Jasenovački se mit održava nasiljem nad činjenicama

Nema ljubavi po dekretu, a i za takvu, kad bi je i bilo, potrebno je dvoje. Hrvatska se ovih dana mogla uvjeriti da koliko god izgarala u svojoj, izvorno bruxelleskoj želji za bratstvom i jedinstvom sa Srbijom, s druge strane ne samo da ne nailazi na ljubav nego na mržnju i neprijateljstvo.

Ne će tako ići, nemoćno je zaključio čak i Gordan Jandroković, skorojevićki tip političara, nakon svega što je doživio.

A doživio je da mu je, prvo, u službenome posjetu Beogradu priređen svečani doček u obliku Šešeljeva paljenja hrvatske zastave i psovanja ustaške majke, njemu i svim članovima izaslanstva Hrvatskoga sabora, zbog čega je posjet prekinut, i drugo, da je uslijedio niz provokacija srbijanskih političara, napose njihova militantnoga ministra Vulina, zbog čega ga je Hrvatska morala proglasiti personom non grata i tako spriječiti njegov dolazak na jasenovačku komemoraciju.

Sve što se događa pokazuje kako svaka hrvatska nomenklatura, na žalost, iznova uči povijest, naivno vjerujući da će unaprijediti hrvatsko-srpske odnose ako u njih unese kompleks manje vrijednosti, teret neke hipoteke, i očekujući da će tako ponižena zadobiti naklonost Srbije te ju privoljeti da s pozicija istina i pravednosti gradi suradnju.

U podlozi takve hrvatske politike imperativi su tipa „pokajat ćemo se za Jasenovac, zaboravit ćemo što ste nam učinili 90-ih , oprostit ćemo vam štetu koju ste nam nanijeli…“ pa se onda, tako preparirani nadamo da Šešelj, Vulin ili Vučić više ne će biti četnici. A onda se pokaže da su oni jednako agresivni kao i 90-ih i s istom posve raspamećenom mržnjom govore o Hrvatskoj, ne kajući se ni za ono što su osobno učinili ili što je politika njihove države napravila Hrvatskoj.

Prvo, već u načelu za hrvatski narod uvrjedljiva je ta opsesija hrvatskih struktura agresorskom Srbijom. Ako već dio kvaziljevičarske kulturne, političke i intelektualne scene ne može prežaliti gubitak Jugoslavije pa u neprebolnoj tuzi zbog srušenoga joj svijeta svakodnevno pije krv hrvatskome puku ne opraštajući mu stvaranje samostalne i slobodne hrvatske države, vrijeme je da se hrvatski vlastodršci okane Beograda.

Jedna od rijetkih nada koju su imali svi Hrvati, i oni koji su glasovali za ulazak u EU i oni koji su bili protiv, jest da će Drina napokon postati ne samo fizička, nego i politička i psihološka barijera koja će nas za sva vremena odijeliti od Balkana i imperijalne Srbije. Dogodilo se suprotno, još je više pojačan proces spajanja pokidanih niti, kao da smo s istočnim susjedom sudbinski povezani.

Umjesto na zapad, Hrvatska kao da se vraća na istok. Točno je da Hrvatska ima neraščišćenih računa sa Srbijom, ali mora ih rješavati kao i sa svakom drugom državom na svijetu, a uvjet bilo kakvih razgovora sa Srbijom bio bi plaćanje ratne odštete, a ne moljakanja ne prijateljstvo, dobrosusjedstvo i nekakvu ljubav.

Nigdje se politički odnosi ne temelje na pukim emocijama, nego jedino i samo na golim interesima, odnosno na ravnoteži egoizama. Skandalozna je činjenica da hrvatska politika u odnose sa Srbijom ničim izazvana uvijek ulaže ne samo emocije nego i mazohističku spremnost na poniženje i na odricanje od vlastitih interesa i istine.

Pa čak i kad joj Šešelj svaki put dade do znanja da u Srbiji stoluje ista ona količina ratnohuškačke mržnje prema Hrvatskoj kao i u doba Miloševića, naivna hrvatska politika opet obmanjuje sebe i domaću javnost da je Šešelj redikul i marginalac i da on nema veze sa srbijanskom politikom. Međutim, sve reakcije u Srbiji nakon njegova posljednjega ispada govore da to nije istina i da je on dio srbijanske politike.

