Pojava zastave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kolokvijalno zvane i ustaškom zastavom, na nogometnom susretu između Hrvatske i Latvije u Rijeci podsjetila je na glasovitu „Poljudsku svastiku“, iscrtanu na Hajdukovom travnjaku uoči susreta između Hrvatske i Italije prije 8 godina. Ne samo zato što se radi o simbolima negdašnjih saveznika ukotvljenih s krive strane povijesti.

Pucnjevi u hrvatsku nogometnu obitelj

U oba slučaja meta diverzije su Hrvatski nogometni savez i popularni Vatreni, kao i svi njihovi istinski pobornici i štovatelji. Naposljetku, mada ne najmanje važno, tim je akcijama grubo narušena i reputacija Hrvatske i Hrvata u svijetu. Zbog „Poljudske svastike“ Vatreni su morali igrati domaće utakmice bez gledatelja, našavši se čak pod prijetnjom diskvalifikacije iz natjecanja, a sad se očekuje sličan scenarij. Ove slučajeve povezuje i prilično teško uočljiv inkriminirajući detalj, koji je unatoč tome ipak nekako dojavljen krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji, Uefi. U splitskom slučaju incident je razglašen na sva zvona još tijekom susreta. Zanimljivo, „svastiku“ nitko nije vidio za vrijeme zagrijavanja uoči utakmice, sve dok netko zainteresiran da tako ne ostane nije u 11. minuti utakmice skrenuo pozornost na to talijanskim novinarima, sve kako bi se stekao dojam da su incident razotkrili neutralni stranci.

S druge strane, riječki slučaj nije odmah razglašen, ali su ga uočili i dokumentirali oni koji su to trebali – policija, ali i anonimni suradnici Uefe. I dok autori „Poljudske svastike“, kako idejni tako i neposredni izvođači, ni do današnjeg dana nisu izvedeni pred lice pravde, mahači ustaškom zastavom su na licu mjesta identificirani, a potom dvojica od trojice i hitro procesuirani i kažnjeni. Dotle se u poljudskom slučaju već dan poslije oglasio Ranko Ostojić, tada ministar unutarnjih poslova u Milanovićevoj vladi, a danas potencijalni ambasador iz Milanovićeve kvote, izrazivši uvjerenje kako počinitelji nikad ne će biti pronađeni. Uštimani medijski stroj ovu je skandaloznu izjavu gromoglasno prešutio, ne prepoznavši u Ostojićevu pesimizmu prešutnu uputu policiji i istražnim tijelima da ne čeprkaju previše, što je pojačalo dojam kako je obračun ondašnjih vlasti s HNS-om (savezom, ne strankom) zapravo njihov politički prioritet prvog reda. Naime, nadovezalo se na napore ministra Željka Jovanovića, u Milanovićevoj vladi onomad zaduženog za sport, a danas mu savjetnika na Pantovčaku, usmjerene na isušivanje močvare, kako u tim krugovima i dandanas nazivaju s odmakom najuspješniji hrvatski proizvod u svijetu – nogometnu obitelj!

Iznimno rijetki događaji upriličeni u izrazito pogodnom trenutku prirodno navode na pomisao kako sami počinitelji nisu jedini sudionici u pothvatu, nego da su u sabotaži nečim posebno nadahnuti, moguće čak i podmazani. U poljudskom slučaju tomu u prilog govori i naknadni zaštitnički tretman počinitelja kako od strane vlasti, tako i medija. U riječkom je to izostalo, što opet ne znači da počinitelji za destruktivan čin nisu bili dodatno motivirani. To što je jedan među njima izgleda sin lokalnog HDZ-ovca, zanimljivo, baš iz Dalićevog varaždinskog kraja, a što opet ne znači nužno da je i on sâm HDZ-ovac, nipošto nije olakotna, nego upravo suprotno, svejedno bila posrijedi samo teško razumljiva nepromišljenost ili znatno lakše shvatljiva korumpiranost. Budući da je u medijima nacionalnog dosega dotični predstavljen samo inicijalima, „HDZ etiketa“ je žurno iskorištena da se u komentarima ispod tekstova poput požara pronese vijest kako se radi o nekom dotepencu iz Bosne i Hercegovine poput Dalića samog, premda je u izvornoj vijesti objavljenoj na lokalnom portalu navedeno njegovo puno ime i lokalno, kajkavsko prezime.

Zašto je baš sad izvučena „prava ustaška zastava“?

