KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (1)

S ISTINIM NA ČISTAC

(Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljena sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom “UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU” iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja prošao. Ja ću nastojati ove opise bilježiti po brojevima, a moglo bi se dogoditi da ću na neke opise zaboraviti staviti redni broj, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolazkom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine. 

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu znam i ja se moje istine niti sramim niti, bniti se bojim nitu ju izbjegavam.

Iznoseći ovdje moju ISTINU – a svaki od nas ima svoju ISTINU – odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten (upetljan) u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekolio riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznosit ću i sijećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom a to je kako bi se popunila mojom ISTINOM hrvatska iseljenička povijest. I čvrsto se nadam da će ova “moja istina” dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Mile Boban, Otporaš.)

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (2)

Moja prva nedjelja u San Franciso-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima došekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri sata u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Šućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila u Kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i stvaranju jugoslavenske države, mo. Otporaš.) pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, razočarana dođe u posjetu svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz is tog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijaca Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijemne objeda i u veselom razgovru gdje sam ja, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirine za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smo postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za “GLAS KONCILA” i za “HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST”, kao i za novinu “OBRANU”, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom Kršenićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnjezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsko/slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: “OBRANA”, “HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST” i “GLAS KONCILA” i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svijuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu dobar čovjek i dobar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

Nastavlja se.

KAKO AE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (3)

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat me je Rafo odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me je htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislavgrada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno, lijep i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim “slavenstvom”. Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; “good luck”, našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večer u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom cravene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč. Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam božić, odmah mu nudim božoćni broj “JUBILARNI BROJ 100 OBRANE” 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima “MIR U RATU I RAT U MIRU”. Istini za volju skoro bez ikakovih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dalo veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz “starog kraja”, da govore “naški”, a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom “ZAJEDNIČAR”.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (4)

MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISKU

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedn lijep poklon iz Pariza kao uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otiću na zabavu dočeka Nove Godine koju organizera Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restauranta gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomeni iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagavaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagaonica koja je odvojena od blagaonice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima za jesti ono što mu se dopada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat Rafo. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restauranta i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječije jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra pred mnom. Ja bratu govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat me u čudu pita: kako to ti misliš da si bogatiji od njega!? Ja bratu govorim: Vidi šta taj bogataš jede a vidi šta ja jedem. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog Radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šesdesetih godina prolog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijtelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problematiki. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz “starog kraja”; pa i ti govoriš “naški” isl. Pitam Branka Bandova kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: ni-jedoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje sve podjeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima Radio Sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19the i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste, mo. Otporaš.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (5)

MOJA PRVA NEDJELJA U HRVATSKOJ CRKVI U SAN JOSE

Prva nedjelja u godini 1969 iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franicisku to nisam vidio.

Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.

Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko Hrvatskog Radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisko te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao “pistolu” kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mojeg brata Rafu dali mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom “otmjenom” gospodinu Rudy Spajić.

Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje šćule nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko “U” koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj “U”?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo “U” sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu bio je više puta ranjavan a sada je postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (6)

NA SPROVODU STIPI ĆIKEŠ

Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.

Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sproved. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskome životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Ni jedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sproved se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.

Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sijećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obično brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tihi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomješano hrvatski i engleski. Meni nerazumljivo. Pitam sam sebe dali je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Počesto čujem riječi “naški” i “satari kraj”. To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz “starog kraja”. Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kaže da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.

U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni i počašćeni. Razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinsko zagori dijalekt. Za mene kaže da se čudi kako lipo govorim “naški”. Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom ona meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata da mi prevede šta to znači. Brat mi kaže da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gustili, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Luburiću čim dođemo kući.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (7)

MOJ PRVI POSAO U SAN FRANCISKU

Moja sestra Jakica je bila registrirana, tj. profesionalna boliničarka. Radila je u General Hospital – Opća Bolinica u San Franciscu. Preko njezinih veza i prijatelja našla je za mene posao kao konobar u talijanskom Restaurant-u DOROS. Otišao sam sa sestrom u taj Restaurant. Manager, tj. upravitelj je bio po imenu neki Joseph koji je dobro govorio francuski. Pitao me je dali sam ja konobar našto sam, naravno odgovorio da jetsam. Primio me je i odmah sam počeo raditi. To je bio jedan od najkvalitetnijih Restauranta u San Francisku, poznat po pet zvijezda. 

