KATOLIČKE CRKVE PUNE SU SVETACA, TAKO JE I HRVATSKA PUNA VITEZOVA – SLAVA IM!!!

Vitez Krunoslav Devčić s nama je!
* 03. 06. 1914 u Lukovo Šugarje † 09. 02. 1944 u Kalniku

U sriedu, 9. veljače o. g. poslijepodne, poginuo je junačkom smrću, boreći se na čelu svojih vojničara, bojnik P. T. S.-a [1] Kruno Devčić.

U težkoj borbi protiv odmetnika palo je već mnogo najboljih sinova hrvatskoga naroda. Kruno Devčić najbolji je među najboljima. Njegov nacionalni idealizam odveo ga je na jedini put, kojim je hrvatski narod mogao steći svoju slobodu i državu, na put borbe oružjem u ruci.

Sudjelovao je u velebitskom ustanku. Izložio se svim težkoćama života u emigraciji, surađivao je s Poglavnikom od prvoga časa osnivanja ustaškog pokreta. Nakon povratka iz emigracije stupa odmah u borbu protiv odmetnika, koju je vodio s takvim uspjesima, da im je težko naći sličnih. Kao zapovjednik stekao je neizmjernu ljubav i odanost svojih vojničara. U borbu je išao uviek prvi, svakoj je opasnosti gledao hrabro i junački u oči. Svojim vitežkim načinom borbe i dubokom čovječnošću stekao je i poštovanje protivnika. Boreći se na području Varaždina i Hrv. Zagorja zavolio je ovaj narod, izražavajući se najbolje o vojničkim vrlinama i narodnoj sviesti hrvatskih Zagoraca. Za uzvrat stekao je i On u našim krajevima ljubav i odanost naroda.

Zaista, malo imamo Njemu sličnih!
Grad Varaždin vidi u Njemu svog spasioca od odmetničke opasnosti, koja je gradu zaprietila u mjesecu listopadu prošle godine. Težak je udarac njegovom smrću zadesio čitav hrvatski narod. Započeto djelo ustaškog bojnika Krunoslava Devčića nastavit će se.

Pobjedonosni završetak borbi protiv odmetnika i konačno smirenje i sređenje prilika u našoj slobodnoj državi biti će najveća zadovoljština za Njegovu žrtvu i žrtvu svih palih ustaških boraca. Krunoslav Devčić položio je svoj mladi život za sreću i bolju budućnost čitavog hrvatskog naroda.

Zadržati ćemo mu vječnu uspomenu.

Mrtvo tielo bojnika Krune Devčića bilo je prevezeno u Varaždin u sriedu uveče i izloženo u dvorani ustaškog logora u Radićevoj ulici sljedećeg dana prije podne.

Viest o njegovoj smrti proniela se za kratko vrieme gradom i okolicom i težko dirnula sve, koji su ga poznavali. Izpred Njegova odra prošao je čitav Varaždin. Mali ljudi, seljaci, koji su se našli na sajmu, radnici varaždinskih tvornica, đaci svih škola sa svojim nastavnicima, činovnici svih ureda i ustanova, sva družtva, častnici, a pred svima njegovi najodaniji suradnici, njegovi vojničari, došli su, da se poklone mrtvom tielu junaka, viteza i čovjeka – ustaše Krune Devčića.

Nije bilo oka, koje nije prosuzilo, gledajući težku bol njegove gospođe i njegovih najvjernijih. Mnogobrojni vienci i cvieće doneseni su na njegov odar, da mu se i na taj način oda počast.

U 2 sata i 30 časaka krenula je izpred zgrade ustaškog stožera žalobna povorka, da izprati zemne ostatke junaka, koji će biti prevezeni u Zagreb i sahranjeni na Mirogoju među ostalim ustaškim borcima.

Makar se za vrieme odpraćaja saznalo u posljednji čas, prisustvovao je tom svečanom činu čitavi Varaždin.

Crkveni obred i blagoslov mrtvog tiela obavio je prepošt čazmanskog kaptola presvietli msgr. Matija Proštenik uz veliku asistenciju svećenstva.

