KAZALIŠTE – NIZ DOMAĆIH DRAMA NA DASKAMA NAŠEG KAZALIŠTA
E. Č. (Enver Čolaković) “Hrvatska misao”, Sarajevo, Broj 4, travanj 1944. – str. 106-109
Poslije niza domaćih drama na koje smo se već osvrnuli (Šenoa: “Zlatarevo Zlato”; Freudenreich: “Graničari”; Kranjčević-Ogrizović: “Za drugoga”; Sule: “Iza mušebaka”) naše je kazalište u prvoj polovini svoje ovogodišnje sezone izvelo još 4 domaće drame. Od ukupno 11 premiera pao je dakle na domaće autore zavidan broj od 8 dramskih djela, dok je svjetska dramatika bila zastupljena s dvie klasične i jednom modernom komedijom.
Ovo možda prenaglo forsiranje domaće dramske književnosti povuklo je za sobom kao posljedicu zanemarivanje svjetske dramatike i sve labaviji kontakt naše publike za suvremenim dramskim stvaranjem u svietu. Tako smo uz veliku korist na jednoj strani pretrpjeli ne mnogo manju štetu na drugoj, jer na žalost mnoge od domaćih drama nisu mogle posve zadovoljiti ukusu i duhovnim potrebama našeg obćinstva, pa se dešavalo da se praizvedbe davale i pred polupraznom kućom.
Kroz ovogodišnju repertoirnu politiku našeg kazališta jasno se dade nazrieti plemenita želja, da se formira i stvori naša pučka drama i da se oblikuju takvi folklorni komadi, u kojima se iztiču pozitivne osobine naše narodne duše. Ali se ipak nije smjelo poći ostvarivanju tog cilja tako izravnim putem, naime trebalo je pokazati i mladim autorima i publici, kako drugi narodi obrađuju svoje pučke drame i izdižu ih na međunarodni niveau.
A ipak je, valjda, bolje učiti na tuđim uspjesima, nego na domaćim poluuspjelim pokušajima.
Mnogo smo očekivali od tih domaćih drama, ali nas je malo koja uspjela oduševiti. Vidjeli smo Muradbegovićevu pučku dramu “Ljubav u planini” (18. XII.), Hladićevu “Badnju noć” (25. XII.), Bukačevu komediju “Izgubljena ogrlica” (15. I.) i “Spis broj 516”, dramsku reportažu Gene Senečića, pa ćemo se na njih istim redom i osvrnuti.
LJUBAV U PLANINI
Ahmed Muradbegović, nesumnjivo jedan od najjačih i najsolidnijih suvremenih dramatičara Hrvatske, autor nezaboravnih drama “Biesno pseto” (koje na žalost još nismo vidjeli na našim daskama!), “Majka” i “Na Božjem putu”, istovremeno je intendant kazališta, u kojem želi usrdno pomagati razvijanju narodne drame. Možda u toj činjenici leži opravdanje onog skoro paradoksalnog eksperimentiranja tog tako uvaženog književnika i estete nesumnjivo profinjenog ukusa, kao što je u prošloj sezoni bila pučka igra s pjevanjem “Rasemin sevdah”, nastala prerađivanjem drame “Unesite mrtvaca”.
Trebalo je naime stvarati folklornu igru s pjevanjem i izticanjem narodnog melosa, pa je autor, nemajući gotova novog djela, pribjegao montiranju i prerađivanju drame u folklornu igru. Sličan, istina mnogo uspjeliji i ozbiljniji, eksperiment učinio je Muradbegović i ove godine stavljanjem svog libreta za operu “Morana” na daske našeg teatra kao narodnu dramu.
“Ljubav u planini”, tročina romantična dramska pjesma, s vrlo jednostavnim dramskim zapletom, u stvari je prvi korak stvaranju nečeg novog u našoj nacionalnoj dramatici, eksperiment u tri pravca, od kojih su dva relativno uspjela.
I.
