JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (šesti (6) dio)

(Nastavak iz br. 174)

“GLAVU DAJEM ALI PARE NE DAJEM”

Vjekoslav Luburić nije bio prosijak, koji bi molio novac od svojih pristaša i stavio “namet na vilajet”, već je svojim ljudima slao puno više novina, knjiga i brošura, nego li je za to dobivao u predplatama. Crko bih ja po našim hrvatskim stvarima, da ne tiskam i za Španjolce. Doduše imadem sjajnih i požrtvovanih ljudi, koji otkupe i razparčaju sve, što im pošaljem, ali tih je malen broj. A ja moram pakovati, nositi na poštu, plaćati postarinu, i nitko ne zna, kako je to silan posao. “Obrana” mi je aktivna, ali “Drina” i neke druge knjige leže mi nerasprodane, i to je čisti deficit. Ovo su doslovno riječi pokojnog generala. (Prilažem ovdje jedan link na kojem se vidi zemljovidna karta za koju se je general Luburić iz svih svojih snaga i svoje ljubavi za tu Hrvatsku borio. Mo.)

ZA OVU ZEMLJOVIDNU KARTU HRVATSKE DRŽAVE USTAŠE SU SE BORILE.
https://otporas.com/za-ovu-zemljovid…ase-su-se-borile
https://hrvatskoobrambenostivo.com/….te-kad-sam…/

U Madrid bi dolazio sva ili tri puta godišnje. Uvjek bi me barem telefonski nazvao, ukoliko nije imao vremena za duži razgovor. Poznajem stoga generala Luburića bolje od ikojeg njegovog najodanijeg pristaše, te premda sam po svom mužu Španjolka, ali po rođenju i po srcu sam Hrvatica, i stidim se, da Hrvati tako loše pišu i govore o Luburiću, dok ga Španjolci časte i za njim sada žale, a za života su ga dapače htjeli učiniti načelnikom u mjestu, gdje je prije živio. Imao je bliskih prijatelja među Španjolskim teolozima, generalima, aktivnim ministrima i političarima.

Ali vratimo se na članak g. Bebeka!

On piše, da se je Ilija Stanić pretvorio u pravu domaćicu, međutim taj je “dobri mladić” ubio generala, dok je ovaj kuhao ručak. Prema tome su u kući bez domaćice svi radili sve poslove. Nije dakle Luburić iskoristio radnu snagu “revolucionarnog suborca”, svog budućeg ubojice. Ako bivši hrvatski general od 56 godina može kuhati, valjda to može raditi i mladi tapeter od 23 godina, premda je “prošao škole” na Golom otoku.

Ilija Stanić_je odlazio na ples sa svojom zaručnicom ili s prijateljima i kasno se vraćao doma, što je također dokaz, da nije pokojni Lugurić držao tog svog radnika kao psa na lancu. Treba konačno vremena, da se nađe zaručnica, pogotovo, ako je ta djevojka iz dobre kuće, bogate i ugledne. Sjećam se da mi je pokojni general iza Božića o tom pripovjedao, te kazao kako je preporučio Iliji, neka se pristojno ponaša prema djevojci, jer sramota bi pala i na Luburića i na sve Hrvate.

Što su Ilija Stanić i g. Bebek razgovarali u svojoj zajedničkoj sobi, to samo oni znaju. Ako se je Staniću svidjelo poglavlje iz knjige bivšeg (generalova, mo.) suradnika o “Starima i mladima”, znak je, da mu je ovaj to čitao, te da su imali dosta vremena za razgovor. (Radi se o knjigi Željka Bebek “Jedan narod u opasnosti”, a poglavlje “Stari i mladi” se nalazi u toj knjigi na stranicima 433-454. Pročitao sam to poglavlje a radi se najviše o tome da je Ž.Bebek više puta citirao neke izvadke iz knjige koju je napisao Pavao Tijan “Mladost na bespuću”: “Osoba i duh” svezak I., Madrid 1952. Koliko sam mogao shvatiti iz tih citata je to da je Pavao Tijan dao naglasak hrvatskim budućim pokoljenjima, čitaj “Mladosti” da se drže stari hrvatski boraca, stari hrvatski vrlina u borbi za prava hrvatskog naroda itd., dok je Željko Bebek isticao suprotno gledište, što bi se moglo zaključiti da su na putu “hrvatskoj mladosti” bili upravo ti “Stari”. Mo. Otporaš. “Politički nezreli” Ilija Stanić “davao je utisak dobrog nacionaliste, ali bez vlastitih ideja: čak se nije oduševljavao ni za čije ideje.”

