KNJIGA – POGIBIJA GENERALA DRINJANINA – pisac knjige je dr. Miljenko Dabo Peranić

KNJIGA – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – Pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić‏

(Jedan Hrvat iz Domovine koji je pratio na portalu Dnevno.hr rubriku “Pisma Maksa Luburića” mi se javio između Božića i Nove Godine 2012. Tražio je od mene neke podatke o dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je napisao knjigu gornjeg naslova. Kako čovjeka nisam poznavao, nisam se htio upuštati u detalje, ali sam ipak čovjeku odgovorio skoro na svako njegovo pitanje. Prilažem ovdje moj odgovor tome gospodinu iz Domovine. Mile Boban, Otporaš.)

1/03/13
Bog! dragi prijatelju i nepoznati gospodine,

Knjigu “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Kao dio povijesti prilažem sliku iz godine 1968. istočno od Pariza na jednom imanju kod jednog Hrvata.

Desno: dr. Peranić, uz njega njegova kćerka Anita.r. 1962, Milan Bagarić, gospođa Marija Peranić, Mile Boban.

Ako si pratio opise pisama koje sam iznosio, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Prilažem sliku knjige.

 KNJIGA:  – P O G I B I J A    G E N E R A L A     L U B U R I Ć A –

Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala Luburića. Ja u njega nikada nisam posumnjao, niti ću ikada posumnjati. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno osumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu u Njujorku. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u Njujork 18 kolovoza 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslijepodne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi od gipsa bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao  POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA.

Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da ja dadnem predgovor toj knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza je u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa mnom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…

Dragi moj nepoznati prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979:

“ Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo. Mile.) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Mile.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je to tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je i za mišljenje svoje supruge Marije…mo. Mile.) “Mislim, da ne.”…Bušić je pao. (Bruno, mo.) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je to bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili samo ono što smo čuli i što nismo znali; ponajviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg vjenčanog kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Slika zaruka Mile i Annie Boban 16 svibnja 1965.                               

Stoje: Prvi s desna dr. Peranić, gđa. Marija Peranić, otac i majka moje zaručnice Annie Pierre i Genvieve Robert, zaručnica Annie Robert i zaručnik Mile Boban i tri djevojčice Yoland, Anita i Brigitte.

Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s tom grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja 12 travnja 1969, čuvao njihove slike kao uspomenu Odporaša, koje je kasnije, iz svoje mašte, nastao optuživati da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i onima koji se u to upuste biti jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božje i vražje strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: KNJIGE: PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. Prilažem danas 28 kolovoza 2023 sliku tih dviju knjiga.

U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! prijatelj Mile Boban, Otporaš.