KNJIŽICA “HRVATSKO ANTUNOVO” PISANA NA ANTUNOVO 13 LIPNJA 1951. (2)

 KNJIŽNICA “HRVATSKO ANTUNOVO” PISANA NA ANTUNOVO 13 LIPNJA 1951. (2)

 Prvo poglavlje (1).  KAKVIM  LI  SE  PRIČINJAŠ,  ANTE  PAVELIĆU?

             “Ti, hrvatski narode, ne očekuješ svoga spasa

              od gavana i bogatuna, (Gavana je vrlo dobro

              od mogućnika i dostojanstvenika, koji nemaju

              srdca, ni u njemu ljubavi za tebe i tvoj dom,

              nego ćete iz tog robstva podići poniženi, pogaženi,

              omalovažavani, razkućeni i na muke stavljeni, jer

              oni imaju srdca u njemu, ljubavi u grudima junačtva,

              u desnici snage.”

                     (Pavelić u svojoj božićnoj čestitci hrvatskom

                      narodu 1932. g.)

     Ti si majstor-glumac, ozbiljna, mirna nastupa, znadeš se dobro obuzdavati, prikrivati, pričinjaš se srdčanim, iskrenim. Tvom umjerenom nastupu pogoduje markantna fizionomija, energičan izgled, dubok, sonoran glas. Znamo, ti si se godinama uvježbavao pred zrcalom da što bolje izkoristiš svoj izgled, da ostaviš što prirodniji dojam. A i neka vrst “psihologa” krije se u tebi. Nu ti suviše računaš sa slabošću i naivnošću ljudi, s njihovom taštinom i lakovjernošću. Istina, mnoge je obmamio i tvoj nastup: s jedne strane privid očinske brige za ljude i domovinu, a s druge navodna nepokolebivost i čvrstoća u zastupanju narodnih probitaka.

     Znadeš se dobro prilagodivati načinu ljudi s kojima razgovaras, te ti je često uspievalo da ostaviš dobar utisak kod naših ljudi kao i kod stranaca. Tipičnom bizantinskom himbenošću nastojao si se pred svakim prikazati onakovima, kako on od tebe to očekuje. Pamtiš li kako te je za NDH posjetio u Zagrebu odvjetnik Desbons, koji je plakao nad sudbinom Francuske, okretao se u krčmama, po kojima si ga ti vodio, od nacističkih časnika i oduševlijivao se s tobom, jer si mu se prikazao kao “mrzitelj” Niemaca. I baš ti! Desbons, kada si ga ganuo riečima “sažaljenja” za Francusku – baš ti, koji ni malo ne žališ ni svoga vlastitog naroda! – pričao je s oduševljenjem o tebi, kako je “nesreća Francuzke što nema takova čovjeka”, kako ona “ne bi propala, da je na njenom čelu takav čovjek”, a Hrvati “koliko god ljubili i poštivali Pavelića, ipak ne znaju koliko je to velik čovjek”.

     Obmanio si izaslanika Draže Mihajlovića, četničkog generala Djukića (Zagreb 1945) hvaleći mu Pašića, njegovu staru simpatiju. Djukić je na sva usta govorio o tebi kao o “velikom čovjeku” i “velikom državniku” te reče” “…iako sam poznavao veliki proj državnika i diplomata, nisam vidio – osim pađića – nekog, tko bi bio ravan paveliću!” Na čast ti ta četnička priznanja!

     Čitao si (izmedju ono malo stvari, što si uopće čitao u svom životu), kako su veliki državnici ili vojskovodje znali imena svojih vojnika: stoga si i ti upamtio imena vojnika na straži na Markovom trgu ili oko tvog dvora, kao i ustaša u logorima prve emigtacije – oslovio bi ih imenima, propitkivao se o njihovom kraju i na taj način zadivljivai.

