“KAD USTAŠA UMIRE NA TRAVI, CVATI RUŽA CRVEN BIJELI PLAVI”, piše fra. Martin Planinić 22 svibnja 2007.

UZ NAPADAČA NA ANTIFAŠISTE

Našao sam na Internetu: «HDZ potiče kontroverznog svećenika koji poučava djecu u ustaškim pjesmama» Valjda je to izvadak iz članka «Napadač na antifašiste don Babaić dobitnik nagrade Župe dubrovačke» od Silvije Radunović, objavljena u Novom listu od 18. svibnja 2007., a djelomice na Internetu www.hrvatskauljudba.hr Ispod glavnog naslova nalazi se i podnaslov: «Govor na svetoj misi». Donosim doslovce djelomice objavljeni tekst na Internetu: «Don Miljenko Babaić prošlog je tjedna održao govor potkraj svete mise na blagdan Gospe od obrane, zaštitnice župe dubrovačke i poručio: ”Tko je za zločine genocid nad Hrvatima odgovarao? Oni su nagrađeni raznim povlasticama. Više od toga zločinci i njihova djeca, bez imalo srama lažu, brane i opravdavaju zločine nad Hrvatima: i Fumić, i Mesić – na sramotu hrvatskog naroda – predsjednik – i Zunić, i Puhovski”.»

Ne vidim zla u ustaškim pjesmama. Neka se javi svatko tko ima išta protiv ovih pjesama:

Kad ustaša umire na travi,

Cvati cvijeće crven bijeli plavi.

Jaši Jure konja bijela,

O ramenu parabela.

Parabela sitno laje

Ustaša se ne predaje.

Usporedimo ove s onom koju sam nekoć čuo na Radio Sarajevu:

Oj Partijo, tko te ne volio,

Čelični ga metak pogodio.

Nitko nije reagirao, a možda nije ni smio reagirati, već se, možda, morao diviti revolucionarnoj pjesmi. A sada pitam: Koliko bi godina otišao u zatvor tko bi zapjevao; Paveliću, tko te ne volio, čelični ga metak pogodio? Neka odgovore alergičari na ustaške pjesme.

Budući da nisam našao cijeli članak, ne mogu ništa reći ni o HDZ-u ni o kontroverznom svećeniku «koji poučava djecu o ustaškim pjesmama». Ostavljam to po strani. Ukoliko nekom bude krivo što su u ovom članku navedene neke ustaške pjesme, koje su potpuno neutralne i bez naboja, neka izliječi svoju alergiju i na ustašu koji na križnom putu strada i koji, iako ubijen, doživljava svake godine u Jasenovcu reprizu svoga stradanja 22. «aprila».

Mogu se samo bezrezervno složiti s don Miljenkom Babićem i čestitati mu što je rekao istinu. Jer, nitko od antifašističkih zločinaca nije ni suđen ni osuđen, čak ni simboličnom kaznom, nego su primali i još danas primaju debele mirovine, zahtijevajući da im se njihovo razbojstvo još više naplati, dok branitelji Republike Hrvatske živeći u bijedi nalaze jedino rješenje u samoubojstvu.

Gore rečeno pokušat ću i obrazložiti. Kao što nije isto kršćanin i kršćanstvo, tako nije isto ni antifašit i antifašizam. Pokret može biti besprijekoran, a njegovi članovi? Loši i toliko gori koliko je pokret besprjekorniji. Kao što ne može nijedan teolog dokazati besprijekornost kršćana na temelju kršćanske besprijekornosti, tako ni članovi antifašističkog pokreta ne mogu dokazati besprijekornost antifašista na temelju doktrinarne besprijekornosti antifašizma.

Koliko je antifašizam besprijekoran, a fašizam zao, toliko je i veći zločinac antifašist od fašista. Veće je zlo činiti zločin gazeći ispravna načela negoli činiti zločin u skladu s lošim načelima, suprotno nedavnoj Mesićevoj izjavi od 22. «aprila».

Zato na temelju gore izloženog mogu bez uzmaka reći: Budući da nije članak cjelovit, ne mogu biti siguran da ću se složiti sa svim onim što je rekao don Miljenko. No, s onim što mu je pripisano i na Internetu objavljeno potpuno se slažem uz poklik: Čestitam Vam, velečasni Babaiću! Hrabro naprijed! Vrijeme je reći: popu pop, bobu bob, Pilipu Pilip, paripu parip.

Antifašisti, gazeći svoj kristalni nauk, učinili su velike zločine. Ne samo u ratu već i nakon završena rata kad je moralo oružje utihnuti i kad je trebalo puške složiti u šoške. Zatvaranje u logor svih američkih građana japanskog podrijetla, zračni sagovi nad Njemačkom, rušenje Drezdena i bacanje atomskih bomba na Japan ratni su zločini.

Prepustiti Nijemce, povratnike iz Grčke, partizanskom puškaranju ratni je zločin zapadnih saveznika. A oružani napad na njih? Zločin je partizanskih razbojnika. Nijemce, povratnike iz Grčke, trebalo je zaštititi i ne dopustiti da itko otvori vatru na njih. Pucati u Nijemce-povratnike ne bijaše borba protiv nacizma već pokolj nevinih ljudi koji su željeli mirno proći i u Njemačku doći.

Predaja Kozaka Staljinu i hrvatskih vojnika Titu zločin je što tereti Veliku Britaniju. Od toga zločina ne može se ona oprati ni lugom ni sapunom. Jer, nakon predaje omogućen je pokolj razoružane vojske i nezaštićenih civila komunistima koje zli potomci još gorih otaca osudiše, a da svoje očeve ne ukoriše, ne osudiše niti ih se zastidješe.

Ubijanje zarobljenika, bijaše antifašistička svagdašnjica nakon završena rata. A genocid nad hrvatskim narodom? Tekovina je njihove «besprijekorne» humanosti. Jer, planirano istrjebljenje i raseljavanje Hrvata zločin je bez razumijevanja. Ubijani su momci da se nema tko oženiti, ljudi da se nema tko ženama vratiti. A preživjeli «sretnici»? Osuđivani su na duge vremenske kazne da bude nemoguće začeće budućih Hrvata u eksploziji nataliteta, kad se muževi vrate svojim ženama i kad mladići sklope brak sa svojim ostarjelim djevojkama. Može li itko pošten biti, a nabrojena antifašistička (zlo)djela ne osuditi? Pitanje za razmišljanje nakon preblage propovijedi uzoritog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.

Tko objavi moju propovijed, održanu u Tihaljini 18. lipnja 1995., pokazat će koliko je blag naš kardinal. Jer, strože se može govoriti o blajburškoj tragediji, negoli se moglo očekivati od kardinala, Josipa Bozanića, čija blagost zaslužuje našu čestitku i antifašističku zahvalu, ukoliko je itko od njih za nju.

Ploče-Tepčići, 22. svibnja 2007. Martin Planinić