JUBOMORA – piše dr. Tomislav Dragun o hrvarskoj povijesti iz prošlosti

LJUBOMORA

Asim-beg Dugalić, „Osvit“, Sarajevo, broj 51, 21. veljače 1943.

Pročitavši na kolodvorskoj zgradi nadpis, mlada i liepa ali i nada sve ljubomorna go­spođa lla zapitala je svog muža, koga je ovog puta osobno pratila na njegovom po­slovnom putovanju kroz plodnu Posavinu:

— Kakova i čija je to rieč Tuzla i što ona zapravo znači?

Njezin muž, koji je dobro poznavao osjet­ljivost svoje bolje polovice, dao se odmah na tumačenje te rieči:

186

— Prije dolazka Turaka u ove krajeve, veli on, isti se zvahu Soli, jer se u njima tvorila so, a kako se ta naša blažena so zove na turskom jeziku tuz, to su Turci i samo mjesto prozvali Tuzla.

— Tu me ne ćeš nasanjkati, plahovito će žena. To ti, dragoviću moj, nije nikakova turska, a niti ikoja druga strana rieč po sriedi, već je Tuzla Tu-zla, prava pravcata naša hrvatska rieč, a znači, da u ovom mjestu ima neko zlo, pa to je bar svakome jasno!

— Imaš pravo, dočeka začuđeni muž, doista u Tuzli ima jedno veliko zlo, koje ti valja još večeras i pokazati!

Pošto su početkom svibnja te godine bili upravo prekrasni proljetni dani, to su se mnogi tuzlaci i tuzlanke redovno sastajali na ćevabčićima i ražnjićima u obćinskom perivoju kod Trobega, pa i Ellin muž zaključi, da pred večer istog dana svoju ženicu onamo povede.

Pri ulazu u perivoj dočekao ih osobno Tro-beg, nadaleko poznati šaljivdžija, te umjesto dobrodošlice osu se, štono reći, kao s koca na mladu gospođu:

— Ma, ne znam kakova je to pamet i šta to znači, da žena uzastopce prati muža po bielom svietu, pa da od nje ne može rahat ni u kafanu doći, što mu ona kao mač više glave ne će vazda visiti. Nije zar dosta, što mu kod kuće neprestano čekićate, pa hoćete još i u tuđem svietu!

— Ma tko je taj čovjek i šta hoće zapravo od mene? — zaprepašteno će gospođa Ella svom mužu. Zašto mu dozvoljavaš, da me napada i vrieđa i kako dolazi, da me uobće nagovara?

— Molit ćemo vas sa svoje i sa Božje strane, milostiva, da se ne rujete, a kada želite za nas saznati, onda dozvolite da vam se i predstavimo. Mi smo, znate, Mehmedbeg Morankić, zvani

187

Tro-beg, zakupac obćinske kafane i parka, zaštitnik ovih čavaka nad njim i bivši vlastnik, eno, onamo one izgorjele barake, koju smo već tri puta osiguravali, i tri put odštetu za nju dobivali. Milo nam je i Bog zna, što i vas vidimo i imamo čast upoznati vas i podastrieti vam naše žaljenje, što nas u našem poslu smetate i štetite.

— Što bi vas ja smetala, a što li opet štetila? — zapitat će, malo već smirena, gospođa Ella.

— Ma, eto, znate, vaš nas gospodin suprug i onako riedko posjećuje, ali barem kada nam jedanput u godini dana dođe, onda zbilja to nešto i znači, jer se redovno zalumpa u društvu mlađeg svieta, pare nam ostavi, ali ovako, vi budavši uz njega, nema od njega nikome hasne, jer će on sada, umjesto uobičajenog akšamluka, zvati kafe, čajeve ili u najboljem slučaju malinu ili šabeso.

Prije je gospođa Ella svome mužu u pogledu pića, pušenja i sličnih navika podpuno vjerovala, da je daleko od njih. Jedino u pogledu ženskinja nije nikad bila povjerljiva, pa ga je radi toga često i na put pratila, ali joj sada ovaj čovjek i u tom pogledu razbi njene iluzije.

Sjedajući za stol Tro-beg odpoče diskretno šaptati na uho Ellina muža, ali tako glasno i jasno, da je i ona mogla svaku rieč posve liepo čuti i razabrati.

— Ona tvoja ljubaznica, šaputaše Tro-beg, čitavo te popodne ovdje čekala. Obećao si joj, veli, donieti druge cipele, jer joj one, što si poslao iz Sarajeva tiesne, pa joj na nogama žuljeve nabile, da se ritala njima kao kobila; šešir, koji si joj beštelovao, došao joj toliko zdruckan, da ga i ne nosi na glavi, već samo u ruci. Kada je opet saznala, da si ovaj puta sa ženom stigao, bila je upravo očajna, skočila je naglo i odjurila u grad; da Bog da, da ti ne napravi kakvog bilo kijameta!

