K L O B U K: RODNO MJESTO ANDRIJE ARTUKOVIĆA

Našao sam jedno zanimljivo pismo/članak od dvije stranice kojeg sam pisao za časopis OTPOR prigodom smrti dra. Andrije Artukovića 16 siječnja 1988. godine., ali ga nisam poslao. Kao dio hrvatske povijesti vezane za dra. Andriju Artukovića donosim ovaj sadržaj za hrvatsko općinstvo kako bi se mogle popuniti neke praznine iz života dra. A. Artukovića. Usput prilažem 22 minute govor na slovenskom jeziku. Notorni YU Ante Nobilo je bio javni tužitelj dr. A. Artukoviću. Kakvu god povijesnu ocjenu bude imao Jakov Blažević, javni tužitelj njegovoj uzoritosti Nadbiskupu Stepincu 1946. godine, neće bolju imati ni notorni mrzitelj hrvatstva, jugoslavenski javni tužitelj protiv dra. Andrije Artukovića, po rođenju Hrvat a po osjećajima veliki Jugoslaven Ante Nobilo.

Prilažem sliku Klobuka a sadržaj pisma/članka će objasniti ostalo. Također prilažem sliku sjednice Hrvatskog Državnog Sabora iz veljače 1942. godine gdje je govorio i A. Artuković. Ispod slika nastavlja se sadržaj pisma/članka.

                       K L O B U K: RODNO MJESTO ANDRIJE ARTUKOVIĆA

                                           “Nitko nema što Klobuk imade,

je poznata pjesma uz “gangu” u zapadnoj Hercegovini, koju nikakove sile nisu mogle ugušiti sve do današnjih dana. Naprotiv! danas ju pjevaju potomci onih koji su na prevaru svoj idealizam uzidali u temelje lažnog 29 novembra. Ali ovi novi potomci znaju za jedan drugi 29 novembra kojeg oni slave, a taj je dan rođenja Andrije Artukovića, 29 studenoga 1899.god.

Priložena slika je došla iz domovine na kojoj se jasno vidi VRH brda po kojem je ovo hrvatsko mjesto dobilo svoje ime KLOBUK. Poznato je da riječ klobuk znači šešir i da se je u stara vremena šešir zvao Klobuk-om. Po svoj prilici vrh ovog brda je izgledao najpribližnije vrhu klobuka tj. šeširu po kojem je prozvan Klobuk i tako dobio svoje zemaljovidno i povijesno ime. Danas ga vlastodržci tako oprezno čuvaju da je ovu sliku skoro bilo nemoguće uslikati, poradi raznih: zašto, kome će ta slika ići, možete li nešto drugo slikati, tko vas ne nagovorio da baš ovo brdo trebate slikati, itd.

Ja sam u “Otporu” br. 1. 1988. rekao da sam se koncem (točno je bila nedjelja 4 prosinca 1977., mo. Mile.) 1977. god. sastao sa Andijom Artukoviće, kojom prilikom mi je on mnoge stvari rekao, za koje sam znao i nisam znao. Ovog puta ću se osvrnuti samo na jedan mali detalj iz našeg razgovra. Nastojat ću biti dosljedan sjećanju onoga što sam čuo od Andrije Artukovića.

Ja sam bio odvjetnik u Gospiću i bio sam u tajnoj suradnji s Poglavnikom i ustaškim pokretom. Mojim pro hrvatskim i antidržavnim držanjem sam ubrzo postao antidržavnim elementom i kao takav bio sam na udaru. To sam javio Poglavniku koji se je u to vrijeme nalazio u Zadru, jer se je ovaj bio u to doba medjunarodna zona. (A neznalica i mrzitelj svih onih Hrvata koji su se borili za Prvu Hrvatsku Državu sa tri (3) inicijala NDH i koju su voljeli, peti predsjednik Druge Hrvatske Države sa dva inicijala RH Zoran Milanović je nedavno javno izrekao KRUPNU LAŽ da je NDH bila fašistička koja je prodala Talijanima Dalmaciju, mo. Otporaš.) Poglavnik mi javlja da on namjerava dignuti ustanak u Dalmaciji a da ja dočekam ustaše pod Velebitom, koji dolaze brodom iz Zadra. Moja je zadaća bila pronaći sigurno i dobro zaštićeno mjesto gdje će se ustaše moći iskrcati i to javiti što prije. Ja sam to mjesto pronašao i dao znak za dva sata u jutro sa pet puta užeći šibicu. Ovaj prvi u nizu revolucionarnih poteza je uspio bez ikakvih smetnji i problema, ali nikako nisam mogao shvatiti zašto ustanak u Dalmaciji a ne negdje drugdje, dok nisam u jesen 1932. gdo. došao u emigraciju i s Poglavnikom o tome pričao.

