autor Christophe Dolbeau

Ilustracija:  Grb Hrvatske Nezavisne Države (NDH) između 1941. i 1945., na vrhu sa slovom Ustaša. Hrvatski nacionalistički krugovi još uvijek koriste šahovnicu s prvim bijelim kvadratom (onim kojeg je koristio Ante Pavelić i onim koji se nalazi na krovu Markove crkve u Zagrebu). Sadašnja službena šahovnica, s prvim crvenim kvadratom, ista je ona koju su koristili komunisti pod Titom…

Natrag na Brunu Bušića

Rjeđe na udaru od Njemačke jer je primala puno manje “jugoslavenskih” političkih i ekonomskih emigranata, Francuska je ipak bila poprište nekoliko operacija SDS-a. Hrvatske političke izbjeglice iznenada su nestale ili strijeljane, a nijedan slučaj nikada nije doista riješen…

Kao prvu ilustraciju, vratimo se na slučaj Brune Bušića koji smo već ukratko spomenuli. Po dolasku iz Londona i na putu za Amsterdam, novinar je prvo proveo nekoliko dana u društvu bivšeg kolege iz razreda (Ivo Paparella), nekolicine poznanika (Marie-Emmanuelle Leroy, Michèle Kepsy-Backman, Isabelle Semon) koji su bili domaćini, te njezine prijateljice Nathalie i Chantal Adnet. U biti francuski, ovaj prvi krug nije a priori predstavljao nikakvu opasnost i sve je prošlo u najboljem redu. Iako su ga u svakodnevnom životu neprestano špijunirali razni SDS-ovi cinkaroši, uključujući agente “Putnik” (muzikolog i dirigent) i “Oskar”, vrlo je moguće da nisu znali gdje boravi dok je boravio u Parizu. Kako god bilo, opasnost je dolazila od drugdje, točnije iz redova pariške hrvatske emigracije unutar koje je SDS imao niz suradnika.( 10 )

Došavši pripremati važan sastanak Hrvatskog narodnog vijeća ( HNV ), Bruno Bušić se morao susresti s nekoliko članova zajednice i pokreta: stoga je bilo neizbježno da će SDS biti obaviješten o njegovoj prisutnosti, a vrlo Malo je vjerojatno da francuska obavještajna služba (DST i RGPP) nije bila tako informirana. U svakom slučaju, znamo da je novinar imao nekoliko sastanaka u kafiću Le Petit Cluny (bulevar Saint-Michel) i znamo s kim je razgovarao. Osobito znamo da je među njegovim sugovornicima bilo vrlo sumnjivih elemenata i da ih francuska sigurnost nije mogla ne držati na oku, poput vlasnika bara u Porte Saint-Martinu kojemu svi nisu vjerovali.uvijek. Tu je bio i iznad svih Neven Baričević, utjecajna i cijenjena osoba antikomunističke emigracije ( 11 ), za kojega će hrvatska istražna komisija ( 12 ) kasnije potvrditi da je radio za SDS (Centar Split), pod pseudonimom “Marko” ( 13 )…

Bruno Bušić je od 14. listopada promijenio prebivalište i preselio se kod provjerenog sunarodnjaka Petra Brnadića koji je stanovao u ulici de Belleville. Vjerojatno je “Marku” ili nekom drugom žoharu rekao tu novu adresu, a stroj za ubijanje odmah je krenuo. Djelovala je brzo jer su ubojice bile u potrazi od večeri 16. Uzgred, moglo bi se zapitati kako su znali u 23 sata da će njihova meta stići, da ona već nije u krevetu ili nije odlučila otići spavati negdje drugdje. Potrebno je da im je netko dobro upućen i vrlo blizak novinaru dao preciznu informaciju (a tada još nije bilo mobitela) jer bi bilo vrlo nepromišljeno da se predugo motaju po tom području, u usred noći i naoružani ( 14 ).

Naknadno smo doznali da je u danima koji su prethodili napadu najmanje sedam visokih dužnosnika SDS-a – dva federalna (Stanko Čolak, Mićo Marčeta), tri republička (Maks Manfred, Srećko Šimurina, Đuro Lukić), te šefovi centara Rijeke. i Split (Jerko Dragin, Blagoje Zelić) – slučajno su se nalazili u Parizu. Očito njihov dolazak (nekima s diplomatskom putovnicom) nije izazvao pozornost francuskih službi, kao ni koincidencija s amsterdamskom skupštinom i boravak Brune Bušića u prijestolnici. Veliki neuspjeh ili namjerno ometanje, na vama je da procijenite…

Ipak, SDS-ova zamka doista je zatvorena na nesretnom Brunu koji je 16. listopada oko 23.15 sati podlegao mecima koje je u njega ispalila nikad nepoznata osoba ( 15 ). Istraga pod vodstvom suca Guya Jolyja povjerena je poznatom policajcu, komesaru Marcelu Leclercu (1935.-2018.), zamjeniku šefa kriminalističke brigade, ali istrage nikada nisu bile uspješne. Saslušani su, naravno, Petar Brnadić i njegov zet (Stojan Rašić), kao i agent “Marko” te svi pokojnikovi francuski rođaci i hrvatski kontakti, ali ti postupci nisu donijeli opipljive rezultate. “Jugoslavenski” agenti koje smo spomenuli nisu nas baš zanimali, a jedva smo zabilježili posjet Orlyju izvjesnog Josipa Petričevića, nastanjenog u Beogradu, po zanimanju policijskog inspektora. Zapravo, ništa ozbiljno nije poduzeto da se rasvijetli zavjera, a spis je definitivno zatvoren 18. lipnja 1982.

Nakon obnove hrvatske neovisnosti, zagrebačke vlasti organizirale su svečani povratak novinarovih posmrtnih ostataka. Dana 15. listopada 1999. održana je pogrebna parada, a sutradan uz veliku pompu pokop u Aleji heroja groblja Mirogoj gdje je država dala podići impozantan nadgrobni spomenik. Ostaje činjenica da smo pazili da ne otvorimo određene arhive, da javno identificiramo i optužimo naručitelje i nalogodavce ovog zločina koji je, dakle, do danas ostao nekažnjen.

Prve žrtve

Ako se slučaj Brune Bušića s pravom smatra amblematičnim, on, nažalost, nije jedini, već su i brojna druga ubojstva ili političke otmice oplakivale hrvatsku zajednicu u Francuskoj između 1945. i 1990. Prva žrtva jugoslavenske tajne službe (još uvijek zvan UDBa) vjerojatno je bio Zlatko Milković koji je krajem 1946. ili početkom 1947. iznenada nestao i za njega se više nije čulo. U dobi od 35 godina, ovaj je izbjeglica obnašao dužnost kulturnog atašea u berlinskom veleposlanstvu Hrvatske Nezavisne Države (NDH) prije nego što je potkraj rata pronašao azil u Francuskoj. Talentirani novinar, romanopisac i pripovjedač, prevoditelj Romaina Rollanda, vjerojatno je otet i ubijen jer je nova komunistička Jugoslavija pod svaku cijenu nastojala obezglaviti hrvatsku oporbu i elite. Policijska istraga nije urodila plodom i afera je brzo pala u zaborav.

Tada su 1963. godine Titovi poslušnici pogodili drugu metu. Oni su 30. siječnja te godine izveli otmicu Zvonimira Kučara , bivšeg kapetana jugoslavenske vojske, koji se pridružio jednoj od najradikalnijih skupina nacionalističke emigracije. Prisiljen natrag u Jugoslaviju, časnik je umro u zatvoru u Rijeci. Ni ovoga puta francuska policija nije uspjela riješiti slučaj. Neodređeno se govorilo o umiješanosti dvojice pojedinaca koji su iznenada napustili Pariz gdje su prolazili kao agenti UDBe, ali nismo dalje kopali i stranica je okrenuta.

Dvije godine kasnije, nova operacija Jugoslavena na francuskom teritoriju. Ovoga puta žrtva, 31-godišnjakinja, zvala se Geza Pašti i stigla je iz Australije gdje je vodila Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Dok je prolazio kroz Nicu, ovaj je posjetitelj odsjeo u hotelu u Rue d’Anglais odakle je neočekivano otišao 17. srpnja 1965. nakon telefonskog poziva, možda od svoje djevojke. Nikada ga više nećemo vidjeti. Najčešće iznošena hipoteza je da je zarobljen, otet i odveden u Jugoslaviju, na inicijativu osječkog središta SDS-a. Kasnije su se proširile glasine da je odbio surađivati ​​sa svojim otmičarima te je zbog toga eliminiran, a zatim diskretno pokopan u fruškogorskoj šumi. Prema drugim izvorima, ubijen je u blizini Nice, a njegovo tijelo bačeno u more.Iako je boravak političkih izbjeglica ondje bio strogo ograničen, grad Nica je u to vrijeme bio dom vrlo aktivne zajednice hrvatskih iseljenika. Bilo je tu mnogo dobrih patriota, ali i SDS-ovih cinkaroša i suradnika. Jednog dana ćemo čak saznati da je iza jedne od glavnih figura lokalnog nacionalističkog pokreta stajao agent “Miloš”. U svakom slučaju, istraga je, kao i u prethodnim slučajevima, bila neuspješna. Nesreća je neobjašnjivo nastavila pogađati francusku policiju…

Taj uporni policijski “peh” ponovno se očitovao tijekom sljedeće afere koja se dogodila tri godine kasnije. Naime, 6. travnja 1968. šetači su u šumarku u Ris-Orangisu otkrili tijelo čovjeka zadobijenog s nekoliko metaka i uboda. Osoba je brzo identificirana: bio je to Nedjeljko Mrkonjić (33), hrvatski politički izbjeglica vrlo aktivan u antikomunističkim krugovima. Član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), a možda i Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), Mrkonjića je vjerojatno krtica “prijavila” SDS-u. Mnogo kasnije i zahvaljujući otkrićima bivšeg šefa splitskog SDS-a (Blagoja Zelića) saznali smo da je ta krtica bio nitko drugi nego agent “Lazo” koji je gravitirao Mrkonjićevom okruženju. Podrijetlom iz Slivna, ovaj “Lazo” je djelovao i pod pseudonimima “Šimun” i “Šime”: radeći u dogovoru sa svojim bratom (alias “Đorđe”) napravio je golemu štetu ( 16 ). Ipak, pariški detektivi PJ-a ponovno su bili pod kontrolom i ovo je ubojstvo brzo palo u zaborav. U travnju-svibnju 1968. policija je imala drugog posla, a tužna sudbina skromnog hrvatskog radnika u Francuskoj baš nikoga nije zanimala…

Vrlo revan, agent “Lazo” ili “Šime” nije htio stati na tome. Iskoristivši svoju dobru pokrivenost u nacionalističkom miljeu, odmah se obrušio na još dvojicu bliskih aktivista: Antu Znaora (31) i Josipa Krtalića (26). Najprije je uvjerio dvojicu muškaraca da organiziraju napad na jugoslavenski konzulat u Trstu, a zatim je 15. kolovoza 1968., uz pratnju jednog akolita, s njima stigao u talijanski grad. Sutradan su četvorica muškaraca parkirala svoj automobil, Opel Rekord, u ulici u središtu grada, a “Šime” i njegov kolega su pod nekom izlikom napustili vozilo koje je ubrzo eksplodiralo i u trenutku usmrtilo Znaora i Krtalića. Domaći tisak pričao je o teroristima koje je vlastita bomba raskomadala, a “Šime” i njegov suputnik diskretno su se vratili u Francusku gdje ih nitko nije brinuo. Uspješna operacija za SDS. Dvije su žrtve došle iz Pariza, francuska policija je naravno bila kontaktirana, ali nije smatrala korisnim vršiti pritisak na “Šime” kojem je svakako bilo vrlo opasno biti u blizini…

