lV. TAKO, DAKLE, POSTUPAŠ S LJUDIM – I ONDA IM SE JOŠ KRVAVO RUGAŠ!
“Mi ne ćemo dozvoliti, da u našoj domovini neprijatelji hrvatskog naroda ruju i truju, ne ćemo dozvoliti, da prolivenu hrvatsku mučeničku krv i hrvatske borce pogrdjuju…” (Ante Pavelić)
A ipak je baš takav postupak, Ante Paveliću, u skladu sa čittavim tvojim likom, jer ti i nisi drugo ništa radio nego zlorabio ljude za svoje prljave ciljeve – a zatim im se rugao krvavim cinizmom.
Jer si znao kakav si ti sam, vječito si sumnjičio – sve druge. Onu podlu unutrašnju obavještajnu službu u logorima prve emigracije, ti si sam osobno uveo: sistem nepovjerenja, douškivanja, krvavog terorizma. Da li se sjećaš kako si dao u parmu pozvati Slavka Tomljanovića pred Milkovića te i sam došao radi uredjenja tog sistema? Sjećaš li se onog ludog i okrutnog postupka “Siniše” (Kopčinovića) prema Vrljiću i Šariću u logoru: stvar si sam aranžirao – ali kad se čitav logor uzbunio, ustuknuo si i “popravio”. Mi smo ti tada još vjerovali i govorili: “…kada poglavnik nešto dozna, odmah uredi!” – ne sluteći još kakve su ti metode. Nu kasnije smo shvatili i taj događaj, a po dokumentima koje posjedujemo nedvoumno proizlazi, da si baš ti bio jedini uzročnik one nepodnošljive psihoze medjusobnog špijuniranja, nepovjerenja i sumnjičenja. A svrha? Da sve potisneš, da sve izciediš, da sve dobiješ u svoje šape. U posebni “kaznjenički logor” da si osvesti nekoliko bolesnika (na pr. Marka Oštrića) i neke, koji su bez ikakova temelja bili osumnjičeni zbog sitnih prekršaja – nu i to je uviek bila izlika! Tako si Hasana, inače ranije medju svima obljubljenog, dao odvesti samo stoga, jer se suviše sprijateljio s Artukovićem.
Iz logora Borgio Val di Taro dao si odvesti Ivicu Šarića, Zorka Čudinu i Vladimira Kunića. (Pregledao sam knjigu Bogdana Krizmana “PAVELIĆ I USTAŠE” st. 564 “SPISAK USTAŠA U ITALIJI” i istinu za volju ovi gore spomenuti se ne nalaze na ovom spisku, mo. Mile Boban, Otporaš.) “Krivnja” prve dvojice, zbog koje su mogli ići u kaznjenički logor, što je zavolio Talijanku te ti predao molbu da mu dozvoliš da se oženi s njome. Odvedeni su u proljeće 1933, a vratili su se – nakon godinu dana – samo Šarić i Čudina. Tek mnogo godina kasnije uspjelo je saznati što si ti učinio u tom kaznjeničkom logoru: bolestni nisu bili valjano liečeni, a svi šikanirani iz dana u dan. Jedan od bolesnika (Miloloza) zapao je u tešku melankoliju, uviek sanjario samo o tome kako će se vratiti u “slobodne” logore medju ostale ustaše, a na kraju umto od tuberkuloze. Nakon toga zamolili su te bolesnici posebnom molbom da ih pošalješ u sanatorij, jer je liečnik rekao da je liečenje nemoguće u takvim prilikama. Ljude je ogorčilo što se uobće nisi udostojao da im odgovoriš, pogotovo Oštrića i Hasana. kada je Kunićeva zaručnica došla da ga posjeti, mogli su se samo vidjeti – ali nisu dobili dozvolu za razgovor. kako Kunić nije dobio od tebe odgovor već na drugu molbu, pomislio je da molbe zadržavaju Babić ili Hranilović, pa je u svom očaju poslao molbu za brak u Mussolinijev ured, – računajući da ćeš ti na taj način sigurno dobiti molbu. A i u toj molbi naglašavao je svoju vjernost ustaštvu, poglavniku i Hrvatskoj! Pismo je doista došlo na tvoje ruke…
Nekoliko dana kasnije
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.