KOMUNISTI – RASADNICI FUNDAMENTALIZMA u BiH, piše dr. Enver Mehmedagić

 

 “U” NA FES GRANICA NA DRINI”

Komunisti – Rasadnici FUNDAMENTALIZMA u BiH, piše dr. Enver Mehmedagić u novini

                                                  T O M I S L A V

HRVATSKO MJESEČNO GLASILO, GOD. III. BROJ 33. – ZAGREB, RUJAN 1994

image.png
Dr. Enver Mehmedagić je bio član Glavnog Stana Hrvatskog narodnog Odpora, HNO. Prilažem poveznicu koje sadržaj svjedoči da je dr. Enver Mehmedagić, Hrvatski musliman bio bliski suradnik Hrvatskog katolika Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina i da su zajedno vršili svoju hrvatsku državotvornu dužnost.                                           image.png
https://otporas.com/poslanica-maksa-luburica-ili-proglas-hrvatskom-narodu-obrana-br-65-66-1967/
    Ismalski je fundamentalizam prvi put “uvezen” u Bosnu tijekom drugog svjetskog rata službenom posjetom i novačenjem za SS vojne formacije Trećeg Njemačkog Reicha Velikog Jeruzalemskog Muftije Amin el Husseina koji je čak obećavao “državnu nezavisnost b-h muslimanima nakon njemačke vojne pobjede.” (Ja Mile Boban, Otporaš ovdje nadodajem da sam putujući kroz Bosnu 2007 i dalje vidio velike natpise po putevima “TITO BROZ VOLIMO TE SKROZ”. Ovaj opis dr. Envera Mehmedagića odgovara velikoj istini da je titova Jugoslavija uvezla ideju komadanja Hrvatske na pokrajine, što je Alija Izetbegović uzeo za svoj program podjele Hrvata na katolike i muslimane. Mo. Otporaš.) 

image.png

    Osnutkom muslimanskih i to nacističko partijskih vojnih formacija u sklopu njemačkih oružanih snaga unutar tadašnjih granica NDH počinjen je čin oskvrnuća od strane Berlina jednog dijela tada od strane Njemačke priznatog hrvatskog državnog teretorija i hrvatske suverenosti.
     Nakon pada NDH, odnosno njezine “autoeliminacije”, uspostavljanja komunističke Jugoslavije, među muslimanskim življem B-H pa čak i Zagrebom (govoreći o Zagrebu već je jednoč potrebno reći da nije istina da su partizani “prikovali” zagrebačkog Muftiju Ismeta Muftića na vrata zagrebačke džamije već da je ovaj “nestao”, odveden jedne noći da “samo da neke podatke”, postojali su svjedoci koji su ga vidjeli u jednom transporteru kao i oni koji su tvrdili da je umro u Boru u rudniku) , brujalo o “zelenom, muslimanskom kadri i skorom oslobođenju (od komunista) Bosne i Hercegovine.”
(Evo šta o tome na engleskom kaže Wikipedija

Ismet Muftić

From Wikipedia, the free encyclopedia

Jump to navigationJump to search

Ismet Muftić (born 1876, Žepče – died 1945, Zagreb) was a Bosnian imam and the first Islamic Mufti of Croatia.

He became mufti of the Croatian capital Zagreb in 1917 after the Islamic community was reformed there. His main task was to attempt to build a permanent mosque in the city. Due to lack of funds, the community was not able to achieve this on its own. Plans to build a mosque at Zelengaj in the 1930s did not succeed, however.[1] In March 1939 Muftić was one of the founders and vice president of Društvo bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu (Society of the Bosnian-Herzegovinian Croats in Zagreb).[2]

However, after the Independent State of Croatia was formed, the ruling Ustaša party sought to better accommodate the Croatian Muslims. Muftić and the Muslim community put forth a proposition to turn the Orthodox church on Preradović Square into a mosque. In the end, it was decided that the Meštrović Pavilion would take that role. To that effect, three minarets were added to the building.[3]

In 1945, at the end of the Second World War, Muftić was executed by the Yugoslav Partisans. In 1949 the Pavilion’s minarets were taken down, and the building returned to its old usage.[3]   

                                          Prijevod na hrvatski

Ismet Muftić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ismet Muftić (rođen 1876., Žepče – umro 1945., Zagreb) bio je bosanski imam i prvi islamski muftija u Hrvatskoj.

Postao je muftija u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu 1917. nakon što je tamo reformirana Islamska zajednica. Njegov glavni zadatak bio je pokušaj izgradnje trajne džamije u gradu. Zbog nedostatka sredstava zajednica to nije mogla sama ostvariti. Međutim, planovi za izgradnju džamije na Zelengaju tridesetih godina prošlog stoljeća nisu uspjeli.[1] U ožujku 1939. Muftić je bio jedan od osnivača i potpredsjednik Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu.[2]

Međutim, nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske, vladajuća ustaška stranka nastojala je što bolje izaći u susret hrvatskim Muslimanima. Muftić i muslimanska zajednica iznijeli su prijedlog da se pravoslavna crkva na Preradovićevom trgu pretvori u džamiju. Na kraju je odlučeno da tu ulogu preuzme Meštrovićev paviljon. U tu svrhu zgradi su dodana tri minareta.[3]

1945. godine, na kraju Drugog svjetskog rata, Muftića su likvidirali jugoslavenski partizani. Godine 1949. srušeni su minareti paviljona, a zgrada je vraćena staroj namjeni.[3]  Moja opaska Mile Boban, Otporaš.)

Već da se vjerovalo u Božju providnost (na ovu se pozivao i Hitler), i njegovu zaštiti vjernika da sve bude ugušeno u krvi “cazinskog ustanka”. Na čiju su moguću pomoć računali njegovi protagonisti ili je u svemu prevladao jak vjerski osjećaj, teško je znati, ali bi bila bliža istini druga druga predpostavka.

————————————————————————————————

                      “Čemu i zašto se skanjivati i stidjeti reći glasno i jasno                                               muslimanskim masama da su i oni Hrvati, isti takvi Hrvati kao oni                           koji iđu na hodočašće u Mariju Bistricu?”,

————————————————————————————————

U hrvatskoj političkoj emigraciji pojavio se također islamski vjerski integralizam i fundamentalizam, iako ne izravno povezan s Bosnom u kojima su, što se muslimana tiče, prevagnuli komunisti, u čiju je zaslugu potrebno upisati masovno školovanje muslimanske omladine još ne tako dugo vremena unazad odalečivane od “franačkih (kršćanskih) škola” a kako, pohađajući sve, ne bi plasnula njihova vjerska pripadnost. (Ovdje za cijelo dr. Mehmedagić misli na HRVATSKI MUSLIMANSKI CENTAR U TORONTU, Kanada kojeg su zajednički osnovali i izgradili hrvatski i muslimani i katolici. Prilažem sliku gdje piše da je gradnja počela 1970 a zavrčila 3 lipnja 1973.

image.png

Druga ista slika ali originalno ime izmjenjeno. To je upravo što dr. Enver Mehmedagić želi reći da su hrvatski muslimani iz mržnje prema svojim sunarodnjacima hrvatskim katolicima, oni su postali bošnjački i srpski muslimani, što i natpis na arapskom jeziku potvrđuje, mo.)

Ali muslimanima treba pripisati i slanje u islamske naučne i vjerske centre, mahom dominirane fundamentalistima, mladih ljudi teološki orijentiranih. Tako da su prvi rasadnici islamskog vjerskog fundamentalizma u BiH zapravo komunisti.

 Rašanje islamskog fundamentalizma u BiH

Dakle, u hrvatskoj političkoj emigraciji, nositelj povezivanja s “Jami ‘at Islamom”, Samail Balić, je djelovao kao nacionalno deklarirani Hrvat a napisao je i objavio u Beču jednu kratku studiju “etničko naličje b-h muslimana” u kojoj je podvukao njihovo hrvatsko etničko podrijetlo da zaplovi kasnije podpuno u vode islamskog anacionalnog internacionalizma čiji su zagovornici prvenstveno neki b-h muslimanski intelektualci. Pokojni predsjednik Nasser kao i sadašnji predsjednik Egipta Mubarak zabranili su djelovanje “Jami ‘at Islama” kao fundamentalističke i revolucionarne integralističke islamske organizacije koja djeluje u svim islamskim zemljama a naročito je aktivna u arapskom maghrebu.

U Bosni i Hercegovini, među tamošnjim muslimanskim pučanstvom, u samicama komunističkih zatvora sam se od sebe rodio, ponovno nakon završetka drugog svjetskog rata, islamski vjerski fundamentalizam kao simbol odpora i suprotstavljanja komunističkom ateizmu, a čiji je glavni nositelj pa i ideolog, bez ikakve sumnje, Alija Izetbegović. Za razliku od fundamentalizma u islamskim zemljama svijeta, naš b-h islamski fundamentalizam je, s hrvatskog nacionalnog gledišta “anacionalan”; on je prihvatio i probudio Tito-Kardeljov koncept “muslimanske nacije” da se povuče na madžaronsku “liniju bošnjaštva” prekasno uvidjevši s kakvom je sumnjičavosti promatrana cijela muslimanska vjerska zajednica B-H u zapadnim, ali ne samo ovim, međunarodnim političkim krugovima.

Možda je time bilo lakše izbjeći kršćanske vjersko-kulturne nasrtaje, čiji je pokretač bila i još uvijek donekle ostala katolička Hrvatska (bar jedan njen dobar dio, a što se održava i u službenoj politici hrvatske države), ali u jednoj multikonfesionalnoj naciji kao što je hrvatska, pa bilo to kome drago ili krivo, svatko će izboriti vlastitom snagom mjesto koje zaslužuje umjesto da evazijama u islamstvo kao nacionalnom pojmu pada u zamke “više”, međunarodne politike koja je počela upotrebljavati zapadnu kršćansku tradiciju i kulturu kao barijeru nasratajima “trećeg” i “četvrtog” svijeta u kojem islam, usljed svoje duhovne snage, preuzima sve više vodeću i politilku i kulturnu ulogu.

Bez muslimana i Drine nema opstanka Hrvatskoj

            (Tako je a ja Mile Boban, OTPORAŠ nadodajem:

                        “U” NA FES GRANICA NA DRINI”

“U” NA FES GRANICA NA DRINI!

Uoči rasloja Jugoslavije, a u vezi s ovom “višom zapadnom politikom” talijanski politolog Dino Frescobaldi je objavio jednu zapaženu stufiju u kojoj je anatemizirao, globalno, kao fundamentaliste, kako b-h muslimani tako i Albance Kosova i Albance a što je bio uvod-objava zašto se je muslimanima B-H dogodilo ono što se dogodilo, zašto su Albanci Kosova na onom na čemu su, zašto je Zapad i prema jednima i prema drugima posegnuo za Srbima. Ali u Sarajevu, kako se vidi, nisu se pratili tijekovi svjetske politike, u Zagrebu u muslimanskim krugovima nešto malo, amaterski. Da je animozitet u pogledu muslimana postojao i u komunističkoj Jugoslaviji, vidjelo se je iz javnih izrugivanja premjeru Džamelu Bijediću čiju tragičnu smrt, osim muslimana, nije nitko drugi požalio u krugovima tadašnje “vodeće klase”. (Ovdje je potrebno nešto nadodati a to je da je srpska politika isključivo bila protiv islamske vjere. Sjetimo se da su Srbi znali javno govoriti da će za 48 sati sve Turke iz BiH istjerati…Prvom i drugom Jugoslavijom se je upravljalo iz Beograda a ne iz Zagreba ili Sarajeva. Ja sam tada živio u San Francisku i nas nekoliko Hrvata smo izrazili sućut Mustafi Šahić i drugim Hrvatima muslimanima koji su bili naši prijatelji. tako je bilo i na drugim mjestima, ako nije moglo biti tada u komunističkoj YU. Što se tiče tragične smrti premjera Džamela Bijedića (r. 12 Travnja 1917 u Mostaru, poginuo 18 siječnja 1977 kod Kreševa. Mo.)

image.pngPa i slučaj”Agrokomerca” potakao je svojedobnomnoge na razmišljanja u bivšem Savezu komunista B-H. Čemu i zašto se onda skanjavati i stidjeti reći glasno i jasno muslimanskim masama da su i oni Hrvati; isti takvi hrvati kao oni što iđu na hodočašće u mariju Bistricu?

Gospodin ne efendija, Šefko Omerbašić je u staroj gradskoj vijećnici grada Zagreba koncem prošle godine pred širim skupom intelektualaca izjavio, neupitan: “…da mu je pokojni otac bio veliki Hrvat, ali da on to nije…” Onaj koji bježi od samo sbe, a on to ovom svojom izjavom čini, sam sebi oduzima pravo da se suprotstavi kao “nestranac” javno onim Hrvatima ne muslimanima koji su se ogriješili ili griješe u pogledu svoje etničke subraće. iako on stoji na čelu “Islamske vjerske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju” (“mešihat” je tuđica, Muhamed a.s. nije bio Turčin), to mu je potrebno reći da bi njegova mudrost postala uistinu zadivljujućom.

Prije nekoliko dana završilo je u Napulju zasjedanje sedam industrijskih zemalja svijeta, zasjedanje na kojemu su primijećeni napori Italije da se približi Moskviu rješavanju b.h. problematike, a što znači podjeli rusko-talijanskog utjecaja na našoj strani jadranskog mora. Naša službena politika bi morala shvatiti, a to bi morali shvatiti i prijatelji u Sarajevu, da se time “ništa dobro ne piše za nas”, te da konačćni cilj hrvatske politike mora biti Drina, isto i one čisto muslimanske, a ne razgraničenje koja su vršili maček i Cvetković uoči drugog svjetskog rata, a koja tako vijerno slijedi službena politika našeg stolnog Zagreba dozvoljavajući da joj drugi, u Washingtonu, nameće rješenja do kojih je morala doći sama.

Bez muslimana nema Drine, a bez Drine nem,a dugog opstanka hrvatske države.

dr. Enver Mehmedagić

(Maks Luburić je pisao pismo 13 ožujka 1961. g. Dervišu Šehoviću u Pariz u kojem je između ostalog rekao i ovo: “…Ja ipak idem KULTOM DRINE…” Mile Boban kaže “U” NA FES GRANICA NA DRINI”.

Austin Texas dne 21 rujna 2022.

Građevinar Mile Boban, Otporaš.

image.png