“Utisak” g. Bebeka o Staniću je besmislen, jer “dobar nacionalist” mora se oduševljavati bilo kakvim nacionalnim idejama,ili Ante Starčevića, ili Stjepana Radića, ili pok. Ante Pavelića, ili čak Josipa Broza Tita, ali “suradnik pokojnog generala Luburića nam to objašnjava”: “bitnošću njegove (Ilijine) osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama”. Nema škole, proveo je tri godine u zatvoru, i nikad nije htio reći g. Bebeku za što. Svaki politički zatvorenik ili kažnjenik odmah kaže, da je bio na robiji, dapače to mu služi na čast, a ako je Ilija Stanić o tome šutio, odnosno odgovarao protuupitom: “A što ti misli”, (ja pomastio, mo.) onda je autor članka (Ž. Bebek, mo.) trebao “misliti” i posumnjati u svog sobnog druga, da je taj mogao biti u logoru i zbog običnog kriminala, te na to upozoriti generala Luburića.

Ilija Stanić je “sanjao o povratku doma i o tome vilo govoriti. Također o ženama i dobrom životu.” DakleIlija je imao ipak svoje “ideale, kojima se je oduševljavao”, ali preko toga g. Bebek prelazi “spužvom prek”. On dalje piše: “Tipični hrvatski mladić današnjice, proizvod jugoslavenskog komunističkog društva”. To nije istina. Ako bi takovi mladići bili tipični za današnju hrvatsku mladost, onda je najpametnije napustiti svaku borbu za hrvatsku državu, za slobodu, za pravo. Svi ćemo se upisati u komunističku partiju, vikati, neka živi Tito i Jugoslavija na čelu s “novom klasom” (Milovana Đilasa, mo.) i velikosrpskim partijskim vodstvom.

Nije to “tipični hrvatski maldić današnjice”, gospodine Bebeče, jer to (bi. mo.) bila tragedija za hrvatski narod, gora od one 1945., kada su hrvatska mladost između 20 i 30 godina Titovi partizani svlačili do gola, naređivali im, da kopaju sebi jame za grobove, a onda ih mitraljezima šišali, te još i danas uzaludno majke i očevi traže svoje sinove. Vi, gospodine Bebeče, time tvrdite, da su današnji mladići u Hrvatskoj plaćenici, ubojice, kriminalci poput vašeg sobnog druga i “dobrog mladića”, a mi stariji ne dopuštamo da se vrijeđa hrvatska mladost u domovini, jer ona i danas znade, što znači “dulce et decorum est pro patria mori” (slatko je i časno umirati za domovinu).

Međutim nama je dosta hrvatskog umiranja, mi želimo da naša mladost živi, da i mi stariji doživimo mirnu starost, nakon svih užasa, koje smo prošli, nakon “Titovih univerziteta”, koje smo neki proučili na vlastitoj koži, nakon grobova koji su se otvorili za našu braću, roditelje i rođake, i koje nemožemo posjetiti, nego su zarasli korovom ili su ima rasuli kosti, ili su jednostavno preorali grobove hrvatskih boraca. Prema nekom dirigentskom štapiću na nas danas grakću: “Banditi, ustaše, fašisti”. (Ni danas 13 siječnja 2017. g. situacija u Hrvatskoj, što se tiče tih epiteta, nije ništa bolja, mo. Otporaš.) Tu ploču, navijenu već četvrt stoljeća, predobro poznajemo. I danas, dok prodavač novina u Zagrebu noseći pod rukom svežanj “Vjesnika”, već u travnju ove godine”Ubilo NAM Luburića”, dotle Vi, gospodine Bebeče, pravite obračun s mrtvim hrvatskim generalom, kome ste bili “suradnik”, uži zemljak (par ili nekoliko kilometara kuća od kuće, mo.) s njim jeli i pili i šalili se.

Nastvlja se.