JOŠ JEDNO SVJEDOČANSTVO O KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA NA HRVATSKIM NARODOM, piše Zvonimir Došen, Kanada

Još jedno svjedočanstvo o komunsitičkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom.

Svjedočanstvo 15godišnjeg Vladimira Frkovića

“U nedjelju 6 svibnja 1945., oko 4 sata poslie podne krenula je Hrvatska državna vlada iz Zagreba u nakani da se preda Zapadnim saveznicima, čije su vojske već nastupale po Austriji. Iste večeri stigli smo u Rogašku Slatinu. Tu nas je zaustavila jedna njemačka izvidnica, tvrdeći da komunistički partizani ugrožavaju daljnje mirno putovanje, pa smo u Slatini prenoćili.

Sutradan, oko 6 sati ujutro, naišao je luksuzni samovoz s drom Vladkom Mačekom, kojeg su pratila četiri hrvatska oružnika i nastavio svoj put prema Francuskoj.” Spomenuti samovoz, pratnju i novčanu obskrbu (u zlatu) dala je Mačeku na razpolaganje Hrvatska državna vlada. Brigu oko njegova odlazka i osiguranja vodio je general Ante Moškov.

“Tek oko 7 sati uputila se i naša skupina, koristeći povlačenje njemačkih jedinica koje su krčile i osiguravale put. Oko 3 sata poslie podne stigli smo u Klagenfurt, baš kad i engleske predhodnice u Krumpendorf. Tada još nismo znali da je Njemačka položila oružje, niti išta o sudbini dra Vrančića i kapetana bojnog broda Andrije Vrkljana, koji su prije nekoliko dana odletili iz Zagreba k Zapadnim saveznicima.”

Ovaj put k Zapadnim saveznicima opisao je dr. Vrančić u proslovu knjige “S bielom zastavom preko Alpa”, koja je tiskana u Buenos Airesu 1953. godine: “Bilo mi je stavljeno u zadaću uručiti savezničkom zapovjedniku za Sredozemlje, fieldmaršalu Alexsanderu spomenicu kojom ga Hrvatska vlada moli da u slobodno područje Hrvatske uputi svoju vojsku u svrhu zaštite stotina tisuća civila kojima je prietila opasnost pokolja od komunističkih partizana. U slučaju da saveznički zapovjednik ne mogne udovoljiti ovakvoj molbi Hrvatske vlade, bio sam opunomoćen ponuditi im predaju Hrvatskih oružanih snaga i prihvatiti uvjete predaje. Tijekom rata hrvatski je narod uložio sve svoje snage u obranu težko stečene državne neovisnosti. Što se rat više primicao kraju, to je narod sve više strepio nad sudbinom svoje države. Radi toga, ne začuđuje da se vijest o našoj misiji proširila Zagrebom strielovitom brzinom i hrvatska javnost je u nju polagala velike nade. Bila su joj poznata načela Atlantske Povelje, pa je prevladavalo uvjerenje da će ona vriediti i za Hrvatsku, jer Zapadni saveznici ne mogu imati nikakva razloga za razaranje hrvatske države i ponovno bacanje hrvatskoga naroda u robstvo.”

Kako znamo, ljuto smo se prevarili.

“U Klagenfurtu je Hrvatska vlada održala sjednicu na kojoj je odlučeno da se nastavi put preko Völkenmarkta prema Turracher Höhe. Navečer smo stigli do Ebene Reichenau i tu prenoćili. Sliedeći dan, 8. svibnja, došli smo do odredišta i smjestili se u jednom hotelu. Od članova Hrvatske državne vlade i ministara tu su se našli: Predsjednik dr. Nikola Mandić sa suprugom, dopredsjednik dr. Džaferbeg Kulenović s obitelji, ministar dr. Mate Frković s obitelji, ministar ing. Hilmija Bešlagić sa sinom, ministar dr. Mile Budak s kćerkom, ministar dr. Pavao Canki, ministar ing. Ivica Frković s obitelji, ministar dr. Osmanbeg Kulenović i ministar prosvjete dr. Julije Makanec.

Osim ministara i njihovih obitelji nazočni su bili: doglavnik Ademaga Mešić, general Vladimir Prebeg, osobni tajnik ministra predsjednika dr. Jozo Đebić-Marušić s obitelji, savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova Blažičko, državni tajnik dr. Sabolić s obitelji, ustaški pukovnik Juco Rukavina s obitelji, dr. Čačić s obitelji, Prpić (rođak dra Mile Budaka) i J. Keller. K tomu je u ovoj skupini bilo i nekoliko činovnika iz raznih ministarstava sa svojim obiteljima.

Ostali hrvatski ministri nalazili su se u Krumpendorfu i po raznim drugim mjestima. O njihovoj sudbini kao i po položaju Hrvatske vojske i pučanstva koje je pošlo iz Zagreba mi nismo ništa znali, jer su sve veze bile prekinute. Tek drugi dan, 9. svibnja, čuli smo preko krugovala da je Njemačka položila oružje. Pukovnik Juco Rukavina pokušao se tada probiti kroz engleske redove do Klagenfurta, ali nije uspio.

