Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Nezavisni politolog i istraživač
Melbourne Australia
KONCEPT MODERNOG APSOLUTIZMA
Idejna skica
Uvodne napomene:
Moderno doba (1) podrazumijeva odgovarajuću socijalnu, društvenu i političku organizaciju koja bi trebalo da označava sukladne oblike društvene i političke organiziranosti primjereno vremenu u kojem se očituju karakteristike modernog doba. Prva karakteristika modernih društava sadržava se u normativnom konceptu kojim se proširuje sudjelovanje različitih socijalnih grupa u procesima upravljanja socijalnim, društvenim, gospodarskim i političkim odnosima a s druge strane u ubrzanom procesu stvarnog smanjenja sudjelovanja socijalnih slojeva pučanstva te istovremeno porastu uloge tehno-birokratskih nosilaca procesa upravljanja. Nedvojbeno da se normativna i praktična strana teško mogu pravilno objasniti ukoliko se ne prodre u osnovne porive i ciljeve socijalnih grupa i krugova koje posjeduju stalnu potrebu da raspolažu i upravljanju različitim prirodnim izvorima kao i ljudskim čimbenikom. Uvijek treba imati u vidu da se još uvijek gospodarski sustav zasniva na principu iskorištavanja blagodeti ili prednosti i prirodnih bogastava koje posjeduje ili je posjedovala naša planeta. Kada se to uporedi sa većim dvorištem onda je sasvim razumljivo da se sve aktivnosti odvijaju unutar istog te da se razvoj u širem smislu i tehnički napredak ispoljavaju kao različiti oblici upotrebe različitih ograničenih po brojnosti i količini čimbenika – a to su prirodna bogastva i sirovine koja se medjutim ne mogu samo-obnavljati i neiscrpan ljudski čimbenik – unutar istog dvorišta odnosno planeta. Po svemu sudeći da je ljudsko zdravlje kao i sve ono što se vezuje za njega – zdravstvene ustanove, liječnici, tvornice lijekova, osiguranje – upravo u našem vremenu postalo predmet posebne pažnje krupnog kapitala. Nikada se ne dovodi u pitanje količina raspoloživog kapitala već je ključno pitanje pronalaska odgovarajućih djelatnosti koje omogućavaju oplodjavanje kapitala te ostvarivanje profita. Uz to, potrebna su posebna znanja i tehnike da se ustanovi stvarno porijeklo kapitala, te otuda koristim pojam “mutirani kapital”. Prema tome, modernom dobu su svojstvena moderna društva kojima nije svojstvena odgovarajuća sadržina moderne prirode. Štoviše, u mnogom oblastima moderna društva se ne mogu uporedjivati sa društvenim strukturama u prošlim periodima zato što donose negativne promjene. Ključna karakteristika modernog doba i društava je vladavina krupnog, mutiranog kapitala te preovladjujući utjecaj tehno-birokratije uz pripomoć tehnoloških promjena. Krupni kapital, tehničko-tehnološki napredak (2) i tehno-birokratske strukture te odgovarajuća teorijska učenja koja služe kao uporište ili obrazloženje su osnovni čimbenici modernog apsolutizma.
