Hrvatski ljevičari, potomci jugokomunista i jugopartizana nikada nisu niti budu prihvatili hrvatsku neovisnu državu kao svoju

Na društvenim mrežama postoji jedna skupina ljudi diljem svijeta koja se međusobno dopisuje. Skupinu predvode poznati emigrant iz Sjedinjenih Država Mile Boban i pravnik iz Zagreba Tomislav Dragun. Njihovi prilozi jako su interesantni i većina onih kojima ih šalju uglavnom su zadovoljni. Ima i onih koji se bune i traže da ih skinu sa skupne elektroničke liste. Tako da ta razmjena informacija često prelazi u svađe.

Prije neki dan bila je 78. obljetnica likvidacije hrvatskih generala koje je novopridošla partizanska i jugokomunistička vlast, proistekla iz šume, 27. rujna 1945. rano ujutro iz Nove vesi u Zagrebu odvela na zagrebački kolodvor i vlakom sprovela za Beograd gdje im je velikosrpska partizanska i četnička vlast sudila. A sudila im je tako da ih je uglavnom sve pobila. Suđenje je obavilo tzv. Vojno vijeće Vrhovnog suda novouspostavljene Demokratske Federativne Jugoslavije i na strijeljanje osudilo 35 generala hrvatske Domovinske vojske na čelu s posljednjim načelnikom glavnog stožera NDH generalom Đurom Grujićem. Prema dostupnim informacijama general Grujić je čitavo vrijeme ovaj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan međunarodni sud, a ne da im sude ideološki neprijatelji s mačem u ruci. Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u hrvatsku vojsku general Grujić mu je odgovorio: “Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat”. Strijeljani su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav vitez Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolački, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender i Dragutin Čanić, dok je 16 ostalih osuđeno na ukupno 209 godina zatvora.

Knjiga Safeta Jaskića

Nakon ovoga podsjećanja na svirepo ubijanje hrvatskih časnika generala, Mile Boban je sa sljedećim povijesnim prilogom podsjetio na Hrvata muslimanske vjeropispovijesti Safeta Jaskića i na njegovu knjigu SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM (Drinina knjižica, knjiga br. 23, Madrid, 1967.).

Safet Jaskić je 1946. u montiranim procesima u Banjoj Luci od strane tih istih srbokomunista osuđen kao “ratni zločinac”. Sudjelovao je u hrvatskoj borbi u Drugom svjetskom ratu, a po završetku rata skrivao se po štagljevima i štalama, pokušavajući, skupa s drugim križarima, nastaviti borbu za Hrvatsku.

Molio se Bogu i dugo izbjegavao sve potjere. “U tim tako težkim časovima bio sam se odlučio, u koliko me i probodu, ne dati glasa od sebe, pa što bude. U tim časovima palo mi je na pamet, kako mi je na par dana prije rođakinja Mina savjetovala, da se u težkim časovima uvijek Bogu obratim sa Kursi dovom. Ova dova, veli mi ona, tada ti je kao zid, i dušmanin ti ne će moći ništa”, napisao je Jaskić u svojoj knjizi. Ali unatoč svim dovama i kremenom i neustrašivom hrvatskom srcu, Safet je uhićen i osuđen na petnaest godina robije. Odležao je u Zenici i Foči, a onda je, u povodu Dana Republike, pomilovan i pušten, baš 29. studenog 1958.

Nakon toga se tri godine zlopatio, radio u raznim zagrebačkim tvrtkama i ostajao bez posla kad god bi šefovi otkrili da je bivši robijaš, a onda je 8. listopada 1961. pobjegao u Italiju, a zatim u Njemačku. Napisao je memoarsku knjigu, pod naslovom “Srbočetnički zločin nad Bosnom”, koja je u izdanju Drine, “revije za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika” i objavljena 1967. u Madridu. Safet Jaskić nije dočekao izlazak knjige, umro je 1963. u Osnabrücku u Njemačkoj.

Sadržaj knjige: Oni najbolje trpe, stradaju, prolaze zatvorima, udbama, robijašnicama. Neki su pali, koje svi poznajemo, koje i Jaskić ovdje spominje (str. 152. Feliksa Niedzielskog, Ibrahima Kolonića i dr.) kao uzorne Hrvate, div – junake i rodoljube; koji su pali ne radi toga što im je sudbina bila zloguka, nego radi toga što su sav svoj život, sve svoje sposobnosti i svoj idealizam dali u službu svoje nacije, te radi toga pali, jer se htjelo ubiti i Hrvatsku sa njima!

Suvremeni unitarni Bošnjaci plagirali Jaskićevu knjigu

Knjiga SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD BOSNOM ima 400 stranica, a opisana je u 35 poglavlja. Sadržaj knjige je pun jezovitih uspomena i još jezovitijih dogodovština u srbokomunističkim i udbaškim zatvorima.

Potrebno je ovdje podsjetiti da je netko u današnjoj Bosni izdao tu istu knjigu 2003. godine, a da uopće nije naveo originalni izvor izdavača spomenute knjige, a to je bila tiskara: IZDANJE DRININE KNJIŽNICE, knjiga br. 23, Madrid, 1967. Mile Boban tekstu je priložio i sliku originalne knjige sa svojom slikom i dodao: “…tako da ti PLAGIJATORI nepostojeće narodnosti Bošnjaci koje treba tužiti međunarodnome sudu za PLAGIJAT, tako da se URBI ET ORBI zna tko su ti LAŽLJIVCI” i još na kraju dodao: “Velika je šteta da ti turski Bošnjaci iz mržnje prema istini i svakom izraženom hrvatstvu nisu namjerno htjeli navesti izvor tiskare koja je tiskala ovu jezovitu knjigu hrvatskog muslimana Safeta Jaskića. Ali su zato turski Bosanci iskoristili ime hrvatskog muslimana/mučenika Safeta Jaskića i tako, svojom mržnjom na sve što je hrvatsko, okaljali ime, čast, poštenje i obraz na stotine i stotine tisuća drugih i poštenih Hrvata muslimanske vjeroispovijesti. Nadati se je da će se naći pošten, hrabar i čestit musliman koji će u ime Bosne i Hercegovine osuditi ovaj namjerni i zlonamjerni plagijat” (https://otporas.com/pismo-safeta-jaskica-generalu-drinjani…/).

Josipoviću su hrvatski časnici “suučesnici u brojnim zločinima tijekom rata”!

I sada se vraćamo na početak ovoga teksta gdje govorim o onima koji se ljute, i opravdano i neopravdano, što ih članovi ove skupine na društvenim mrežama obasipaju svakodnevnim i brojnim elektroničkim porukama. Jedan od njih je i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipovć koji je u svome javljanju u tu skupinu najprije napisao ono što ga smeta, a onda zatražio da ga skinu s ove elektroničke liste. Sin Ante Josipovića, koji je 1945. kao dvadesetogodišnjak dojahao u Zagreb na konju, muli, mazgi ili magarcu i tu ostao do nedavne smrti, doslovno je napisao: »Poštovani, Ne radi se ni o kakvim “srbokomunističkim zločinima” već o zakonitim presudama izdajnicima i suradnicima Hitlera i Musolinija, počiniteljima ili suučesnicima u brojnim zločinima tijekom rata. Sve europske civilizirane zemlje su takvim izdajnicima sudili, u pravilu izricali najteže kazne, i u Njemačkoj, i u Francuskoj, i u Italiji, i u ….. svugdje. Molim Vas, ne šaljite mi ovakve dopise koje mogu nazvati samo ustaškim smećem. Ivo Josipović«.

Ovo je klasičan primjer kako hrvatski ljevičari, potomci jugokomunista i jugopartizana nikada nisu niti budu prihvatili hrvatsku neovisnu državu kao svoju. Nama nekima ta činjenica može izgledati žalosno, ali za njih riječ pomirba je crvena krpa preko koje nikada ne će prijeći. I zato nam preostaje da se za očuvanje hrvatske suverenosti i neovisnosti oslonimo na sinove i kćeri onih Hrvata koji nisu odgajani u jugokomunističkom i jugopartizanskom duhu jer njima je slobodna Hrvatska najobičnije strano tijelo.

Pavao Blažević