Razgovor vodio Niko Šoljak predsjednik Hrvatskog Svjetskog Sabora, HSS
Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Nezavisni politolog i istrazivač
Melbourne Australia
KONCEPT HRVATSKOG NACIONALNOG INTERESA
(Idejna skica)
Koncepcijsko – metodološki premise:
Temeljem koncepta sumnje (što će biti posebita tema) i priklanjajući se originalnosti (izvornom ili autentičnom ili vjerodostojnom) kao temeljno znanstvenom pristupu koji potrebuje obnovu, predlažem slijedeće poimanje hrvatskog nacionalnog pragmatičnog (korisnog) interesa. Prvo, trebalo bi na što primjereniji način odrediti značenje sintagme hrvatski nacionalni interes. Pojmovno, nacionalni interes se može grupirati kao prvo, nacionalni interesi koji se odnose na unutarnja pitanja hrvatskog društva i države odnosno definiranje nacionalnih interesa koji se tiču unutarnjeg uredjenja, teritorijalnog integriteta i cjelovitosti odnosno oblike ostvarivanja socijalnog, gospodarskog i političkog sustava i u drugu grupu se pribrajaju hrvatski nacionalni interesi na vanjskom planu i sudjelovanju u realizaciji istih prema susjednim državama, državama u užem i širem okruženju kao i sudjelovanje u radu medjunarodnih organizacija i institucija sukladno hrvatskim interesima. Pojam hrvatski nacionalni interes sadržava ili obuhvata odredjeni broj, točnije deset, pojedinačnih nacionalnih interesa koji su predmet ovog teksta.
Hrvatski nacionalni interes po svojoj prirodi predstavlja dugoročnu projekciju (strategiju) djelovanja na unutarnjem i vanjskom planu i kao takav predmet je opće nacionalne suglasnosti te stoga on treba biti obvezujući za sve političke aktere.
U temeljima hrvatskog nacionalnog interesa a sukladno tomu i pojedinačnih, nalaze se slijedeće premise koji imaju značenje vrijednosnih postulata:
a) Potrebe (interesi) koji su svojstveni i primjereni pripadnicima hrvatskog naroda prevashodno kao i svih političkih Hrvata a proizvod su svog dosadašnjeg povijesnog, društvenog, socijalnog, religijskog (kršćanskog), tradicionalnog i političkog razvoja u procesu nastanka i razvoja hrvatske nacije kao jedinstvenog nacionalnog bića;
b) Ideje (duhovni razvoj) koji su sukladni povijesnom razvoju hrvatskog društva, nacije i države a koji su se kroz povijesni razvoj dokazali kao izvorno hrvatski interesi,
c) Namjere kojima se podstiče društveni, socijalni, kršćansko – humanistički, gospodarski i politički razvoj sukladno potrebama pripadnika hrvatskog naroda kao i svih političkih Hrvata, što se može izraziti kao opći boljitak i napredak;
d) Zajednički napori koji su primjereni društvenoj kao i političkoj aktivnosti svih čimbenika što znači da bez obzira na ideološke i svjetonazorske odnosno političke različitosti, svi društveni i politički subjekti trebaju u svakodnevnoj aktivnosti promovirati isključivo hrvatske nacionalne interese i sukladno tome primjenjivati u praksi;
e) Interesi koji su sukladni izvornom modelu hrvatske državne organizacije što znači nezavisnost i suverenost na unutarnjem i vanjskom planu te djelovanje sukladno potrebama i interesima hrvatske nacije kao i svih političkih Hrvata;
f) Temeljem toga, generalni pojam hrvatskog nacionalnog interesa treba da se temelji na navedenim vrijednosnim postulatima ali i svaki pojedinačni interes, koji se može protumačiti kao potreba ili interes odnosno duhovni, idejni i materijalno – tehnički vid ili oblik napretka i razvoja hrvatskog društva i državne organizacije hrvatskog naroda. Dakle, iz koncepcijsko – metodoloških razloga, pojam izvorni hrvatski nacionalni interes se može razložiti na deset pojedinačnih. Ključne pojmovne kategorije kojima se opisuje i objašnjava opći pojam su nacionalni identitet, hrvatski interes, nacionalni suverenitet, parlamentarni sustav višestranačke (saborske) demokracije, političke stranke kao osnovni oblik artikulacije nacionalnih interesa i kontrola odnosno javnost u ostvarivanju političkog sustava i osoba koje obnašaju društvene i političke funkcije te narodne potrebe kao izraz zajedničkih interesa različitih socijalnih grupa.