Ne nastupa hrvatska politika nakon 2000. naivno samo prema Srbiji nego i prema Europi i svijetu. Sjetimo se sramotnoga podaništva medija i institucija prema Haaškome sudu. Istome onome Haaškome sudu koji je prije nekoliko godina pustio na slobodu Vojislava Šešelja uz lažno obrazloženje da je bolestan.

Više je sličnosti između aktualnih hrvatskih i srpskih političara, kad govore o povijesti, napose o Jasenovcu, nego što se čini na prvi pogled i nego što su oni spremni priznati.

Ako Šešelj, Dodik i Vučić bez ikakvih dokaza tvrde da su Hrvati pobili u Jasenovcu pola milijuna Srba, a Bernardić, Pupovac pa i Plenković, također bez ikakvih dokaza da su pobili „samo“ 83.000, onda između te dvije strane nema esencijalne razlike, postoji razlika samo u nijansama, odnosno u jednako strašnim i jednako nedokazanim brojevima[/inset] Pušten je iako Srbija nije htjela dati jamstvo da će ga u slučaju potrebe vratiti, iako je i sam Šešelj u sudnici, vulgarno vrijeđajući i psujući sudce govorio da ne će poštovati njihove uvjete slobode.

Šešelj je zdrav kao dren i radio je sve suprotno od onoga što je u pravilima toga Suda. Niti ga je Haag zvao, niti ga jer Srbija korila. Nije tu kraj podvala međunarodne zajednice. Prošlo je bez odjeka u javnosti da je Institut koji je naslijedio Haaški sud oprostio, odnosno odustao od zahtjeva za izručenjem dvojice državljana Srbije koji su bili optuženi za kršenje pravila Suda.

Čitav svijet funkcionira na načelima vrlo beskrupuloznoga interesa. I to je manje više jasno politikama svih država na svijetu, osim hrvatskoj koja je vječno u stanju nekakve infantilne hibernacije. I kad su na strani zla, u Srbiji gotovo svi štite Šešelja i Miloševićevu politiku.

I kad je na strani pravde i u poziciji žrtve, nisu svi u Hrvatskoj na strani Hrvatske. Petokolonaši su jedva dočekali da otkriju kako generali Markač i Praljak tobože krše uvjete slobode te su ih odmah cinkali Haagu poslije čega su morali ekspresno natrag u haašku tamnicu, Ivan Zvonimir Čičak nosio je darove tužiteljici Carli Del Ponte zato što je optužila generala Gotovinu, Efraim Zuroff hvali se u srcu Zagreba da u svome unosnome lovu na „naciste“ nigdje nije imao takvu potporu medija kao u Hrvatskoj… U Hrvatskoj, dakle, znatan dio političke nomenklature, mediji i nevladin sektor otvoreno zastupaju protuhrvatske interese, ne samo kad je u pitanju Haag nego i kad su u pitanju Srbija, Slovenija ili bilo koji stranac, što je bjelodani dokaz nedovršene države.

Hrvatska, na žalost, ni dalje nije slobodna, ona je u jednoj vrsti mentalnoga, psihološkoga i političkoga ropstva u odnosu na Srbiju, ne zato što bi ona bila kriva što su na vlasti u toj Srbiji četnici s kojima mora na nekakvoj razini surađivati nego zato što je i dalje spoznajno nezrela proniknuti u uzroke svoje neslobode i pokušati ih eliminirati.

Svake godine u travnju uvjerimo se u razmjere neslobode kada se od jasenovačke komemoracije pravi politički velikosrpski dernek. U strahu da joj se ospori civilizacijski i humanistički dignitet, Hrvatska se odbija suočiti s istinom o Jasenovcu i pristaje na jugoslavensku, velikosrpsku paradigmu o toj temi.

Trpi uvrede srpske zajednice i njihova čelnika Milorada Pupovca, trpi uvrede dr. Ognjena Krausa koji se uzjogunio nakon što se uvjerio da mu nitko ne zamjera što mu je otac progonio blaženoga kardinala Stepinca, trpi uvrede Vučića, Vulina… Kada oni i ovih dana ultimativno traže da Hrvatska zabrani svaku uporabu pozdrava Za dom spremni, onda udaraju u same temelje države, jer pod tim pozdravom je Jasenovac oslobođen, a pod simbolima koje oni slave, Jasenovac je 1991. okupiran.

