U mračnom i vlažnom podrumu jedne kuće u Ekaterinburgu
dana 17. srpnja 1918. po Lenjinovoj izravnoj zapovijedi komunisti su mučki pobili rusku carsku obitelj Romanove, cara Nikolaja i caricu Aleksandru, prestolonasljednika Alekseja te četiri kćeri, sve redom starije od jedinog brata: nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine.

Caru Nikolaju su pucali u glavu, što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve.
One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u napušteno okno.

Ovaj čin bio je simbolični početak najnehumanijeg sustava kojeg je povijest ikada zabilježila – onog komunističkog.

Samo što se tiče Rusije, pohara tog sustava je bila tolikih dimenzija da joj iz naše perspektive nije moguće sagledati dosege.
Milijuni nevinih ljudi su ubijeni na strašan način, tako što su prethodno podvrgnuti barbarskom martiriju.

Milijune nevinih ljudi komunisti su odveli u logore gdje su morali, u uvjetima nepovoljnima za život čovjeka, izloženi permanentnom teroru, kao robovi graditi prometnu i privrednu infrastrukturu sovjetske boljševičke države, da bi na kraju bili ubijeni i bačeni u jame zajedno s uginulim životinjama.

Ljudsko je dostojanstvo bilo poniženo kao nikada prije, a Čovjek podvrgnut sotonističkom iživljavanju. Slika i prilika Božja bila je popljuvana.

Naš hrvatski narod je također poživio karaklizmu komunizma tako da je u mjesecima nakon II. svjetskog rata bez suđenja po Titovoj zapovijedi pobijeno više stotina tisuća Hrvata, a pobjeda komunizma je u Hrvatskoj, na žalost, gotovo neminovna i drugi put, jer su mu zločini iz službene memorije izbrisani, a istina ostaje na plećima malobrojnih entuzijastičnih povjesničara, komentirao je prof. dr. sc. Ivica Granić na facebooku.