1) Hrvatsko – obrambeni (Domovinski) rat:
Prvi hrvatski nacionalni interes se definira kao Domovinsko – obrambeni rat koji je omogućio stvaranje suvremene hrvatske nezavisne države te je njegova zaštita i promoviranje ne samo na razini normativnog koncepta već i u svakodnevnoj praksi prvi interes a ujedno prva točka izvornog modela suvremene hrvatske državne organizacije. Njime se oznavača pravo hrvatskog naroda na izbor oblika državnog uredjenja i formiranje nezavisne države kao normativnog i stvarnog okvira za zadovoljavanje nacionalnih interesa. Otuda se volja hrvatskog naroda u pogledu izbora vlastitog puta (hrvatski obrambeni rat upravo ima takav karakter) treba smatrati za prvi i osnovni nacionalni interes koji za sve političke sudionike treba biti obvezujući, nezavisno od ideološko – svjetonazorskih ili političkih stavova. Hrvatski obrambeni ili Domovinski rat (sintagma se odnosi na sve hrvatske teritorije) manifestira s jedne strane otpor praktičnim oblicima velikosrpske ekspanzionističke politike (ali i svake druge) i s druge strane, pravo hrvatskog puka na slobodan i legitiman izbor vlastitog puta. Nezavisno od karaktera i političke platforme sudionika u vršenju političke vlasti, ovaj interes bi trebalo da predstavlja osnovnu vrijednosnu premise političkih programa. Ujedno, to podrazumijeva moralnu, socijalnu i svaku drugu zaštitu branitelja Hrvatskog obrambenog rata i omogućiti njihovo sudjelovanje u društvenoj i političkoj obnovi čitavog društva. Dakle, hrvatski obrambeni rat je s jedne strane temelj suvremene hrvatske državne organizacije i ujedno prvi nacionalni interes s gledišta zaštite i sadržajnog vrednovanja na svim razinama a naročito u obrazovnom sustavu. Hrvatski je nacionalni interes otvoriti i realizirati nadoknadu (ratne reparacije) za pričinjenu štetu od strane Srbije i Crne Gore kao agresora u periodu hrvatskog obrambenog rata kako s aspekta Hrvatske kao medjunarodnopravnog subjekta tako i privatnih osoba. Imajući u vidu da je kod dijela srpskog pučanstva (posebno medju članovima vodeće prosrpske stranke) u Hrvatskoj prisutan revanšizam za pretrpljeni poraz u hrvatsko-obrambenom ratu, dugoročni hrvatski nacionalni interes je spriječiti ponavljanje dogadjaja iz perioda 1941/45. i 90-tih godina (pokušaj nasilnog otcjepljenja dijelova Hrvatske teritorije i uspostave Velike Srbije) odnosno normativno urediti koncept hrvatskog interesa tako da se eleminira djelovanje vanjskih čimbenika koji upravljaju specijalnim ratom i hrvatsko-obrambeni rat uspostaviti kao paradigmu suvremene hrvatske državne organizacije. Ideja revanšizma i odsustvo lojalnosti kod jednog dijela sprske nacionalne manjine su oblici ugroze hrvatskog nacionalnog interesa. Pored isplate ratne obeštete Srbija ima obvezu se javno ispričati za sve ratne zločine počinjene u periodu Domovinskog rata. Ujedno, to je premisa odnosno preduvjet otvaranja novog poglavlja u odnosima Hrvatske i Srbije kao i normalizacija odnosa sa pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj. Navedeni nacionalni interes rezultat je s jedne strane povijesnih pouka i pragmatizma suvremene Hrvatske politike s druge strane.