Koliko se sjećam Andrija Artuković mi je pričao da je brodom došlo deset Ustaša koji su se razdjelili u dvije grupe. U prvoj grupi je poginuo Ustaša Stipe Devčić. Pukovnik hrvatskih oružanih snaga, Mile Barišić mi je pričao 1 studenoga 1962. u Parizu slično, jer je on bio u prvoj grupi s Rafaelom Boban koji su napali žandarmerijsku postaju u Brušanima. Povlačeći se prema Zadru nabasali su na pet lovaca – kakve li sličnosti sa bugojanskim ustancima – i došlo je do vatrenog okršaja, kojom prilikom je ranjen Stipe Devčić. U pomanjkanju svih potrebnih sredstava za liječenje rana, Stipino stanje se je naglo pogoršavalo. Uvidjevši opasnost u kojoj se je nalazio, Stipe je izvukao ručnu bombu i stavio ju pod sebe, rekavši drugima da se udalje i da se ovako gine za Boga i Hrvatsku! Poslije praska bombe, pokupili smo Stipine ostatke i zakopali, rekavši: Ustaša Stipe Devčić s nama je! Od tada se govori kada hrvatski rodoljub pogine za svoj ideal Hrvatsku: S NAMA JE!!!, a ne kako je to podrugljivo meni objašnjavao gosp. Jozo bajurin u San Francisku 1970. god., u kući Drage Novaka, da se Ustaše time izruguju onima koje zakopavaju…

U daljnjem razgovoru sam rekao Andriji Artukovićuu da mi je slično pričao i pukovnik Crne Legije mile Barišić, našto on rekao da ga pozna i da je bio dobar borac i rodoljub koji se je samo Hrvatskoj posvetio. Andrija nije znao da je Mile u Francuskoj niti je znao da je u borbama kod Dravograda izgubio desno oko, kao i za neke druge stvari koje sam čuo od dva hrvatska pukovnika Crne Legije, Joze Mamića i Mile Barišića. (Prilažem poveznicu na kojoj će se vidjeti slika pukovnika Joze Mamića, mo. Otporaš.) https://otporas.com/asprovod-hrvatskog-prijatelja-georges-desbonesa-u-parizu-i-listopada-1962/

Andrija Artuković je imao poglede o Hrvatskoj kao i o svojoj sudbini glede izručenja jugoslaviji. On nije vjerovao da će ga Amerika ikada moći izručiti Jugoslaviji za optužbe koje se ne samo ne mogu dokazati, nego jednostavno zato što se ta djela nikada nisu niti dogodila na području NDH, za koja se mene optužuje. Ali nikada ne znaš, kaže dalje Andrija. Amerika ima svoje račune i kada njoj to bude odgovaralo, ona će to učiniti bez grižnje savjesti.

Nisu Ustaše crni! Nije Poglavnik crn! nas su drugi ocrnili a medju te “druge” spadaju neki prvaci HSS, koji su iz ljubomore nabacivali drvlje i kamenje na Ustašei Poglavnika, Bobana, Luburića, mene i druge. Poglavnik je htio dignuti ustanak u dalmaciji koju je Italija uvijek svojetala za sebe, tako da Ligi Naroda u Švicarskoj dikaže da područja koja su tajnim Londonskim ugovorom iz god. 1915 data Italiji pripadaju onom narodu koji se tu pobuni, a to je bio naš hrvatski narod koji se je pobunio. Okolnosti su diktirale drugačije i sada imamo “Velebitski Ustanak” ili kako to netko želi reći “Lički Ustanak”, kaže dr. Andrija Artuković.

Bugojno – nastavlja Andrija Artuković – će imati dublji i veći povijesni domet nego velebitski ustanak. Ti momci su svojim Ustankom potvrdili i pokazali da Bosna i Hrcegovina povijesno pripadaju Hrvatskoj a ne Srbiji, Beogradu i Jugoslaviji.

general Luburić je pomrsio račune Jugoslavije. Ona kada želi okriviti Hrvate bilo zašto, Luburića stavlja na čelo, i to onog Luburića iz rata. A on, Luburić, uvidio prije nego itko drugi svoje propuste i pogreške i shvatio da je Hrvatima prije svega primarna država, a tek onda režimi i ideologije. Stoga njegova ideja da sinovi bivših Ustaša i sinovi bivših partizana rame uz rame trebaju se boriti za Hrvatsku Državu, jer to će biti temelj Hrvatskog Narodnog Izmirenja, nadodaje Andrija Artuković.

Hrvati u iseljeništvu se nalaze izmedju laži i istine a Hrvati u domovini izmadju bijede i straha, laži i istine, korupcije, lopovluka i mita, itd. Nije potrebno se boriti protiv navedenoga da bi se mogla ostvariti hrvatska država. Potrebno je samo uočiti da mi živimo u državama koje imaju snagu za svoj račun lagati, zatvarati nevine ljude, ubijati, zakonskim mjerama zastrašivati građane i u slučaju državnog škandala – kao što je bio Iran-Contra škandal – za veće narodne interese  ne dozvoliti pristup vrhovnom sudu u državni arhiv. To se je ovih dana moglo čitati u američkom tisku kako Bijela kuća ne želi dati dokumentaciju sudu na uvid. Iako je velika porota pronašla krivima za pronevjeru i urotnička djela: pukovnika Olivera North, Jhon Poindextera, generala Richard-a Secord i Alberta Hakim, koji su bili blitski suradnici i savjetnici predsjednika reagana, federalni sudac gerhard Gesell je izjavio ako ne dobije uvid u svu dokumentaciju, da će mu biti nemoguće pravilno voditi raspravu, parnicu i da će morati odustati od suda, gore spomenutim. To je upravo to što bijela Kuće i želi: da ne dodje do suda.

Kada to Reaganova uprava može učiniti svojem narodu, tko joj je mogao smetati učiniti đto god hoće nama Hrvatima na sudu u New Yorku? NITKO!

Završavam s onom:

Mile Boban,

Austin, Texas,

mjesec siječanj 1988.