JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆ – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (sedmi (7) dio)

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA br. 175 srpanj 1969., (sedmi (7) dio)

G. Bebek piše, kako u Iliji Staniću “još nije potpuno umrla hrvatska savjest, ali nije izgrađena prava nacionalna ni ljudska osobnost. Sve ovisi od budućeg “tesara”, koji će obraditi ovu sirovinu. I često sam u duši prokleo one, koje su nas doveli u ovakvo stanje, kao i one, koji “ne tešu” ovu mladost prema hrvatskom modelu! Jer nema sumnje, da jugokomunisti ne gube vrijeme”. Ne gospodine Bebeče, ne gube ga. Gubimo ga mi Hrvati, jer evo sad vam trebam tumačiti glagol “tesati”. Od tog glagola potječu i složenice “istesati”, “otesati”, imenica “tesar”, ali i “neotesane”, to jest, koji nije “otesan”, odnosno nije se dao, niti mogao “otesati, ili “istesati”, pa ni uz najbolju volju svog “tesara”.

U španjolskom jeziku postoji izraz “hat madera” u često normalnom smislu, i upotrebljava se za ljudsko biće, odnosi se na svojstva neke osobe, te znači “ima tu drva”, ili “drvo je dobro i od toga će nešto biti, dat će se “otesati”. Tesaru kadkada dođe pod ruku čvorava bukovina, zelena jelovina, gnjili panj, bivši hrast, i od toga jadni tesar ni uz najveću muku ne može ništa solidno načiniti. U narodnoj pjesmi Kraljević marko tek, kad se najeo i ponapio vina, mogao je iscijediti kap od suhe drenovine od sedam godina, ali Marko Kraljević iz srpske narodne pjesme bio je Srbin, a oni mogu sve.

Mi smo Hrvati skromniji, iako smo “koljači i bnaditi”, te zato imamo još priličan broj neotesanaca, a među tu “zlatnu mladež” spada i Ilija Stanić, koji je došao s jasnom namjerom i određenim zadatkom, da ubije generala Vjekoslava Luburića. Kako je Luburić mogao “tesati” tog Iliju Stanića, koji je samo vrebao čas, kada će zaklati svog “tesara” i tako “istesati” djelo UDB-e i različitih služba, koje s njim zajedno rade! Nije istina, da je Stanić bio “bez perspektive”, nego je istina, da je on imao točno određenu “perspektivu”, sramotnu i koljačku, te određeni dan, sat i čas, kada će obaviti svoje nedjelo, zašto su se dobro pobrinuli njegovi naredbodavci i čitava mreža plaćenika, “neotesanih”, često puta glupih, ali lukavih i prepredenih zločinaca.

Da je Stanić bio nekakav idealist i ubio Luburića, da se osveti za uvredu nanesenom njegovu ocu, ili jer je smatrao generala zaprekom svojim komunističkim idejama, onda bi to bio učinio davno prije, ali bi morao podnijeti i žrtvu i kaznu za svoje djelo. Vi g. Bebeče, pišete, da se “Luburić nije brinuo, što Staniće nema isprava, ni novca, a odjeće vrlo malo.” Tri puta Stanić je dolazio s nekakvim ispravama u Španjolsku i iz nje izlazio, a nakon obavljena zločina, otputovao je brodom JUGOSLAVIJA. Imao je Stanić i novca, jer on je s vama stanovao nakon svog drugog dolaska u Španjolsku, te u idućem odsjeku svoje reportaže i vi sami pišete: “kasnije se ustanovilo, da je trošio velike svote i čak uvijek imao dosta stranih deviza: dolara i maraka.” (Sjetimo se Ilije Stanića izjave sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969., u kojoj je rekao da je taksist koji ga je vozio od Valencije do Barcelone tražio 300 peseta a Ilija Stanić mu dao 500 peseta. Kada mu je taksist vraćao kusur, Ilija mu je odgovori: “…To je za teba, ja častim…” Mo. Otporaš.)

A gdje su vam bile oči ona dva mjeseca? Zar ste samo buljili u svoj rukopis i u korekture svoje knjige? Sva vaša raznježenost nad “dobrim maldićem” pada u vodu. Pa vi ste ispadali smiješni, dok ste ga hranili: “Neka se strpi. Jedan revolucionarac mora biti spreman na sve, odreći se sebe”, a prije toga ste napisali, da se Ilija Stanić nije oduševljavao ničijim idejama. Pa vi ste onda mlatili praznu slamu, g. Bebeče, i onda nakon zločina ta “dostignuća” svoga mozga predajete Hrvatima u “Hrvatskoj Državi”.

Ilija Stanić je bio nestrpljiv, jer se je bojao, da može biti otkriven prije obavljena zadatka, znao je, da mora sam naći povoljan čas, kada Luburić bude posve sam, da ga ubije i da to mora biti određenog dana i sata. Da ste vi bili oštrouman maldić, mogli ste već onda opaziti: 1: da Ilija Stanić ne kaže, zašto je bio u logoru: (ako je bio, mo) 2. da se ljuti na slabu plaću i puno posla, premda je imao stan, hranu i 200 peseta mjesečno. A zašto nije ostao raditi u Njemačkoj ili Francuskoj, kamo odlaze i španjolski radnici, da više zarade? Ako nije mogao ostati u tim europskim zemljama, morali ste ga upitati i za razlog. Vi mu pak savjetujete: “Oženi se, zaručnica ti je bogata” ili drugim riječima: “Prodaj svoju mladost i ljepotu za pare”, što dokazuje, da i u vama postoji ponešto čudan “idealizam”. I od kuće traže od Ilije novac. I od tamo mu govore: “Lip si nam, Ilko, i sve cure vele, da si lip. “Boja obitelj, koja od svog mladog sina zahtjeva novac, premda oni od kuće znaju, tko je njiho “Lipi Ilko”.

Ali Ilija Stanić je dobar sin. Njegova oca je uvrijedio Luburić, rekavši, da su “ono sve bili ljudi bez iluzija, koji su se ostali boriti u šumama poslije rata.” “Plemenito srce” Ilije Stanića povređeno je i vi ga, g. Bebeče razumijete, te doslovno navodite ubojičine riječi: “Bilo mi je gore, nego da me je udario nožem u srce” – i stoga idući odsječak vaše reportaže glasi:

“Osvetnik ili udbaški agent”

Stavljate se u pozu velikog arbitra, koji se pita: “Dok ovo pišem, vjerojatno je već započeo verbalni rat između jugoslavenskog i izbjegličkog tiska. Istina nije u ekstremima, nego negdje u sredini.” U kojoj “sredini”, da li u udbaškoj ili hrvatskoj emigrantskoj? Udbaški plaćenici redom ubijaju Hrvate emigrante ili ih otimaju, kao da je bilo malo prolivene hrvatske krvi već nakon rata 1945. Žeđ za hrvatskom krvi neuteživa je kod onih razbojnika na vlasti, koje vi g. Bebeče, stvarno branite, dodavši da je istina”po sredini”, i prema tome hrvatski emigrantski tisak je u zabludi, pa i udbaški novinari su u zabludi, a istinu, tu “po sredini” znate samo vi. Možda je i tako. Zatim stvarate sumnju, da li su ubojicu pokrenuli osobni motivi ili je bio samo izvršitelj UDB-inih naloga? Ta, kud bi UDB-a nešto slično napravila? Sačuvaj Bog! Osobni motivi su mogući, jer ste se spretno pobrinuli tokom čitavog članka, da ih iznesete i nametnete površnom i neupućenom čitatelju, prikazavši “dobrog mladića” odgojena u “hrvatskoj obitelji i na sarajevskim ulicama”, zatvorima i eto ponižena i uvrijeđena od lošeg “tesara” generala Luburića.

“Nema sumnje, da je Ilija Stanić prije 4 godine došao i izbjeglištvo s iskrenim namjerama. Njegov identitet, kojim se je predstavio generalu Luburiću, istinit je. Dakle, osvetnik?” O njegovu identitetu nitko ne može “bez sumnje” govoriti, jer priličan broj ljudi danas putuje s lažnim putnicama, pod krivim imenom itd. Da li je taj mladić pravi Ilija Stanić ili je uzeo njegovo ime, – znade policija, koja u svoj odjelu za identifikaciju o takvim stvarima vodi računa.

Nastvlja se.