2) Izvorno Hrvatske narodnjačke stranke i pokreti:
Hrvatske narodnjačke ili narodne stranke odnosno bratstva koje su izraz ili proizvod težnje za izražavanjem i zadoljenjem narodnih (hrvatskih) interesa trebaju predstavljati idejnu, duhovnu i društveno – političku osnovu političkog djelovanja na hrvatskoj političkoj sceni. Stranke i pokreti ovakve prirode oduvijek su, povijesno promatrano, predstavljale narodne interese i otuda s aspekta svjetonazorskih i političkih gledišta, one jedino i mogu primjereno raditi na promidžbi istih. Velikim dijelom je suvremena hrvatska država upravo proizvod odnosno rezultat društvenog i političkog djelovanja političkih stranaka, bratstava i udruga koje su u svom političkom programu oduvijek zastupale hrvatske nacionalne interese, a prije svega uspostavu samostalne i nezavisne države. Ujedno one su značajan elemenat koncepta izvorno hrvatske državne organizacije zbog toga što promoviraju i inzistiraju na prvo, teritorijalnom integritetu i cjelovitosti odnosno suverenitetu Hrvatske na unutarnjem i vanjskom planu, kao i u domenu gospodarskih, kulturnih, kršćanskih i političkih interesa, drugo, prihvatanju tradicionalnih vrijednosti i stavova kroz koje se prelamaju posebne etničke crte hrvatskog naroda koje su se povijesno dokazale kao primjerene, treće, prihvatanje osnovnog socijalno vrijednosnog stava da je obitelj u osnovi socijalne, društvene i političke zajednice hrvatskog modela, odnosno, da je obitelj temeljna kršćanska zajednica izmedju muškarca i žene, četvrto, hrvatsko pismo i hrvatski jezik kojim se služe i govore pripadnici hrvatskog naroda, peto, povijesno dokazane tradicionalne vrijednosti i stavovi koji se trebaju razvijati i u pozitivnim smislu ugradjivati u normativno – pravni sustav, odnosno, prihvatanje kršćansko – humanističkih vrijednosti kao onih koje su primjerene Hrvatima a ujedno se nalaze u temeljima europske i kršćanske civilizacije, šesto, zbog toga što se narodne stranke pozitivno ujedno i kritički odnose prema svim dosadašnjim i povijesnim oblicima hrvatske države u kontinuitetu bez razlike na različite povijesne periode.
3) Ideja i koncept jugoslovenstva:
Svi dosadašnji i povijesno iskustveni oblici državne ustrojenosti hrvatskog naroda sa drugim su se pokazali kao neuspješni i štetni po interese hrvatskog naroda, naročito kada se radi o vremenu Prve i Druge Jugolavije. Ideja i pokret tzv. jugoslovenstva zapravo, kada se skinu svi ukrasi i ideološke naslage, predstavlja političko pokriće za dominaciju srpskih ekspanzionističkih interesa, a imale su plodno tlo u pojedinim hrvatskim krugovima u vremenu budjenja nacionalne svijesti. Ideja i pokret jugoslovenstva nije i ne može biti hrvatski nacionalni interes kao i bilo kakav oblik državnog udruživanja sa drugim narodima zbog negativnih povijesnih iskustava odnosno imanentne težnje pojedinih utjecajnih srpskih krugova da se srpski nacionalni interes nadredi hrvatskom. Jednostavno, treba se rukovoditi povijesnim iskustvom, budući su jugoslovenska ideja i koncept antiteza izvorno hrvatskim interesima. Izvorno hrvatski nacionalni interes je odricanje ideje jugoslovenstva i bilo kojeg oblika državnog priključenja vještačkim državnim tvorevinama. U skladu sa time, neophodno je preispitati i kritički prosudjivati različita empirijska iskustva budući je vladajuća jugoslovenska pa tako
i hrvatska historiografija jednostrano tumačila odnosno objašnjavala povijesna dešavanja u vremenskom razdoblju Drugog svjetskog rata i Druge Jugoslavije. Nema sumnje da su, s aspekta hrvatskog nacionalnog interesa, tzv. ideja jugoslovenstva i udruživanja u vještačke državne tvorevine, neprihvatljive i štetne po hrvatske interese. Empirijska iskustva zorno svjedoče u prilog ovakve tvrdnje. Suvremeno hrvatsko društvo i država su itekako opterećeni naslijedjenim strukturama iz vremena Druge Jugoslavije što umnogome otežava procese društvenih i političkih reformi.