Utješen čudnim imunitetom od kojeg je, čini se, imao koristi, agent “Šime” je stoga nastavio s obračunom sa svojim sunarodnjacima. Godine 1972. ovoga je puta napao izvjesnog Ivicu Krnjaka , starog 30 godina, kojeg je pokušao uvjeriti da otme diplomata kako bi izdejstvovao oslobađanje književnika Mirka Vidovića, tada zatočenog u Jugoslaviji. Ništa nije učinjeno, ali je svog takozvanog “regruta” ipak prijavio francuskoj policiji i prijavio ga SDS-u, toliko da kada je dotična osoba (koja nije bila politička izbjeglica) posjetila svog brata, u Jugoslaviji, bio je uhićen, podvrgnut (kemijskoj) torturi osamnaest tjedana i osuđen na dvanaest godina zatvora ( 17 ). U nedostatku meta, “Šime” je tada nasrnuo na Nikicu Vidovića ( 18 ) kojeg je također potaknuo na napad na jugoslavensko veleposlanstvo u Parizu. Vješto izmanipuliran, mladiću je povjeren pakleni stroj. Dana 23. prosinca 1972. sišao je u zahod pivovare kako bi napunio napravu koja je eksplodirala istog trenutka, otkinuvši mu ruke! Usko upleten, kako se tada govorilo, u ovu tužnu priču, veliki sretnik “Šime” ipak se nije uznemiravao od vlasti te je mogao mirno nastaviti sa svojim nedjelima. Nevjerojatno, zar ne?

Bilješke

( 10 ) Dr Wollfy Krašić čak spominje i agenticu kodnog imena “Viki” unutar pariške policije – vidi. “Služba državne sigurnosti socijalističke republike hrvatske potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih”, Zbornik Janković , god. III, broj 3, 2018., str. 355-387 (ovdje str. 379). Dodajmo da je SDS BiH, posebice središta i izaslanstva Mostar, Livno, Široki Brijeg i Brčko, imala doušnike i agente i u Francuskoj.

( 11 ) ali koji je, čini se, obnašao dužnosti u Teritorijalnoj obrani ( TO) zadarske regije, prije nego što je emigrirao…

( 12 ) Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu . Pod predsjedanjem zamjenika Vice Vukojevića, ovo je povjerenstvo zasjedalo od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999. godine i posebno istraživalo zločine koje je komunistički režim počinio nad hrvatskim iseljeništvom.

( 13 ) Čini se opravdanim istaknuti da obitelj Nevena Baričevića apsolutno osporava navode istražnog povjerenstva.

( 14 ) Vidio ih je i stanar zgrade, gospodin Pierre Carnajac.

( 15 ) Sumnjičilo se više osoba, posebno Petar Gudelj, zvani Florijan, koji je žurno napustio Pariz i sklonio se u Jugoslaviju, kao i Jozo Miloš, dezerter iz Legije stranaca, koji je misteriozno strijeljan u travnju 1979. regija Köln. Također optuženog, profesionalnog ubojicu Vinka Sindičića, zvanog Pitagora, hrvatsko pravosuđe pravomoćno je oslobodilo.

( 16 ) Nekoliko puta umiješani od strane Istražne komisije zastupnika Vukojevića (vidi bilješku 15), ovi agenti su službeno identificirani (15. siječnja 1992.) kao braća Dinko i Ivan J. od strane njihovog bivšeg referenta Blagoja Zelića – vidi. Glasnik hrvatskoga uljudbenog pokreta , God. I, broj 20 – 9. kolovoza 2008, str. 6. S druge strane, istraživački novinar Bože Vukušić više ih je puta prozivao u svojim radovima (osobito Tajni rat Udbe protiv hrvatskoga iseljeništva , Zagreb, 2002.). Vrlo često spominjani već više od dvadeset godina od strane većine hrvatskih medija (novine, časopisi, knjige, web stranice, televizija), čini se da nisu dali ni najmanji demanti.

( 17 ) Vidi. M. Vidović, “Jugoslavija falsifikuje Francusku? », Matoš , br. 6/1986 (studeni-prosinac), pp. 3-6 (ovdje str. 4).

( 18 ) Nema veze s književnikom Mirkom Vidovićem (1940.-2016.), također žrtvom SDS-a.