Polazna hipoteza:
Socijalni, društveni, tehnološki, gospodarski i politički nosioci modernog apsolutizma su prvo, predstavnici odnosno vlasnici krupnog i po svojoj prirodi mutiranog kapitala, drugo, vlasnici i predstavnici visokorazvijenih tehnoloških privatnih kompanija, treće, vlasnici i predstavnici sredstava javnog priopćavanja, četvrto, predstavnici mješovitog modela države u sjeni i zvaničnih državnih organa i na kraju, socijalni slojevi i krugovi koji pripadaju tehnoupravljačkom i birokratskom sloju a koji su plaćeni da temeljem prihvatanja odredjenih svjetonazorskih i ideološko-političkih koncepcija rade sve ono što je u interesu predstavnika krupnog kapitala i idejnih tvoraca odgovarajućih projekata. Glede idejnih tvoraca ili znanstvene discipline koja prati i pragmatički se koristi za opravdanje odredjenih projekata, stoji konstatacija da su njihova teorijska uporišta u klasičnom marksističkom učenju koje se u našem (modernom) vremenu označava kao neomarksizam. Dakako, potreba da se odredjena koncepcija ili projekat obrazloži kroz odredjena teorijska učenja predstavlja u suštini oblik znanstvene mimikrije ili pseudoznanosti (ili formalna znanost) da bi se zadovoljile potrebe i znatiželja šire javnosti te postigla samodopadljivost idejnih tvoraca. U srži se nalaze uistinu egoistički i megalomanski zahtjevi osoba i socijalnih krugova koje vrlo često, sa razlogom, predstavljaju predmet interesovanja socijalne psihologije. Uočava se stroga podjela na uzak socijalni sloj koji posjeduje značajna bogastva, socijalnu, gospodarsku i političku moć i utjecaj i s druge strane na pripadnike socijalnih slojeva koji su predmet manipulacija, prikrivanja, laži i već sada se sa sigurnosti može reći i specijalnog rata. Ključna razlika izmedju starog (3) i novog ili modernog apsolutizma je u tome što je stari imao prevashodno političko značenje, domete i sadržinu a potonji opće društveno ili univerzalno, čime se zapravo označava sveprisutnost ovog koncepta kako na razini sela tako i čitave planete.
Pojam “moderni apsolutizam”:
Pojam moderni apsolutizam predstavlja zapravo oblik potpune kontrole socijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih odnosa modernih društava. Moderni apsolutizam kao oblik potpune kontrole cjelokupne društvene organizacije, metodološki promatrano, sadržava dvije semantičke razine. Prva se odnosi na normativni koncept kojim se predvidjaju ciljevi i sredstva za ostvarenje potpune kontrole društvene organizacije a druga se tiče operativnih planova djelovanja pojedinačnih čimbenika. Pod ovim pojmom se podrazumijeva sveobuhvatno, potpuno i do najniže razine ostvarivanje kontroliranog uvida u način djelovanja ljudske zajednice te se za razliku od starog oblika posebno ispoljava kroz namjeru da se negiraju ili revidiraju neke od osnovnih ljudskih prava i sloboda uvodjenjem novih kojim se nastoji ustanoviti vladavina apsolutnog ili jedino ispravnog ili očekivanog.
Metodološki naputak:
Razumijevanje i odgovarajuće znanstveno objašnjenje ovakve moderne univerzalne pojave koja se rasprostire do svih točaka i razina suvremene društvene zajednice, pretpostavlja korištenje metode analize kako globalnih strana fenomena tako i pojedinačnih. Pretpostavka pravilnog objašnjenja leži u činjenici da se prvo, treba promatrati globalna razina i drugo, primjenjivati analiza pojedinačnih slučajeva. Globalna rasprostranjenost odnosno univerzalnost fenomena su osnovne karakteristike koje odredjuju metodološki pristup i korištenje odgovarajućih metoda. Pitanje je da li se primjereno pojmove moderni apsolutizam i kontrola (sveobuhvatna) postovjećivati i ako ne, koje su medju njima razlike i sličnosti. Svakako, pretpostavka je dokazivost postojanja i djelovanja kako koncepta modernog apsolutizma tako i odgovarajuće prakse. Kada se radi kako o normativnom tako i praktičnom konceptu modernog apsolutizma, primjereno je ustanoviti postojanje dvije povezane razine. Prva se odnosi na zvanična državna tijela i institucije koje temeljem odgovarajućeg normativnog koncepta provode politiku apsolutizma a druga se tiče predstavnika neformalnih struktura ili države u sjeni. Budući da im je zajednička potreba ostvarivanja kontrole nad pučanstvom, postoji pragmatička potreba suradnje dva sektora koji su s jedne strane protivrječni a s druge strane dijele neke zajedničke odlike. Upravo je težnja da se ostvari potpuna kontrola društvene, gospodaske i političke organizacije njihova sličnost. Štoviše, zamjetljiv