KAKO JE MOJ OTAC PETAR BOBAN, GABRIĆ UMRO RADEĆI NA NJIVI KAO I VOJNIK NA BOJNOM POLJU BRANEĆI SVOJU ZEMLJU HRVATSKU

Slika Petra Boban, Gabrića – Seraing, Belgija 1931.
  • Petar Boban, Gabrić je taj koji sjedi.
  • Ranko Boban drži svoju desnu ruku na lijevom ramenu Petra Boban, Gabrića.
  • Moja Majka i moj Otac Petar Boban, Gabrić.
  • Slikano pred njihovom na Božić 1957.

Kuća mojih roditelja.

Kako je moj otac Petar Boban, Gabrić umro, ponedjeljak 21 rujna 1981. godine radeći na njivi, kao što i vojnik pogine na bojnom polju braneći svoju domovinu.

How my father Petar Boban, Gabrić died Monday September 21 1981. working on the field, just like a soldier on the battle-field fighting for his country.

https://otporas.com/category/otporaseva-torba/page/291/


Subject: Slika Petra Boban, Gabrića – Seraing, Belgija 1931.

Petar Boban, Gabrić, rođen 14 srpnja 1907.,  umro od kljenuti srca 21 rujna 1981., na njivi zvanoj Moba kod sela Blaževića. Mater mi je pričala u Parizu pred Božić 1985. godine kada je došla, na njezin zahtjev i nezinu želju, sa unukom Mišom, unukicom Ljljom i kćeri Jakicom u Pariz upoznati svoju nevjestu Annie, moju suprugu i mojih šestero djece. Tada mi je ona pričala kako je njezin muž Petar, naš dragi otac, djed i svekar Petar umro trgajuću kukuruz. Bilo je oko 9 i pol sati u jutro, ponedjeljak 21 rujna 1981. godine.

Moja mama, naša mama, baka Vićeka mi je sve u detalje rekla kako je to bilo. Oni su, po tadašnjem običaju, obrali kukuruz prije nekoliko dana, posjekli kukuruzove biljke i složili u snopove. Tog dana, ponedjeljak, mama i otac Petar su s uprežnim kolima otišli dovesti tu kukuruzovinu, kako se je to tada zvalo, što je obično služilo “hajvanu”, kravama, konju i drugoj živini za zimnicu. Bila su dva konja, naš i kuma Dominika Boban, Blaškića. Otac je bio na kolima dok je mater njemu dobacivala snopove kukuruzovine. Otac je to slagao – kako bi što sigurnije i bez problema – da to na putu do kuće ne ispane. Najednom reče: “Vićeka moja nešto se ne osjećam dobro. Daj mi onu rakiju što je pod mojim kaputom tu kod buceta”. Mater nastavlja: “Dok sam se ja udaljila i došla do buceta gdje je rakija bila, Petar je već sašao s kola i na jednu galju od kukuruza sjeo. Ja sam došla i sjela uz njega a on samo nasloni glavu na moja koljena i izdahnu. Ja ga trljam rakijom po vratu, zovem ga: Petre moj šta je s tobom. Tek tada sam vidjela da je umro. Ja počela nabrajati iz svega grla. Ljudi koji su na polju bili i na svojim njivama radili svoje poslove su čuli moj plač i odmah u pomoć priskočili. Jedan čovjek iz Blaževića je došao sa svojim malim autom. Kako je moj Petar bio krupan čovik, nismo ga mogli staviti u to malo auto. Ljudi su izvadili oba sjedala i stavili su moga mrtvoga Petra unutra i šofera, a mi smo svi ostali za autom išli i plakali, nabrajali…” Tako mi je mater pričala u Parizu pred Božić 1985.

Draga moj brate Jerko, drage moje sestre Jakica, Mile, Matija i Kate, dragi moji nećaki Mišo i Vlado, draga moja nećakinje Ljilje, drage moje kćeri Sophie, Catherine, Iva/Drina. dragi moji  sinovi Rafajel, Stjepan i Mile ovom vam pišem na hrvatskom jeziku a prevest ću i na engleski za moju djecu i unučad, koji na svu žalost malo ili vrlo slabo govore hrvatski.