Još jedan štiklec oko incidenta na Rujevici bode oči. U prvi mah su mnogi pomislili kako se radilo o zastavi s prvim bijelim poljem bez ustaške ideološke oznake u gornjem lijevom kutu, onoj koju je hrvatski narod široko prigrlio na samome početku borbe za neovisnu Hrvatsku, a predsjednik Tuđman ju poljubio prvi put prisegnuvši na dužnost. Vrijedi se prisjetiti kako je u doba vladavine Zorana Milanovića, uz operativno vođenje ministra Ranka Ostojića i svekoliku medijsku potporu, to znamenje bilo inkriminirano, utoliko da je smatrano ustaškim. Taj krug tu zastavu jednostavno nije mogao podnijeti kao što ne podnosi ni Dan državnosti na 30. svibnja. No, nisu se zaustavili na netoleranciji. Isticanje te zastave na tribinama, pa i u javnosti uopće, tada je zabranjivano pa i kažnjavano, zbog  čega je dojam zabranjenosti ostao prisutan u dobrom dijelu javnosti sve do današnjega dana. Isticanje „ustaške zastave“ na Rujevici u neku je ruku pridonijelo osvješćivanju kako to ipak više nije slučaj, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u međunarodnim Uefinim očima. A netko se valjda za to izborio. Teško je da su za to zaslužni „suverenist“ Milanović i bratija.

Znakovito je i kako se zastava Nezavisne Države Hrvatske vrlo rijetko pojavljivala s buđenjem Hrvata ranih devedesetih. Tek je kasnije uvedena u igru, dobivši na važnosti naročito sad, kad je zastava s grbom s prvim bijelim poljem bez ustaškog obilježja oslobođena biljega ustaštva. Zadnji put se, doduše, bez znatnijeg odjeka, u javnosti pojavila prije nekoliko godina s natpisom RAMA (većinski hrvatski kraj u BiH), kao kulisa javljanja uživo poznatog HTV-ovog sportskog novinara muslimanskog imena i prezimena prije jedne važne utakmice hrvatske rukometne reprezentacije. I to slučajno, eto, baš u jeku pojačanih razmirica između Hrvata u BiH i njihovih federalnih partnera. S obzirom na razorni potencijal te zastave u rušenju najboljega što suvremena Hrvatska ima, važno je doznati, ne nužno to i s javnošću podijeliti, je li netko ljubitelje zastave NDH na taj čin posebno nadahnuo i dodatno motivirao, ali i otkud im ulaznice pa i sama zastava koja se ne može kupiti u dućanu.

Sprema li se od-rast i hrvatskom nogometu?

Nakon što su takozvani hrvatski navijači dospjeli na ciljnik Uefe zbog neuljuđenog ponašanja na završnom turniru Lige nacija u Rotterdamu, val napada na hrvatski nogomet dobio je na zamahu nerazjašnjenim rušilačkim pohodom Boysa na Atenu s tragičnom posljedicom. Premda se radilo o klupskom kontekstu, valja imati na umu kako se to natjecanje odvija također pod ingerencijom Uefe, čija disciplinska komisija hrvatske navijače doživljava kao jedno tijelo. Iako neslavna atenska ekspedicija još nije dočekala pravosudni epilog, Dinamo, pa i Hajduk, već pomalo plaćaju ceh tog događaja. Znakovito je, naime, kako su nakon toga sve li-la situacije suđene u korist njihovih suparnika u europskim susretima. A teško je očekivati da će bitno drukčiji tretman imati i Vatreni na idućem europskom prvenstvu, osobito u srazu s jakim reprezentacijama zvučnijeg imena, gdje takvi detalji lako mogu odlučiti o pobjedniku. A da su hrvatski navijači pod posebnom paskom Uefe, potvrđuje i otvaranje postupka protiv HNS-a zbog nejasnog slučaja tučnjave u Armeniji, gdje im je, kao i Boysima u Ateni, bio zabranjen organizirani dolazak.

I zato je sad, kad dogorijeva do noktiju, krajnje vrijeme da Hrvatski nogometni savez počne od izgrednika zahtijevati barem financijsku odštetu, kad je već reputacijska šteta nepovratna i nenadoknadiva. U tom smislu ohrabruje odgovarajuća najava predsjednika HNS-a Kustića povezana s incidentom na Rujevici u nadi da će državne institucije, poglavito pravosudne, za to naći sluha. Čisto kako bi se zaštitila reprezentacija kao perjanica hrvatskog nogometa, kad se već od vodećih hrvatskih klubova, koje bije glas rasadnika kulture izgredništva, tako nečemu očito nije realno nadati. Hajduka vodi Torcida pa je iluzorno očekivati da će sama sebe teretiti za štetu počinjenu Hajduku. S druge strane, najavljena demokratizacija Dinama statutom po uzoru na Hajduk pokazuje da ni zagrebački klub, koji se na to ne usudi pomisliti ni danas, više ni teoretski ne će moći teretiti Boyse za počinjenu mu štetu. Doista nije nikakvo čudo što demokratizacija Dinama uživa svesrdnu potporu trenutne zagrebačke vlasti izabrane s rekordnim brojem glasova, poglavito ima li se u vidu koliko je zdušno ista posvećena od-rastu, ideološki motiviranom smanjivanju svake, pa tako i gospodarske aktivnosti. I dok pod nedoraslom upravom aktera koji uporno odbijaju odrasti u gradu Zagrebu sve ubrzano zarasta, usporedno se na krilima rulje obijesnih samoupravljača planski sprema od-rast i hrvatskom nogometu, čiji je uspjeh, kao, uostalom, i hrvatski gospodarski rast, mnogima trn u oku.

Grgur S.