i objašnjenja. Najočitiji je primjer povijest Drugog svjetskog rata, bliska prošlost, priroda hrvatske državne organizacije u kontinuitetu kao i odnos prema nekim ključnim dogadjajima koja potrebuju kritički odnos i pisanje povijesti od početka. Ne dovodi se u sumnju konstatacija da su jugoslovenska i hrvatska (a i dobar dio europske i svjetske) historiografija jednostrane i kao takve neprihvatljive za objašnjenje navedenog perioda. Uostalom, znanost ima zadatak, izmedju ostalog, iznova propitivati vladajuća znanja što predstavnici postojeće historiografije zajedljivo kvalificiraju kao “povijesni revizionizam”. Osobno sam sve više sklon dovodjenju pod znak pitanja (sumnja) mnoga formalizirana znanja i takodjer sam svjestan neophodnosti da se brojna pitanja (usvojena kroz sustav obrazovanja) trebaju istraživati od početka, što predstavlja veliki izazov ali i zadovoljstvo budući se time ostvaruje osobna sloboda i afirmira društvena svijest o kolektivnim dešavanjima. Kada se to prenose na polje kulturnih odnosa i odgoja u školskim institucijama, formiraju se pogrešna i jednostrana (ideološki odlikovana) gledišta koja nisu sukladna povijesnoj istini. To je posljedica odsustva kritičkog znanstvenog pristupa i originalnosti. Očigledno je znanost u fazi preispitivanja mnogih oblasti i pitanja posebno društvenih i političkih te da su odredjena znanja i reference kao takve prevazidjene, neupotrebljive, pogrešne i onemogućavaju pravilno razumijevanje.

c) Šira primjena koncepta sumnje:

Opravdanim se nameće pitanje o tome da li su Hrvati politički slobodni ili neslobodni u praktičnoj primjeni koncepta sumnje kao oblika kritičkog odnosa prosječne osobe prema različitim socijalnim, društvenim, povijesnim i drugim pitanjima imajući u vidu brojne prepreke koje onemogućavaju pravilno razumijevanje bliske povijesti te odsustvo znanstvene originalnosti u značajnom dijelu znanstvene djelatnosti. To ovisi s jedne strane od osobnih odlika, intelektualnim sposobnostima, znatiželji i ambicijama, stupnja obrazovanja i širih društvenih i političkih prilika u socijalnoj i državnoj organizaciji kojima se može podsticati nekritički ili kritički odnos s druge strane. Osobe ili socijalne grupe koje su prijemčivije nekritički prihvatati odredjena stajališta i objašnjenja, uz pripomoć sredstava javnog priopćavanja koja su usput odavno izgubile nevinost i već se odredjeno vrijeme prostituiraju, su dakako u smislu političke djelatnosti neslobodne budući da ne znaju što se zapravo krije u podrumu političkih struktura. Institucionalno promicanje kritičkog odnosa posebno uz pripomoć kulturne djelatnosti, školskih institucija i odgoja kao i sredstava javnog priopćavanja su preduvjeti praktične primjene koncepta sumnje kod prosječnog čovjeka. Slobodan sam primijetiti da su Hrvati sve manje zainteresirani za političku aktivnost (temeljem negativnih iskustava i osobnog doživljaja političkog procesa) i u skladu sa time ka propitivanju opravdanosti ili neopravdanosti, smisla i namjera kreatora odredjene politike upravo zbog manjka kritičkog odnosa ili koncepta sumnje. Za mnoge je pragmatičnije otseliti se (privremeno ili trajno) – a aktuelne vlasti na različite načine podstiču proces raseljavanja što je krupan problem i može negativno utjecati na razvoj hrvatske nacije i države – umjesto institucionalno podsticati osobnu primjenu koncepta sumnje. Dakle, Hrvati su politički neslobodni ne zato što nisu sposobni racionalno prosudjivati već zbog toga što ukupni društveni i političke uvjeti a naročito postojeća institucionalna struktura koja podstiče nekritički odnos kao i svakojaka kurupcija – kao rak rana hrvatskog društva – uvjetuju odredjeno, i s gledišta političkih struktura, očekivano ponašanje koje se može izrazititi kroz sintagmu politički neslobodnih Hrvata. Politička sloboda pretpostavlja širu socijalnu i društvenu primjenu koncepta sumnje počevši od normativnog koncepta preko institucionalnih funkcija pa sve do empirijskih oblika ljudskog ponašanja. Politička djelatnost je više prijemčiva osobama koje su finansijski nezavisne i slobodne u svom praktičnom djelovanju te su takove osobe politički slobodne uporedjujući djelovanje osoba koje u političkom radu vide prigodnu šansu za promicanjem osobnih (novčanih prije svega) interesa. Politički slobodne osobe su sklonije primjeni/uporabi koncepta sumnje. Primjer: praktičan odnos prosječnog čovjeka prema fenomenu “Covid-19”. Dva su dominantna modela. Prvi, a priori ili nekritičko prihvatanje gledišta prema kojem se radi o virusnoj zarazi na globalnoj razini i sukladno tome o nužnosti totalne kontrole ljudskog ponašanja i socijalnih aktivnosti, sa dakako značajnim državnim intervencionizmom u sprezi sa krupnim korporacijama, do detalja. To je gledište formalizirane znanosti čiji stavovi i gledišta protivrječe znanosti koju još uvijek krasi sloboda izbora i prezentacije rezultata istraživanja. Formalizirana znanost je usko povezana sa krupnim kapitalom i posebno u ovom slučaju sa farmaceutskim kompleksom. Drugi model podrazumijeva dovodjenje u sumnju prvog ili formalnog koncepta koji očigledno sadrži brojne protivrječnosti. Proizvod je praktične primjene koncepta sumnje i ne dovodi se u pitanje sve veći broj pristaša ovog modela budući da fenomen daleko prevazilazi okvire zdravstvenog pitanja i sve više poprima karakteristike općeg pokreta totalne kontrole društva ili vida globalističkog modela upravljanja. Osobno preporučujem drugi model (koncept sumnje) izmedju ostalog kao oblik otpora totalitarnim oblicima društvene kontrole. Otuda je veliki značaj tzv. institucionalnog poticanja koncepta sumnje. Kao drugi primjer primjene koncepta sumnje, kada se radi o neformalnim interesnim grupama koje su vrlo često idejni tvorci postojećeg koncepta društvene i političke organizacije, može se navesti tzv. Sorošova zaklada koja finansiranjem civilnih i nevladinih udruga vrlo uspješno u posljednjih nekoliko desetljeća utječe na kulturne, ideološke i političke prilike odredjenog broja država zapadne orijentacije, uključujući dakako i sredstva javnog priopćavanja. Bez sumnje da ova zaklada preko civilnih i nevladinih udruga uspješno oblikuje širu političku javnost. Generalno gledano, originalnost kao oblik koncepta sumnje je oduvijek predstavljala ideju vodilju ili ono što razlikuje stvarnu namjeru da propituje stvari od pragmatičnog odnosa. Dapače, ne samo da se može govoriti o sve većoj odsutnosti originalnosti – pod kojom razumijem kritički misaono- metodski pristup – u promišljanju brojnih pitanja na razini prosječnog čovjeka, isto tako se može govoriti o istoj pojavi unutar znanstveno institucionizirane djelatnosti. Suvremena znanost – prevashodno se ima u vidu opća društvena misao i teorija – je s jedne strane korumpirana odnosom prema finansijskim izvorima, krupnom kapitalu i korporacijama koje su danas glavni finansijeri znanstvenih projekata (naručitelji) i s druge strane inzistiranjem na kriteriju citiranosti/reference umjesto kriteriju znanstvene originalnosti. Dakle, primjenom postulata duhovnosti i principa originalnosti omogućava se prevazilaženje formalnih okvira i podstiče kritički odnos prema različitim pojavama, kao vidu osobne i kolektivne slobode.

Koncept sumnje kao sredstvo u promicanju istine:

Koncept sumnje ima dominantno šire socijalno, spoznajno i društveno značenje kao i uže znanstvenu vrijednost i prevashodno se tiče odnosa prosječnog čovjeka prema načinu razumijevanja i odnosa prema modernom društvu i svega onoga što je sa time povezano. Ovakav koncept ima prevashodno šire socijalno i društveno značenje za osobe i pripadnike socijalne grupe i ne može se poistovjećivati sa znanstenim budući da ona posjeduje vlastite pristupe, metode i tehnike istraživanja, stom razlikom da se unutar preovladjujućeg znanstvenog metoda originalnost stavila u drugi plan a samodopadljivost i zbrajanje broja reference postalo vrhunski kriterij. Uspješnost znanstvenog rada se dakle mjeri po broju citiranja/referenci a ne po osnovu originalnosti i stvarnom prodoru u znanstvenoj oblasti. Koncept sumnje se predlaže prije svega kao idejno-spoznajni i metodološki (kada se radi o znanstvenoj djelatnosti) pristup kritičkog odnosa prosječnog čovjeka prema različitim pitanjima i temama koje se neposredno odnose na njegov socijalni status i ulogu u društvenoj organizaciji. Institucionalizacijom koncepta sumnje (kroz sustav obrazovanja, kulturne djelatnosti, sredstava javnog priopćavanja, znanstvene djelatnosti u širem smislu i državnih institucija, kao što su izvršna i zakonodavna tijela) zapravo se koncept sumnje manifestira kao sredstvo u promicanju istine, kako na razini društvene organizacije tako i šire znanstvene djelatnosti.

