JEDNO POGLAVNIKOVO PSMO – POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, dana 12 veljače 1956.

(Povijesne potrebe radi donosim ovo pismo ovdje na “žvakanje” svim onima koji ga pročitaju, a posebice onima koje sadržaj istoga bude zanimalo. Mnogim Hrvatima danas smisao i sadržaj pisma neće mnogo značiti. Ne zato da ih to pismo ne bi zanimalo, nego zato što se je sadržaj pisma do sada krijo, reklo bi se kako zmija noge, sve u ime neke veće “sile i tajne”.

Kako vrijeme čini svoje, iz prašine iđemo u prašinu, prirodnim procesom Bog nas poziva, dobre i plemenite “gore” a zle i opake “dolje”, prilažem ovo pismo u nadi da će netko tko je još živ i tko je upoznat sadržajem ovog pisma iznijeti podatke nesuglasica između Poglavnika dra. Ante Pavelića s jedne strane, te generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića i Srećka Rovera s druge strane. Meni su neke stvari poznate i posjedujem kopije pisama koja su pisana na pisaćem stroju preko indiga. Tako se je to prije radilo i pisalo. Uz ova pisma posjedujem i omotnice u kojima su poslana. Sve sam to godinama i desetljećima uporno čuvao. Vrijeme nosi svoje; u prašinu se mora ići, (nekako mi se ova riječ “u prašinu” čini blažijom nego, recimo, ići “u smrt”), te sam odlučio s nekim pismima izići u javnost. Znam da će ih biti koji će “graknuti” i reći: da još nije došlo vrijeme. Da, ne za nas Hrvate koji se bojimo ISTINE a skloni smo povjerovati neprijateljskim LAŽIMA. Pismo je malo poduže (kao i moj uvod) pa molim cijenjene čitatelje da ga pažljivo pročitaju. Svakako napravite bilješke o onim stvarima koje vas zanimaju te ih stavite na vaš komentar, a ja ću po mojim mogućnostima i znanju odgovoriti najbolje kako znam. Usput ću staviti moje opaske undje gdje budu potrebne za bolje razumijevanje pisma. Otporaš.

POGLAVNIK 
NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE Dana 12. veljače 1956. 

Dragi Franjo! (ne znam tko je ovaj Franjo ako nije Franjo Mur kojeg sam poznavao i koji je u to doba živio u Londonu, mo. Otporaš.) 

Emil Klaić (jejedan od urednika povremenog časopisa “IZBOR” koji je izlazio u Buines Airesu. mo.) mi je uputio Tvoje pismo od 19 siječnja, u kojem spominješ slučaj Rover-Luburić sa željom, da saznaš što pobliže o toj stvari i pravo stanje, pa ti evo ukratko ja odgovaram.

Iz obaviesti, koju si do sada primio, možeš razabrati, da sam smatrao svojom dužnošću Luburića razriešiti svih dužnosti, jer je to bilo neobhodno potrebno i u interesu ne samo ustaškoga oslobodilačkoga pokreta, nego i same sudbine borbe za oslobodjenje hrvatskoga naroda i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. U stvari se pako radi o slijedećem:

U Australiji se nalazi bivši namjestnik kod našega redarstva u Zagrebu, Srećko Rover, (u Srećka Rovera se posumnjalo da je bio izravni doušnik Ozne/Udbe i kao njihov doušnik bio je vodič u brebacivanju skupina Božidara Kavrana u Domovinu 1947-48. Akcijom Deseti Travanj je bio zadužen Božidar Kavran i preko svojih vodiča je poslao više skupina u Domovinu da se spoje sa već postojećim skupinama u hrvatskim šumama koje su vodili hrvatski generali Rafajel Boban i Maks Luburić. Te skupine čim su prešle slovensko/mađarsku granicu, padale su u zamku Ozne/Udbe. Zadnja skupina u kojoj je bio i Božidar Kavran je bila u srpnju/kolovozu 1948 god. Čim je prešla granicu bila je uhapšena, dok se je Bimbo (konspirativno ime vodiča Srećka Rovera) uspio vratiti na BAZU u Austriju, kako se je tada pisalo, mo. Otporaš.) koji već nekoliko godina se ponaša sumnjivo, jer se nameće svim našim tamošnjim družtvima i terorizira ih kao najveći ustaša, sve u moje ime, a na taki način, da ne samo ustaštvo, nego i isto hrvatstvo ljudima omrazi.