     Nu, ti si precjenjivao značenje ovakovih obsjena – ionako, kako podcjenjuješ i prezireš ljude, smatrajući ih svojom prčijom, sredstvom za svoje sebične ciljeve. Za tebe ljudi nisu bili nego šahovske figure – podpuno nezanimivi (tako je doslovno u tekstu, što bi moglo značiti “nezanimljivi”, mo. Otporaš.) nakon što si s njima povukao odredjene poteze. Nu ljudi to ipak nisu! Da se nije stekao čitav niz povoljnih okolnosti za tebe – nesretnih za narod! – nikad ti ne bi s takvim osebinama ništa postigao. Naša naivnost i prevara s druge strane dovela nas je u g. 1918 u prekaran položaj. Nesreća je htjela da Stjepan radić bude ubijen i tad si se pojavio ti, obećavši nam da ćeš nas izvesti iz Aleksandrove klaonice. Srbi su nas pljačkali i zapostavljali, naša je borba bila pravedna i čista – i tada i samo stoga, mi smo povjerovali tvojoj himbi i dali ti naše povjerenje. Tako si započeo s ogromnim početnim kapitalom. Nitko u Hrvatskoj nije tada bio protiv naše samostalne države, pa ni Maček ni oni, koji su sa sumnjom gledali tvoje vezivanje s Niemcima i Talijanima. Dakle nije ti prevara uspjela zbog tvoje glume nego stoga, što si se, na najveću nesreću Hrvata, upleo u to vrzino kolo sa ciljevima, koje ćemo ti odmah pokazati. Sjećaš li se, Ante Paveliću, kako si u jednom od svojih riedkih svietlih momenata, govorio u nekom društvu: “Da nije bilo Pašića i Pribičevića – nikada ne bi bilo ni Radića ni Pavelića!”.

    U najdubljoj nesreći – nismo mogli slutiti, da ćeš nas ti još tisuću puta dublje survati! – narod je odlučio da se silom opre, da izvojuje svoja prava. Najbesramnija je tvoja prevara, što si nam se nametnuo kao tobožnji oslobodilac; a najstrašnija naša nesreća, što su ti okolnosti pogodovale i dale priliku da se izbjesniš. Niti jedan narod nije u ll. svjetskom ratu imao nesumnjivije i svetije pravo od našeg, ničija borba nije bila čistija i poštenija – nu tebi je ipak uspjelo, da nas pred obrazom čitava svieta pokažeš kao “fašiste”, “krvoloke” i “koljače”. Gone nas diljem svieta kao divlje zvieri, izručuju kao “ratne zločince”, moramo se skrivati pod krivim imenima – zbog čega? Jer si ti uspio da baciš blato u lice sviju nas, a ipak je naša tragična krivnja samo u tome, što su prilike bile takove, da te nismo mogli prije prozreti. Kažu, da si ti “ratni zločinac”, no to je bezmislen izraz, jer ti si pravi zločinac, – najsramotniji zločinac hrvatske povijesti – i to bez ikakovih izpričavajućih pridjeva “ratni” ili “politički”. Najbezdušniji makiavelizam, to je geslo čitava tvoga života.

     Sjeđaš li se kad si pred velikim društvom kod priema na Novu Godinu 1942 pričao sam o sebi: “U cieloj svojoj mladosti malo sam učio i čitao, ali sam volio kriminalne romane. Bio sam pravi bosanski baraba. Najmilije mi je bilo plandovati sa cobanima po gudurama i planinama te slušati kraj vatre priče o životu aga i paša, o četovanju i Turcima. Konačno sam bio izbačen iz travničke gimnazije. Na sveučilištu u Zagrebu bio sam više po birtijama i kavanama nego kod predavanja. Po danu sam spavao, kad se smrklo izlazio…” (Ne po stilu pisanja, nego po stilu izražaja moglo bi se reći da je ovo pisao Đorđe Ličina ili Mate Rajković. Mo. Otporaš.)

     Nisi volio intelektualce (u tom si ličio svom uzuru Hitleru) i nazivao ih “mudrijašima”. Nu mi tada nismo shvatili, da se bojiš “mudrijaša” – da te ne bi progledali! A za NDH znao si u povjerljivom krugu govoriti, da je tebi “Luburić važniji od stotine sveučilišnih profesora…”

Nastvalj se trećim opisem.

Otporaš.