Pod “zaštitom” Engleskog imperija

Od 8. do 15. svibnja zadržavala se naša skupina u Turracher Höheu, grozničavo nastojeći uzpostaviti prekinute veze. Sa Savezničkom vojskom do tada nismo imali nikakva dodira. A kad se čulo da su Englezi u blizini odlučismo poći im u susret. Zato smo se oko 9 sati istoga dana uputili prema Tamswegu gdje se već nalazila njihova vojska. Čim smo stigli uzpostavljena je veza s njihovim zapovjednikom mjesta, koji se prema nama pokazao vrlo susretljivim. Obećavši nam sigurnost, naglasio je da se Hrvatska državna vlada sada nalazi pod zaštitom oružanih snaga Engleskog imperija i smjesta je dao izprazniti jedan dvorac za naš smještaj, do daljnje odluke. Nu kako tu nije bilo dostatno prostora za sve, moj otac je (sa znanjem zapovjednika) prihvatio ponudu nekog Austrijanca da se dio naše skupine smjesti u njegovom hotelu, koji se nalazio u Preber-See, oko 9 kilometara udaljenom od Tamswega.

Tako su u taj hotel na jezercu pošli ministri: ing. Hilmija Bešlagić, ing. Ivica Frković, dr. Mate Frković, dr. Džaferbeg Kulenović i dr. Osmanbeg Kulenović sa svojim obiteljima.

U Tamsweg je, međuvremeno, prispio i jedan odred hrvatskih oružnika među kojima je bio i ministar dr. Mirko Puk s gospođom. Budući da su se i dalje vodili razgovori s engleskim zapovjednikom, dr. Mandić je pozvao sve ministre na sjednicu u Tamsweg, radi dogovora o daljnjim postupcima. Na taj sastanak došao je i moj tata, vodeći sa sobom nas troje djece. Kad nas je htio ostaviti s oružnicima, dok svrši sjednica Vlade, engleski zapovjednik je zatražio od njega da smjesta pođe po ostale ministre, kako bismo potom svi skupa mogli poći u Ketschach gdje su, prema njegovim navodima, bile pripravljene prostorije za smještaj čitave Hrvatske vlade. U međuvremenu je dr. Mile Budak određen za vezu s Englezima, dok su oni sa svoje strane postavili jednog častnika, koji je govorio njemački.

Gore za vas!

Kako je vrieme prolazilo, a skupina s Preber-See-a nije dolazila, zamolio je dr. Budak engleskoga častnika da nas troje ostavi s oružnicima, ako nam otac ne stigne na vrieme. Englez je na to pristao, ali pod uvjetom da mu u roku od deset minuta uručimo jedan fotografski aparat “Leica”. Budući da takvog aparata nitko od nas nije imao, dr. Budak mu je morao odgovoriti negativno. “Gore za vas!”, reče na to engleski častnik s nekim zagonetnim prizvukom u glasu. Odmah za tim je dao nalog da oružnici i svi drugi koji ga imaju da odmah odlože oružje na jednu hrpu u dvorištu. I netom što je to obavljeno, drugi su se Englezi počeli zagledavati u naše samovoze, u njih sjedati i pomalo se vozikati. Videći iznenađenja na našim licima, stali su nas “smirivati”, govoreći kako ćemo ih dobiti u Ketschachu, kamo će nas oni odvesti svojim vozilima. Jedino su dozvolili dru Mandiću da se (zbog poodmaklih godina) vozi sam svojim automobilom.

Na putu u izručenje

Odlazak je određen za 1 sat poslie podne, 17. svibnja. A kako do toga vriemena nije stigla skupina s Preber-See-a, Englez je zapovjedio da se prisutne ukrca u zaplienjene njemačke teretnjake, kojima su upravljali zarobljeni Niemci. Za vrieme vožnje među nama se razvila živahna razprava o čudnom engleskom postupku. Pogotovo kad se počela spuštati i noć, nakon što je karavana prešla brdo Katschberg i prošla Spittal am Drau. Tada su dr. Mandić i neki drugi ministri prosvjedovali, navodeći da zbog svojih obitelji ne mogu po noći dalje putovati. Englez je na to odlučio da se vratimo u Spittal, gdje ćemo prenoćiti, a sutra nastaviti put.

Od crvenih kapa k crvenim petokrakama

Oko 10 sati u noći zaustavili smo se pred jednom velikom vojarnicom u Spittalu. Tu su nas dočekali engleski vojnički redarstvenici sa crvenim kapama i odmah nas razstavili u dvie skupine: mužki na jednu, a ženske s djecom na drugu stranu. Odveli su nas u posebne dvorane i pred njima postavili straže. Time su bile prekinute i naše obiteljske veze. Dne 18. svibnja, u 6 sati ujutro, čekali smo nastavak putovanja.