Sjetimo se našeg oca Petra Baban, Gabrića, vašeg svekra i djeda, na 21 rujna, malo manje od četiri mjeseca bit će 37 godina od njegove smrti. Pomolimo se za pokoj njegove duše. Počivao u MIRU Božijem, dragi naš Ćaća Petre! Tvoje kćeri, tvoji sinovi, tvoja unučad i praunučad.

Tvoj sin Mile Boban.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Petar Boban Gabrić was born on July 14, 1907. and died on Monday September 21, 1981., on the field called Moba near Willage Blaževići. My Mother was telling me in Paris on Christmas time 1985., when she come there with grandson Mišo, grand-daugther Ljilja and daughter Jakica. She, my Mother, come to Paris to meet me and my children, her grand children that she never had a chance to see before, and also to meet her daughter in law, Annie my wife and my wife’s parents that she never saw before. Then my mother told me how her husband, our dear father, grand father, and father in law died in the field harvesting corn. That was around 9:30 AM on Monday September 21, 1981.

My Mother, our Mother, baba Vićeka told me in detail how this happened. They had been working on the field, according to the custom of that time, harvesting corn  a few days earlier, but  they came to pick up the  stalks that day with wagon and horses. These stalks were used for the cattle during the winter time. There were two horses, ours and the other our kum’s Dominik Boban, Blaškić. Our father was on the wagon while our Mother was giving him the stalks to load…Suddenly our father cry: “My dear Vićeka something is happening to me. I do not feel good. Can you give me that rakija which is underneath my jacket”. Our Mother continue: “While I went to get rakija and come back, my husband come down from the wagon and was sitting on the ground holding his head in his hands. I sat next to him. He put his head on my lap and died. I try to call him: My dear Petre what is happening to you. Just now I realized that he had died. While I was crying at the same time I was rubbing his neck with rakija. People working in the field heard my cry and came to see what is going on and to help me. A man from Village of Blaževići came with his small car. My husband Petar was a big man and he was not be able to put him in the car. The people pulled both seats out of the car and put in my dead husband Petar.The  driver was driving the car while we were all crying behind the car…

Thus did told me my Mother in Paris on Christmas time 1985.

My dear brother Jerko, my dear sisters Jakica, Mila, Matija and Kata, my dear nephew Mišo and Vlado, my dear niece Ljilja, my dear daughters Sophie, Catrine, Iva/Drina, my dear sons Rafajel, Stjepan and Mile, my dear nevjesta Robin and Sara, my dear grand-sons Zane, Cash and Tristan, my dear grand-daughter Simone, my dear Zlatko, Tony, Renato and Petar, this is for all of you to remember how your lovely grand-father died. Remember his death with our prayers, on September 21 it is going to be 37 years ago.

I love you all, your Father Tata Milan, your Mother, mama, your stric and strina, your tetak and tetka.

Bog! Tata, mama, Stric, Strina, Tetak, Tetka.

 


 

 

 
DSCN2987.JPG

 

NEKOLIKO DOKAZA ZA DESETI TRAVNJA

Časopis OTPOR, broj 6, strana 16, svibanj 1977.

Ima Hrvata koji tumače 10 Travnja na način da mu se uloga, značaj i važnost umanje, ali nema niti jednog Hrvata koji bi mogao opovrći povijesnu važnost 10 Travnja. To je zapravo nemoguće, a evo zato i nekoliko dokaza…

