Artuković je ubrzo stekao velike simpatije medju ustašama, nu te simpatije – gotovo sviju ustaša – bile su odmah trn u oku tebi i Babiću. Zašto, ako su ti doista bili na umu hrvatski probitci? Za to si ga odmah stavio pod Babićev “nadzor”, ali to Andrija nije ni slutio te je ostao u najprisnijem prijateljstvu s Babećem. Pokušao si Andriju dobiti u ruke kao i Prečeca – učiniti ga novčano ovisnim; stoga je Babićeva zadaća bila, da ga navede da što prije potroši ono, što je donio sa sobom. Sjećaš li s, kako si Babiću dao uputu da odvuče Artukovića u neku gostionicu, kako je tu Babić počeo psovati Talijane, opalio par hitaca u strop i nestao. Nije trebalo dugo čekati na rješenje zagonetke: sutrodan je tvoja Mara pozvala jednog od prisutnih i zatražila da posvjedoči da je Andrija napadao Talijane i pucao u gostionici. Nu kada je dotični uztrajao kod istine i stvar saobćio Artukoviću, Andrija je prozreo tvoj plan, kojim si mu radio o glavi…
Mogao bi se čovjek upitati što si se toliko bojao Slavka Kvaternika, no evo u čem je bila stvar: koliko si se ti povezao s Talijanima, toliko on s Niemcima. Dok su tvoje veze s njim bile još suviše nove, nisi još imao prilike da ih uvjeriš o svojoj služinskoj odanosti. I tako se tvoj odnos prema Slavku nije mogao odvijati na uobičajnim kolosjecima, nego je trebalo voditi računa o tome, da imaš posla s njemačkim čovjekom i da se ti sam iz talijanskog najprije moraš pretvoriti u njemačkog! (Pošto se ovdje govori o Poglavniku i Slavki Kvaterniku, prilažem jednu od mnogih zajedničkih slika Poglavnika i S. Kvaternika. Mo. Otporaš.)
Slavko je sve položio na njemačku kartu i nije mu palo na um da se sam povuče. Dakle trebalo ga je maknuti, no pametno uklonuti – ako ti hoćeš biti siguran. Stoga si častohlepnog starčića najprije opijao častima i lastima, odlikovanjima i titulama. Nu već znamo – što čeka “krilnika”! Druga ti je metoda bila u tome da pustiš Slavku da radi gluposti do mile volje – ništa ne smeta što time podkama temelje NDH, jer šta će tebi NDH – ako u njoj ne bi bio apsolutni gospodar? Kad je Slavko činio još mnogo gluposti, kad je sakupljao oko sebe prave “naftalince”, kad je skrivio poraze i pogibiju tolikih naših boraca, ti si šutio i pakosno uživao, a kad su te dobronamjerni ljudi upozoravali na ogromnu štetu za državu i narod, na krvavi danak kojim se mora plaćati Slavkovo pasovanje, ti si odgovorio: “…i to je dobro!” Kad ti je konačno uspjelo da ga srušiš, tada si konstatirao: “nu da li sad vidiš, da su i njegove ludosti ipak bile za nešto korisne?” Dakle tako, Ante Paveliću!
A kako si postupao s pjesnikom “Ognjišta”, koji ti je bio podpuno odan i nije imao njikakovih nakana da se igra tvojeg “konkurenta”. On te je, doduše, konačno progledao i s bolom u srdcu gledao kako luduješ, ali je smatrao da mu je ustaška dužnost – a ta je za njega bila uviek jednaka hrvatskoj – da šuti, da trpi i čeka. Nu on ti je smetao svojom popularnošću i obljubljenošću! Kakove si jednako majstorske kao i bezdušne podvige izvodio samo s njime: on je zapravo trebao biti tvoj zamjenik (radi se o pjesniku “Ognjišta” kojeg pisac ili pisci ove knjižice, na svu žalost nisu ime i prezime spomenuli, jer je to za našu hrvatsku povijest vrlo važno znati koji je to pjesnik bio Poglavnikov “konkurent” i “zamjenik”, mo. Mile Boban, Otporaš.) u zemlji i proglasiti NDH, nu u tom ga je Slavko vješto mimoišao i sam se gurnuo napried. I kasnije je udario na Budaka, a ti si to trpio i na kraju učinio koncesiju Slavku: iztjerao si Budaka u Berlin. Kako si samo lukavo smislio: Budak je otišao pun ogorčenja na Slavka, jer ti su uviek znao druge gurati u prvi red…Dakle, on je bio u potrebnom razpoloženju da se revanšira Slavku – i zato si ga poslao baš u Berlin, jer si znao da će on tamo dobro obaviti tvoj posao! I doista: Budak je svojom srdačnošću znao doskora stvoriti dobre veze kod nacista i uspješno podkopavati ugled, koji je Slavko uživao kod politički uviek naivnih Niemaca. Kasnije se Budak čudio što si ga maknuo iz Berlina baš u času, kad je tamo stvorio izvrstne veze – nije još shvatio zbog čega su te bile tebi potrebne! Zatim si ga postavio na mjesto ministra vanjskih poslova i ako si izjavljivao da nije sposoban ni za poslanika. Zanao si da će se temperamentni Budak prije ili kasnije negdje istrčati, pa si samo čekao takovu priliku da ga makneš iz javnog života. Nisi trebao dugo čekati, jer je Budak učinio “nesmotren” gest notom Italiji da nam vrati Istru i Dalmaciju!
(pošto se ovdje spominje Mile Budak, prilažem sliku Poglavnika i jednog vojnika na konju a do Poglavnika u civilu i u šeširu, po izgledu bi mogao biti Mile Budak. Molim ako netko zna za sigurno ime i prezime čovjeka u šeširu, bilo bi dobro za povijest to znati. Hvala, Mile Boban, Otporaš.)
A kad je Budak bio obješen od srbo-komunista, sabralo se kod tebe – u tovom sigurnom zapećku u emigraciji – družtvance, u kojem se tvoja Mara ovako pakosno izrazila: “Budaka ništa ne žalim…on nije zaslužio da umre kao hrvatski mučenik!” A na taj odvratni izljev mržnje i preko groba ti si, Ante Paveliću, šutio… (Prilažem poveznicu “S Poglavnikom na povlačenju” gdje prof. Dolores Bracanović opisuje kako je s Poglavnikom napustila Zagreb, kud je sve prolazila i kako im je bilo na putu. Vrijedno za pročitati i usporediti pisca ili pisce ove knjižice koji pišu o Poglavnikovu “…sigurnom zapećku u emigraciji – i družtvance…” a da nisu spomenuli gdje, kada je to bilo i tko je sve bio nazočan u tom “družtvancu”, mo. Otporaš.) https://otporas.com/s-poglavnikom-povlacenju/
A šta je bilo s Didom? Njega si se tek bojao, taj je bio mlad i energičan. Dido ti je bio doduše slijepo vjeran i bez priuzdržanja se uzdao u tebe, a ti si ga u emigraciji naglo uzdigao u prve redove iznad sviju drugih – baš zbog te podpune prvrženosti. Još u Karlovcu imenovao si Didu za ravnatelja javne sigurnosti i naložio mu jednako bestijalne kao i ludjačke progone Židova, i to baš Didi polužidovu! Nu nisi propustio da preko svojih mameluka širiš glasine o tom, kako je to Dido radio na svoju ruku i bez tvoga znanja, pa da si ga zbog toga morao ukloniti. Sve je to bezsramna izmišljotina! Dido je bio tvoj najitimniji suradnik, dolazio je k tebi u svako doba i bez najave. Ti si osobno uviek davao naloge kako se ima postupati, tkoga treba uhapsiti, tkoga ubiti itd. Istina je to, da si kod Dide imao poseban perfidan plan: dao si mu taj krvavi posao napunivši glavu mladiću da se netko mora i za to “žrtvovati”, jer i ako to “nije popularno” da je neizbježivo i da se može provesti samo u revoluciji. On ti je vjerovao a ti si kod toga računao s time, da će se Dido toliko omrznuti da ti više ne će moći biti “konkurent”, te da ćeš ga se lako moći riešiti.
Nu Dido je toliko znao o tebi, da je pravo čudo što si ga pustio da ode čitave kože iz zemlje…Njegova je sreća bila u tome, što je Pecnikar izbrbljao kada si mu na perfidan način sugerirao, da je Dido počinio veleizdaju – tj. da ga treba ubiti. I kasnije si pokušao namamiti Didu da se vrati u zemlju, ali te je on i predobro poznavao…
Ili uzmimo slučaj dr. Mladena Lorkovića i Vokića. I Mladen ti je bio vjeran a podpuno te je progledao tek kad se našao onakraj brave – dakle prekasno! Izkreni idealista, oduševljen rodoljub i tvoj obožavatelj naivni Vokić bio je uništen i plakao u zatvoru, neprestano ponavljajući: “Ja to ne razumiem, ja to ne shvaćam, ne znam! Pa ja sam sve radio po Poglavnikovim odredbama! Zašto sada sud, zašto ta sramota?” Nu ti si bio krut, ledena i okrutna srdca, te si cinički prešao preko Vokićevih suza i na kraju ih obojicu dao bestijalno zaklati. (Tko god da je bio pisac ove knjižice, moglo bi se zaključiti da je pisao iz neke osvete i velike mržnje prema Poglavniku. Govoriti da ih je on, Poglavnik “…obojicu dao bestijalno zaklati”. Prilažem poveznicu koje sadržaj točno opisuje tko je ubio hrvatske ministre Antu Vokića i Mladena Lorkovića, mo. Otporaqš.) https://otporas.com/konacno-se-zna-tko-ubio-hrvatske-ministre-antu-vokica-mladena-lorkovica/
A u emigraciji širili su tvoji trubači neistinite verzije, da je tobože Ante Stitić izbrbljao plan puča Niemaca, da ti ne bi postupao niti kada bi vidio da je puč nemoguć, ali da te je na to natjerao Štitić svojom neopreznošću, da si postupao – ali samo “formalno”, a za klanje Vokića, Lorkovića, Farfolia i Tomašića da ti ne snosić nikakovu odgovornost.
Zar ti doista misliš da su ljudi ludovi i da će se do vieka naci uviek novi – koji će ti nasjedati? Ne, Ante Paveliću, mi ti dovikujemo: stoj!
Nastavlja se sa poglavljem lV.