U zadnjih desetak godina hrvatski su povjesničari otkrili mnoštvo dokumenata koji ruše velikosrpski mit o Jasenovcu i koji pokazuju da je istina o Jasenovcu sasvim nešto drugo od onoga što pričaju jugonostalgičari, velikosrbi i petokolonaši.

Službena Hrvatska zasad odbija prihvatiti te spoznaje, radije odlazi u Jasenovac i klanja se velikosrpskome mitu. Povjesničarka Blanka Matković poručuje da je u trima jugoslavenskim istraživanjima otkopano 725 posmrtnih ostataka u Jasenovcu i da je sve iznad toga puko nagađanje, a jugoslavenske vlasti odustale su od istrage kad su vidjele da ona ne daje očekivane rezultate, odnosno da su većina i od tih 725 žrtava, po mišljenju forenzičara, Hrvati dovedeni s Križnoga puta.

Roman Leljak otkrio je u Beogradu dokumentaciju koja pokazuje da je kroz Jasenovac u pet godina postojanja prošlo 18 600 osoba, Igor Vukić također je istražio godinu po godinu djelovanja toga logora i zaključio da je to bio sabirni logor bez ikakvih dokaza o masovnim pogubljenjima i da nitko nije u nj doveden samo zato što je Srbin, kao i da su priče o 20 tisuća ubijene djece morbidna izmišljotina.

Nakon takvih otkrića, a nisu jedina, počeo se urušavati jasenovački mit. Nitko više ne vjeruje jugoslavenskim propagandistima. Ali oni još uvijek snagom institucija kojima vladaju, snagom moći i povlaštenoga položaja u hrvatskome društvu, nastupaju sve agresivnije u želji da održe taj velikosrpski mit.

Jasenovac o kojemu propovijedaju Pupovac, Kraus, Vulin, Vučić i slični velika je povijesna laž i sada već pomalo istrošeni model držanja Hrvatske i hrvatskoga naroda u pokornosti koji će još funkcionirati dok se ne pojavi u Hrvatskoj snažan lider koji će odlučiti da neovisni domaći i strani stručnjaci jednom za svagda utvrde istinu o Jasenovcu. Humanistička Hrvatska ne smije zanijekati ni jedno ubojstvo, ali ne smije pristati ni na jedno izmišljeno ili nedokazano, a takvima vrvi jasenovački popis.

Tragično je, međutim, na trima ili četirima komemoracijama u Jasenovcu bilo gledati hrvatske političare kako se klanjaju gomili betona u obliku cvijeta i potpuno nevjerodostojnome popisu žrtava. Posebno je bio tragikomičan predsjednik SDP-a Davora Bernardić sa svojim neukim pogledom na povijest.

Zapravo, koliko god hrvatski političari proklinjali Šešelja, pa i Vučića te ih proglašavali četnicima i redikulima, oni su jednim dijelom svoje politike na istoj crti s njima. Više je sličnosti između aktualnih hrvatskih i srpskih političara, kad govore o povijesti, napose o Jasenovcu, nego što se čini na prvi pogled i nego što su oni spremni priznati.

Ako Šešelj, Dodik i Vučić bez ikakvih dokaza tvrde da su Hrvati pobili u Jasenovcu pola milijuna Srba, a Bernardić, Pupovac pa i Plenković, također bez ikakvih dokaza da su pobili „samo“ 83.000, onda između te dvije strane nema esencijalne razlike, postoji razlika samo u nijansama, odnosno u jednako strašnim i jednako nedokazanim brojevima.

S takvima odavno nije moguć nikakav zdravorazumski ili znanstveni dijalog jer oni ne priznaju dokumente ni činjenice. Povezuje ih ta bolesna potreba da Hrvati vječno nose teret neokajane krivnje za nedokazane i izmišljene zločine zbog čega im se implicite osporava pravo na državu i pravo na postojanje uopće.

Kad bude u Hrvatskoj moguć zdravorazumski i znanstveni dijalog, u kojem će netko morati odgovoriti barem na pitanje gdje su kosturi tolikih navodnih jasenovačkih žrtava, a na tome pitanju svi padaju, nestat će zauvijek mit o Jasenovcu, a Hrvatska će postati slobodna.

I da se vratimo na početak teksta: zaista nema ljubavi po dekretu, ali u njihovu slučaju ljubavi ima, ne po dekretu, nego onako iz dubine njihove političke duše koja im stalno potpaljuje stare političke vatre za koje smo vjerovali da su 90-ih zauvijek ugašene.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik