KNJIŽAICA “HRVATSKO ANTUNOVO” PISANA NA ANTUNOVO 13 LIPNJA 1951. (5)

 KNJIŽICA “HRVATSKO ANTUNOVO” PISANA NA ANTUNOVO 13 LIPNJA 1951. (5)

                                Poglavlje III – JA SAM REALISTA U POLITICI…

                                                      – Nisam došao vladati . nego služiti

                                                                 narodu!-

                                                                              (Pavelić)

     Suvišno bi bilo da te upitamo zbog cega si uzurpao vlast, kad si onako patetično izjavio da nisi došao vladati? Jer ako nisi kanio vladati, bilo bi najbolje da si se držao te hvalevriedne nakane. Hrvatski narod bio bi ti zbog toga zahvalan.

     kao “suveren” u NDH bio si dužan da radiš u interesu naroda i države a ne, možda, za neke svoje posebične probitke”. I tako, Bogu hvala, mogu se i tvoje zakučaste formulacije prevesti na shvatljiv hrvatski jezik. Nu u tom je baš stvar: ti si se ponašao tako, kao da je država tvoja prčija. Pod krinikom da radiš za probitke države, ti si dozvolio najgoru samovolju i onemogućio svaki nadzor i kritiku. A od prvog časa  svoje mračne akcije započeo si ostvarivati vlastite posebničke probitke, a nipošto ne državne ni narodne. To se može izvrstno dokazati već na malo primjera. Dakle pogledajmo.

    G. 1929 pošao si u emigraciju i našao se u Beču s punomoćima sviju hrvatskih stranaka (HSS, federalisti, pravaši) da provodiš hrvatsku oslobodilačku politiku, jer ta je u samoj zemlji bila onemogućena Aleksandrovom diktaturom. U domovini ti si bio tek član SDK, dakle podredjen dr. Mačeku, a ujedno predstavnik “Hrvatskog bloka”, u čijem vodstvu je dr. Trumbić bez sumnje imao prednost pred tobom. Prije tebe započeo je s akcijom medju omladinom dr. Jelić, a Perčec je unutar ustačke grupacije bio važniji i aktivniji od tebe. Čim si došao u Baeč, potražio si oslon u samostalnoj i dobro organiziranoj grupi gen. Sarkotića, a u Pešti u onoj Ivice Franka. I u ugovoru, koji si u Bologni 1929 zaključio s VMRO, još uviek Perčecovo ime figurira pred tvojim (budi bez brige: i taj je dokumenat u našim rukama). (Dakle, opet u množini što dokazuje da je bilo više anonimni pisaca ove “Knjižice”, mo, Otporaš.) A već u lipnju 1929 našli su se u Beču ing. Košutić i dr. Krnjević, koji su po svojim položajima u SDK takodjer bili pred tobom.

     Kasnije su tvoji poviesničari “malo” krivotvorili činjenice. (Ja bih to nazvao “uljepšali” umjesti “krivotvorili”, mo. Otporaš.) Ti nisi bio ništa više nego tek jedan od mnogih drugih boraca za hrvatska prava, riedkima nadredjen, s mnogima ravnopravan, a više ih je bilo pred tobom. E i tako je sad izkrsnuo “težak problem” koji je trebala riešiti tvoja “realna” politika: kako da odgurneš sve te suparnike, kako da medju njima isplivaš na prvo mjesto. (To se zove “ambicija”. Vojnik koji nema ambiciju biti general, rijetko da će biti dobar vojnik; ili svećenik koji nema ambiciju da postane biskup, ostat će uvijek samo svećenik, mo. Otporaš.) kako da se i za budućnost osiguraš od svojih “konkurenata”. To je, ujedno, motiv kojeg se više nikad nisi mogao otresti Uviek si mislio samo na to – i u prvoj emigraciji, i za NDH, a i danas još.

     Beogradski vlastodršci učinili su ti ogromnu uslugu, što su te radi tvojih sofdijskih govora osudili na smrt in contumatiam. (U odsustvu, mo.) Nu sad je bio tvoj daljni cilj u tome, kako da umanjiš značenje grupe. Sarkotić-Duić. To su bila dva snažna i značajna muža, ugledni i uplivni, s dobrim vezama u inozemstvu. Sarkotić je već bio star i stoga ti je zadavao manje briga, ali ti je Stevo Duić bio trn u oku.

     Tu je sad po prvi puta došao do izražaja tvoj lukavi trik: prije nego što ćeš nekog uništiti, odvraćaš sumnju od sebe i uspavljuješ protivnika laskanjima, odlikovanjima itd. Izmislio si za Stevu Duića naziv “krilnika”. Nu kako su Sarkotić i Duić bili suviše pametni i izkusni ljudi, da bi ih tako jeftinim trikovima mogao razoružati, ti si u kolovozu 1934 objavio u “Ustaši” napad na “hrvatske častnike, koji su već i drugima služili”, koji “ne shvaćaju suvremeni duh i potrebe naroda”. Sarkotić i Duić nisu se kanili šaliti s tobom: zatražili su od tebe zadovoljštinu, ti si obećao da ćeš to javno učiniti. No prošlo je mjesec dana da to nisi uradio, pa su Sarkotić i Duić odlučili da ti odkažu svaku suradnju, i to tim prije što već od 1931 nisu odobravali metode tvog rada i načela koja si isticao. Duić je otišao na liečenje u karlsbad no jedne noći našli su ga ubijenog: ubojice su ga ugušili. Ti si, dakako, proširio viesti da su ga ubili srbski agenti; no mi svi znamo da je to bio snažan i okretan čovjek, u punoj muževnosti, osim toga vrlo oprezan i promišljen. Njega su mogli ubiti samo ljudi, koji su ga poznavali, na koje nije sumnjao! Budi bez brige: mi smo izpitali i tu stvar i utvrdili malo neobičnu činjenicu: Duića nije ubio Beograd – nego Ante Pavelić!

     Za čitavo vrijeme NDH Duićevo ime bilo je samo par puta spomenuto u novinama, nekako sramežljivo i uviek s tvojom službenom verzijom, a tvoji poviestničari jednostavno su “zaboravljali” na Duića.

    Nakon ove strašne scene bit će korisno odmah upozoriti, kakav je tvoj cinički stav prema ljudima, koji su u tvojim očima samo sredstvo za osobne ciljeve. Stoga je razumljivo, da se nikad ne zacaš “ako treba” nekoga smaknuti, da ne treneš ni okom ako pogine tvoj najvjerniji suradnik! Mi smo nekad toliko vjerovali u tebe, te smo i u tome vidjeli tvoju “čvrstoću” i odanost “stvari” – da, ali vlastitoj stvari a ne domovini!

     Nu evo što su ljudi za tebe: sjećaš li se, Ante Paveliću, kad si se g. 1931 sreo u Berlinu s dr. Ml. Lorkovićem, a kad je ovaj kritizirao neke nevaljanosti u tvom radu – ti si mu pokušao gurnuti u ruke novčanicu od 100 dolara, da ga “predobiješ”. A možda ćeš se sjetiti i ovog: najprije si, na početku NDH, rekao, da se za vrieme rata neće dieliti nikakva odlikovanja, nu kako se nisi mogao odreći izkušnja da tim sredstvima obmanjuješ ljude, počelo je najprije skrapati a onda pljuštati s titulama “vitezova”. U jesen 1944. bio je kod tebe tvoj “savezničar” prof. I. Oršanić i ti si mu u jednom času dobacio: “Hoćeš li da te imenujem vitezom?”, našto ti je on odgovorio: Ali molim vas, kakav vitez? – pa ja sam pošten čovjek!” Nakon toga ste se obadvojica zajednički izrugivali vitezovima! (Bez svake sumnje sadržaj ove knjižice otkriva malo po malo anonimnog pisca ili pisce koji nisu daleko od onih koji su baš u to lipanjsko doba 1951. godine osnovali organizaciju Hrvtska Republikanska Stranka, HRS. Mo. Otporaš.) Nu te “vitezove” postavljao si baš ti sam! Reci, Ante Paveliću, zar se na taj način “služi narodu”, zar je to “rad za narod”?

Nastavlja se.