je napor da se, budući se radi o istim ciljevima, ostvaruje zajednička suradnja zvanične i države u sjeni, što ima za posledicu sveobuhvatnu i potpunu kontrolu svih pora socijalne organizacije. Posebno je pitanje metoda istraživanja ovog fenomena. Metod podrazumijeva razradjen postupak mjerenja i utvrdjivanja s jedne strane normativnih oblika društvene organizacije i s druge strane praktičnih. Metoda uporedjenja omogućava odgovarajuću spoznaju o tome kako se normativni koncepti praktično primjenjuju. U sve većoj mjeri se traži korištenje socijalno-psiholoških tehnika budući se na takav način može utvrditi u kojoj mjeri odredjena koncepcija ili politika utječe na stavove i ponašanja osoba i socijalnih grupa. Na primjer, utjecaj sredstava javnog izvješćavanja (popularno mediji) na oblike osobnih prosudjivanja, stavova i modela ponašanja. Imajući u vidu da oba navedena sektora de facto posjeduju sredstva javnog izvješćavanja, ne treba se čuditi ogromnom utjecaju na ljusko mišljenje i stavove o odredjenim pitanjima. To se može mjeriti i pratiti kroz anketne upitnike na odredjenom uzorku, premda su odstupanja prisutna. Mjerljivost utjecaja paralelne države ili države u sjenci je mnogo teža jer se njeni predstavnici ne izlažu javnosti i njihova neformalna djelatnost je prikrivena velom tajne. Ipak je primjereno da se na temelju primjene odgovarajućih metoda i tehnika omogući dolaženje do odgovarajućih konstatacija o recimo ogromnom utjecaju odredjenih politika na obično pučanstvo preko djelovanja sredstava javnog izvješćavanja, sustava obrazovanja i kulturoloških utjecaja.
Tradicionalni pojam apsolutizma:
Tradicionalni i pojmovni odnos prema apsolutizmu vremenski se utvrdjuje na procese jačanja nacionalnih država (4) i otvoreno zagovaranje interesa koji su primjereni nacionalnim skupinama. S jedne strane je opravdano promatrati sveukupan proces rasta uloge i značaja nacionalnih zajednica i njima odgovarajućih državnih organizacija kao pozitivan proces – gle čuda, moderni predstavnici globalističkog projekta ili apsolutizma upravo nas pokušavaju uvjeriti u suprotno – i s druge strane, apsolutizam koji se javlja kao jedan od rezultata istog procesa, predstavlja negativnu socijalnu, društvenu i političku pojavu. Opravdanim se može smatrati svako nastojanje da se sveukupni resursi koji pripadaju jednoj nacionalnoj skupini koja nastanjuje odnosno zauzima odredjeno vrijeme teritoriju, uredjuju tako da država koja označava svojevrsni opći dogovor izmedju pripadnika nacionalne skupine i njenih vodećih predstavnika – a temeljem zasluga, znanja, bogastva ili mogućih pozitivnih utjecaja – preuzima upravljanje istim kako bi se omogućilo ostvarivanje tzv. interesa o općem boljitku. Temeljno je pravo da pripadnici socijalnih grupa koje sačinjavaju nacionalnu skupinu organiziraju racionalno, efikasno, svrsishodno i u dobrobiti svih upravljanje prirodnim izvorima, sirovinama i radnom snagom, te da ista prava temeljem društvenog dogovora prenesu na predstavnika državnih organa. E tu onda dolazi do daljnih problema. Pretpostavka je da postoji uzajamna povezanost baze ili pučanstva sa predstavnicima državnih organa koji usput rečeno svoj rad i djelovanje utemeljuju na naputcima volje pučanstva. Medjutim, onda kada je ta medjusobna povezanost – prvo, radi se o utjecaju pučanstva na rad državnih organa i drugo, o obavezi i odgovornosti da predstavnici državnih organa upoznaju širu javnost sa svojim radom i postignutim rezultatima – oslabljena ili potpuno prekinuta, može se govoriti o procesu formiranja posebne ili odvojene (otudjene) socijalne grupe predstavnika državnih organa koji državnim poslovima ili nacionalnim interesima upravljaju ne na temelju naputaka širokih narodnih slojeva već vlastitih. Na toj se točki može govoriti o negativnom procesu uspostavljanja paralelne državne organizacije i upravljanja nacionalnim interesima, pri čemu se misli s jedne strane na predstavnike zvaničnih državnih organa koji uspostavljaju primjerene veze sa predstavnicima nezvaničnih struktura ili peralelne države, što ima za posljedicu formiranje normativnog i praktičnog ideološko-političkog supstrata iz kojega prozilaze odredjene politike ili koncepti. Na tim se točkama nacionalne državne organizacije – u načelu pozitivna povijesna pojava – pretvaraju u surogate koji gutaju druge i manje nacionalne skupine i države i otvaraju procese uspostavljanja “mega” vještačkih kvazi-državnih tvorevina kao sinonima modernog apsolutizma (5).