rasulom Austro-Hugarske monrhije 1918 godine hrvatski narod je htio svoju vlastitu državu na svom entičkom i povijesnom području. Tu želju platio je vlastitom krvlju 5 prosinca iste godine na Jelačićevu trgu. Tradicionalna iskrenost hrvatskog čovjeka i njegova midoljubivost prema svima i svakome su ga uvjeravale da se sporovi, bilo narodni bilo pojedinaca, mogu i moraju rješavati na miran i ljudski način. Zato vođen tom plemenitom idejom hrvatski čovjek sjeda za okrugli stol i (ne sluteći podmuklost i krvoločnost svoga takozvanog prijatelja) gubi i najzadnju nadu o uspjelom zajedničtvu nakon opaljenih hitaca Puniše Račića. Tim neljudskim i kukavičkim činom iz 1928. potvrdilo se i dokazalo da hegemonija srpstva pod plaštem jugoslavenstva nije ništa drugo nego srpska hegemonija i srpska bolest.

najvažniji je razlog i najpoznatiji – Hrvatski je narod za svoju državu. Za to ne trebaju primjeri, jer je primjer za to cijeli hrvatski narod. Od dijeteta do starca, od ratara do odvjetnika, od znana do neznana, sve je bilo za hrvatsku državu. Revolucija 10 Travnja pripada hrvatskom narodu, a političko obilježje te revolucije ustaškom pokretu i njegovim tvorcima.

Neprijatelji 10 Travnja, to jest hrvatskog naroda, bili to desni ili lijevi, vanjski ili unutarnji, djelomično su uspjeli iznakaziti pravi i rodoljubni smisao ustaškog imena. A to ime i taj pokret dao je najveći obol što ga jedan narod može dati svojoj povijesti na oltar domovine. mnogi nagađaju da je grijeh i sramota spominjati ustaški pokret, a ja potvrdno kazujem za je zaista sramota stiditi se tog imena, jer takvom neutemeljenom tvrdnjom obeščašćujemo našu braću i očeve, naše sinove i muževe koji su uzidali svoje kosti u temelje hrvatske države.

Ni jedan politički pokret u svijetu nije osvojio sav narod bilo to gdje bilo, pa tako nije ni ustački. Zato možemo s punim pravom reći da je 75% hrvatskih vojnika branilo granice svoje zemlje, a da nisu bili ustaše. međutim, neprijateljima hrvatskog naroda nije do toga da ocrni i likvidira ustaše, nego da pod takvom etiketom uništi i uguši sve što hrvatski diše. Sve što je hrvatsko za neprijatelja je ustaško, pa i šestogodišnje dijete ako pođe s majkom na prosvjed protiv silom nametnute i silom održavane vlasti nad porobljenom Hrvatskom.

Napokon, sami znamo i vidimo kako nas mnogi ne poznaju, unatoč državi koju smo imali de jure i de facto, i pitamo se: kako bi nas tek onda poznavali kad bi nas pitali: “Kad ste zadnji put imali državu? kada je vaš dan državnosti?”. Težak bi bio odgovor, a ponosno danas svakome možemo potvrditi, kome se to sviđalo ili ne, da smo izgubili nezavisnost i državu 1945., a tada i naš državni praznik Deseti Travnja; ne krivnjom hrvatskog naroda ili hrvatskih vođa, nego krivnjom neupućenih, odlučujućih sila. Mi slavimo 10 Trevnja, Dan hrvatske državnosti, za čije temelje su se borili Hrvati bez obzira na odoru koju su nosili. Taj Dan je dokaz da se borilo za Hrvatsku zemlju hrvatskim srcem i hrvatskom krvi i da se borilo samo za dobrobit hrvatskog naroda, pa bilo to u borbi pod slovom “U” Ante pavelića, “zvijezdom petokrakom” Andrije Hebranga,

Mi, dans, koji živimo od slave i blaga prošlosti, kada bi izbacili sve ono što su nam naši pradjedovi, djedovi i očevi sagradili i ostevili i uzidali u temelje naše slave, zgrozili bi se nad činjenicom da samo gotovo ništa nismo učinili za potrebu u čast našeg naroda. I tek kada nešto učinemo onda možemo pomisliti na zamjenu ili promjenu, a dotle će revolucionarne i rodoljubne ideje 10 travnja živjeti u srcima Hrvata