4) Autokefalnost hrvatske pravoslavne crkve:
Fromalno – pravno kao i stvarno, priznanje samostalnosti hrvatske pravoslavne crkve ne samo da predstavlja izvorno hrvatski nacionalni interes već ujedno je važan preduvjet u manifestiranju elemenata pune hrvatske državnosti. Temeljem empirijskih iskustava može se konstatirati da postojeća pravoslavna crkva nije u odgovarajucoj mjeri religiozna i duhovna organizacija vjernika pravoslavnog učenja, niti se dokazala kao duhovna institucija koja brine za duhovni život svojih pripadnika, koliko se dokazala kao instrumenat prosrpske ekspanzionističke politike, odnosno pogodan instrumenat pritisaka i ucjena. Povijesna iskustva zorno upozoravaju da je prvo, postojeća pravoslavna organizacija čimbenik koji praktično doprinosi nestabilnosti hrvatskog društva i države, i drugo, da bi se priznanjem samostalnosti uklonio značajan remetilački factor. U periodu Hrvatsko obrambenog rata na svim hrvatskim teritorijama Srpska Pravoslavna crkva (izgradila je moćan propagandni aparat vrlo učinkovit) igrala je značajnu ulogu na okupiranim dijelova hrvatske teritorije i otvoreno je promovirala ideju i koncept tzv. Velike Srbije. To se i dalje čini drugim sredstvima, dapače, uloga je ista samo je drugi igrokaz. Štoviše, mi već danas pouzdano znamo, temeljem brojnih izvornih dokumenata (dakako, značajni izvori nisu dostupni), da je ova organizacije aktivno sudjelovala u kreiranju koncepta Velike Srbije kao i pokušaju realizacije istog. U prilog zahtjeva da se ovo ustanovi kao izvorno hrvatski nacionalni interes, svjedoče pozitivna iskustva djelovanja hrvatske pravoslavne crkve u vremenu postojanja NDH. Istovremeno bi se ovime ostvario bitan atribut odnosno mjerilo izgradjenosti hrvatske državne organizacije i omogućilo postepeno formiranje kategorije političkih Hrvata. Nepriznata hrvatska pravoslavna crkva koja praktično djeluje na terenu, govori u prilog teze o pozitivnom djelovanju na duhovni život pravoslavnih pripadnika (politički Hrvati) iste budući je samostalna u svom duhovnom i vjerskom djelovanju kao osnovnom polju svog rada i predstavlja čimbenik društvene i socijalno-političke stabilnosti time što prihvata hrvatske nacionalne interese.
5) Politički sustav po mjeri hrvatskog naroda:
Nasilnim raspadom Druge Jugoslavije i uspostavom nezavisne (suvremene) hrvatske države normativno je uveden i uredjen drugačiji politički sustav koji se temelji na demokratskim tradicijama višestranačkog sustava. Izvorno hrvatski interes je uspostavljanje i razvoj političkog sustava koji će biti primjeren potrebama hrvatskog naroda odnosno takav oblik političkih odnosa koji će omogućavati stvarno sudjelovanje narodnih predstavnika, u vidu posredne ili saborske demokracije, u definiranju politika kojima će se ostvarivati narodni interesi. Sustav višestranačke parlamentarne demokracije ne predstavlja dakako jedino i pravo rješenje (taj sustav ima prednosti ali i slobosti kao što empirijska iskustva pokazuju) ali se pokazao uspješnijim od sustava komunističko-socijalističke
vlasti, već je izvorni hrvatski interes generalno govoreći razvoj primjerenog političkog sustava kojim će se ostvarivati preduvjeti da se promoviraju i prakticiraju narodni interesi. Unutar političkog sustava posebno mjesto pripada izbornom procesu kao obliku svjedočenja uspjeha ili neuspjeha istog. Primarni subjekt političkog procesa su pripadnici hrvatskog naroda kao i svi politički Hrvati te je svima identičan odnosno primjeren hrvatski nacionalni interes. Izborni proces treba da omogućava da najbolji i najsposobniji medju nama, a ne na osnovu nacionalne pripadnosti, stranačke iskaznice i korupcije, predstavljaju hrvatski narod i hrvatske nacionalne interese. Dalje, to podrazumijeva neprihvatanje bilo kojeg oblika totalitarnog sustava vrijednosti političke vlasti kao vid negacije nacionalnog interesa. Politički sustav treba da odlikuje javnost rada zakonodavnih i izvršnih tijela kao i kontrolni mehanizmi za praćenje načina ostvarivanja nacionalnih interesa. Dalje, izvorni nacionalni interes je da pripadnici narodnih manjima ne mogu sudjelovati u odlučivanju o strateškim nacionalnim pitanjima temeljem isključive pripadnosti nacionalnoj manjini već da mogu, ravnopravno sa svim hrvatskim gradjanima na primjeren način sudjelovati u vršenju političke vlasti kao politički Hrvati, temeljem spremnosti slijediti nacionalne interese. Trenutno je politički sustav u skrbništvu dvije glavne stranke i već stanovito vrijeme pokazuje simptome duboke krize.
6) Hrvati u BiH i iseljeništvu:
Glede ovog pitanja treba jasno dati slijedeće naznake da su naime prvo, pripadnici hrvatskog naroda koji žive u BiH, koja povijesno ima duboke veze i tradicije sa hrvatskim nacionalnim bićem i državnom organizacijom, ravnopravni u ostvarivanju svih prava sa Hrvatima koji žive u Hrvatskoj, i drugo, da se oni ne mogu ubrajati u kategoriju hrvatskog iseljeništva. Pod hrvatskim iseljeništvom se podrazumijevaju Hrvati i njihovi potomci koji žive u drugim zemljama a usko su vezani za hrvatske zemlje. Hrvatski nacionalni interes je formalno-pravno izjednačavanje svih pripadnika hrvatskog naroda nezavisno gdje žive budući da predstavljaju isto nacionalno biće. Brojni su primjeri koji ukazuju na diskriminatorni odnos prema njima, što se naročito manifestira u domenu dopisnog i elektroničkog glasovanja. Štoviše kategorija političke emigracije još uvijek postoji. Veze izmedju pripadnika hrvatskog naroda u matici i izvan su značajan elemenat punoće i kvaliteta hrvatske državnosti i poimanja nacionalnog interesa. Često se, premda je u pitanju kratak vremenski razmak, zaboravlja da su hrvatski iseljenici dali značajan duhovni, idejni, materijalni i ljudski doprinos u stvaranju suvremene hrvatske države, što treba dakako biti odgovarajuće nagradjeno. Dakle, tretiranje svih pripadnika hrvatskog naroda, bez obzira da li žive u Hrvatskoj, BiH ili drugim zemljama, predstavlja ključan i dugoročan nacionalni interes suvremenog hrvatskog društva. Podsticanje povratka je praktična mjera koja svjedoči o empirijskoj politici u ovom pitanju.
7) Odnos prema narodnoj (hrvatskoj) suverenosti:
Formalno–pravno i stvarno, hrvatski narod (različite socijalne grupe koje povezuju zajednički interesi, nacionalni identitet, kršćanske humanističke vrijednosti, zajedničko poimanje hrvatske povijesti, etničke tradicijske vrijednosti, koje se koriste istim latiničnim pismom i koje svakodnevno rabe isti hrvatski jezik) je izvorište i nosilac narodnog suvereniteta koji se ne može, iz bilo kojih razloga, prenositi na druga tijela i institucije. Tako se opisuje ovaj hrvatski interes koji zajedno sa drugima čini sintagmu hrvatski nacionalni interes. Suvremena politička dešavanja su na površinu izbacila dva
oprečna gledišta glede ovog pitanja. Prvo gledište ili koncept se može označiti kao model ograničene narodne suverenosti (zorni je primjer organizaciono ustrojstvo EU i prijenos dijela narodnog suvereniteta – uključujući i hrvatski – na nadnacionalna tijela) ili globalistički koncept i drugo gledište ili koncept se označava pod sintagmom nacionalni suverenizam. Prvi koncept je novijeg datuma i temelji se na modelu ograničene nacionalne suverenosti, što nije dakako doživjelo povijesnu i znanstvenu verifikaciju. Nacionalni ili hrvatski suverenizam je izvorni nacionalni interest te stoga treba da se nalazi u temeljima kako unutarnje tako i vanjske dugoročne politike. Članstvo Hrvatske u EU upravo je omogućilo značajno urušavanje narodnog suvereniteta koji će se teško vratiti na početno stanje budući da predstavlja izvor političke moći vještačkih političkih tvorevina. Kada se analiziraju svi čimbenici, dolazi se do zaključka da izvorno hrvatski model državne organizacija ima povijesnu i buduću šansu da preživi suvremene izazove jedino pod uvjetom da raspolaže potpunim nacionalnim suverenitetom na unutarnjem i vanjskom planu, inače se u suprotnom može desiti da vremenom izgubi odlike atributa državnosti. Narodni suverenizam upravo sadrži ključne elemente autentičnog i vjerodostojnog, povijesno dokazanog modela sudjelovanja različitih socijalnih grupa hrvatske nacije (narod) na procese definiranja i ostvarivanja durogočne politike na unutarnjem i vanjskom planu. Onda kada se ovaj proces prepusti grupama interesno (ne po osnovu nacionalnog interesa) povezanim, dobije se model ograničenog narodnog suvereniteta kojeg smo i sami svjedoci. Treba uložiti dakako dosta truda i napora da se ispravi šteta što podrazumijeva nacionalni consensus i spremnost glavnih političkih čimbenika, što upravo nedostaje.
8) Kuna kao nacionalno sredstvo plaćanja (valuta):
Hrvatski je nacionalni interes da se kuna zadrži kao sredstvo plaćanja odnosno nacionalna valuta. S jedne strane, ona je jedna od odlika nacionalnog, gospodarskog i državnog (narodnog) suvereniteta kao i bitna karakteristika izvorno hrvatskog modela državne organizacije, a s druge strane, ekonomski, a svakako socijalni, društveni i politički, razlozi upućuju na brojne prednosti kune kao nacionalne valute. Osnovni razlog, kada se stave u drugi plan domoljubna i nacionalna osjećanja od kojih se usput ne živi ali su bitna kao etnički i psihološki čimbenik, tomu je činjenica da se suvremeno hrvatsko društvo i država mogu označiti kao prijelazno po svom karakteru (slično drugim društvima koja su doživjela prelazak sa komunističkog sustava na drugi) što implicira vremenski period u kojem se trebaju izgraditi socijalne, društvene i političke pretpostavke za prevazilaženje atributa prijelaznog društva. Shodno tome, hrvatskom prijelaznom (ili postkomunističkom) društvu je primjerena kuna kao dugoročni nacionalni interes. Uvodjenje euro ipak bi predstavljalo gospodarski (a dakako socijalni i politički) eksperiment i svojevrsni politički avanturizam koji može prilično koštati ukoliko nije praćeno izgradjenošću socijalne, društvene i gospodarske strukture a istovremeno bi predstavljalo još jedan vid smanjenja gospodarskog suverenizma. Mislim da empirijska iskustva dovoljno svjedoče u prilog stava prvo, da ne postoje preduvjeti za uvodjenje euro te da bi se time nanijele krupne gospodarske, socijalne i političke štete i drugo, da je kuna dugoročan nacionalni interes. Prema tome, primarno socijalni, društveni i gospodarski razlozi upućuju na opravdanost kune kao nacionalne valute.
9) Samostalna i nezavisna unutarnja i vanjska politika:
Narodni suverenizam se treba manifestirati kao s jedne strane, autentična i primjerena potrebama i interesima hrvatskog naroda unutarnja politika odnosno sukladno reguliranje unutarnjih odnosa kojima se omogućuje razvoj hrvatskog društva i ukupni boljitak i s druge strane, kao samostalna politika prema vanjskom svijetu, užoj i široj medjunarodnoj zajednici. Primarno, interesi hrvatskog naroda jesu predmet uredjenja unutarnjih odnosa i nikakvi drugi interesi ne mogu imati posebnu važnost u uredjivanju unutarnje politike. Nacionalne manjine ne mogu temeljem zastupanja interesa drugih država utjecati na definiranje unutarnje politike. Glede djelovanja na vanjskopolitičkom planu, treba se rukovoditi nekim idejama vodiljama. Prvo, Hrvatsko vezivanje za EU ima dalekosežne negativne gospodarske, političke i socijalne posljedice. EU je, temeljem iskustava, u osnovi ipak samo neuspješan socijalni, ekonomski i politički eksperiment što znači da se kroz jače vezivanje za ovu strukturu pojačava nestabilnost hrvatskog društva kao i izraženije odstupanje od izvorno hrvatskog modela državne organizacije. Cijenim da Hrvatska treba razvijati uglavnom gospodarske veze sa zemljama Zapadne Europe i uvijek treba imati na umu odredjena povijesna iskustva (sjetimo se samo Blaiburške tragedije) i odnos velikih sila (Engleska i Francuska) u procesu hrvatskog osamostaljivanja. Dalje, primjereno je razvijati bliske veze i odnose sa državama sličnih karakteristika sa Hrvatskom i otuda je tješnja suradnja sa državama tzv. Višegradske grupe hrvatski nacionalni interes. Drugo, treba imati obazriv odnosno selektivan odnos prema nekim velikim silama, naročito SAD, Rusija i Kina. Dvije su od posebne važnosti. Suvremeno američno društvo karakterišu elementi nestabilnosti koja proizilazi is same prirode američkog društva i rasnih podjela, etničkih i socijalnih razlika i antagonizama, što je bitan uzrok nestabilnosti društvene i socijalne strukture. Rusija pak pokazuje, temeljem izraženije nacionalne kohezije i preovladjuće vjerske strukture, značajnije elemente opće ili društvene stabilnosti. Dok je s jedne strane američko društvo karakterisano krizom identiteta i zanemarivanjem kršćanko-humanističkih vrijednosti, s druge strane rusko društvo je upravo zahvaljujući ponovnom prepoznavanju (komunistička diktatura ostavila je duboke tragove na odnos prema religiji) kršćanske (pravoslavne) misli uspjelo