JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 174 srpanj 1969., (peti (5) dio)

Fra. Branko Mareić kategorički tvrdi, da on nije nikad više vidio i čuo tog Iliju Stanića, od kada ga je sredinom 1967. otpremio iz Madrida. Kliknite na priloženi link i vidite sliku vjenčanja Maksa Luburića 19 studenoga 1953. godine.

Fra Branko Marić vjenčao Maksa Luburića | Kamenjar
kamenjar.com/fra-branko-maric-vjencao-maksa-luburica

G. Bebek se početkom listopada 1968. po prvi put susreće sa Stanićem u kući Dra. Peranića. Riječ je na g. Peraniću da objasni taj susret. (Iz jednostavnog razloga je jako teško je povjerovati u tu verziju da je Ž. Bebek po prvi puta susreo Iliju Stanića kod dra. Peranića. Čitajući knjigu “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” koju je napisao dr. Peranić, tu se može naći prvo (1) da je general pisao 16 rujna dru. Peraniću da je Iliji dao “pakrački dekret”, što znači da ga je izbacio iz kuće, drugo (2) krajem rujna 1968. g., oko 6 mjeseci prije pogibije, poslao mi General u Paris Iliju Stanića (kojega je morao otpustiti iz tiskare i odstraniti iz svoje kuće) da ga legaliziram u Francuskoj i pobrinem mu se za zaposlenje…, strana 25 spomenute knjige, treće (3) znamo iz Peranićeve knjige da je uvećer 5 listopada 1968. Ilija Stanić bio kod dra. Peranića. “…Dok smo razgovarali…Netko pokuca na vrata…Ne znam već tko je otvorio vrata na kojima je stajao – Željko Bebek. Dok smo se pozdravljali logika je radila: “General – Bebek – Stanić – Azevi – “nepoznati Stanićev prijatelj s autom”. “, strana 45 spomenute knjige, četvrto (4) logično bi bilo da dr. Peranić predstavi Iliji Staniću nepoznatog (sic) Željka Bebeka, a to g. Peranić nije mogao učiniti, jer su se oni poznavali, peto (5) nije istina da je po prvi puta Željko Bebek susreo i vidio Iliju Stanića u Parizu kod dra. peranića. Mo. Otporaš.) “Stvarno” je g. Bebek upoznao Iliju Stanića, kad se ovaj opet vratio u Valenciju, jer mi ni u Njemačkoj, ni u Francuskoj nisu dali boravak. (Dakle Željko Bebek neistinito prikaziva svoje poznanstvo s Ilijom Stanićem; navodi da ga je po prvi put susreo u Parizu kod dra. Peranića, a sada navodi da ga je “stvarno” upoznao kad se je vratio u Valenciju, mo.)

Pitam: 1. Zašto Ilija Stanićnije mogao u tim europskim zemljama dobiti boravak? 2. Tko je izgladio spor i tko je nagovarao Luburića, da opet primi tog Stanića? 3. S kakvim je papirima došao u Španjolsku drugi put, kad je otišao ravno generalu Luburiću u Carcagente, i sada, kada ga je on ponovno primio? Tri puta je Ilija Stanić ulazio u Španjolsku. Prvi put tobože “bez papira”. Tada je bio isprašen. (Izgnan iz Španjolske i otišao kod nekog Hrvatau Nice, Francuska, mo.) Drugi put dolazi dolazi ravno k Luburiću, dakle ima neke papire, a tako i treći put. Osoba, koja mu je dala te papire i putnicu, mora postojati. Možda su ta osoba ili osobe u samoj Španjolskoj, ja ih ne poznam. 4. Ako je istina, da Njemačka ni Francuska nisu dale boravak Iliji Staniću, nije li razlog u tome, što je on bio obični kriminalac i džepar? Ne znamo, da li je on doista i tražio dozvolu boravka u tim europskim državama, jer iz svega jasno proizlazi, da je Ilija Stanić imao zadatak ubiti generala Vjekoslava Luburića, i radi toga se je oko njega vrtio, ulazio i izlazio iz Španjolske i tako dolazio do putnih isprava. Ilija Stanić se je prikazao Luburić kao žrtva svoje političke prošlosti, ubijena oca križara, uništene obitelji itd. On je već prilikom prvog boravka kod Luburića mogao njega ubiti, da je bio osvetnik iz “obiteljskih razlog” ili zbog uvrede, koju da je pokojni general nanio njegovu ocu, ali on to nije učinio, jer nije imao do utančine pripremljeni i osiguran bijeg, i jer se Luburić nije tada nalazio sam u kući, nego su kod njega bila djeca, gazdarica i po koji prijatelj. Ilija Stanić je čekao točne naloge svojih naredbodavaca i ortaka, tražio je povoljan čas, da Luburić bude sam, da ima nakon umorstva osiguran bijeg, te da umakne kazi, kao što su umaknuli kazni svi dosadašnji UDB-ini plaćenici, koji su slične zločine počinili nad Hrvatima u Francuskoj i Njemačkoj.

Luburić je opet po preporuci “svojih ljudi” primio na hranu i posao Iliju Stanića, ali taj je morao stanovati izvan generalove kuće.

Ja sam u rujnu prošle godine 1968. razgovarala s Luburićem, i on mi nije niti jednom riječi spomenuo odlazak Ilije Stanića. (On to autorici ovog osvrta na pisanje Željka Bebeka nije mogao tada to ni reći, jer, po generalovu pismu dru. Peraniću od 16 rujna 1968. godine, kada se je povratio iz Madrida i zabojo svoj nos u drek svakadašnji, saznao šta je Ilija napravio i tek tada mu dao “pakrački dekret”. Vidi opis br. 4. Mo. Otporaš.) iz kuće, ni upadicu s Drinom, smatrajući to valjda nevažnim. Upravo u to doba tiska g. Bebek svoju knjigu, osobno je uređuje, i stoga boravi u Carcagenteu. Neka nam g. Željko Bebek dopusti ova pitanja. On je bio namješten kao običan crtaš kod nekog arhitekta u Valenciji. Poznate su nam plaće španjolskih crtača. Otkud g. Bebeku novac za put u Pariz? Otkud mu 57.000 peseta, koje je u gotovu platio pokojnom Luburiću na račun tiskanja svoje knjige, a koji račun ukupno iznosi 85.000 peseta? Otkud mu novac, da preko dva mjeseca “dijeli prostoriju s budićim ubojicom generala Luburića” u Carcagentu, to jest od 25.10 – 28.12.1968., kad nije radio ni kao crtač, jer je samo uređivao “voju knjigu”. (Tko ptočita knjigu dra. Peranića “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” uočit će iste brige i ista pitanja: Odkud Željku Bebeku taj novac za tiskanje knjige i novac za kupiti auto s kojim se je po Parizu i Francuskoj vozao s Ilijom Stanićem? Ja sam u utorak 10 siječnja 2017. godine nazvao osobu u Hrvatsku koja se temeljito bavi ovim slučajem. Ta osoba je preko brata Željka Bebeka stupila u kontakt sa Željkom Bebekom i kroz razgovor dotakli se pitanja i izvora tog novca. Željko je bio vrlo oprezan u razgovoru i rekao da mu je taj novac za tiskanje knjige i kupnju auta posudio brat koji je tada živio i radio u Njemačkoj. Sve kada bi to i odgovaralo istini, onda bi to značilo da je Željko Bebek iz Valencije otputovao u listopadu 1968. godine kod svojeg brata u Njemačku, ovaj mu posudio toliku svotu novca da je mogao kupiti auto, platiti jedan dio za tiskanje njegove knjige; ali u isto vrijeme se postavlja jedno ozbiljno pitanje Željku Bebeku: Tko je njemu rekao ili javio da se ilija Stanić nalazi u Parizu kod dra. Peranića? Znamo iz Peranićeve spomsnute knjige da je zadnji pismeni kontakt dr. Peranić imao s Željkom Bebekom koncem 1963. godine. Po kojem ključu Željko Bebek je trebao ili morao nenajavljeno, i to po prvi put, 5 listopada 1968. godine ići posjtiti dra. Peranića na adresu 30 Rue de Jacob, Paris 6e., četvrti kat, spiralne stepenice. Ovo je jedno pitanje na koje može – ako hoće – samo Željko Bebek odgovoriti. Mo. Otporaš.)

Dobar mladić s navodnim znakovima ili bez?

Opet radi “dobri maldić” Ilija Stanić u generalovoj tiskari. Srdačno se šale on i Luburić. To je istina, jer je pokojni general volio šalu, rado se je smijao, bio je duhovit, i španjolski novinari su prilikom umorstva zabilježili, da nitko nije znao poput njega pripovjedati šale i viceve. Dokaz da je Luburić bio širokogrudan jest i u tom, što je prešao preko uvreda, nanesene njegovoj djeci i opet primio “rasplakanog sina”. Opet i u ovom odlomku spominje g. Bebek nekakvu “ženidbenu odbijenicu”, što je neukusno i dokazuje mržnju g. Bebeka prema djevojčici Drini.

Pripovjeda “bivši suradnik”, da je Ilija Stanić postao i domaćica, jer je stara sluškinja bila otpuštena. Poznavala sam tu gospođu. Ona je udovica željezničkog službenika i imala je sina, koji je također neko vrijeme živio s majkom u generalovoj kući. Taj sin se je namjestio u jednoj banci u Valenciji, spremao je ženidbu, te je njegova majka, generalova “domaćica”, koja je preko sedam godina vodila kućanstvo i brinula se se za četvero Luburićeve djece, upravo prošle jeseni pošla raditi na pakovanju naranča k budućoj punici svoga sina. (Kroz pisma u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” može se sve pronaći o ovoj gospođi Leonari, generalovoj “domaćici”, njezinu sinu Bepo. O njima autorica ovog osvrta na pisanje Željka Bebeka govori. Mo. Otporaš.) Treba znati, da je Carcagente središte proizvodnje čuvenih valencijskih naranča. ta je gospođa mogla puno više zaraditi tih nekoliko mjeseci, kad se pakuju naranče i dobro se plaća takav rad.

Osim toga služavke i domaćice su u Španjolskoj svakog dana sve skuplje, a general Luburić je bio siromašan i morao je paziti na svaku pesetu. pokojnom “Maksu” dolazili su gosti sa svih strana, on je svakog počastio, ugostio, poveo taksijem u Valenciju,_često dao i krevet, pa su kadkad i njegova vlastita djeca i on sam bili prikraćeni. Znao se je potužiti: – Dosta mi je već ovog “političkog turizma”. Naši hrvatski emigranti dolazili su k njemu odsvud, a nije se baš svatko sjetio, da mu ostavi nešto za podmirivanje najnužnijih troškova, i još su mu oduzimali vrijeme od rada u tiskari. Hrvati i Srbi, uza sve svoje velike razlike, imaju ipak jednu zajedniču oznaku, a ta glasi:

Nastavlja se. Idući opis će biti br. 175