KONCEPT HRVATSKIH TRADICIONALNIH VRIJEDNOSTI, piše dr. ivica ivo Josipović, Melbourne, Australija

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

KONCEPT HRVATSKIH TRADICIONALNIH VRIJEDNOSTI

(Kršćanstvo kao temeljni socijalni koncept suvremenog hrvatskog društva)

(Idejna skica)

Uvodna napomena:

Bez dvojbe, suvremeni društveni i politički razvoj ali i sveukupan, prepoznaje se s jedne strane kroz postepeno (kroz više desetljeća) napuštanje kršćanskih humanističkih vrijednosti kao posljedica planskog i organiziranog djelovanja različitih čimbenika (uključujući gle čuda i neke krugove unutar vrha Katoličke crkve) i s druge strane, ponovnim jačanjem različitih marksističkih (ideoloških i političkih) gledišta (koja su doživjela empirijski poraz onda kada je komunističko-socijalistička doktrina srušena berlinskim zidom) naročito unutar zapadnoeuropske znanstvene društvene i političke misli. Uporedo sa ovim ističe se argumentirano gledište o neophodnosti vraćanja suvereniteta izvornim nosiocima a to je pučanstvo. Svjedočimo sukobu globalizma i suverenizma na globalnoj razini. Stiče se dojam (temeljem empirijskih iskustava) da je kršćanski pokret ponovno (sjetimo se brojnih povijesnih iskustava) subjekt svakojakih zabrana a sami kršćani (pripadnici socijalne i vjerske grupe koja vjeruje u Boga i Isusa Krista odnosno nauk humanističke misli) su izloženi različitim pritiscima (psihološkim i medijskim) i progonu svake vrste a naročito kroz sredstva javnog izvješćavanja. Radi se o pojavi koja ima šire značenje i na specifičan način se odigrava i na tlu suvremene hrvatske državne organizacije. Antikršćanski odnos i politika je na valu globalističkog koncepta suvremenog svijeta a izvodjači su tzv. antifa i nevladine udruge. Svakako da kršćani imaju moralno, socijalno i zakonsko pravo štititi svoje interese i na različite načine pružati otpor pokušaju da se nasilnim i organiziranim pritiscima kršćanstvo odnosno kršćani ponovno proglasi zabranjenom sektom (poučna su iskustva iz vremena Deoklecijana) i predmetom progona uključujući i fizičko nasilje. Ovaj tekst ima zadatak pokazati da se suvremeno hrvatsko društvo u osnovi temelji i proizilazi iz kršćanskih humanističkih vrijednosti te da je inzistiranje na tome jedan od osnovnih dugoročnih nacionalnih hrvatskih interesa. Zato što su to tradicionalne vrijednosti primjerene većini Hrvata i stoga što su doživjele povijesnu autentičnost a samim time i znanstvenu dokazivost.

Ne treba se stidjeti, dapače, kazati da si kršćanin i javno iskazivati da slijediš kršćanske moralne, duhovne, etičke i religijske vrijednosti. A upravo se to dešava da naime kršćani stidljivo i sa bojazni (kao palica za pokoravanje služi novoformirana norma političke korektnosti) nerado javno iskazuju svoju pripadnost kršćanstvu. Idejni i društveno – politički (uz priklanjanje jednog dijela marksističkih teoretičara danas) izvor antikršćanskih vrijednosti su neformalne interesne grupe koje presudno utječu na formiranje dnevne politike zapadnoeuropskih država (koje su epicentar antikršćanskih raspoloženja), točnije, predstavnici krupnog i finansijskog kapitala koji na svaki način nastoje omogućiti nesmetani protok mutiranog kapitala. Predvodnici (točnije operativci) su velike “tech” (Google, Facebook i Twitter) kompanije koje slijede naputke finansijera. Ključan problem vidim u tome što pojedini predstavnici Katoličke crkve (djelovanje aktuelnog Pape po mnogo čemu se može označiti kao kontraverzno posebno s gledišta laika) aktivno sudjeluju u naznačenom procesu što upućuje na nedvosmislen zaključak da je vrh Katoličke crkve sastavni dio globalističkog koncepta koji je po svojoj prirodi (nu ovo je sada ozbiljan problem) antikršćanski, antinacionalni i propagira ukidanje nacionalnih država. Upravo je nacionalna država socijalni okvir unutar kojeg je kršćanstvo doživjelo renesansu ili procvat. Naravno, to se odnosi na vrh crkvene hijerarhije (koji se ne mogu poistovjećivati sa vjernicima) i koji su djelimično prerasli u odvojenu od naroda crkvenu strukturu koja sudjeluje (pasivno) u procesu (gle sada) de-kršćanizacije prije svega Zapadne Europe koja je poprište budućih sukoba (socijalnih, religijskih, rasnih i političkih). Da bi se pokazalo da se suvremeno hrvatsko društvo uistinu temelji na kršćanskoj humanističkoj misli te da je takav smjerokaz razvoja Hrvatske dugoročan nacionalni interes, treba početi sa pojašnjenjem pojma tradicionalne vrijednosti.