18

— Tko bio, tko čekao, kakove cipele i kakav šešir? — očajnički će žena na Tro-bega.

— Ništa, ništa, molit ćemo vas liepo, — Imamo u vidu jedan dobar posao za vašeg gospodina i o tome mu pričamo,

— Znam ja i vaše i njegove poslove, ništarije vi jedne! Sastao se ženskar sa ženskarom, a odmah o njima, fličkama. Fuj!

Skoči mlada žena kao gromom ošinuta i okrenu put hotela, pa da je u onaj čas i vlak za Sarajevo polazio, sigurno bi se bila i kod kuće stanila.

— Ali ženo, stani, čekaj molim te, da ti barem kažem, baš je ovaj čovjek to veliko zlo, o kojem smo maločas idući sa kolodvora razgovarali! — vikao je njen muž.

Ali žena ni da čuje, već jedino što uzdišući govoraše:

— Hvala Bogu, da sam konačno pravu istinu o njemu, ženskaru, saznala!

Kako je Ellin muž tu noć sa njom proveo, najbolje će moći razumjeti oni muževi, čije su bolje polovice ljubomorne.

Sutradan, čim je svanulo, požurio se ojađeni suprug do Tro-bega, da ga zamoli, neka pođe do njegove očajne žene i neka se izvine za jučerašnje neumjestne šale.

Tog jutra ne nađe Tro-bega samog, već u družtvu nekolicine gostiju, koji u kafanici razgovarahu o nagloj promjeni vremena.

— Jučer je, eto, veli jedan od prisutnih, bio pravi ljetni dan, a već je jutros toli’ hladno, da bi moglo i sniega biti.

— Nikakvo čudo, umieša se sada i došljak. Ta ja sam devetstoosamnaeste upamtio kod nas u Sarajevu na 24. lipnja dosta velik snieg; lipa se već brala, a žita ne samo da su

189

izklasala, već se dapače i izravnala, a mjestimice i ozimi ječmovi zaplavili.

— Šta, snieg usred ljeta? začuđeno će svi prisutni, a jedan mladi begefendija pokuša na račun toga unieti i malo šale i veselosti, dok se ne izprsi sada i naš Tro-beg:

— O, ljudi, jeste li čuli šta ovaj Sarajlija reče i ostade živ! Snieg usred ljeta, pa zar je to moguće i je li to još igdje bilo? Nego, jarane moj, da ja tebi kažem kako je to bilo. Ti si se te noći u snu po izvjesnoj strani odkrio, bila ti zima i tako ti sanjao, da pada snieg, jer hićolurmi snieg o Petrovu danu! E, baš u Hercegovaca i vas Sarajlija šta može biti, to ne može na butum svietu!

Ozlovoljen i čovjek jedva čekaše, da se družtvo iz kafane raziđe, da može onako ozbiljno i u četiri oka sa Tro-begom razgovarati. Pošto se društvo razsu, odpoče:

— Čuješ Tro-beg! Ono što ti sa mnom činiš, to je prešlo već svaku mjeru i tvoje su šale postale nepodnošljive. Prvo, kako možeš tvrditi, da snieg nije u Sarajevu panuo u lipnju 1918., i to još na onakav ponižavajući me način? Drugo, sa svojim neslanim šalama doveo si me u nezgodan položaj kod žene, da bi i do same razstave moglo doći!

Ustavši Tro-beg sa stolice, na kojoj je sjedio, popravi naočale, zabaci ruke na leda, pa će:

— Što se sniega dotiče, ja sam ti ga, jarane moj, ovim svojim nježnim nožicama po sarajevskom trotoaru gazio. Bilo ti je to ovako: Uoči toga dana pođem ja sa trojicom svojih ahbaba iz Tuzle u Sarajevo. Tu noć prespavasmo u vlaku. Kada smo bili negdje oko Visokog izjutra, probudismo se i na naše zaprepaštenje vidimo snieg uveliko napadao, a kad stigosmo u Sarajevo radnici ga zgrtaju, kao da su mačje veljače. Ti se čudiš, što ti to malo prije ne izpričah. Ne čudi se, živ bio! Ja nijesam ni

190

smio protusloviti onom družtvu, od kojeg toliku korist imam, a naročito onom mladom beg-efendiji, koji mi redovno mjenice podpisuje, a ako uztreba i plaća. Kakvu hasnu imam od tebe?  Zar u tome, što mi u godini dvie-tri kafe popiješ? Batali!

Zatim Tr-obeg nastavi:

— Što se opet tvoje bolje polovice tiče, mislim, da sam ti još dobro učinio. Veliš, pobjeći će ti, ostavit će te! Znaj, bolan, da u sretnih žene bježe, a nesretni, ovako evo kao ja, do edžela se sa jednom borhaju, — završio je Tro-beg.