JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA, br. 174 srpanj 1969., (1)

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA, br. 174 srpanj 1969., (prvi (1) dio)

U nastavcima ću iznijeti jedan poduži osvrt na članak Željka Bebeka jedne Španjolke hrvatskog podrijetla. Po sadržaju i stilu pisanja predpostavljam da znam tko bi mogla biti ta Hrvatica, ali to ću ostaviti za kraj ovih nastavaka. Svakako da bi bilo zanimljivo staviti šta uredništvo novine Hrvatska Država kaže o ovom osvrti na članak g. Željka Bebeka. Novina “Hrvatska Država” je bilo glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor kojeg je dr. Branko Jelić osnovao pedesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj. Otporaš.

“HRVATSKA DRŽAVA” I ČLANAK G. BEBEKA

U pretprošlom broju našeg lista (“Hrvatska Država” br. 171-172, mo.) mi smo donijeli članak gosp. Bebeka o umorstvu generala Vjekoslava Luburića. Mi smo bili uvjereni, da je gosp. Bebek bio Luburićev prijatelj, pa prema tome da je njegov prikaz objektivan. Mi smo bili odmah upozoreni, da s člankom nije sve u redu, pa smo dali preispitati stvar. Pri tome smo dobili dopis od ugledne hrvatske lišnosti i prikaz sa osvrtom na Bebekov članak, pa ih ovdje odmah oba objelodanjujemoradi aktuelnosti i objektivnosti znajući da hrvatska javnost u veliko za to zanima.
Uredništvo.

POŠTOVANI GOSPODINE UREDNIČE!

pročitala sam članak g. Bebeka u “Hrvatskoj Državi”, te Vam šaljem svoj odgovor na onu hrpu netočnosti i neistina. Hrvatica sam po rođenju, odgovju i osjećaju. Udajom sam postala španjolska državljanka. Pratim sbe, što se zbiva u međunarodnoj politici i u mojoj domovini hrvatskoj. Ne pripadam ni jednoj političkoj stranci, niti sam ikada pripadala bilo kojoj skupini. Pišem kao nezavisna osoba, bez stranačke stege i obzira.

Konstatiram činjenicu da Srbi brane Dražu Milailovića i Milana Nedića, dok Hrvati pljuju na sve svoje, pa bili živi ili mrtvi. Hrvati se tuku u prsa i kaju se, tražeći oproštenje, a pitam se: tko je ikada od nas Hrvata molio (tražio, mo.) oproštenje zbog stotina tisuća hrvatskih žrtava, ne samo u toku rata, nego u miru, poslije 1945. i sad 24 godina poslije rata, u doba tako zvane “miroljubive koegzistencije”? Kome se danas Hrvati mogu obratiti za zaštitu prilikom najnovijih hrvatskih žrtava? Danas, kad se ni Moskva, ni Peking, ni Varšava, ni Sofija, ni Prag, ni Bratislava, ni Bukarešt, ni Budimpešta ne bave više političkim atentatima, već to jedino radi velikosrpska komunistčka partija Jugoslavija, – hrvatski muževi šute. Morat ćemo mi žene ostaviti pregače i kašike te uzeti kuhinjske noževe u ruke, da obranimo svoje muževe i braću, kad oni dopuštaju, da ih kolju kao janjce. (Ja pomastio, mo.)

Ni jedan politički zreo narod ne iznosi pred neprijatelj u doba, dok traje rat, svoje prljavo rublje, jedino to rade veliki hrvatski demokrati, kao da će ulagivanjem nešto dobiti. Gorem pasu, bolja kost. Nakon Versailles-a, velike europske demokracije bacile su nas svojim nemarom i nepoznavanje naših prilika u naručaj Njemačke i Italije, a nakon drugog svjetskog rata, zajedno su s komunistima demokratske države vodile hajku protiv Hrvata.

A mi se i dalje cijepamo i glođemo, mudrujemo i jedni drugima koješta predbacujemo. Hoćemo li se opametiti ili ćemo dopustiti, da nam se neprijatelj i dalje smije i prebacuje na nas svoje zločine? Pamet i pera upotrijebimo u borbi za svoju nezavisnost, za hrvatsku državu, a ne u svađe, spletke i obračune

Hrvatske žene su dosad šutjele, iako su na svojim leđima i u svojoj djeci doživjele najtežu tragediju. One broje mrtvu braću, muževe, roditelje, rođake i djecu, one jače osjećaju gubitak domovine i one se zgražaju, kako se hrvatske glave, muške glave ponašaju. Žene imaju više zdrave pameti i osjećaja mjere nego li muškarci. Ni jedna žena u hrvatskoj emigraciji nije pisanjem izazvala nikakva političkog skandala, nego sve, što je koja od njih napisala, bilo je sređeno i razumno. U tuđem svijetu, radeći po uredima i u svojoj kući, naučile smo svoju djecu hrvatski jezik, naučile smo ih ljubiti Hrvatsku, biti joj korisni, pa i onda, kada smo se udale za strance. (Ovaj paragraf “hrvatske žene…pa do …kada smo se idale za strance” je jdna velika istina. I mi muškarci, hrvatski muškarci bi trebali na umu uvijek imati ovu izreku hrvatskog podrijetla Španjolke. Mo. Otporaš.)

Odlučih iznijeti u svom odgovoru g. Bebeku ono, što ja znadem o umorstvu generala Vjekoslava Luburića. Upoznala sam ga ovdje u Španjolskoj 1958. i bila sam prijatelj tog hrvatskog generala. Mogu kazati svima, da je Luburić bio simpatičan, inteligentan čovjek, nadprosječne energije i dinamizma. Znao se je vladati kao uglaženi kavalir od glave do pete, ali i prostodušno kao hercegovački seljak. Znadem o njemu više nego itko, jer on nije imao u blizini ni majke, ni sestre, pa na žalost ni žene, kojima bi se mogao povjeriti, a kao svaki čovjek osjećao je potrebu, da se nekomu izjada. otvoreno smo raspravljali o svim problemima, prošlim i sadašnjim. On mi je rekao: “Ja sam spreman odgovarati za sve svoje čine samo hrvatskom narodu, ali ne ovim razbojnicima, koji su sada na vlasti u Beogradu”.

Ako pogledamo oko sebe i na 24 godine upravljanja u SFRJ, onda smijemo kazati, da je general Vjekoslav Maks Luburić u usporedbi s Titom i Rankovićem bio nevino djetešce, te da su ustaše sa svim svojim djelima i nedjelima bili pravi šegrti i šeprtlje prema beogradskim majstorima, koji su nasamarili i Churchila i Staljina.

Već za vrijem rata, dok su Srbi namjeravali stvoriti drugu Jugoslaviju, nabacivali su se na Hrvate svim mogućim klevetama. Kakav je to zaručnik, koji prije svadbe blati svoju zaručnicu, a nakon nemogućeg i groznog braka, ne dajoj pravo na rastavu? Zbog toga, što je Hrvatsku branio do zadnje kapi krvi, do zadnjeg daha, Luburić je koljač, ratni zločinac, đavo u ljudskoj spodobi. Ako tako govore hrvatski neprijatelji, razumljivo je, ali zašto to ponavljaju i samo Hrvati, i to oni, koji dobro poznaju “današnju stvarnost” u SFRJ?

Vjekoslav Luburić, general Drinjanin ili Don Vicente Perez Garcia, danas je mrtav. On više nikomu neće smetati, ni kao vođa u emigraciji, ni kao budući general ili političar u oslobođenoj Hrvatskoj. (Duh i Vizija Maksa Luburića će uvijek smetati neprijatelju Hrvatske i onim labavim i titinim školama oprana mozga Hrvatima. Dokaz je tome i činjenica da je jedan Hrvat dobrog i poznatog pera prikupio dovoljno vjerodostojnog materijala i htio izdati knjigu o Maksu Luburiću. Kada mu je supruga za to saznala, dala mu je ultimatum: Ako izdaš tu knjigu pod tvojim imenom, računaj na rastavu braka. Eto dokle je kod Hrvata strah došao, da se Hrvati istine boje! Mo. Otporaš.) Njega su ubili jugoslavenski komunisti, posluživši se plaćenicima, vrlo vješto, simbolički, i to nožem. Ušli su u katoličku, falangističku, francovu Španjolsku, ti “humani komunisti” titova “posebnog puta u socijalizam” i izveli su zločin. Ubojica opet simbolički bježi na brodu “Jugoslavija” (Po svim dosadašnjim saznanjima do kojih se je moglo doći, generalov ubojica Ilija Stanić vremenski nije mogao do Pariza doći brodom “Jugoslavija”. Od luke Barcelona pa do najbliže luke do Pariza bilo bi pristanište Le Havre. Od Barcelone do Le Havre bi se napravio veliki krug, što bi uzelo nekoliko dana. osim toga sam Ilija Stanić je izjavio da je s vlakom napusti barcelonu u 20 sati i pet minuta, jer je vlak mora proći španjolsko francusku granicu prije pola noći. Mo, Otporaš.)

Ako je Vjekoslav Luburić zbog svojih “krvavih klanja” zločinac, zašto i klanja nad njim ne smije nitko proglasiti zločinom? Kojim pravom se smije danas ubiti desni pokajani razbojnik, i pri tome hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale i mnogi naši Hrvati, s njim se rukuju, a dotle svog hrvatskog borca, koji je branio Hrvatsku od najazde svih stranih neprijatelja, proglašuju banditom ili sotonom. Luburić je ubijen pokajani razbojnik, i pri tom hvaliti lijevi, koji se nije obratio? Milovana Đilasa hvale da je Luburić bio izraz elementarne snage hrvatskog dinarskog soja, koji je 22 godine trpio beogradski jaram, i onda je odvraćao 1941. onako, kako je primio udarce, do te godine za vrijeme rata i poslije od 1945. do danas. U današnjoj politici “otvoranja na lijevo”, koja je u velikoj modi, stradao je bivši hrvatski general i borac. Postao je hrvatski mučenik, i pišemo ovo kao njegova zemljakinja i prijatelj, pa neka svatko misli, što hoće. ne pišem za plaću; naprotiv znadem, da će na mene zagraktati sa svih strana. Ali svoje prijatelje nikad nisam izdala ni žive, ni mrtve, i uz pomoć Božiju, nadam se, da to ne ću ni u buduće učiniti.

Svijesna sam, da sjedim na vulkanu, da su izdajice, mutikaše i agenti različitih služba i ovdje oko nas. Molim Duha Svetoga, da mi dade jakost i snagu, te umjerenost u pisanju. Uvjerena sam, ako i ode glava, da će Pravda konačno pobijediti, a gore na drugom svijetu naći ću, mislim bolje društvo nego li u ovozemnom perivoju nekaraktera, ulizica, smutljivica i plaćenika.

Starija sam žena, a starost osim svojih nevolja imade i veliku prednost, da se tada ljudsko biće usudi kazati istinu, ono, na što se u mladosti ne bi možda odvažilo. Ulazim u arenu poput španjolskog borca, da ubijem crnog bika, ali ne mačem, kojim ne znam baratati, nego perom. (Nesumnjivo autorica ovdje misli da se je upustila u borbu protiv neistina i laži Željka Bebeka koje je on iznio u svojem članku: Lanac UDB.inih zločina se nastavlja. Mo. Otporaš.) Završih ovo pisanje dne 21 srpnja 1969., onoga dana, kada je mladi, ali slobodni američki narod poslao svoje ljude na Mjesec – kada jezaista nastupila kozmička era čovječanstva, ali u početku te ere stari, tisućljetni hrvatski narod živi na Zemlji kao kolonija velikosrpskog hegemonizma i Titove socijalističke tiranije, proživljavajući još uvijek svoje homersko doba, a njegovi po svem svijetu rasuti sinovi tečku odiseju, te brojači žrtve gangsterskih anentata u srcu zapadne, ali ne više ni kulturne, ni kršćanske Europe.

Molim vas, g. uredniče, da uvrstite u svoj list priloženi odgovor.

S poštovanjem i hrvatskim pozdravom
Ines Vibric de Castroviejo.

Ovo je bio uvod ili uvertura, kako tko hoće, odgovor Španjolke hrvatskog podrijetla na pisanje Željka bebek.

Nastavlja se. Otporaš.

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac – Stranica 3 http://slobodni.net/t112192-3/#ixzz4VGRTsmxC
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net
Follow us: @Slobodni on Twitter