Pojam tradicionalna vrijednost:

Tradicionalna vrijednost kao sintagma se često upotrebljava kako u široj javnosti tako i znanstvenoj djelatnosti a rjedje kao sintagma “hrvatske tradicionalne vrijednosti” koje su upravo predmet ovog teksta. Na jednoj strani se može dakle govoriti o tradicionalnim (hrvatskim) vrijednostima a na drugoj suvremenim. Na pojedinim točkama različite po prirodi, sukobljavaju se i protivrječe jedna drugom. Pod sintagmom tradicionalne hrvatske vrijednosti treba podrazumijevati prema osobnom gledištu (koje se dakako temelji na analizi sveukupnog povijesnog razvoja), usmene (od usta do usta, sa generacije na generaciju) predaje i iskustva rasprostanjena u širokim narodnim slojevima kao i pisane izričaje kroz koje se prelamaju specifična i autohtona stajališta široko (masovno) prihvaćena (rasprostanjena) u narodu (skup različitih socijalnih grupa koje dijele istu ili blisku etničku genezu, povijesni razvoj, kulturne stavove, religijska gledišta, nacionalni osjećaj pripadnosti i svakako jezik) o odnosu (razumijevanju i odnošenju) prema materijalnom svijetu (prirodne pojave, oblicima društvenog privredjivanja, društvenim instutucijama i oblicima socijalne integracije) a svakako i odnos spram dohovnog svijeta osoba i socijalne grupe. To se dakle može svesti na različite materijalne i nematerijalne odnosno duhovne, etičke, moralne reakcije i iskustva kroz stoljeća a manifestiraju se kao norme socijalne, religijske, društvene a kasnije i političke vrijednosti. One se označavaju tradicionalnim budući da se prenose sa generaciju na generaciju kao narodno znanje i odnos prema odredjenim pojavama. Prefiks “hrvatske” označava da su takve vrijednosti karakteristične ili primjerene Hrvatima kao etničkoj grupi.

Njime se ujedno izražava poseban i autentičan (izvoran) odnos odredjene etničke (socijalne, društvene i državne zajednice) prema materijalnom i duhovnom svijetu. S jedne strane, to je posljedica nepoznavanja odredjenih pojava (kada se radi o prirodnim pojavama) ali s druge strane povijesno iskustvo o funkcioniranju odredjenih odnosa (na primjer zajednica izmedju muškarca i žene) kao i niz drugih iskustava koja su nastala na temelju dužeg vremenskog perioda (otuda ona imaju znanstvenu i povijesnu utemeljenost) i koja su se kao iskustvena i pozitivna prenosila sa generacije na generacije. Dakako utjecaj drugih a naročito prvih (susjednih) etničkih grupa i nacija je shvatljiv tako da se ne može govoriti o potpuno autentičnim tradicionalnim vrijednostima budući su socijalne grupe oduvijek bile sklone prihvatati druga, drugačija pozitivna iskustva. I pored toga, neke tradicionalne vrijednosti su izvorno hrvatske. Primjera radi, izvorno hrvatska tradicija odricanja od osvajačkih ratova (što podrazumijeva pravo na samoobranu) što nije karakteristično za neke druge narode ili demokratski sustav upravljanja (takozvano saborovanje) dok su drugi narodi više skloni upravljanju čvrstom rukom. Ako se prihvati gledište (ovo pitanje dakako još nije konačno riješeno) da Hrvati pripadaju slovenskoj etničkoj grupi prirodno je da medju različitim plemenima postoje odredjene sličnosti i u pogledu tradicijskih vrijednosti, naročito kada se radi o odnosu prema prirodnim pojavama. Primjera radi, tradicija o Iliji gromovniku je zajednička svim slovenskim grupama, premda su odredjene tradicije koje se odnose na neka božanstva izvorno hrvatska tradicija, posebno kada se radi o području Dinare i Velebita ali i Posavine (predaje o vilama).

Ako se prihvati vladajuće gledište o doseljenju Hrvata na područja na kojima manje-više danas sjede, od posebnog su značaja tradicionalne vrijednosti koje su usvojene u staroj domovini i donesene u novu. U svakom slučaju, polazna je hipoteza da se može govoriti o izvorno ili specifično autohtonim hrvatskim tradicionalnim vrijednostima.

Pojam hrvatska tradicijska vrijednost:

Pod ovim pojmom treba razumijevati usmenu riječ i pouku kao i pismene (arhitektura i gradjevinarstvo) oblike zabilježene kroz duži vremenski period kroz koje se manifestira odnos hrvatskog naroda (različite socijalne grupe povezane etničkim podrijeklom) odnosno odnos većine pripadnika socijalne grupe prema različitim oblicima materijalnog svijeta, socijalne i društvene grupe (više socijalnih zajednica čine društvenu grupu koju povezuju zajednički elementi) kao i različitim idejnim i duhovnim odnošajima prema materijalnom svijetu, socijalnoj grupi i samom čovjeku a tiču se osoba koje pripadaju hrvatskoj etničkoj i nacionalnoj grupi. Stavovi i vrijednosti koji su se formirali kroz duži vremenski period, odnose se na način odnošaja Hrvata prema materijalnom i nematerijalnom svijetu (ili duhovnom) a koji su dobili značaj socijalne, društvene, religijske i etičke norme mogu se nazivati izvorno hrvatskim tradicijskim vrijednostima.

Tradicijske vrijednosti do pokrštavanja Hrvata:

Svakako je to tamna strana o kojoj se više nagadja na temelju odredjenih arheoloških nalaza a mnogo manje na osnovu jasnih i u kontinuitetu materijalnih (pisanih) dokaza, što ostavlja dovoljno prostora za nagadjanja i mudroslovna prepiranja. Period u kojem još uvijek ne postoji spoznaja o pripadnisti odredjenoj etničkoj grupi, odnosno vrijeme tamno i za znanost najveći izazov. Taj je period odlikovan prije svega kroz odnos čovjeka prema prirodnim pojavama u kojima je vrlo često nalazio dublje poruke ili opomene. Budući je čovjek bio vezan neposredno za prirodu i njene pojave, kao posljedica je bilo postojanje mnogo božanstava (svaki oblik prirodnog svijeta prelamao se kroz odredjeno božanstvo) kroz koje se ispoljavala želja da se usliši molba za zdravlje, plodnost, zaštitu i blagostanje. Kod Hrvata (mi još uvijek nemamo pouzdanih spoznaja da su se pripadnici socijalne grupe na tom stupnju razvoja izjašnjavali kao Hrvati) još uvijek postoje značajne tradicijske vrijednosti koje se odnose na taj period s time što se danas Bog javlja kao predstavnik prošlih božanstava, tako da čovjek kroz duhovni odnos prema Bogu zapravo duhovno projecira vlastitu nesavršenost, nespokoj, brigu, probleme, strahove, neznanje, očekivanja i dobrotu koja počiva u svakom pojedincu.

Dakle, kod modernog Hrvata su stare, predkršćanske tradicionalne vrijednosti na specifičan način našle odgovrajuće mjesto u kasnijim kršćanskim normama na taj način da sve što je doprinosilo ukroćivanju poludivljeg čovjeka i njegove sirove prirode, je preneseno u kršćanske vrijednosti. Predkršćanske tradicionalne vrijednosti su se prije svega ticale odnosa prema prirodi i materijalnom svijetu za razliku od kasnijih kršćanskih koje se primarno tiču duhovnog života čovjeka. O prvima se može govoriti prije svega na temelju analize naziva prirodnih i zemljopisnih pojmova koji su preneseni (na svu sreću) u kasnije pojmove i norme. Otuda uvijek postoji potreba istraživanja odredjenih pojmova od samog početka što će reći od vremena dolaska Hrvata na prostore na kojima danas sjede. Koje su to tradicionalne vrijednosti mi ne možemo sa sigurnošću reći zbog nedostatka dovoljno izvora. One su svakako duboko prisutne u socijalnom životu Hrvata i treba dosta znanja i truda da se ustanovi i rasčlani koje su to vrijednosti i odakle vode porijeklo. Najprimjereniji put je analiza kasnijih kršćanskih normi koje su produkt s jedne strane predkršćanskih i kasnijih s druge strane. Svakako treba imati na umu da su za Hrvate kršćanske vrijednosti kasnije po postanku premda je vrijeme njihovog nastanka mnogo duže i tiče se uvjete u kojima su živjeti Hrvati i njihovog doticaja sa drugim kulturama. Prema tome, kasnije po postanju (za Hrvate) kršćanske vrijednosti koje će vremenom prerasti u tradicijske, zapravo su kombinacija starijih i novih. Otuda se one i označavaju tradicionalnim odnosno normama koje su doživjele povijesnu potvrdu i kao takve se pokazale autentičnim i primjerenim hrvatskom čovjeku. Naime, čovjek prihvaća samo one norme koje su se pokazale ispravnim i vjerodostojnim te otuda i one vremenom postadoše općeprihvaćene norme budući da je socijalna grupa empirijski doživjela kako odredjena norma funkcionira kroz duži vremenski period. Otuda se i kaže da je model tzv. multi-kulturnog društve socijalni eksperiment budući da nije doživio (još uvijek) povijesnu verifikaciju što znači da nema značenje tradicionalne vrijednosti. Pismenost odnosno želja (potreba) da se misao prenese na papir i otrgne od zaborava prerasla je vremenom u tradicionalnu vrijednost a simbolizira se kroz knjigu (učenost, mudrost, znanje i strpljivost) što se ne može reći za elektroničke medije. Pismenost i knjiga ima veliki značaj za širenje kršćanstva prije svega kroz širenje svete riječi u Svetom pismu. Pozivanje na Svete pismo kao izvor mudrosti i znanja odnosno primjer duhovnog života, može se označiti kao tradicionalna vrijednost kod Hrvata.

Kršćanske tradicionalne vrijednosti kod Hrvata:

Glede Hrvata, svakako su najznačajnije kršćanske tradicionalne vrijednosti. Dakako da je proces (dugotrajan i postepen) prelaska sa tradicije narodnog vjerovanja u različita božanstva (mnogoboštvo) na jednog podrazumijevao i postepeno napuštanje starijih tradicijskih vrijednosti i prihvatanja novih. Dakako da je taj proces bio trnovit, pun otpora i primjenjivan korištenjem nasilja. Napomenimo samo problem patarena u Bosni. Premda još uvijek postoje značajni prijepori glede ovog predmeta, nedvojbeno je da se primjenom sile nisu uvijek i na svakom mjestu učinkovito formirale nove kršćanske vrijednosti. Treba naglasiti da je proces formiranja novih vrijednosti ipak bio predmet postepenog usvajanja kod šireg pučanstva a ne nametanja prisilom. Ujedno, ne može se govoriti o sasvim novim i potpuno drugačijim vijednostima već o kombinaciji starijih i novih. To se zorno može prikazati kroz simboliku na stećcima u srednjovječnoj Bosni. U toj simbolici ima prapovijesnih simbola starosjeditelja ali i postantičkih simbola i to onih sa sjevera Europe odakle su ih doseljavanjem mogle donijeti vojne družine u raznim stoljećima (Ivan Mužic: Hrvatska kronika, 547. -1089. Split 2002 str61) Prihvaćane su norme koje su pokazivale pravilne vrijednosne (socijalne i društvene) stavove. Trebalo je svakako podosta vremena da se nove vrijednosti ustale (učvrste) u društvenoj strukturi što se ponekad i guralo silom premda je u tom slučaju postojao veći otpor kao u slučaju bosanskih krstjana. Uostalom, kršćanska ideja i nauk su mogle preživjeti i (vremenom) prerasti u tradicionalne vrijednosti u mjeri u kojoj je novo učenje (ideja) bila spremna prihvatati starije koje su bile duboko ukorijenjene u narodu a nisu se kosile sa novim ili kršćanskim normama. Otuda i naglašavam tezu da su tradicionalne kršćanske norme zapravo mješavina starijih, koje su doživjele povijesnu provjeru, i kasnijih koje su takodjer pokazale spremnost puka da slijedi takove norme.

Nu, i onda kada su se starije tradicijske vrijednosti vremenom počele napuštati kod većine pripadnika socijalne grupe i onda kada je otvoren proces formiranja i usvajanja novih, trebalo je proteći dosta vode pa da se neke od kršćanskih vrijednosti prihvate i tijekom vremena dobiju vrijednosnu kategoriju tradicionalne kršćanske vrijednosti. One mogu biti kako usmene, u obliku priče, predaje i osobnog iskustva a isto tako su značajnije pisane koje su imale oblik crkvenih normi te stoga i bile obvezujuće za pripadnike crkvene zajednice. Svakako, u praksi se može govoriti o mješavini starijih (predkršćanskih) sa novim ili kršćanskim, u obliku narodnog pamćenja, posebnih obreda i slično. Nema dvojbe da su nove kršćanstve vrijednosti na svoj način “pripitomile” Hrvate te omogućile proces duhovnog razvoja sukladno kršćanskom učenju, kako u materijalnom pogledu (na primjer gradjevinsrstvo, pismenost) tako i idejni razvoj (na primjer humanistička misao, teologija, filozofija i prirodne znanosti) a napose i duhovni. Nu, kršćanstvu odnosno teologiji nedostaju kritički odnos prema svijetu kao i prema odnosima unutar Crkve (neupitnost Papine uloge i instrukcija) što dakako utječe i na kršćanske norme kojima se stvara jaz izmedju empirijske stvarnosti i projeciranog stanja. Naime, odredjene aktivnosti (dešavanja) su produkat posebnih ljudskih aktivnosti odnosno namjera da se postigne zadani cilj te se kao takve ne mogu svoditi na Božiju milost. Ma koliko je teološka znanost ostvarila veliki napredak ipak nedostaje kritički odnos prema vlastitoj metodi i načinu objašnjenja što predstavlja ograničavajući čimbenik. Budući se kršćanske norme tiču prije svega duhovnog života osobe i uže socijalne zajednice to može predstavljati smetnju u suvremenim uvjetima kada materijalno-tehnički čimbenik dobiva sve veći značaj.

Kao što se može govoriti o osobnim tradicionalnim vrijednostima tako je opravdano govoriti i istim vrijednostima glede šire socijalne zajednice.

1. Obitelj odnosno brak kao zajednica muškarca i žene predstavlja jednu od temeljnih hrvatskih tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. To je kategorijalna vrijednost koja je očigledno prenesena i prilagodjena iz predkršćanskog perioda novim uvjetima u kojima je Crkva (Katolička ali i generalno kršćanska) propovijedala upravo da je bračna zajednica muškarca i žene osnova obitelji kao i uže i šire socijalne zajednice (pretpostavlja se da nikada kod Hrvata nije postojala tradicija bigamije). Ta norma je predstavljala pragmatičnu mjeru kontrole incesta i krvnog srodstva. Kao takva široko je prihvaćena i vremenom je prerasla u tradicionalnu (kršćansku) vrijednost koja dakako ima dogmatsko i empirijsko uporište. Ujedno, ona predstavlja prvi primjer norme koja je nastala kao kombinacija predkršćanske i novije kršćanske.

2. Poštivanje i skrb za starije i bolesne je značajna tradicionalna hrvatska vrijednost koja se manifestira u skrbi za starije i bolesne. Druga norma koja je preuzeta iz predkršćanskog perioda i ugradjena u novu kršćansku normu. Hrvatska je tradicija da se starije osobe drže u kući te da se vodi skrb o njihovom zdravlju. Nema sumnje da je to karakteristično za predkršćansku hrvatsku obitelj. Medjutim, premda se ona može još uvijek smatrati tradicionalnom vrijednosti u suvremenim uvjetima sve je izraženija pojava smještanja starijih osoba u posebne domove. Kao i prva norma i ova je nastala kao kombinacija starije i nove.

3. Pomoć (materijalna) za ugrožene uključujući i duhovnu oduvijek je krasila Hrvate. Hrvatima je svojstveno i pored svega briga za članove koji su u nuždi i potrebi i solidarnost prema onima koji su u materijalnoj oskudici kao i onima koji trebaju duhovnu pomoć. Crkva je imala oduvijek značajnu ulogu u ovome i stoviše oduvijek je pozitivno afirmirala pružanje pomoći onima koji su u nuždi. Državna skrb o potrebitim novijeg je datuma. Prije toga, uže i šire socijalne grupe uz pomoć Crkve igrale su glavnu ulogu o ovome. Predkršćanska slovenska ili hrvatska socijalna zajednica nema dvojbe je vodila računa o starijim i bolesnim što je preneseno u kasniju kršćansku normu. Za Hrvate kao etničku grupu je karakteristično prihvatanje samo onih socijalnih normi koje su se kroz duži vremenski period pokazale ispravnim što se može smatrati opravdanim.

4. Uvažavanje drugih gledišta i donošenje odluka kroz dogovor (tzv. saborovanje koje ima povijesnu vrijednost kod Hrvata kako u pozitivnom ali i u negativnom smislu – sjetimo se ubojstva kralja Zvonimira na Saboru na duvanjskom polju). Uistinu, kroz povijesni razvoj ne postoji zabilježen niti jedan slučaj autokratskog/diktatorskog ili sličnog oblika upravljanja državnim poslovima. Period narodnih vladara samo je zamijenjen stranim ili tudjinskim vladarima premda niti jedan hrvatski vladar nije u povijesti zabilježen kao autokrata. To govori u prilog demokratskih tradicija kod Hrvata.

5. Patrijahalna obiteljska struktura primjerena užoj socijalnoj zajednici u kojoj postoje striktne uloge muškarca i žene kao odvojene ali i nerazdvojne odnosno poštivanje žena je karakteristično za Hrvate (kako u predkršćanskom period tako i kasnije) ali ujedno simbolizira ravnopravnost muškarca i žene.

6. Kod Hrvata je obitelj osnovna socijalna zajednica unutar koje se vrši odgoj djece (u drugim društvima ili kulturama naglasak je na školi, ulici ili institucijama). Otuda kućni odgoj simbolizira sustav usvajanja socijalnih i društvenih vrijednosti kod novih genaracija a ujedno svjedoči o pozitivnim aspektima obiteljskog života.

7. Privrženost ili vezanost za mjesto rodjenja (dom, uža i šira socijalna zajednica) još uvijek predstavlja tradicionalnu vrijednost premda su brojne migracije (različite po prirodi i dometu) dobili vremenom posebno značenje za odredjene (ugrožene) socijalne grupe. U tom dijelu se zapažaju značajne promjene premda se konačan zaključak može donijeti jedino na temelju praćenja podataka kroz duži vremenski period.

8. Obiteljski odnosi unutar šire krvne srodnosti (šira obitelj) imaju posebnu važnost budući da se ona temelji na povjerenju.

9. Razvijen osjećaj nacionalne pripadnosti kao i spremnost da se brane temeljne vrijednosti nacije (primjer Domovinskog rata). Za Hrvate je karakteristično izražen osjećaj etnične pripadnosti unutar uže socijane grupe (selo ili uže područje), dok kada se radi o široj zajednici, stavovi mogu da variraju.

10. Pošten i iskren odnos prema članovima uže i šire socijalne zajednice, uključujući gostoljubivost.

Ključan problem kršćanskog nauka sadržan je duhovnoj preporuci o pasivnosti i nečinjenju (dapače, prepustiti se Bogu i njegovoj ljubavi) što na drugoj strani (kršćanstvo je jedna strana nasuprot koje stoje druge strane odnosno ideje) stvara dojam lakog plijena i pobjede a to je upravo ono što se danas dešava sa kršćanstvom odnosno kršćanima kao svetim ljudima. Kao posljedica, unutar Katoličke crkve sve su prisutnija gledišta o aktivnijem odnosu prema empirijskim pojavama i otporu idejama i pokretima kojima se negira sama ideja kršćanstva. A to je upravo jedna od manifestnih pojava modernog doba što se može u odredjenoj mjeri pratiti i mjeriti i na tlu suvremenog hrvatskog društva. Unutar Katoličke crkve dakle sve su prisutnija gledišta (posebno medju pučanstvom) o aktivnom otporu svim oblicima kršenja ili uskraćivanja slobode duhovnosti. Taj je prijepor u začetku i tiče se samog crkvenog nauka. Tu slabost obilato koriste konkurentne ideje i pokreti (na primjer komunistički pokret i Islam). I zaista, kršćanski nauk podučava jednu vrstu naivnosti koja utječe na pasivnost odnosno odsustvo otpora svim oblicima idejnog i fizičkog nasilja. Nema dvojbe da Katolička crkva u Hrvatskoj kao i svim drugim hrvatskim teritorijama treba aktivno braniti svoj nauk i svoje pripadnike.

Hrvati su po temeljnom opredeljenju skloniji tradicionalnim (kršćanskim) i konzervativnim vrijednostima odnosno stavovima temeljem izloženih stavova. Oni su mješavina predkršćanskih, kasnijih i dijelom suvremenih. Tradicionalne ili tradicijske vrijednosti kod Hrvata koje se tiču politike odnosno političkog procesa su relativno novijeg vremena i upitno je da li se uopće može govoriti o tradicinalnim političkim vrijednostima kao takvim. Demokratske tekovine odnosno tradicije koje su poznate još iz vremena prije pokrštavanja ne pružaju dovoljno osnove da se govori o političkim tradicionalnim vrijednostima budući da politička djelatnost kao oblik upravljanja zajedničkim interesima nije predstavljala odvojenu društvenu (na temelju podjele rada i zadataka) djelatnost. Budući nije postojala posebna socijalna grupa koja je obnašala funkciju stalnog zasjedanja i donošenja odluka o zajedničkim interesima, saborska demokracija koja podrazumijeva sudjelovanje pučanstva u donošenju odluka imala je ad hoc karakter. Otuda pojam saborska demokracija vodi podrijeklo s time što su se promijenile okolnosti budući da saborski zastupnici (u suvremenim uvjetima) predstavljaju posebnu socijalnu grupu koja trajno (unutar ograničenog vremenskog perioda) zasjeda i sudjeluju u donošenju odluka. To su vrijednosti novijeg datuma i nastanak se vezuje za formiranje hrvatske nacije i nacionalne države. Puni smisao su političke vrijednosti, kada se radi o Hrvatima, dobili tek početkom 90-tih godina 20. tog stoljeća i vezuje se za formiranje suvremene hrvatske nezavisne državne organizacije. Nema dvojbe da su svi dotadašnji oblici nacionalne organizacije podrazumijevali ostvarivanje ne-hrvatskih nacionalnih interesa (prije svega kada se radi o osnovnom interesu a to je nezavisna i samostalna hrvatska država) dapače interesa koji su bili protuhrvatski (austrijski, madjarski, interesi prve i druge Jugoslavije odnosno prosrpski interesi). Nakon osamostaljivanja je preuzet zapadnoeuropski model višestranačke demokracije što je samo po sebi pozitivan napredak u odnosu na prethodne prakticirane oblike političke organizacije, medjutim, to je učinjeno nekritički što ima za poljedicu da se politička aktivnost odigrava unutar neformalnih interesnih grupa što će svakako utjecati na brzinu i prirodu formiranja odgovarajućih tradicionalnih političkih vrijednosti. Stoga se još uvijek ne može, kada se radi o hrvatskim političkim vrijednostima, govoriti o tradicionalnim koje se dapače nalaze u procesu nastanka i razvoja i svakako će proteći dosta vode rijeke Bosne a svakako i Save sve dok se ne dodje do stanja u kojem će se moći govoriti o izvorno hrvatskim tradicionalnim političkim vrijednostima.

Suvremene (upitne) vrijednosti:

Hrvatske tradicijske (kršćanske) vrijednosti upravo opisane se u mnogim točkama razlikuju od suvremenih. Prva i krupna razlika je tome što tradicionalne kršćanske vrijednosti imaju povijesnu dokazivost i opravdanost dok moderne upravo karakteriše odsustvo ovih elemenata.

Prvo, tzv. globalistički model upravljanja. Postavlja se opravdano pitanje što je cilj ovog koncepta? Projecirano u kratkoročnu odnosno dugoročnu budućnost (vremenski period od 10 do 20 godina) to će značiti (naravno pod uvjetom da se nastave suvremeni razvojni procesi) da će mali i slabi pretrpjeti gubitke i nestati. Kako kada se radi o preduzećima budući da će njihove poslove i djelokrug rada preuzimati velike korporacije koje su u stanju (kroz organiziranje više djelatnosti od kojih će neke ostvarivati profit) kompenzirati gubitke (tzv. pokrivanje gubitaka) tako i kada se radi o državama. Male i politički nestabilne, pod teretom medjunarodnih kredita i pritiscima medjunarodnih finansijskih institucija (na primjer Hrvatska) će postepeno (ukoliko se naravno ne dese neke krupne promjene) dolaziti pod neposrednu kontrolu medjunarodnih finansijskih institucija i vremenom izgubiti svojstva medjunarodno pravnih subjekata budući da neće imati nezavisnu unutarnju i vanjsku politiku (ili suverenitet). Dakle, ovo je jedna od suvremenih vrijednosti koja se manifestira i na hrvatskoj političkoj sceni a praktično znači preuzimanje svih važnijih privrednih grana (naročito kada se radi o prirodnim resursima) od strane krupnih korporacija koje djeluju na globalnoj razini i drugo, finansijsku (a to dalje znači i političku) kontrolu malih i gospodarski nestabilnih država u koje se može svakako pribrojati i suvremena Hrvatska.

Drugo, antikršćanski pokret u zemljama Zapadne Europe i SAD praćen usponom komunističke ideje i pokreta (društvena i politička misao zapadnoeuropske provenijencije je leglo ovakve misli i podsticaj pokreta) prije svega u čemu aktivno sudjeluje (paradoks) Katolička crkva. Na djelu je praktični i empirijski pokret tzv. antifa koji uz pripomoć paradržavnih institucija EU i pojedinih članica (Francuska i Njemačka primarno) aktivno i javno propagiraju antikršćanski projekat uz istovremeno prikriveno podržavanja islamskog pokreta kroz migraciona kretanja koja su po svom karakteru organizirana, planirana i ciljana ka razgradnji kršćanske humanističke misli i tradicije koje su, paradoks, u temeljima cjelokupne zapadne civilizacijske misli i tradicije. Prva posljedica je u tome da ideja kršćanstva odnosno duhovnosti nema pravnu zaštitu temeljem moderne norme političke korektnosti kojom se zapravo podstiče de-kršćanizacija Europe. Druga posljedica je kvantitativni porast broja osoba muslimanske vjeroispovjesti kroz migraciona kretanja što će dugoročno gledano značiti porast političkog utjecaja koncepcija koje su primjerene Islamu (koji ne poznaje politički koncept) a isključuju bilo kakvu religijsku teleranciju. Treća posljedica je oslabljen otpor domorodačkog pučanstva kroz školski sustav, kulturološka djelovanja i sredstva javnog priopćavanja a dakako i djelovanje Katoličke crkve koja se odnosi pasivno prema ovom pitanju. Četvrto, za odredjene socijalne slojeve domorodačkog pučanstva prikladnije rješenje je u napuštanju vlastite teritorije (mirna predaja osvajačima) i odsustvo aktivnog otpora planiranim i organiziranim migracijama. Glede suvremene Hrvatske, masovno napuštanje, privremeno ili trajno, uglavnom je posljedica nezadovoljstva političkom situacijom, odsustva društvenih i političkih reformi kao i posljedica skrbništva dvije glavne političke stranke. S tog gledišta, Europa a posebno Zapadna, se pretvara u pakleni stroj i područje budućih rasnih i religijskih sukoba (ukoliko se naravno ne dese neke krupne stvari, na primjer promjena koncepta djelovanja vodećih političkih čimbenika i prihvatanje suverenističkog koncepta na razini cijelog Kontinenta) budući da postoje socijalne grupe koje imaju namjeru pružiti organizirani otpor ovakvim negativnim i opasnim procesima. Nema dvojbe da se radi o organiziranom procesu zamjene pučanstva što je u skladu sa namjerama globalističkog modela upravljanja. I sada imamo slijedeći problem: Katolička crkva (točnije njen vrh) na svojstven način aktivno sudjeluje u realizaciji globalističkog modela upravljanja i time de facto siječe granu na kojoj sjedi.

Treće, politička korektnost kako na razini normativnog koncepta tako i prakse. Brojni su primjeri. Kada se postiče miješanje rasa – u formi braka i bračne zajednice muškarca i žene, ili zajednica istih spolova – takva politika se propagira kao prihvatljiva a s druge strane se kriminalizira nastojanje za održavanje jedne rase. I obrnuto, bračna zajednice izmedju pripadnika iste rase odnosno muškarca i žene se smatra oblikom rasne netolerancije. Previše je politike u ovakvim stavovima i novim vrijednostima koje se usput nisu dokazale kao prijemčive široj populaciji budući su vid nametanja stranih gledišta (Koncept novog svjetskog poretka) uz svesrdnu podršku sredstava javnog priopćavanja koja su odavno izgubila nevinost.

Četvto, koncept multi- kulturnog društva je značajan projekat u sklopu globalističkog pokreta. Njime se objedinjava projekat promjene socijalne, društvene, religijske i kulturne strukture zapadnoeuropske tradicionalne zajednice. Mislim da je dovoljno empirijskih činjenica da se izvede opći zaključak da se radi o neuspjelom socijalnom i kulturološkom eksperimentu koji je učinio velike štete tradicionalnoj europskoj zajednici.

Peto, marginalizacija suvremene hrvatske državne organizacije i Domovinskog rata koji se nalazi u njenim temeljima. Najvažniji i ključan dogadjaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti je svakako oružani otpor velikosrpskoj vojnoj (i svake druge vrste) agresiji na hrvatske teritorije. Domovinski rat već sada ima karakter hrvatske tradicionalne vrijednosti (glede hrvatskog puka) premda odredjeni politički čimbenici na svaki način nastoje umanjiti njegov značaj.

Šesto, nenarodne i protuhrvatske državne institucije – simbolički predstavljeno u dvjema glavnim političkim strankama – nastoje umanjiti značaj Domovinskog rata i preko koljena riješiti pitanje odnosa sa dijelom srpskog pučanstva koje je aktivno sudjelovalo u oružanoj pobuni protiv legitimne hrvatske vlasti (identično u periodu 1941/45.godina). Dvije glavne stranke a poglavito HDZ su se pokazale loši skrbnici hrvatske države. Otuda postoje dvije mogućnosti. Prva je da se HDZ vrati izvornim načelima narodnjačke stranke (kakva je bila 90-tih godina) i druga je (što je najvjerojatnije) nestanak sa hrvatske političke scene. U svakom slučaju je demontaža dvije glavne stranke preduvjet vraćanja izvornim načelima suvremene nezavisne hrvatske državne organizacije, budući su se transformirale u protuhrvatske stranke i političke čimbenike. Hrvatska državna organizacija (nezavisna i samostalna) ima značaj tradicionalne hrvatske vrijednosti.

Sedmo, prenos dijela narodnog i državnog suvereniteta na nadnacionalna tijela ne može predstavljati modernu hrvatsku vrijednost. Dapače, u oštrom je sukobu sa tradicionalnom vrijednosti narodnog (punog) suvereniteta. Narodni suverenitet predstavlja tradicionalnu hrvatsku vrijednost koja je neprenosiva po bilo kom osnovu i kao takva pripada hrvatskom puku.

Zaključna misao:

Nema sumnje da su kršćanska misao i pokret predvodjeni Katoličkom crkvom, temelj suvremenog hrvatskog društva, kako s normativnog tako i empirijskog aspekta, te da se u skladu sa time treba utvrditi kao jedan od temeljnih nacionalnih vrijednosti i interesa. Treba otvoreno reći da su Hrvati preovladjujuće kršćanske orijentacije od vremena prekrštavanja te da je to osnovni duhovni i idejni a sa samim time i etnički supstrat hrvatske nacije. Nema dvojbe da su za većinu pripadnika hrvatske nacije kršćanske ideje i norme po svojoj prirodi tradicionalne (prihvatljive i poželjne) i da se to treba manifestirati kako na razini normativnog koncepta hrvatske državne organizacije tako i kroz praktičnu politiku. Dakako, strategija djelovanja vrha Katoličke crkve treba da se prilagodi suvremenim uvjetima i postane aktivna u zaštiti interesa kršćana koji su, to je više nego jasno, postali predmet progona svakojake vrste uključujući i fizičke. Stoga se, glede suvremene hrvatske državne organizacije, kršćanska misao i norme trebaju kako na razini normativnog koncepta tako i u svakodnevnom životu tretirati kao nacionalna i tradicionalna vrijednost sa posebnom zaštitom. Treba javno istaći činjenicu da je Katolička crkva oduvijek skrbila za interese (hrvatskog) narodnog puka te da kao takva ima posebno mjesto u sklopu hrvatske državne organizacije. To bi doprinijelo sadržinskoj pomoći izvorno hrvatskog modela državne organizacije.