Kazimir Sviben rođen je 9. veljače 1921. u Zlataru. Klasičnu gimnaziju završio 1940.u Zagrebu 1940. Četiri i pol godine pjevao je u Zboru zagrebačke katedrale pod ravnanjem maestra Filipa Hajdukovića, gdje se isticao solističkim pjevanjem. Kao gimnazijalac osam je godina svirao u tamburaškom zboru. Zadnje dvije godine bio je i dirigent tamburaškog pomlatka, a od 1938. do 1940. i vokalnog sastava sastavljenog od članova Križarskog bratstva i sjemeništaraca. S njima je nastupao preko školskih praznika u zlatarskoj župnoj crkvi. Od studenoga 1942. do većeg dijela travnja 1943. službovao sje kao djelatni domobranski poručnik u Zagrebu u 3. novačkoj pukovniji. Formalno je bio zapovjednik voda gorskih topova u Topovskoj satniji, ali ujedno i zapovjednik počasne domobranske postrojbe sudjelujući na brojnim svečanostima, naročito prilikom hrvatskih državnih blagdana ili državnih blagdana zemalja koje su u Zagrebu imale svoja predstavništva, nadalje na vojničkim sprovodima i u drugim svečanim zgodama. Potkraj ožujka 1943. postaje zapovjednik Topovske satnije, ali i vodi na svečanostima. Ranje čuo je svibanjske pobožnosti u bolničkoj kapelici. Čim sam se malo oporavio, redovito sam im prisustvovao. Često su u njima udjelovali i pričuvni časnici, poručnik Žagar i natporučnik Octenjak, koji nisu bili u bolnici na liječenju. Sreća ga je poslužila tek 45 godina poslije ranjavanja. Časne sestre iz Marije Bistrice imale su note željene skladbe. Župni zbor Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru, kojemu je tada bio dirigent, pjesmu je odmah uvježbao. Autor pjesme je F. Ks. Engelhard, a prva kitica hrvatskog teksta (kakav mi imamo) počinje: “Dajte mi sladak pjev, zeleni gaji, da ga poklonim Njoj, Kraljici svibanjskoj”. Doživio je i tu veliku radost da je njegovu “gospićku” svibanjsku pjesmu zajedno s njim je zapjevalo i njegovih pet unuka (dvije sopranistice i tri altistice). Tragičnog 4. travnja 1945.branili su Gospić, ali ovaj ga puta nisu uspjeli obraniti. Premda su branitelji bili većinom Ličani, ali bilo poprilično iz ostalih hrvatskih krajeva. Agresorske granice (što su ih tijekom naše teške povijesti nasiljem crtali kroz našu hrvatsku zemlju Mađari, Mlečani, Turci, Austrijanci i Srbi) nisu nas dijelile. Svi smo bili jednako Hrvati i svi smo htjeli jednu, jedinstvenu, cjelokupnu i samostalnu hrvatsku državu. Medu nama nije bilo nikakvih razlika u pogledu hrvatske državotvorne svijesti i odlučnosti da obranimo Gospić i Liku kao nešto što je za sve nas naše, jer je hrvatsko. Sve nas je prožimao duh općehrvatske solidarnosti. Jedan je od osnivača “Dana kajkavske riječi”, a na Znanstvenom skupu o kajkavskom narječju i književnosti održao je 11 predavanja o seoskom govoru zlatarskog kraja. Autor je većeg broja studija i članaka o zlatarskoj povijesti i govoru kao i o metodici stranih jezika. Od 1990. do 1999. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, predsjednik saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća. Sviben je bio jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, osnivač zlatarskog i jedan od osnivača HDZ – a u Zagorju. Završio je povijest i zemljopis na višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1968. uz rad je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao njemački i francuski jezik te književnost. Osim pedagoškog rata, niz godina bio je recezent njemačkih udžbenika za osnovnu školu, a sredinom sedamdestih surađivao je sa stručnjacima BBC – a, kojima je predstavio način uporabe radija i televizije u nastavi stranih jezika. Autor je većeg broja studija i članaka o zlatarskoj povijesti i govoru, kao i o metodici stranih jezika. Jedan je od osnivača tradicionalne kulturne manifestacije u Zagorju “Dana kajkavske riječi” i dirigent zlatarskog Župnog zbora sve do iznenadne smrti .