JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (osmi (8) dio)

https://otporas.com/imali-smo-samo-j…e-dr-marin-sopta/

Da je Stanić bio “obični osvetnik”, onbi bio ubio generala odmah nakon nanesene uvrede, ako je ta uvreda baš tako jaka da zbog toga Luburić zaslužuje smrt, – a ne bi čekao, da mu bijeg bude osiguran. Dobro ste vi to sve zamislili, g. Bebeče, pa se onda “simtamačete”, kako veliju naši Zagrebčanci v zagrebačkom tramvaju. Sada desno sad lijevo, sam, pa tam. Sad je Ilija Stanić osvetnik, (nekome je stalo do toga da Ilija Stanić bude kao “osvetnik” ubojstva generala Maksa Luburića, a ne kao agent/plaćenik Udbe; jer se u isto vrijeme nije moglo biti oboje: “plaćenik” i “osvetnik”. Biti “osvetnik” znači zaštiti i sakriti sve naredbodavce, sve Udbine Operativce, sve izvore i sve urote. Mo. Otporaš.) sad pak udbaški plaćenik, ali pri svemu vašem prikazivanju – ubojica prolazi mnogo bolje od ubijen žrtve.

Vi kažete da se je “sve promijenilo za vrijeme njegova (Stanićeva) boravka u inozemstvu prošle godine”. Tada ste i vi bili u inozemstvu, u Parizu i pišete “tamo se je sastao s jednim svojim starim prijateljem, za kojeg sigurno znamo, da radi za UDB-u”. “On ga je” (piše g. Bebek) uvukao u njihove mreže. Kad se je vratio, već je imao zadatak”. Pitamo vas, g. Bebeče: Otkud vi to znate? Kad ste to doznali? U Parizu? Ili u Carcagente-u? Prije ubojstva ili sad poslije zločina? kao potkrepu svojoj tvrdnji navodite četiri dokaza: 1. novac: 2. putovanje u Valenciju, sastanak s nekim čovjekom: 3. primanje putnice: 4. “znamo sigurno”, tako vi pišete, da je odsio u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu i odund pisao pisma o priznanju ubojstva. (Ovo je uistinu jedno veliko otkriće koje bi mnogima moglo pomoći u otkrivanju istine o UROTI ubojstva generala Luburića. Čitajuću već nekoliko puta spomenutu knjigu dra. Peranića “UBOJSTVO GENERALA LUBURIĆA”, uočljivo se može doći do zaključka da je dr. Peranić, čim se je poslije generalova pogreba vratio iz Španjolske, a to je bilo 28 ili 29 svibnja, dakle u isto vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić davao svoju izjavu sarajevskoj Udbi, počeo prikupljati podatke, bilježiti i biljžke praviti, da za te podatke i bilježke, razglednice, pisma tj. informacije nitko nije znao osim dra. Peranića. Sada se jedno ozbiljno pitanje postavlja: Kako to da Željko Bebek mjesec dana i nešto poslije generalova ubojstva zna za ta pisma, a knjiga dra. Dabe Peranića je izišla i tiskana u New York-u tek 1984. godine??? Mo. Otporaš.)

Ne možete vi ništa “sigurno” tvrditi, jer vi niste znali dva mjeseca, da dijelite sobu s prefrganim udbaškim plaćenikom, koga niste bili u stanju niti ispitati, zašto je bio tri godine u zatvoru u Jugoslaviji, iako ste prilično razgovarali i vi mu čitali oglavlja iz svoje knjige. A otkuda vi. g. bebeče, sad to “sigurno tvrdite”. U drugom svom dokazu vi g. Bebeče, pišete: “Nesumnjivo se sastao s nekim čovjekom, koji mu je donio zapovjed i isprave”. Taj čovjek je davao “jasan utisak stranca”. Tko je taj “stranac”? Tko ga je vidio? Da li ga vi poznate? Čewtvrti dokaz: “Znamo sigurno, da je odsio u jugoslavenskoj ambasadi.” I to vaše “znanje” prilično je čudno.

