KNJIGA – “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” Pisac knjige je dr. Miljenko Dabo Peranić

 

Knjiga – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, pisac dr. Dabo Peranić, New York 1984.

image.pngKNJIGA – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – Pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić
Prva slika Dabe Peranića i generala Luburića ljeta 1963.

S desna gđa. Marija Peranić, dr. Peranić drži svoju kćer Anita r. 1962, general Luburić, četvero generalove djece, s lijeva: Domagoj r. 1954., Mirica r. 1958., Vjekoslav junior r. 1957. i Drina r. 1956.

image.png
(Jedan Hrvat iz Domovine koji je pratio na portalu Dnevno.hr rubriku “Pisma Maksa Luburića” mi se javio između Božića i Nove Godine 2012. Tražio je od mene neke podatke o dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je napisao knjigu gornjeg naslova. mako čovjeka nisam poznavao, nisam se htio upuštati u detalje, ali sam ipak čovjeku odgovorio skoro na shako njegovo pitanje. Prilažem ovdje moj odgovor tome gospodinu iz Domovine. Mile Boban, Otporaš.)

1/03/13
Bog! dragi prijatelju i nepoznati gospodine,

Knjigu “POGUBIJA GENERALA LUBURIĆA” je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi od gipsa bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…

Dragi moj nepoznati prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: “ Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo. Mile.) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Mile.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je i za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”...Bušić je pao. (Bruno, mo.) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)...”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slika se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuva slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i onima koji se u to upuste biti jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazoviti: KNJIGE PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Mile Boban, Otporaš.