Na takvim socijalnim, društvenim i političkim pretpostavkama nastaje tradicionalni apsolutizam koji medjutim za razliku od modernog, ima primarno političko značenje i domete. To znači da je njegov cilj prevashodno bio uspostavljanje odgovarajućih političkih odnosa prikladnih idejnim i praktičnim nosiocima čitavog koncepta kontrole dok je oblast privatnih odnosa i privatnog života čovjeka, uključujući religijska vjerovanja te ostvarena razina ljudskih prava i sloboda, ostala uglavnom netaknuta što je upravo i omogućilo solidnu osnovu za kasniji razvoj ljudskih prava i sloboda. Tipični predstavnici tradicionalnog apsolutizma na europskom kontinentu su Klemens von Metternich i Otto von Bismarck, koji predstavljaju oličenje negativnog oblika nacionalizma te začetnici prvog poznatog koncepta apsolutizma. Ovakav koncept apsolutizma pretpostavlja postojanje interesa prve vrste – ili onih interesa koji su odlučujući, na primjer kada se radi o izvorno austrijskim ili njemačkim ili madjarskim ili engleskim i francuskim odnosno ruskim – te interesa druge vrste ili onih koji su podredjeni prvim. Kao primjer se može uzeti i promatrati odnos izmedju hrvatskih i srpskih nacionalnih interesa. Formiranje prve Jugoslavije predstavlja praktični oblik lokalnog i tradicionalnog apsolutizma unutar kojega su srpski interesi imali stvarnu prevagu nad svim ostalim a prije svega hrvatskim. Proizilazi da je pojava i razvoj tradicionalnog apsolutizma negativni proizvod pozitivnog nacionalnog procesa i razvoja te da se on uglavnom ograničava na političke odnose a da oblast privatnih odnosa – unutar koje se odvija kasniji proces nastanka i razvoja ljudskih prava i sloboda – nije predstavljala poseban predmet interesovanja. Može se dakako pretpostaviti da bi, da su opstale takve vještačke državne tvorevine, kao na primjer Austro-Ugarska Monarhija ili prva Jugoslavija (kao negativan primjer negacije hrvatskih nacionalnih prava i interesa), i oblast užih socijalnih i društvenih odnosa – uključujući obitelj i užu socijalnu grupu – u svakom slučaju predstavljale predmet posebnog interesovanja tradicionalnog apsolutizma. S tog se gledišta, moderni apsolutizam primjereno promatra kao nastavak prvog imajući u vidu sa koliko žara i napora se nastoji razoriti obitelj i uža socijalna grupa. Dakle, postoji kontinuitet izmedju starog i potonjeg apsolutizma a dokaz tome je usmjerenost predstavnika modernog apsolutizma prema oblasti ljudskih prava i sloboda.
Moderni pojam apsolutizma:
Temeljna karakteristika modernog apsolutizma su strah od nepoznatog i sumnja u vlastite sposobnosti te nužnost prihvatanja stavova autoriteta (država, zvanična tijela, nadnacionalne institucije, stručna tijela utemeljena na interesnom organiziranju i mišljenja civilnih udruga). Kao posljedica ovoga formiraju se stavovi kroz koje se provlači nekritičko prihvatanje zvaničnih ili jednoumnih stavova i odsustvo kritičkog mišljenja i stavova. Najveći protivnik modernog apsolutizma su sumnja i kritički odnos koje su svojstvene znanstvenoj discipline uključujući teologiju. Kasniji po nastanku, nastavak tradicionalnog ili moderni apsolutizam preporučljivo je istraživati s dva osnovna odnosa, prvog koji se još uvijek odnosi na političke, po čemu on predstavlja kontinitet starog i drugog koji se tiče oblasti ljudskih prava i sloboda. Upravo je druga razina ono po čemu se prvi i moderni apsolutizam značajno razlikuju. Suvremeni povijesni razvoj odlikovan je izmedju ostalog primjerenim konceptualnim i praktičnim razvojem ljudskih prava i sloboda koja su medjutim modernim apsolutizmom značajno dovedena u pitanje. Predmet ljudska prava se tiču samog socijalnog načina života i svega onoga što proizilazi iz različitih razina odnosa medju ljudima u okruženju. Ljudski život od začeća je temeljno ljudsko pravo i ne postoji niti jedan razlog za njegovo negiranje. Stoga se suvremeno doba bitno razlikuje od prethodnog unutar kojeg takvo pravo nije zajamčeno i svatko je imao pravo negirati pravo na ljudski život. Ljudske slobode se odnose na različite socijalne, društvene i političke odnose koje proizilaze iz kolektiviteta ljudskih života i tiču se slobode izražavanja misli u usmenom i pismenom obliku, slobodu saopćavanja vlastitih misli drugim osobama i primati od istih različita mišljenja, slobodu različitih oblika djelovanja ili aktivizma glede socijalne grupe i političke zajednice te s jedne strane slobode svjesnog i kritičkog sudjelovanja u radu političke zajednice i slobodu izražavanja vlastitih stavova u usmenom i pismenom obliku kako u formi normativnog koncepta tako i praktičnog političkog djelovanja s druge strane. To je oblast kroz koju se ostvaruje objedinjavanje modernih ljudskih prava i sloboda kroz djelovanje unutar političke zajednice. Kraljica svih ljuskih prava i sloboda je sloboda i pravo kritičkog odnosa prema različitim predmetima i pitanjima što svakako uključuje teološku deisciplinu.
Upravo se na ovoj točki pojavljuje moderni apsolutizam. Naime, njime se otvoreno ne dovode već sada stečena ljudska prava i slobode – do te mjere predstavnici ovog pokreta se ne usudjuju ići – već se prvenstveno negira pravo na kritičko mišljenje i slobodu djelovanja prema vlastitoj savjesti, koje zapravo ujedno predstavlja vrhovni princip znanstvene i teološke discipline. Normativna i praktična negacija ovog vrhovnog principa ljudskih prava i sloboda je moderna norma političke ispravnosti Ili korektnosti. Njome se, sada dolazimo do ključne konstatacije, zapravo nastoji prevazići predmetna ograničenost tradicionalnog pojma apsolutizma koji nije pokazao interes za ovu oblast, kroz sveobuhvatno nastojanje da se sve pore i sitni dijelovi društvene i političke zajednice učine dostupni predstavnicima modernog apsolutizma. Moderni apsolutizam se prije svega usmjerava sa političkih odnosa na socio-psihološke kojima se nastoji izvršiti krupna promjena u načinu osobnih razmišljanja te utjecati na načine formiranja osobnih i kolektivnih stajališta koja odgovaraju onima koje zastupaju koncept modernog apsolutizma. Otuda su osnovna sredstva za ovakve, po prirodi negativne promjene, sustav obrazovanja, oblast kulture i sredstva javnog priopćavanja.