Tada su Englezi i dru Mandiću oduzeli samovoz.

Svrstavši nas sve skupa u redove, odveli su nas prema dvorištu i smjesta ukrcali u u engleske vojničke teretnjake. Na svaki teretnjak postavili su jednog naoružanog vojnika, dok su druga dva sjedila uz vozače. Na pitanje baruna Raucha ml. zašto tako loše s nama postupaju, Englez je odgovorio: “Moramo proći kroz partizansko područje, pa vas pratimo radi sigurnosti.” Za tim se ovaj častnik za vezu počeo tobože ljutiti na svoje kolege koji su u Tamswegu zaplienili naša vozila. Kao naivni ljudi, mi smo momentalno povjerovali u njegovu izkrenost, zaboravivši pritom slučaj s “Leicom” i počeli se smirivati nastavljajući put prema tobožnjem hotelu u Katschachu. Nu, nakon kratke vožnje opazi gospođa Bogat da nas voze uz “jugoslavensku” granicu.

Po zidovima kuća vidile su se izpisane razne partizanske krilatice.

Par časaka kasnije pojavio se iza jednoga zavoja samovoz u kojem su sjedile dvie osobe s crvenim petokrakama na kapama. Tada nam je postalo jasno da nas voze na izručenje, pa je među nama postala prava uzbuna.

U “oslobodilačkim” rukama

Na naše neprilike naša “sigurnostna pratnja” se cinički smijala. A kad su zaustavljena kod kolodvora Rosenbach, rekoše nam da se tu mora čekati neke druge teretnjake koji nemaju nadignute pokrivače, jer da se s ovima ne može proći izpod podvožnjaka pred nama. U četiri teretnjaka bilo nas je oko 80 osoba. Premda nitko nikoga nije ništa pitao, znali smo u kakvom se položaju nalazimo. Na svim licima moglo se čitati pravo zaprepaštenje. I dok smo mi psihički proživljavali učinke prvog udarca strahovite stvarnosti, od starne podvožnjaka, odakle su imali doći tobožnji kamioni bez uzdignute cerade, pojavila se grupa partizana zajedno s Englezima. Čim su stigli k nama, Englezi su nas počeli iztjerivati iz teretnjaka s njihovim poznatim povicima; “Come on!” I kako smo silazili patrizani su nas svrstavali u četverored, da nas zatim protjeraju izpod podvožnjaka do željezničke postaje.

Stigavši na kolodvor Rosenbacha opazili smo ministra HOS-a, admirala Nikolu Šteinfla kojeg su partizani priključili našoj skupini. Tu je brzo stigao i neki partizanski komesar s popisima naših imena, koje su mu uručili Englezi. Malo kasnije, dovukla je jedna lokomotiva nekoliko vagona u koje nas odmah stadoše ugoniti prema komesarovu prozivanju. Uz imena onih koji nisu bili prisutni komesar je stavljao posebne oznake, a to se odnosilo na skupinu u Preber-See-u. U svaki vagon stavili su po četiri partizana s automatskim puškama i vlak je krenuo, žene su zajaukale a djeca udarila u plač.

Jesenice i prvi kundaci

Prolazeći jednim duljim tunelom, Blažičko je izkoristio mrak i bacio kroz prozor sve putnice i ostale osobne izkaznice ciele skupine, koje je on nosio. Oko 4 sata po podne vlak se zaustavio na prvoj postaji – Jesenice. Tu su nas iztjerali iz vagona, te uz najprostije srbijanštine, počeli kundačiti. Kako su neke obitelji još imale po neki kovčežić ili kakvu torbicu, partizani su zapovjedili da se sve to stavi na jednu hrpu te da će kasnije, kako su govorili, biti dopremljeno za nama. To nam je oživilo sliku onog bacanja na hrpu Englezima u Turracher Höheu.

Pod jakom stražom posve mladih partizana odtjerali su nas odatle preko jedne uzvisine prema nekom bivšem njemačkom logoru za zarobljenike, neprestano pucajući u zrak preko naših glava. Taj logor bio je ograđen trostukim redom bodljikave žice pod električnom strujom. Nakon što nas utjeraše kao ovce, razmjestiše nas po raznim daščarama u kojima su se nalazili kreveti na katove. Svi smo polegli baz glasa, samo je pukovnik Juco Rukavina stenjao i od vremena na vrieme zavijao od napadaja težkih bolova čira na želudcu, a da mu nitko nije mogao pomoći.

Oko deset sati u noći stigla je k nama nova skupina od tridesetak Hrvata i Hrvatica koje su također Englezi izručili. Među ovima nalazili su se: Poglavnikov brat, prof. Josip Pavelić, Lucijan Blažeković sa suprugom i dvie kćeri, (od 18 i 20 godina) liečnik PTS-a dr. Schäffer sa dva zdravstvenika, ustaški satnik Rude Ritz i satnik Kojić s obitelji, ustaški nadporučnik Dina Milinković te skupina činovnica iz raznih državnih ureda.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen