JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆ – HRVATSKA DRŽABA, br. 174, srpanj 1969. (treći (3) dio)

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA, br. 174, srpanj 1969. (treći (3) dio)

 Slika četvero djece Maksa Luburića. S lijena na desno: Kćer Drina (1956-2012), Maks Luburić, sin Domagoj (1954), kćer Mirica (1958), gospođa Marija Peranić (1933-), supruga dra. Miljenka Dabe Peranić, drži kćer Anitu (1962-) i ispred svijuh generalov sin Vjekoslav (1957-) Junior. Slikao dr. Peranić prilikom svoje prve posjete generalu Luburiću u Carcagente ljeta 1963. Slika iz obiteljskog albuma i nalazi se u knjigi “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” na strani 33. Otporaš.

JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – HRVATSKA DRŽAVA, br. 174 srpanj 1969., (treći (3) dio)

 

POTJERA ZA UBOJICOM

Laž je, da su tek u ponedjeljak pristala dva jugoslavenska broda u valencijskoj luci, koji se zovu “Jugoslavija” i “Solun”, a istina je , da su ta dva broda istog dana, kad je Vjekoslav Luburić bio ubijen, u nedjelju 20 travnja navečer otplovila iz španjolske luke. Tokom čitavog dana u nedjelju 20 travnja ni jedan putnik iz tih jugoslavenskih brodova nije smio stupiti na španjolsko tlo, i to ne zbog toga, što bi to bile zabranile španjolske vlasti. Dva broda su mogla doći po ubojicu, da se tako bolje zametne trag.

Laž je, da su ti jugoslavenski brodovi bili pretraženi sa strane španjolske policije, naprosto zato, jer je zločin otkriven tek u ponedjeljak ujutro. 21. travnja, brodovi, odnosno onaj s ubojicom, isplovili su u nedjelju na večer 20 travnja. O tomu, da je brod “Jugoslavija” isplovio iz Valencije u nedjelju navečer 20 travnja pišu španjolski listovi “ABC” od 25 travnja, “Infornationes” od 24 travnja, “Neuvo Diario” od 25 travnja, “La Vanguardia Espanola” od 26 travnja i nijedan od tih španjolskih dnevnika, koji izlaze u Madridu i Barceloni ne isključuje mogućnost, da je ubojica stigao posebnim motornim čamcem na jugoslavenski brod i tako pobjegao. Naprotiv, najveći madridski list, dnevnik “ABC” od 26 travnja 1969. i poznati barcelonski dnevnik “La Vanguardia Espanola” od istog datuma, to jest 26 travnja 1969. donose poluslužbenu vijest, da “je ubojica hrvatskog generala pobjegao, posluživši se brodom “Jugoslavija”, koji je isplovio iz Valencije u nedjelju navečer 20 travnja”. Također ti listovi i mnogi drugi pisali su, da je u subotu Ilija Stanić odlazio taksijem u Valenciju, da su u subotu došli neki stranci u Carcagente i razgovarali s ubojicom, i da je po svemu sudeći, ovo bio dobro planirani zločin iz inozemstva, ali uz pomoć i nekih nepoznatih osoba u samoj Španjolskoj, koje tu možda stalno žive, ili su samo doputovale kao turisti, da pomognu “obaviti zadatak”. Poluslužbenu vijest, dobiveno od dobro obavještajnih izvora donijela je španjolska agencija “CIFR” i madridski “ABC” od subote 26 travnja i šalje je dopisnik madridskog dnevnika iz Valencije.

“Valencija 25. travnja”. Poluslužbeno se saznaje , da je Ilija Stanić. navodni ubojica hrvatskog generala, otputovao iz Valencije iste nedjelje, kad je general umro u Carcagente, te da je Stanić upotrijebio brod JUGOSLAVIJA, koji je pristao u valencijskoj luci ujutro rano i isplovio u nedjelju navečer u nepoznatom pravcu.” “Poluslužbeno saopćenje” agencije “Europa Press” mogla je dobiti jedino od vlasti, koje vode istragu, ali one još nisu istragu dovršile, te stoga ne daju “službeno” nego samo “poluslužbeno” saopćenje.”

G. Bebek nastoji u svom članku “okrenuti vlasti”, a i čitatelje na “pravi put”, to jest prema suhoj granici, te uporno pokušava odbaciti mogućnost bijega na jugoslavenskom brodu. Da li time g. Bebek koristi istini ili nekom drugom. Ilija Stanić je uzeo taksi za Valenciju, a možda iza toga drugi za barcelonu, a zatim mu se zameo trag. Neki novinari tvrde, da je od taksiste, koji ga je vozio prema Barceloni tražio, da neprestano drži otvoren radio, da na taj način dozna, nije li potjera za njim već započela.

Ali bilo iz Valencije, bilo iz Barcelone, Stanić je mogao sasvim sigurno i mirno otploviti “Jugoslavijom”, budući da je španjolska obala vrlo dugačka, i na bilo kojem mjestu, blizu Valenciji ili blizu Barcelone, mogao ga je čekati motorni čamac, jahta ili bilo kakvo drugo prevozno sredstvo i prebaciti ga na brod. Od Valencije do francuske granice ima preko 500 km. španjolske obale, a u obzir dolazi još i 100 km. obale južno od Valencije. (Za pronaći pravu istinu, ovo područje svakako treba ozbiljno ispitati. Mnogo toga već ima na internetu, samo treba potražiti. Tada su mnoge stvari Udbi i Jugoslaviji išle u prilog, pa uz nekoliko verzija i ovu treba uzeti u obzir. Nije mi poznata brzina broda i koliko bi vremena uzelo brodu stići iz luke Barcelona ili Valencija za stiću u francusku luku Marsaille te od Marsaille-a do Le Havre, najbliže luke Pariza, ne znam. Sve što znam iz izvora preko interneta i donekle iz knjige “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić, tiskao u vlastitoj nakladi New York 1984., je to da je Ilija Stanić bio 29 i 30 travnja 1969. godine sa sarajevskom Udbom kojoj je dao snimljenu izjavu s naglaskom da je on sam sudjelovao u ubojstvu generala Luburića. Mo. Otporaš.)

Ilija Stanić piše pisma iz Pariza, ali je pitanje, da li su to njegova vlastoručna pisma. (Ovo je vrlo interesantno znati da se već zna, mjesec i pol ili dva mjeseca poslije generalova ubojstva, da je Ilija Stanić pisao i slao neka pisma iz Pariza, dok je knjiga dra. Peranića izišla 15 godina kasnije. Tko je bio taj koji je te informacije već tada u javnost iznio? Teško je povjerovati da je to bio dr. Peranić koji je jedini – tako ja mislim – on bio taj i tada imao informacije o slanjima tih pisama. Prepisujem iz spomenute knjige dra. Peranića neke izvadke:

“Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2. Svibnja, “netko” ja na istoj pošti, Rue des Pyrennes, Paris 20, stavio oko podne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučić, a na pošti Rue du louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skandinaviju, Stipu Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi određuju datume i satove odslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

1. Stipi Mikuliću:

“Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni ti ne vjeruješ u ono što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaze protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!”

2. Iliji Vučiću:

“Dragi imenjače”
Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod tebe.
Piši na: Poste restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić”.

(Ovo se nalazi u spomenutoj knjigi strana 176. Mo. Otporaš.)

3. Dabo-Peraniću:

“Dragi moj Profesore!
Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me netko ne vidi. Ostao sam na cjedilu, molim Vas pomosite. Najbolje da se sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.
Ako mi ne pomognete ja ću reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!
Primite mnogo pozdrava od vašeg Ilije!
Doviđenja!”

(Strana 177 spomenute knjige. Kako se iz ove tri razglednice može vidjeti da su poslate 2 svibnja iz Pariza sa sa dvije različite Poste Restante 12 dana poslije generalova ubojstva, a zna se da je Ilija Stanić već bio sa sarajevskom udbom 29 i 30 travnja, što bi uistinu moglo značiti da je Ilija Stanić poslije bijega iz Španjolske išao direktno kod svojih u jugoslavensku Ambasadu u Parizu. Tu su se pisma pripremala i slala na određena mjesta. Ta pisma ili razglednice su uveliko pomogle nekim Hrvatima osumnjičiti dra. Peranića da je bio u “uroti” s Ilijom Stanićem u ubojstvu generala Luburića. Mo. Otporaš.)

Moguće je, da taj zločinac nije više živ, jer je vrlo mald, rođen je 19 listopada 1945. On bi mogao jednog dana koje šta izlanuti, otkriti svoje ortake i naredbodavce, ili pak postati “književnik” poput mnogih kuhara, vratara, tajnika i “suradnika” interesantnih ličnosti, te dobro unovčiti svoje “Memoare”. Osim toga rukopis primitivaca vrlo je lako imitirati.

Preko vrlo važne činjenice, da je od zločina do njegova otkrića prošla čitava nedjelja po podne i noć, te da je umorstvo otkriveno tek u ponedjeljak ujutro, g. Bebek olako prelazi i on “dezinformira” čitatelje, kad tvrdi, da su jugoslavenski brodovi bili “pretraženi” te da su isplovili tek u ponedjeljak, a ne u nedjelju navečer, kako piše sva Španjolska štampa.

Nastavlja se. Idući opis Tko je Ilija Stanić?


Komentari

Jedan odgovor na “JOŠ O SMRTI GENERALA LUBURIĆ – HRVATSKA DRŽABA, br. 174, srpanj 1969. (treći (3) dio)”

  1. Thank you, I have just been looking for information approximately
    this topic for ages and yours is the greatest I’ve found out so far.
    However, what about the bottom line? Are you certain concerning the source?

Odgovori