Do sada su se pokazala kao uspješni instrumenti ili mehanizmi u procesu promjene načina osobnih razmišljanja i formiranja poželjnih obrazaca ponašanja a prije svega eliminiranju svakog oblika kritičkog mišljenja. Svako osobno ili kolektivno mišljenje koje nije sukladno onima koja su propisana od strane zvaničnih ili nezvaničnih struktura, prema modernoj normi društvene ispravnosti, je neprihvatljivo i opasno budući se otvara pitanje sumnje o opravdanosti jednoumlja. Otuda se moderni apsolutizam može prevesti kao oblik jednoumlja odnosno moderni oblik neokomunističke pseudo-svijesti. To pokazuje postojanje kontiniteta odredjenih idejnih i praktičnih koncepcija i premda je simboličkim padom berlinskog zida završena jedna povijesna etapa u razvoju ljudske zajednice, njene ideje i političke koncepcije postoje u naše vrijeme u obliku vremenu i uvjetima prilagodjenih koncepcija. A upravo je moderni apsolutizam jedna takva, suvremenim uvjetima i potrebama, prilagodjena već poznata i od prije postojeća, normativna i politička koncepcija koja je prisutna, različito od tradicionalnog, na globalnoj razini. Ta sveprisutnost se objašnjava postojanjem globalnog koncepta i odgovarajuće strukture neformalnog karaktera – to je prije svega Svjetski ekonomski forum – unutar kojeg se ustanovljavaju odgovarajući projekti dugoročnog razvoja koji se tiču globalnih odnosa a koji se operacionaliziraju kroz praktično djelovanje krupnog mutiranog kapitala koji svojim kracima postepeno preuzimaju neke izvorne funkcije nacionalne države te se temeljem toga i može desiti da se globalni plan uspješno, naravno kratkoročno, prenosi na lokalne sredine. Slučaj navodne epidemije “Covid-19” slikovit je primjer modernog apsolutizma na djelu zato što se s jedne strane nameću i direktno propagiraju stavovi koji su sumnjivi i nedostaju znanstvenu verifikaciju i istovremeno otvoreno zabranjuju stajališta kojima se nastoji kritički odnositi prema čitavom problemu.
Radi se o sukobu modernog jednmoumlja i ljudskih prava i sloboda. Cilj je svodjenje ljudskih prava i sloboda na prihvatanje moderne norme društvene i političke ispravnosti i negaciju ljudskog svjesnog i kritičkog djelovanja u širem smislu riječi. Sveukupni dogadjaji na svjetskoj razini se sa manjim ili većim razlikama preslikavaju na hrvatskom slučaju a kao jedna od posljedica globalizacije ili pojava koja ima univerzalno značenje i domete. Moderni čovjek je obavijen snažnom mrežom modernih normi upitne društvene i znanstvene vrijednosti koje sputavaju njegovo ispoljavanje kao socijalnog i političkog bica te ukoliko se postojeći negativni procesi nastave prijeti opasnost promjena nekih značajnih antropoloških i ontoloških odlika modernog čovjeka. Antropološki promatrano nastoji se izvršiti nasilna revizija same socijalne i društvene prirode čovjeka i to posebno u oblasti definiranja prirodnih i socijalnih karakteristika muškarca i žene te obitelji kao bračne zajednice izmedju muškarca i žene a kroz uvodjenje pseudo-znanstvenih pojmova (dakle, pojmova koji nemaju znanstvenu i povijesnu dokazivost) o isto-spolnosti i rodu kao jedinstvenoj kategoriji kao društveno prihvatljivim, štoviše poželjnim, pojavama. Još uvijek znanstveno dominantno darvinovsko-evolutivno učenje o karakteristikama, razlikima i sličnostima, izmedju muškarca i zene te obitelji, proizvod je dugotrajnog povijesnog razvoja socijalne zajednice te se bezbroj puta znanstveno verificirao. Kada se radi o ontološkim odlikama modernog čovjeka, nastoji se promijeniti način promatranja odnosa izmedju muškarca i žene kao odnosa unutar socijalne zajednice te se drugačija stajališta koja nemaju znanstvenu dokazivost uvoditi kao društveno i politički prihvatljiva (poželjna i obvezujuća) iz čega dolazi sama norma i pojam političke ispravnosti. Instrumenti putem kojih se čovjek odnosi i promatra različite socijalne i političke odnose se nastoje zamijeniti novim – to se može uporediti sa naočarama kroz koje se stiče dojam da svijet izgleda drugačiji što je zapravo oblik subjektivizma ili vid otklona od znanstvene discipline – kroz rad sa mladima (od vrtića do sveučilišta) i socijalnim grupama koje imaju ozbiljnih problema sa identitetskim ili socio-psihološkim pitanjima, kao i onima koje se osjećaju zapostavljene i na marginama političke scene. Time se objašnjava temeljna strategija političkog djelovanja globalističkog pokreta ili simbolički izraženo modernog apsolutizma. I na kraju, na pitanje da li su elementi modernog apsolutizma prisutni, kako na razini normativnog koncepta tako i odgovarajuće prakse, u suvremenom hrvatskom društvu proizilazi iz slijedećih zapažanja. Prvo, nedvojbeno da je suvremeno hrvatsko društvo samo jedan djelić svjetskog te da globalni centri, kako formalne tako i neformalne strukture ostvaruju stanoviti utjecaj. Drugo, praktično ne postoji nezavisna i samostalna vanjska i unutarnja politike temeljem činjenice da vanjski čimbenici presudno utječu na prirodu unutarnje i vanjske politike. Treće, izvorni hrvatski nacionalni interesi su stavljeni u drugi plan ili su podredjeni globalnim.