Muradbegoviću je uspjelo oživjeti ponovo zbor kao cjelinu, t. j. oživjeti klasični zbor, poznata “kola” starijih pisaca, individualiziranje kolektiva, i to ne kao korsku recitaciju, nego kao živ dramski organizam, kao dušu mase, dušu narodnu. Do sad se vjerovalo da zbor, koji se zadržao kao organska cjelina samo u operama (odakle je ovaj i prešao u danu narodnu dramu), ne može u drami djelovati kao cjelina, kao jedna kolektivna duša, jer se time ubija individualitet pojedinca, tako potreban faktor u svakoj drami, pa su se na zbor (koji se obično naznačivao u dnu programa kao “narod”, “seljaci”, “građani” i t. d.) autori uviek obraćali tek kao na pripomagača i glavnim junacima i njihovim zapletima podređeno pomoćno sredstvo.
Muradbegović je nasuprot uspio tom zboru dati ulogu, skoro glavnu, i predstaviti nam kolektiv zbora kao individualnu narodnu dušu iz koje proiztiče sva dramska radnja i koja u njoj aktivno sudjeluje.
Taj uspjeh je možda najpozitivnija komponenta čitave drame
II.
Može li libreto, izrazito pisan za operu, poslužiti kao drama s glazbom ili bez druge glasbene pratnje?
Ta libretista mora računati sa svim potrebama opere, koje su oprečne imperativima drame, a to su: što više korištenje spoljašnjih efekata, što više radnje neodvisne od teksta (koji se pri pjevanju obično gubi, jer se slušač sav skoncentrira na uživanje glasbenog, pa i ne obraća pažnju na govorni, odnosno tekstovni dio glavnih partitura), što kraći i što ritmičniji elastični recitativi i t. d. Konačno ne smiemo izgubiti iz vida, da je ovo skoro jedinstven slučaj davanja libreta bez glasbe, t. j. ciepanja jedne organske umjetničke cjeline, jer — ma da postoje opere koje se daju i kao drame, uviek je do sad opera nastala iz drame (mienjanjem i temeljitom preradom teksta u libreto, kao “Otelo”, “Faust” i t. d.), a nikad obratno.
70
Muradbegovićeva “Ljubav u planini”, ostala je dakle i kao drama donekle libreto i osjećalo se da podpunosti uživanja tog djela nedostaje glasbeni dio, koji nije mogao nadomjestiti potpuri narodnih pjesama koje je sabrao g. Jungić. Pogotovu je smetala ona pjesma o Dunavu usred planinskog kraja.
III.
Šta je “Ljubav u planini”?
Drama bez sujeta, ili sujet bez drame?
Romantična himna ljubavi ili pokušaj sintetiziranja pozitivnih i negativnih osobina našeg naroda u tipove. Je li Bojan neustrašiva snaga i mladost naših brđana, Morana ljubav naših planinskih djevojaka, Njegovan tvrdokorno čuvanje naših tradicija, Govedarka naš spletkarski i lukavi zao duh, a Gojen naš narodni humor, promućurnost i dobrodušnost, ali su oni stvarni realni tipovi jedne drame?
Da li “Ljubav u planini” hoće da propovieda prednost moralnog prava ljubavi nad materialnim pravom braka, ili da uvjerava kako je narod povodljiv, ali uviek pravedan?
Bojan voli Moranu, oboje su siromašni, ali sretni, svi uvjeti za brak su tu, no porodice hoće drugačije, jer je spletkarica Govedarka našla Morani bogata momka, a Bojanov otac Njegovan svom sinu pak drugu djevojku, zato roditelji ne primaju u kuću svatove, pa mladi zaljubljenici bježe u šumu, da ih tamo “vjenča gospod Bog”, ali ih drugog jutra napada narod radi bluda i kamenovao bi ih, da “gorski vuk” Gojen, gajdaš, nije odkrio spletku Govedarkinu; zatim kolo, narodno veselje, sretan završetak.