ujediniti društvo i podići razinu socijalne stabilnosti. Prilikom definiranja dugoročnih vanjskopolitičkih interesa treba uvažiti navedene napomene te razvijati primjerene odnose koji će biti pragmatični odnosno u hrvatsku korist. Prilikom definiranja vanjskopolitičkih interesa treba imati u vidu da je socijalna, etnička i nacionalna struktura značajan izvor političke stabilnosti ili nestabilnosti te da gospodarske i vojne prilike ipak nisu odlučujuće za definiranje vanjskopolitičkih interesa budući su podložne stalnim promjenama. Uvijek treba imati u vidu da Hrvatska posjeduje izrazite geopolitičke prednosti što implicira poseban interes i USA, Rusije i Kine za Hrvatsku teritoriju, kao i susjednih država. Štoviše, dugoročna strategija razvoja različitih i razvijenih odnosa sa USA i Rusijom – na temelju ravnopravnosti i uvažavanja različitosti – predstavlja hrvatski nacionalni interes s time što se posebna pažnja treba posvetiti odnosima sa Rusijom zbog toga što prvo, Rusija pokazuje značajne elemente političke stabilnosti, drugo, sa Hrvatima dijele dosta sličnosti u pitanju etničke geneze i treće, predstavlja ekonomsku silu u usponu sa zavidnim prirodnim resursima. Kada se radi o odnosima sa susjednim državama, hrvatski nacionalni interes treba da bude razvoj primjerenih odnosa sa istim s aspekta hrvatskog interesa, sa posebnim naglaskom na razvoj odnosa sa zemljema zapadne i centralne Europe (budući da s geopolitičkog stanovišta gravitiramo istom području) odnosno, omogućiti da Hrvati u BiH predstavljaju konstitutivni narod koji će se sam o sebi starati (briga velikog brata ne predstavlja dugoročno gledamo primjerenu praktičnu strategiju budući je podložna političkom subjektivizmu aktuelne vlasti) i uvijek imati u vidu povijesno negativna iskustva u odnosima sa Srbijom, glede njenih ekspanzionističkih pretenzija. Plaćanje ratnih reparacija i javno priznanje agresije na Hrvatsku uvjet je stvarne normalizacije odnosa izmedju Hrvatske i Srbije. To je ključni preduvjet otvaranja novog poglavlja u medjusobnim odnosima.
10) Proglašenje nacionalnog gospodarskog pojasa:
Proglašenje, na razini normativnog koncepta i kroz praktične medjunarodno-pravne odnose, gospodarskog pojasa ne samo da predstavlja izvorno nacionalni interes već je pretpostavka izgradjenosti modela državne organizacije primjerene hrvatskim interesima. Time se pokazuje i manifestira narodno (nacionalni) suverenizam u zaštiti i unapredjenju hrvatskih gospodarskih interesa na vanjskom planu kao i izjava prema drugim državama da Hrvatska ima nemjere štititi vlastite gospodarske interese. To je s jedne strane dokaz ozbiljnosti državne vanjske politike a s druge strane čimbenik koji vodi ka društvenoj i gospodarskoj stabilnosti i ujedno svjedoči o ozbiljnoj namjeri Hrvatske, pod pretpostavkom da je nezavisna i samostalna, da na primjeren način vrši zaštitu interesa koji imaju nacionalnu važnost.
Odstupanje od nacionalnih interesa:
Definiranje i normativno ustrojstvo hrvatskih (dugoročnih) interesa podrazumijeva i primjerenu zaštitu istih što nas vodi ka jednom novom poglavlju koji se odnosi na sintagmu izdaja ili kršenje nacionalnih interesa. Onda kada politički čimbenici koji su demokratskim putem izabrani i koji trebaju predstavljati isključivo hrvatske nacionalne interese (političke stranke ili osobe koje obnašaju najviše državničke dužnosti) svojim praktičnim djelovanjem značajnije (djelomično) odstupaju ili u potpunosti, ili krše (negiraju) odredjeni nacionalni interes, primjereno je govoriti o izdaji nacionalnog interesa koje ima šire značenje. U slučajevima kada se umjesto hrvatskog interesa predstavlja ili ostvaruje drugi, protuhrvatski, takodjer je primjereno govoriti o kršenju nacionalnog interesa. Dakako ova oblast treba biti normativno i pravno regulirana da svatko za koga se dokaže pravnim instrumentima odstupanje ili kršenje nacionalnog interesa, podliježe krivičnoj odgovornosti. Time se s jedne strane ostvaruje normativna i pravna zaštita hrvatskog nacionalnog interesa i primjereno sankcioniraju svi pokušaji promoviranja protuhrvatskih interesa s druge strane. U nedostatku toga, postoji dovoljno prostora za proizvoljno i subjektivno političko djelovanje odredjenih političkih čimbenika. Cijenim da proces pristupanja Hrvatske EU u osnovi predstavlja klasičan primjer kršenja nacionalnog interesa zbog prvo, pridruživanja vještačkoj političkoj organizaciji koja ne predstavlja izraz hrvatskog nacionalnog interesa i drugo, prijenosa dijela narodnog i državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela što je ostavilo duboke negativne tragove na izvorni model hrvatske državne organizacije. Ne treba posebno dokazivati neophodnost jasnog i nedvosmislenog definiranja hrvatskih nacionalnih interesa koji će biti obvezujući za sve političke čimbenike jer će se u suprotnom suvremeno hrvatsko društvo i država vrtiti u krug kao pas koji pokušava uhvatiti svoj rep. Slobodan sam ustvrditi da je to osnovni preduvjet društvenih i političkih reformi. Praktično to bi značilo za sve političke subjekte političko djelovanje temeljeno na izvornom nacionalnom interesu, bez razlika na svjetonazorske, ideološke i političke različitosti. Tada neće biti primarno pitanje da li je na vlasti HDZ ili SDP već da li se politika temelji na izvorno hrvatskim intresima ili ne. Stranka ili stranke na vlasti i oporba imaju obvezu politički i praktično djelovati na temelju izvornog hrvatskog interesa kao i njihovoj realizaciji. U tom slučaju stvari postaju mnoge jednostavnije i jasnije budući da hrvatski interes prerasta u konstantu (temeljno mjerilo) političkog djelovanja na unutarnjem i vanjskom planu.
Ako smo odredili pojam hrvatski nacionalni interes zadatak je ujedno odrediti pojam protuhrvatski interes. Svi ili svaki interes koji je protivječan izvorno hrvatskom (upravo opisanom) se može označiti
kao protuhrvatski i predstavlja predmet kršenja nacionalnog interesa. Prednost taksativnog nabrajanja ili definiranja izvornih hrvatskih interesa je u tome što je jednostavnije prepoznati interese koji su suprotni hrvatskim, kako za djelovanje političkih čimbenika tako i pravnih institucija koje prate ostvarivanje hrvatskih interesa. Državni subjekti (u koje se može pribrojati i Hrvatska) koji nemaju definirane nacionalne interese postaju predmet političkog subjektivizma (stavovi osoba i interesnih grupa mogu presudno utjecati na način i oblike praktične politike) i odlikuju se općom nestabilnosti i različitim oblicima korupcije.
Završna misao:
Dakako, pragmatizam se nalazi u osnovi hrvatskog nacionalnog interesa koji nije, medjutim, uklesan u kamenu već je podložan stalnim promjenama. Smisao definiranja hrvatskog nacionalnog interesa kao dugoročne konstante hrvatske politike sadržava se u tome što bi normativni koncept nacionalnog interesa (premisa da je definiran sukladno stvarnim hrvatskim dugoročnim interesima) bio obvezujući za sve političke čimbenike te bi omogućilo (sporedno bi bilo pitanje koja stranka je na vlasti) mirnu transformaciju odnosno preuzimanje političke vlasti budući bi demokratskim putem izabrana politička stranka ili savez stranaka i pokreta, slijedila navedene hrvatske interese čime bi se znatno smanjilo polje za osobni i interesni subjektivizam koji je empirijski dominantan u politici. U tom slučaju ne bi imalo važnost da li je predsjednik vlade Jozo, Ivo ili Bojan odnosno da li je na vlasti HDZ ili SDP ili neka treća stranka. Time bi se razina društvene i političke stabilnosti znatno podigla a ujedno otpornost na djelovanje vanjskih čimbenika koji su od vremena uspostavljanja suvremene hrvatske državne organizacije imali (i još uvijek) veliki utjecaj te ujedno konačno otvorio proces reformi na svim razinama Hrvatskog društva. Smatram da je pitanje koncepta nacionalnog (hrvatskog) interesa od presudne važnosti za suvremenu hrvatsku državu i društvenu organizaciju zbog toga što bi svi politički čimbenici imali moralnu, društvenu, političku i zakonsku obvezu da svoja politička djelovanja usklade sa istim i zato što bi politički sustav a naročito državne institucije efikasnije ostvarivale vlastite funkcije. Hrvatska već stanovito vrijeme potrebuje generalni remont, temeljito čišćenje političkog kupleraja i provjetravanje ustajalog zraka. Samo je pitanje tko je spreman zavrnuti rukave i da li će to dopustiti dosadašnji skrbnici suvremene hrvatske države.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.