Uz predstavnike najviših građanskih i vojničkih vlasti, družtava i škola odpratile su pokojnika tisuće i tisuće građana, radnika i seljaka. U ime svih njih i ostalog stanovničtva ovoga kraja oprostio se s velikim borcem na početku Zagrebačke ulice Veliki župan i stožernik Ivo Stipetić, iztaknuvši nenadoknadivi gubitak, koji je nas i naš narod njegovom smrću zadesio. Počastna satnija izpalia je počastnu paljbu, a vojnička glasba odsvirala državnu himnu, čiji su posljednji zvuci, dozivajući nam u pamet Poglavnikove stihove o ustaši, koji za hrvatsku zemlju milu na bojištu ranjen izdiše, ispratili idealnog ustašu Krimu Devčića na njegovom zadnjem putu u naš glavni grad.

Ustaški bojnik Kruno Devčić rodio se pred 28 godina u Lukovom Šugarju, malom seocu nedaleko Karlobaga, a sin je siromašne ličko-prigorske seljačke obitelji. Kao 16-godišnji seljački mladić pridružio se Poglavniku u njegovoj mučnoj borbi za slobodu hrvatskog naroda, te je već 1932. god. sudjelovao u poznatom ličkom ustanku i već onda se junački ponio. Nakon tog ustanka, u kojem je poginuo njegov najstariji brat, odlazi u emigraciju. Dok se on provlačio po trnovitom putu emigrantskom, dotle je njegova majka, poznata ustaška majka Manda Devčić sa dvjema kćerima izkusila sve strahote tadašnjeg zagrebačkog redarstva i tadanje velikosrpske diktature. Sve tri su više godina odležale po jugoslavenskim tamnicama, ali su se, makar slabe i nejake žene, a napose majka, pokazale kao prave junakinje i podpuno dostojne svojih sinova, odnosno braće.

Kruno Devčić se zajedno s Poglavnikom 10. travnja 1941. vraća u svoju slobodnu Hrvatsku. Ne traži za sebe ni imetka ni časti, već od prvih dana s puškom u ruci na čelu svojih hrabrih ustaša čisti svoju domovinu od neprijatelja, probijajući se dane i noći kroz sve krajeve Hrvatske i žanjući uzpjeh za uzpjehom.

Tako je konačno pred nekoliko mjeseci došao i u naše Hrvatsko Zagorje i ovdje također dokazao, koliko vriedi staro hrvatsko junačtvo i snaga hrvatskih vojnika. Koliko je razumievanje bojnik Kruno Devčić imao za našega čovjeka, koliko je on volio svakog Hrvata i koliko je zavolio baš ovo naše Hrv. Zagorje, imali smo prilike svi osjetiti.

Svojom skromnošću i čednošću osvajao je svakoga, s kim je došao u doticaj. Bio je velik i ponosan prema svakome, pa i prema neprijatelju.

S bojnikom Kruno Devčićem gubi Nezavisna Država Hrvatska jednog od svojih najboljih sinova i bonaca, a naš kraj svog najboljeg branitelja i zaštitnika.

Ustaški bojnik Krunoslav Devčić s nama je!

Hrvatsko jedinstvo, 12. veljače 1944.

http://www.youtube.com/v/CeUUSM44W8E?version=3&feature=player_detailpage .

Devčić, Krunoslav, ustaški pukovnik (Lukovo Šugarje kraj Karlobaga, 3. VI. 1914. – Kalnik, 9. II. 1944.). Sudionik Velebitskog ustanka 1932. Prenosio je iz Rijeke u Liku ustaški propagandni materijal, ali i eksploziv za akciju u Brušanima. Nakon akcije prebacio se 18. X. 1932. u Zadar a potom u ustaški logor Bovegno u Italiji. Odlukom GUS-a 6. V. 1934. kao ustaški vodnik unaprijeđen je u čin ustaškoga časničkog namjesnika. U logoru na Liparima zapovjednik je 2. ustaške satnije. Proglašenje NDH dočekao je u logoru Greve. U travųju 1941. vraća se u Zagreb. Kao časnik u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni, poslije zdrugu, sudieluje u nizu akcija protiv partizana. Od 1943. na čelu je 1. bojne 1. pukovnije PTS-a i vodi akcije iz Varaždina protiv partizana na Kalniku i Hrvatskom zagorju u činu ustaškog bojnika. Poginuo u borbi s partizanima pri zauzimanju Ludbrega. Posmrtno promaknut u ustaškog pukovnika i dobio naslov viteza.

Zdravko Dizdar, Tko je tko u NDH, strana 91