Završna misao:

Jasno je da više nego ikada treba cijeniti originalnost ili intelektualnu izvrsnost kao vid otpora znanstvenom ponavljanju, samodopadljivosti i moglo bi se reći falsifikatima i manipulacijama uvijenim u znanstvenu informaciju i prisutnoj pojavi institucionalne znanosti kao cesnafskoj organizaciji koja odlučuje koga će primiti u stalešku organizaciju temeljem subjektivizma/odredjenih autoriteta i očuvanjem vlastitih privilegija koje nisu zanemarive, usput rečeno. Znanstvena djelatnost odavno je izgubila nevinost i dapače počela se prostituirati sa krupnim kapitalom i finansijerima, što dovodi u pitanje smisao znanstvenog rada, naročito kada se radi o prezentaciji rezultata istraživanja. Koje i kakve prodore je učinila moderna društvena znanost? Primjereno je konstatirati da ona nije prevazišla nomenklaturu 18. i 19. stoljeća i da se dobrim dijelom temelji na marksističkom učenju ili školama koje se sljedbenici istog. To je posljedica odsustva originalnosti a svakako se može izreći i smjelija misaona konstrukcija, naime namjernog gušenja originalnosti znanstvenog pristupa. Otuda je koncept sumnje značajan zbog toga što promiče jedan drugačiji kako općedruštveni tako i znanstveni pristup koji proizilazi iz autentičnog odnosa i originalnosti. Osnovana je sumnja da se kroz opće praćenje ljudske aktivnosti uključujući i fizička kretanja, razmjenu informacija i mišljenja – kako pojedinaca tako i društvenih grupa – omogućava kontroliranje ljudske aktivnosti do detalja (praćeno dakako sredstvima javnog priopćavanja i sustava kulture i obrazovanja), naročito uz pomoć tehnoloških inovacija (pametni telefoni koji služe kao sredstvo kontrole osobe), koje same po sebi predstavljaju pozitivni tehnološki pomak ukoliko naravno nije u službi (a jesu) odredjenih interesnih grupa i njihove generalne namjere da ostvaruju totalnu kontrolu društva. Štoviše, mi danas trebamo učiti odnosno stjecati znanja od samih početaka naročito u sferi društvene misli. Idejni tvorci ovog koncepta su svakako neformalne interesne grupe krupnog kapitala i korporacija kojima je primarni cilj zaštita i nesmetani protok ili mutiranje kapitala (otuda treba posebno znanje, trud i vrijeme da se ustanovi porijeklo i njegovo kretanje). Kao ptica koja štiti svoje mlado, tako se ponašaju navedene interesene grupe. U osnovi se prema tome može identificirati namjera (i to vrlo čvrsta) zaštite institucionalnim sredstvima (otuda potreba da se zbliže sa političkim strukturama) izvora i tokova finansijskog kapitala (pojedinačna osoba se kontrolira izmedju ostalog kroz bankovne kredite, pozajmice, zelenaški kapital a društva i države kroz medjunarodne kredite). Otuda potreba da se ostvaruje totalna kontrola jer se samo na taj način može osigurati nesmetani promet mutiranog kapitala. Nu, koncept sumnje dovodi u pitanje navedeni model kontrole i time predstavlja remetilački čimbenik. Finansijska kontrola predstavlja najefikasniji oblik kontrole danas. Kratka izložena analiza predstavlja empirijski/praktični oblik koncepta sumnje. Kao takav, koncept sumnje se manifestira kao idejno-spoznajni proces prosječnog čovjeka prema općim socijalnim, društvenim, političkim i prirodnim pojavama, i to kroz oblike propitivanja, promišljanja, sučeljavanja i pronalaženja protivurječnosti u pojedinim pitanjima. To bi trebalo da znači slijedeće: dovodjenje u sumnju istinitost odredjenih stavova ili gledišta kroz osnovanu sumnju da su pogrešna ili neistinita ili da se u pozadini nalaze specijalni interesi. Drugim riječima, postoji osnovana sumnja da se iza odredjene na primjer političke platforme ili programa, kriju specijalni interesi kreatora te da su manipulativne prirode prema užoj ili široj javnosti. Korištenjem ovog idejno-spoznajnog koncepta sve više se opravdava gledište da su moderni čovjek i društvo subjekt generalnog socijalnog eksperimenta koji je ciljno usmjeren ka kontroli osobe i čitavog društva točnije specijalnim interesima finansijera i krupnog kapitala, te da se manifestni oblici opće krize predstavljaju kao paravan za institucionalizaciju permanentno kontroliranog društva. Koncept sumnje predstavlja idejno, spoznajno i intelektualno sredstvo za razotkrivanje stvarnih namjera.