Zar vi mislite, da su oni, koji vode jugoslavensku ambasadu u Parizu, tako glupi i naivni, da će čovjeka, čiju sliku donose sve španjolske novine kao ubojice, te koga progoni Interpol, lijepo držati u ambasadi? Možda će za nj urediti i poseban izlog s narodnom nošnjom i vezivo kao okvir ” lijepom Ilki” i “dobrom mladiću”.

Pravi zločinac u Beogradu

Neka se sakrije Cristobal Colon pred Željkom Bebekom. G. Bebek nam je otkrio Ameriku, napisavši, da je Beograd planirao umorstvo Vjekoslava Luburića. Pri tome je bivši suradnik hrvatskog generala napisao ove riječi: Ubuduće se ne ćemo štediti”. Sačuvaj Bog, g. bebeče! Hrvatski je jasno, te gramatički i pravopisno pravilno, morali ste napisati: “U buduće nas ne će štedjeti” – a gornjem rečenicom vi ste jako zamutili već i onako muntu Savu. kako ste lijepo i spretno umetnuli i zapadne “humaniste”, iznoseći pisanje “Le Monde-a” i “Le Combat-a”, (francuske poznate novine, mo.) koje kažu, da je ubijen “Hrvatski Eichmann” s 3000.000 žrtava na duši. A zar mogu ti zapadni “humanisti” bolje pisati, kad vi. g. Bebeče, bivši suradniče, obračunavate s mrtvim generalom? kao “iskren rodoljub” trebali ste uraditi, dok je Luburić bio živ.

Nepoznato mi je, koji će to španjolski novinari “uskoro odgovarati pred španjolskim sudom”, jer su optužili g. Oreča. (Jozo Oreč Hrvat iz Dervente u emigraciji od 1961. godine, jedno vrijeme živio u Australiji, posta članom Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, po zadatku vratio se u Europu, agenti Udbe su stalno vrebali za njim, Jozo Oreč se na koncu sklonuo u Johansbourg, južna Afrika, gdje su ga agenti zloglasne Udbe Vlado Pavlić i Branko Čučković pronašli i pred Božić, 18 prosinca 1978. godine ga namamili na noćni ribolov, ubili ga, strpali u vreću i bacili u more. Početkom siječnja 1979. policija je pronašla mrtvo tijelo Jože Oreča, ali su ubojice imali dovoljno vremena da su nesmetano preko Frankfurta utekli u Udbino skrovište Jugoslavija, isto kao i Ilija Stanić. Izvor Nova Hrvatska br. 6 1980., strana 17/18. Mo. Otporaš.) Čudno je, da g. Oreč nije odmah poslao svoj ispravak urednicima novine, čim je njegovo ime osvanulo u stupcima mnogih članaka, a vi ste mogli protestirati, što su novinari zabunom donijeli vašu sliku mjesto Stanićeve. Po zakoni štampe, imali ste na to pravo.

“Očekivao sam i neozbiljnosti od zaista neozbiljnog dijela hrvatskog izbjeglištva. Ali nikad nisam ni pomislio, da…”Pa dovršite rečenicu, g. Bebeče, prije koje ste opet vješto umetnuli, da su pristaše “Luburića optužili za zločin” prilikom atentata na Antu Pavelića. U onim časovima razgovarala sam s Luburićem, koji je bio bijesan od boli i srdžbe, jer pokojni general je ljubio Pavelića kao svog državnog poglavara, kojemu je on bio vjeran suradnik, iskreno odan, i nije bio kriv, što su ga mlada i neiskusna stavljali na visoke položaje, i na mjesta, koja mu nisu odgovarala. Poslije je bio odbačen kao stara cipela, te oklevetan i od svojih bivših gospodara i od novih gospodara u Hrvatskoj, čije klevete vi, g. Bebeče onako za usput, kao da nećete, ipak prenosite.

Nastavlja se. Kraj u idućem opisu.