KNJIŽICA “HRVATSKO ANTUNOVO” – (1) PISANA NA ANTUNOVO 13 LIPNJA 1951.

                                         H R V A T S K O   A N T U N O V O

            Knižica veličine 18 sa 12 centimetara, tiskana na 13 lipnja 1951., bez navoda gdje.

                                                     Pisac nepoznat)

Prepisat ću ovu knjižicu od tridesetak stranica od 6 Poglavlja i dati hrvatskom općinstvu na čitanje. Poradi sadržaja iste usuđujem se reći da se je izbjegavalo ovu knjižicu i njen sadržaj širiti kako Hrvati nebi znali i saznali sadržaj iste, jer sadržaj nije onakav kakvog bi Hrvati željeli znato. Zato sam se jučer, utorak 8 rujna 2020. obratio jednom Hrvatu za njegovo mišljenje koje prilažem ovdje.

Prilažem kopiu knižice koju mi je dao Lujo Hodak u ožujku 1982. godine kada me je došao posjetiti na sud u Njujorku. Kada mi je na hodniku sudnice ovu knjižicu davao, rekao mi je da po svim mogućnostima ovu knjižicu je napisao general Ivo Herenčić. Ova knjižica ima 54 stranice gore spomenutog formata. Ja sam olovkom i mojom rukom napisao:

   “HRVATSKO

    ANTUNOVO

      U ožujku 1982. u N.Y. Rekao mi je gosp. Lujo Hodak iz Chicaga da je ovu knjigu po svim mogućnostima napisao general Ivo Herenčić.”

Netko bi se mogao zapitati: pa zašto sam ja tu knjižicu stavio u ovaj fascikle? Dobro pitanje a odgovor je: Zato što kroz skoro tri desetljeća ja sam tu knjižicu držao pohranjenu u kutiji. kada sam tu kutiju otvorio 2010., tek sam tada vidio da su zlatne ribice koje jedu papir naglođale mnoge stranice, tako da sma sve morao staviti u ovaj fascikle.

Slika fascikle je:

                         “H R V A T S K O   N T U N O V O”

Ovdje se nalazi mala knjižica koju mi je dao Lujo Hodak  iz Chicaga. On mi je rekao u ožujku 1982. god. u New Yorku kada sam bio na sudu, da je ovu knjižicu po svoj prilici napisao general Ivo Herenčić.

Mile Boban,

Croatia Ranch, Nocona Texas, 11 svibnja 2010.”

Bog! dragi moj Drako,

Evo kako bi to izgledalo na svakom nastavku u prepisivanju ove knjižice. Proštudirai, razmisli i daj mi tvoje ideje, tak da imam šta noćas raditi. Prilažem ti poveznici i vidi dali će se slike sada pokazati. Prilažem odgovor tog Hrvata.

“Dragi moj striče Mile, slika mi je sada vidljiva, hvala ti. Što se tiče knjižice ti je svakako prepiši bez obzira slagao se ili ne sa onime što tu piše. To je naša povijest i ona mora biti sačuvana. Šteta je da i jedna knjiga, brošura ili letak propadnu prije nego ga stignu proučiti oni koji se poviješću bave. Ako svoju povijest nećemo pisati sami, pisati će ju oni što Hrvatsku ne vole. Dakle samo objavljuj i otimaj zaboravu, mi koji se bavimo poviješću bit će mo ti vječno zahvalni, bratski pozdrav tebi i tvojima, Darko”

Prepisujem doslovno, a ako se potreba ukaže za nešto popuniti, to ću učiniti sa naznakom “Moja opaska”, mo. Otporaš. ili Mile Boban.

    Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija)

vezano je za odgovornost. Svatko, tko u

ime naroda ili države vrši javne poslove

bilo kakve vrsti, odgovara sa svojim dobrom

i svojim životom za svoja djela i propuste.

    Nu dužnost i odgovornost prema cjelini

imadu biti temeljem u svakoj djelatnosti u

posebničkom (privatnom) životu svakog

pojedinog člana hrvatskog naroda.

(t. XV. ustaških načela).

    Opet smo pred jednim Hrvatskim Antunovom, Antunovom Ante Starčevića i Ante Rdaića; Antunovim – u koje si se htio uplesti i ti, Anmte Paveliću! Da, i mi smo dugo – nažalost predugo – vjerovali da ti doista i spadaš u to Antunovo.

    Hrvatska je čamila potlačena velikosrpskom čizmom, izručena po našim naivnim idealistima ili otvorenim izdajicama. Zaboravili su na Antu Starčevića i na Antu Radića, a nisu čuli opomene Stjepana Radića. No onda si se pojavio ti, Ante Paveliću, obećavši da ćeš ostvariti prava hrvatskog naroda…

    I došao si u Hrvatsku, ali s njemačkim i talijanskim tankovima. Gospodario si u zemlji i onda je ostavio, da danas opet pozoveš narod u borbu proti komunističkih zavojevača. I sada obećaješ da ćeš ostvariti prava hrvatskog naroda na samostalnost, na oslobodjenje, a imaš čak i svoju “vladu”…Tito traži tvoje izručenje kao “ratnog zločinca”. Nije te uznemirila vika, koju podiže radi Artukovića; više si se uplašio zbog sebe sama. I tako je tvoje ime opet jednom uzvitlalo prašinu u svijetu, a ti nastupaš u ime nas Hrvata.

    Hoće da te sude kao zločinca, a ti se praćkaš i tvrdiš da su oni tamo zločinci. Tn tko će odlučiti u tom sporu? Komunisti u Beogradu? Amerikanci i Englezi, kojima si po Hitlerovu nalogu naviestio rat 14. Xll. 1941. god.? Ili nova “Liga naroda”, dostojna nasljednica stare? Ne, Ante Paveliću, tebi će suditi sam hrvatski narod, hrvatska poviest. To je sud, kome nećeš izmaknuti; osuda koju si sam zapečatio svojim djelom.

     A baš sad, usred sve te graje oko tvoga imena, slaviš opet jednom svoj imendan. U t. XV. ustaških načela ti si sam odredio odgovornost za one, koji vrše javne dužnosti. (anonimni pisac stavlja “t” što bi moglo značiti “t”. akozvani, mo. Otporaš.) Zar si mislio da se to tiče samo grugih, a ne i tebe? Bez sumnje! Nu prevario si se. Pravo hrvatskog naroda  postojalo je i prije nego što si ga unio u ustaška načela. I stoga danas, kad slaviš svoj imendan, kad ga uplićeš u Hrvatsko Antunovo, evo ti naše čestitke. Bilo je već vrijeme da je čuješ punom odlučnošću iz hrvatskih ustiju!

     Znamo; ti ćeš pitati: a tko smo mi? Tragat ćeš po podatcima koje ti pružamo kao čestitku: tko to piše, tko to može sve znati? Nagadjat ćeš štošta, sumnjat ćeš razne ljude. Nu budi bez brige: ti ćeš u prvom času saznati, tko smo mi!

    Evo, čuj nas:

Nastavlja se sa dijelom (2)