Nije treblo dugo da je Manager Joseph uvidio da ja nemam skoro nikakove blage veze s ugostiteljstvom niti konobarskom strukom. Pozvao me u ured rekao da me otpušta s posla, ali da se je pobrunuo za mene i pronašao drugi posao na Fisherman’s Wharf u Restaurantu Laffitte’s. Otiđi tamo i pitaj za Manager-a Jack Kadich. Nekako tužan, žalostan i razočaran odmah sam otišao u taj Restaurant i zatražio Jack-a Kadich. Ugledah krupna, ukočena i uštirkana čovjeka koji dolazi prema meni. Začudih se kad ga vidih, a i on se isto začudio. Poznajemo se iz Pariza. On je pripadao društvu hrvatskih studenata a poznavao sam ga kao Stanislava Kadić. Bio je član društva Cerlcle D’etudients Croates, Društvo Hrvatskih Studenata. Ovdje u Ameriki je promijenio ime u Jack Kadich. On je inače sinovac prof. doktora Ante Kadića. To sam kasnije saznao. Razgovor je bio kratak i odriješit: Primam te ali ovo nije Pariz. Ovo je Amerika gdje se novac zarađuje a ne politika vodi. Ovdje ima dvojica naših koji ne misle kao ti. Bez politike i možeš početi večeras raditi.

Moje radno vrijeme je bilo od 5 poslije podne do zatvoranja, što bi se oduljilo i do jedan sat u jutro. Tu je radio jedan imenom Zoran Matulić, mladić nekih dvadesetak i nešto godina. Uvijek ga se moglo čuti kako pjeva pjesme sedam titinih ofanziva: “…tu je leža 13 dana, hranio se lišćem s grana…” i slično. Ja sam šutio i radio svoj posao. Gutao sam gore pilule ali se nisam dao izazvati. Sve što sam tada mislio je da moram generalu napisati pismo i upoznati ga sa situacijom. Ali sam također željno očekivao moment i trenutak kada bih mogao sa tim Zoranom Matulićem na samu u četiri oka porazgovarati. To se je ostvarilo neka dva tjedna od kada sam počeo tu raditi. Bili smo u blagavaonici. jell smo večeru. Pitam ga šta je on po narodnosti. reče da je Jugoslaven. Pitam ga zašto. Kaže jer mu je otac jugoslaven i radi u jugoslavenskoj delegaciji kod Ujedinjenih Naroda u New York-u. U daljnjim razgovrima mi je priznao da je Hrvat, Splićanin ali da se on osjeća Jugoslavenom. Na tome smo ostali, ali ja sam nastavio s isticanjem našeg hrvatstva. Svakog puta kada sam sa njim imao bilo kakav govor ili razgovor o hrvatstvu, sukobili bi se. To me je natjeralo da što prije napišem posmo generalu Maksu Luburiću.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (8)

PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA

Uredništvu “DRINAPRESS”
Apartado 1523
VALENCIA – ESPANA

San Francisco, den 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebitije uvjeravati, ne samo naše “koristne budale” u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim “uvjeravanjima” sam se osobno uvjerio ovdje u San Francisku, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: “Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je “naški”. Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju”. Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovencu u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku. Tako su mi pričali oni koji su već od prije tu.

Ovdje u San Francisku postoji jedan “Hrvatski Radio Sat” koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: “Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti”. Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu “hrvatsko” i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao daste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bilo uredu. istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas milim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, milim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavjestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., san Francisco, Calif. 94112.

U slijedećim nastavcima ću iznijeti pismo generala Luburića meni kao odgovor.

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA  (9)

U RESTAURANTU LAFFITE’S

Jednu večer dođem na posao u Restaurant LAFITTE‘S i odmah primjetih da Jack-a Kadich-a više nema. Njegov zamjenik Danijel Dupont priđe k mene i pozvao me u ured. Tu me reče da Jack više nije odvdje i da je on od sada glavni upravitelj Restaurant.a. Pitam ga šta je bilo, našto mi Danijel reče da je kontrola uhvatila Jack-a u jednoj malverzaciji i da je odmah izbačen. 

Ja sam imao jako dobro razumijevanje s novim glavnim u praviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jaques. Oni su ova bili Francuzi a ja sam govrio s njima francuski i tako se osjećali kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za “ćakule”, tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. Tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svojte bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fronta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titina pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom moru, tj. sredozemlju zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matilić i konobara Hrvata Zogorca. Uvijek sam razmišljao i iz dana u dan sam se oštrio kako bih osnovao jedno isključivo hrvatsko državotvorno društvo.

Potreba radi i boljeg razumijevanja donosim ovdje zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 47 godina od kada je pismo pisano da nešto pojasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:

“general DRINJANIN
1.III.1969.
(Rukom nadodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carkcagente (pro. Valencia, Espana.)

Dragi brat Mile!

Pisao Ti je pul. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ” na stranici 1011, mo) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se daćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iaklo ne osobno.

Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina robin tamo, (Spurge Dabe Peranića brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži salameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.

Znam da si razmišljao da li od tamo možete išta učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propaganda na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.

Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.

Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava sa sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo. Otporaš) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji nevaljaju.

Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska “DRINA” br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) na mjestima su odakle mogu nešto učiniti.

Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.

General Drinjanin.

Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Mene je general i prije molio nekoliko puta ta pišem o “…tamošnjim jadima…”. Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: “Dobar je članak o ljudima, koji se srame svoje prošlosti. Sliven je i ulazi. General Drinjanin”. 

Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (10)

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA – NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA – 52 kometara

Pročitajte više na http://kamenjar.com/ljudi-koji-se-srame-svojih-djela/, Kamenjar

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar kamenjar.com Dragi Lilith i svi oni koji budu ovo čitali. Nastojati ću kao živi svijedok i očevidac mnogih tih tada i u ta vremena žalostnih dogodovčtina.

Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše “braće” po bratstvu i jedinstvu – Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje “naše” janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali “bratstvu i jedinstvu” svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji “braći”. Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza “oslobodjenja”, bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj “braći” po “bratstvu i jedinstvu” u Beograd.

Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na “bratski” i “ravnopravni” način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa “našom braćom” Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno.

Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se “naša braća” već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog “oslobodjenja” su “braća” Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za “bratstvo i jedinstvo” ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani “Kurilj” i “veliki”.

Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku “braći” u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo – zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske “bande” kako sui ih od milja nazivali janjičari. Za taj “delikatni” posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani “Vencelo” koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani “Žerić”. Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo. Otporaš.) 

Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno “narodni” sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.

To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu “bratstva i jedinstva”, janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su “možda” nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani “brko”, gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi “DJEVOJKA DRINA” fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore – pljačkanje svega do čega se može doći.

Odredjeni su odkupi “narodnim vlastima”. Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali “banditom”. To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. Otporaš.)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban “Dedo” pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su “narodne vlasti” misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih “bogovi” danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.

Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. “Braća” Srbi iz “bratstva i jedinstva” se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači “braća” Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši “janjičari” osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa “bratstvom i jedinstvom”, te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

(Ovo je pisano 1969. godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici “jugoslavenskih naroda i narodnosti”. Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja “OBRANA” br. 107-108 ošujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: “Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. “OBRANU” traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks”. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.) 

Za Kamenjar.com piše: Otporaš
Nastavlja se.

KAKO SE JE STVARALA UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (11)

MOJ PRVI PIKNIK U SEQUOIA LODGE U OAKLAND-U, CALIFORNIA 27 travnja 1969.