Četvrto, priključenjem Hrvatske članstvu EU značajan dio narodnog ili državnog suvereniteta je prenesen na nadnacionalna tijela. Iskreno rečeno, problem se ne nalazi u činjenici postojanja i djelovanja EU institucija već u nespremnosti i nesposobnosti – ili odsustvu primjerene nacionalne svijesti o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu – da u pragmatičke svrhe iskoriste sve prednosti koje nudi članstvo. Umjesto da se poistovjećuju sa EU institucijama – što predstavlja krupan problem budući da ne postoji europska već nacionalna pripadnost – prevashodni zadatak predstavnika hrvatskih političkih vlasti trebao bi biti političko djelovanje u ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa i neprihvatanju političkih rješenja koja nisu sukladna hrvatskim. Ali kada predstavnici upravljačke hijerarhije ne posjeduju svijest o nacionalnoj pripadnosti onda se dešava da se pogledi usmjeravaju prema Bruxell. Peto, u značajnom dijelu se odustalo od izvornog koncepta nacionalne države i zaštiti tradicionalnih vrijednosti primjereni hrvatskoj nacionalnoj skupini. Šesto, na djelu je projekat denacinalizacije nacionalne države i postepeno pretvaranje pripadnika hrvatske nacionalne skupine u kategoriju modernih nomada kojima je svejedno gdje žive i rade i sa nedovoljnim stupnjem nacionalne svijesti. Sedmo, propagiraju se koncepcije političkih udruživanja premda povijesna i bliža iskustva zorno govore o krupnim greškama. Sve to pokazuje oslabljeni “imunitet” u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa i pojačane mogućnosti djelovanja modernog koncepta apsolutizma na pojedinačnom primjeru. To je dakako sukladno interesima krupnog kapitala koji nastoji – zapravo njegovi predstavnici – ukloniti sve nacionalne prepreke koje predstavljaju smetnju u oplodjavanju kapitala sumljivog porijekla. Osmo, nedvojbeno je da postojeća saznanja zorno svjedoče da se kroz djelovanje obrazovnog sustava, kulture i sredstava javnog priopćavanja ostvaruju krupne i očekivane promjene u oblasti ljudske svijesti i poželjnih obrazaca ponašanja koja se svode na periodične izborne cikluse te izbor onih političkih čimbenika koji su spremni slijediti naputke modernog apsolutizma.
