KAKO I ZAŠTO JE DOŠLO DO SABIRNOG RADNOG LOGORA “JASENOVAC”?

(Iz knjige Marijane Cota Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)

Postanak Logora Jasenovac

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije. Mo. Otporaš.)

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske Države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i Radni Logor Jasenovac (Sabirni Logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. (Tko želi detaljnije saznati svih vrsta djelatnosti u Radnom Logoru Jasenovac, za tu potrebu prilažem 30 nastavaka “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA” u novini OBRANA iz godine 1965/66. Tu generala Drinjanin, uz opisivanje svojih uspomena sa drom. Vladkom Mačekom, opisuje razne djelatnosti kao i potrebe u Sabirnom Logoru Jasenovac. Mo. Otporaš.) 

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u log or.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio Radni i Sabirni Logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i Radnom Logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. …(Sveukupne žrtve uzrokovane raznim bolestima, nasilnim činima nisu prešle dvije tisuće (2000) žrtava. Pregledajte, pročitajte knjigu Ilije Brabarića “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, BILO JE PRAVO IME”, Split 2010., pa se sami uvjerite. Ilija Brabarić je Hercegovački Hrvat, rođen 1922. godine i još je živ i živi u San Paolu, Brazil. On je pristupio kao dobrovoljac HOS-ama 1942. godine i bio dodjeljen Sabirnom Logoru Jasenovac kao zapisničar svih mogućih dogodovština, ulaza i izlaza svih logoraša. Mo. Otporaš.)