JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA, br. 174 srpanj 1969., (drugi (2) dio)

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆ – HRVATSKA DRŽABA, br. 174 srpanj 1969., (drugi (2) dio)

Nepoznata častna sestra, Maks Luburić, s lijeva na desno: Domagoj (1954), Mirica (1958), Drina (1956-2012), Vjekoslav Junior (1957)

Nikad prije viđena slika generalova ubojice Ilije Stanića -https://otporas.com/1966-2/

LAŽ I “DEZINFORMACIJE” U ČLANKU. – Ž. BEBEKA

Vrlo me je iznenadio i začudio članak g. Bebeka “Lanac Udbinih zločina se nastavlja, što ga je donijela “Hrvatska država” u svom broju 171-172 od svibnja-lipnja 1969. Prvi je dojam bio: taj gospodin znade više od samog sudca istražitelja i španjolske policije. Dok je čitava istraga o umorstvu bivšeg hrvatskog generala Vjekoslava Luburića “sud judice”, (“sud judice”, latinska poslovica, u ovom slučaju bi moglo značiti: pod ovim suncem, tj. ova stvar još nije presuđena, mo.) kako smije nekadašnji njegov suradnik iznositi neke pojedinosti i svijesno iskrivljivati činjenice? Pročitavči tu reportažu do kraja, jasno uvidjeh, da je to obračun g. Bebeka s mrtvim generalom i apologija, odnosno obrana ubojice Ilije Stanića, nepoznatog g. Oreča, te samog g. Željka, bivšeg Luburićevog suradnika. (U knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” ima pisama u kojima general piše dru. Peraniću: “…da više sumnja na Bebeka nego na Stanića …” Mo. Otporaš.) Pođimo slijedom samog članka, da ustanovimo netočnosti, laži i pomanjkanje ukusa kod tog “književnika i novinara”, kako se voli potpisivati g. Bebek.

činjenica je, da g. Bebek nije bio već nekoliko godina ni suradnik ni pomoćnik generala Vjekoslava Luburića, koji je tog svojeg suradnika od sebe udaljio. (U pismima dru. Peraniću general je pisao da je Željku Bebeku dao “pakrački dekret” zbog lijenosti i nerada, mo.) Nakon prekida s Luburićem, g. Bebek je otišao u Carcagente u Valenciju, gdje je radio kao crtač kod nekog španjolskog arhitekta. Pokojni Luburić i g. Bebek su se mirno rastali, te su se i nakon toga znali sresti i razgovarati, jer je Luburić bio inteligentan i širogrudan. (Dr. Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na strani 46-47: Željko Bebek je bio došao Generalu 1962. g. Ne znam točno kada, jer mi je njegov predšasnik Živko Vasilj, bio datirao zadnje svoje pismo u ime “Drine” 1. Prosinca 1962. a prvo sam Bebekovo pismo primio datirano 26. veljače 1963. Ne dvojim u to da je Bebek bio došao generalu s poštenim namjerama. Ali Bebek nije bio radnik koji je Generalu odgovarao. general je bio strpljiv. nadao se ipak da će od njega učiniti dobrog namještenika “Drinapress-a”. Nije imao sreće. Bebeka je malo što zanimalo. Želio je samo auto kojim bi “jurio nevjerojatnom brzinom” – kako mi je govorio General.
Upoznao sam ga pobliže Svibnja-Lipnja 1963. g. za vrijeme prvih mojih praznika kod Generala. Zadnje mi je pismo u ime “Drinapress-a” datirao 27. Prosinca 1963.g. General mu je dakle dao “pakrački dekret” negdje početkom 1964.g. Smjestio se zatim u Valenciji, i dao se na pisanje knjige “Jedan narod u opasnosti”. Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozboljna. Bebek nije imao osnovong znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina-press-u. Začudio sam se zato Generalovim pismom od 16 listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. (Ovo generalovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 971. Mo.) General mi piše: “Tu je Željko Bebek, sa knjigom. Vjerujem da ćemo tiskati. Konačno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjda je probao svugdje. ja nisam osoban, a on je mald, i možda je već i pametniji”.
Nisam bio suglasan s Generalovom odlukom o tiskanju bebekove knjige. On je bolje znao za financijske poteškoće “Drina-press-a”, koje su ga i natjerale da promijeni mišljenje o tiskanju-netiskanju bebeokove knjige. U istom mi pismu govori i o Iliji Staniću: “Jest se Ilija prebio pišući. Bebek mi je rekao da je sretno stigao(Povratak Ilija Stanić u Carcagente. Moje osobno mišljenje je to da je Ž. Bebek pripremao teren i povratak Ilije Stanića kod generala, mo. Otporaš,) Javi mi svakako. Hvala”!

Kako se je čin odigrao?

To je prvi pod naslov članka g. Bebeka, i u tom odlomku nam člankopisac s obiljem detalja iznosi, kako je zloćin obavljen. Pravu istinu još ne zna ni španjolska policija, koja kao zalivena šuti, i prema tome mi u Španjolskoj znademo ono, što smo pročitali u novinama ili koliko su nam omogućili doznati španjolske vlasti.

Dali je ubojica Ilija Stanić imao pomoćnika, nitko ne zna. (Mislim da je Marko Lopušina bio prvi koji je u javnost iznio sarajevske Udbe snimljeni 29 i 30 travnja 1969. godine govor Ilije Stanića, gdje Ilija tvrdi da je bio sam, jer nije htio nikakovu pomoć s druge strane. Ta njegova izjava se može olako pronaći na internetu, a sve kasnije izjave Ilije Stanića su nevjerodostojne, pune laži i kontradikcije s njegovom originalnom izjavom. Mo.) Po liječničkom nalazu utvrđeno je , da se je zločin obavio između 10 i 12 sati izjutra u nedjelju 20. travnja, te da je smrt morala nastupiti nekoliko sati iza toga. Da se je Luburićev stariji sin Domagoj vratio kući između 10 i 12 sati, dok je Ilija Stanić nožem klao svoju žrtvu, dječak bi danas bio mrtav.

Ubojica je moga zakračunati ulazna vrata male kuće, u kojoj nikoga od ostalih ukućana nije bilo, osim osuđne žrtve, te je iza zatvorenih i zakračunatih vrata mirno mogao obaviti svoj zadatak. Nije isključena mogućnost, da je imao uza se još nekoga, da taj pazi, ne dolazili tko u kuću. Luburić je bio snažan čovjek, srednjeg rasta, jak i mišičav. da je napadaj bio frontalan, on bi bio svladao i tri Ilije Staniće, ali napad je bio iza leđa (kukavički, razbojnički, mo.) i od čovjeka, u kojega je pokojnik imao puno povjerenje. Ubojica ga je udario odstrag željeznom motkom po glavi, dok je general “spremao ručak”. Zamotati još živu žrtvu u prozorski zastor, nije vjerojatno, jer bi sin Domagoj mogao opaziti, da nema zavjese, ako bi slučajno ušao u onu sobu. Više je moguće, da je ubojica uzeo pokrivač s kreveta ili je pak imao u tu svrhu već pripremljenu, nabavljenu neku zavjesu, da ne mora u zadnji čas trgati zastor s prozora. Zločin je bio do u tančine pripremljen, pa vjerojatno i taj detalj.

Postoji mogućnost, da je Stanić stavio Luburiću u doručak neki napitak, te je general omamljen pao na pod: tada mu je zločinac zadao ranu na čelu i dalje ga nožem dotukao. Dali je sudski liječnik dao analizirati sadržaj želudca i što je pri tome ustanovljeno, nitko ne zna, jer sudac istražitelj o tom šuti, a također i sve istražne vlasti, prema propisima španjolskog sudskog propisa. Jedino g. Bebek “sve zna”. O ovome ne bih ni ja španjolska državljanka smjela pisati, ali moram istini za volju odgovoriti g. Bebeku, koji je iznio mnoge netočne stvari i pobiti ono, zašto znadem, da je lažno. Mnogo toga ne znam ni ja, ni itko osim onih, koje vode istragu, i stoga je bivši “sudionik” pokojnog Luburića povrijedio španjolske zakone, iznoseći neovlašten u javnost pojedinosti i netočne podatke.

G. Bebek se nimalo ne zgraža, što onaj, koji umire pod krevetom – gubeći krv i gušeći se omotan zastorom ili pokrivačem – jest otac dječaka, koji ništa ne sluteći mirno jede s ubojicom svojeg oca. kakav je tek nečovjek Ilija Stanić, koji nakon zločina može jesti sa sinom svoje žrtve u agoniji? Pjesničku dušu g. Bebeka to nimalo ne smeta, već on u jednom od idući odsjeka (Paragrafa, mo.) svoje reportaže, opravdava motive Ilije Stanića, psihološki nam tumači njegov “posebni put” u zločinstvo.

Prijatelki Španjolci i svi pošteni ljudi, bilo koje narodnosti, najviće se zgražaju nad tom činjenicom, da je “sinverguenza de asesino” (razbojnička ništarija) mogao nakon počinjena umorstva mirno jesti sa sinom ubije žrtvre.

Nastavlja se. Idući opis “Potjera za ubojicom.”