Zaključak:
Prvo, izložene činjenice daju za pravo postojanja i rabljenja pojma normativnog koncepta modernog apsolutizma. Njegovi elementi su prepoznatjivi kako na razini projekta tako i kroz praktične oblike djelovanja što opravdava uvodjenje ovog pojma u nomenklaturu političkih pojmova. Ovakav pojam stoga predstavlja novinu unutar politološke discipline ali i šire. Drugo, moderni apsolutizam se može označiti kao oblik društvene i političke ispravnosti preko koje se uglavnom nastoji realizirati ustanovljeni ciljevi. Treće, najprimjerenije se može govoriti o nastojanju da se ograniče osnovni oblici ljudskih prava i sloboda a napose one koje se tiču slobode osobne kritičke savjesti i kritičkog djelovanja. Stoga se moderni apsolutizam odredjuje kao normativni i praktični oblik negacije temeljnih ljudskih prava i sloboda. Četvrto, regionalni oblik ili prvi prototip modernog koncepta apsolutizma predstavlja EU i njoj primjereni integracioni procesi, premda ovaj oblik vještačke ekonomsko-političke organizacije predstavlja u osnovi neuspjeli eksperiment budući da njeno pristajanje i insistiranje na ovakvom konceptu zorno pokazuje povijesnu neprimjerenost i duboku protivrječnost nacionalnim interesima. Peto, normativni i praktični koncept modernog apsolutizma prepoznatljiv je unutar suvremenog hrvatskog društva temeljem pristajanja nosilaca političke vlasti da se nacionalni interesi podrede nadnacionalnim. Šesto, ovakav normativni i praktični koncept predstavlja do sada najveću prijetnju naciji i nacionalnoj državi a samim time i interesima širokih slojeva pučanstva. Sedmo, upitnost opstojanosti hrvatske državne organizacije se sve češće nameće kao smisleno pitanje temeljem djelovanja pete kolone i izdaje nacionalnih interesa premda ne postoji niti jedan razlog da nekada u budućnosti neke nove hrvatske generacije propituju zašto su prethodne prokockale svoju šansu i zašto se nove generacije Hrvata ponovo trebaju izboriti za novu ali izvornu hrvatsku državnu organizaciju. Nu, nadajmo se da se ovakav scenario ipak neće dogoditi te da će oporbeni politički čimbenici smoći mudrosti i snage izvršiti neophodne promjene kojima će se garantirati trajna opstojnost državne organizacije.
1. Pod ovim se pojmom razumijeva vremenski slijed pojedinih etapa i faza u razvoju ljudske zajednice. Moderno doba označava s vremenskog stajališta završetak klasičnog kapitalističkog i socijalističko-komunističkog poretka te prelazak u prve etape postkapitalističkog i postsocijalističkog društva. Taj se vremenski period može uglavnom smjestiti na početak 20. stoljeća i dalje. Dakle, prednost je da mi sami svjedočimo modernom dobu te imamo priliku istraživati ovaj sveobuhvatan fenomen sa različitih strana. Medjutim, pojam “moderno” se ne može automatizmom poistovjećivati sa progresom i napretkom. Kao što će se pokazati u ovom radu, moderno doba nosi neke značajne negativne odlike.
2. Ne radi se o prirodi i dometima tehnoloških otkrića već o načinu njegovog korištenja budući da već postoji dovoljno činjenica koje govore u prilog socijalnog, društvenog i političkog iskorištavanja ili zlouporabe tehnoloških pronalazaka u cilju kontrole društvene organizacije. Zoran primjer su Facebook, Twitter i Goggle.
3. Vremenski se stari ili tradicionalni apsolutizam može smjestiti u periode nastanka velikih državnih tvorevina kao što su UK, ujedinjenje njemačkih država, nastanak moderne ruske države i Austro-Ugarska monarhija, čiji je nastanak i djelovanje imao poseban utjecaj na hrvatske teritorije.
4. Pojam nacionalna država predstavlja jednu od temeljnih pojmovnih kategorija suvremene političke povijesti i u osnovi ima pozitivno značenje zato što se, u cjelosti promatrano, otvara proces uobličavanja i definiranja interesa koji se uobičajeno nazivaju nacionalnim a odnose se na pripadnike nacionalne skupine koji dijele iste ili slične interese.
5. S tog gledišta se EU može upravo promatrati kao jedan suvremeni oblik modernog apsolutizma i to je ključni razlog zašto se praktični razvoj ovakve vještačke nad-nacionalne organizacije karakterizira kao negativan. To smatram ključnim prigovorom čitavom konceptu EU kao i krupan strateški promašaj suvremene Hrvatske.