Prilikom događaja, koji su se prije četvrt godine sbili u Argentini, (ovdje se radi o državnom udaru u Argentini gdje je vojnička junta sa generalom Leonardi zbacila s vlasti predsjednika Juana Perona i njegovu suprugu Evu Peron. Peronova vlast je bila jako sklona Hrvatima i na tisuće i tisuće Hrvata je zemlja Argentina primila kao svoju djecu. Titina Jugoslavija je to iskoristila i optužila novoj vlasti Hrvate kako su oni svi fašisti koje je uveliko pomagao i štitio fašista Peron. Nova vlast je povjerovala jugoslavenskim smicalicama i počela progoniti Hrvate, hapsiti najaktivnije…Poglavnik se je morao kriti iako mu to nije uspjelo, jer uz pomoć svih hrvatskih neprijatelja, ubojica/atentator ga je pronašao, Blagoje Jojović  i ispalio u Poglavnika pet (5) metaka upravo na dan hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1957. god.,mo.) nastupio je taj Rover na takav način, da je postalo posve očito, da ima nakanu što više iztaknutih i čestitih rodoljuba i suradnika na narodnoj stvari pred širokim krugovima hrvatske emigracije ocrniti i obijediti, izdavši jedno okružno pismo, koje nije poslao samo australskim družtvima, nego po svim krajevima svieta, a našto sam ja smatrao dužnošću razaslati jednu obaviest australiskim družtvima, koju Ti u prepisu prilažem, a iz koje ćeš razabrati, o čemu se radi. Na to je Luburić reagirao tako, da mi je upravio jedno pismo u kome se odriče svoga čina i svih dužnosti, poistovješćuje se sa Roverom, upotrebljavajući i upravljajući na mene i na niz čestitih rodoljuba vrlo teške i uvredljive izraze.

Nisam se nikada osvrćao na osobne stvari i napose ne na narodnom poslu, pa to nisam ni u ovom slučaju činio, nu njegovu sam ostavku smatrao dužnošću prihvatiti i napose iz sliedećih: Već dulje vremena sam opažao i ustanovio, da si je Rover uzeo za zadaću, na najbezočniji način laskati Luburiću , prikazujući ga u svojim dopisima, koje je slao po svim krajevima jedinim vriednim i nenadkriljivim borcem, velikanom i zapovjednikom a sve druge prikazivao kao nevriednim i nepoštenim. To je Luburićevom samoljublju i njegovoj bolestnoj ambiciji toliko godilo, da se je s tim Roverom podpuno povezao, te počeo sam na svoju ruku bez ičijeg znanja i pitanja izvršavati razne čine, koji nisu bili u skladu i u interesu našega oslobodilačkoga rada, a sve je prikazivano kao da je radjeno u moje ime i u ime svega vodstva (i) pokreta, te je odgovornost padala na sve nas, kao što je to bilo i u domovini, gdje je svojedobno počinjao teške stvari, pa čak i ubijanje naših čestitih vojnika i častnika, te inih dužnostika, radi čega sam ga onda bio prisiljen suspendirati na cielu jednu godinu dana, kroz koje se vrieme nije smio nigdje pokazivati niti odore nositi. (Ovdje treba reći riječ/dvije. Što se tiče “suspendiranja” generala Luburića ima tu i jedna druga verzija, a ta je da su njemački vojnici bili tako bahati i nesnošljivi na području na kojem je zapovjedao genera Luburić, da je to dovelo do tog stupnja da je general Luburič silom uhapsio sve glavno vojničko osoblje, prekonoći prefarbao njemačke tenkove u hrvatske vojničke oznake itd. To je toliko razljutilo njemačko vojničko zapovjedništvo da su od Poglavnika zatražili da se Luburiča odmah uhapsi. Tim postupkom Poglavnik je bio stavljen pred zid: ili uhapsiti generala Luburića i izgubiti jednog vrlog i odanog hrvatskog vojnika i zapovjednika, ili prešutiti njemački nalog. Tada je general Luburič poručio Poglavniku: Poglavniče, ako ste vi Poglavnik u Zagrebu, onda sam ja Poglavnik ovdje na terenu. Ipak Njemci su se zadovoljili tim da je Poglavnik poslao ustaškog pukovnika Luburića u Domobrane da nosi domobransku odoru umjesto ustaške. Tu u Domobranima i u domobranskoj odori, Maks Luburić je bio promaknut u čin generala,mo. Otporaš.) Kada je dakle tako bio počeo opet i u inozemstvu raditi, bila mi je dužnost tome za vremena na put stati, da ne bi u odlučnom času, kada dodje vrieme posljednje i definitivne akcije za oslobodjenje stvar stradala uslied Roverove izdaje i Luburićeve povezanosti s njim, kao što je u malom obsegu to bilo u tragičnom slučaju rodoljuba i boraca Bože Kavrana i drugova.

Prilažem Ti ovom pismu i obaviest pod naslovom: “Do znanja”, koju sam takodjer razaslao, a iz koje ćeš, ako je već do sada nisi primio redovitim putem, razabrati, što je i kako je Rover radio u Kavranovu slučaju. Ovo razrješenje je u svim redovima čestitih boraca primljeno sa zadovoljstvom, te sam sa svih strana dobio pisma i dopise sa podpisima pojedinaca, grupa i svih članova društava i organizacija, pa i napose od članstva australskih družtava, Kola Vitezova iz Sjev. Amerike te naših organizacija evropskih i južnoameričkih organizacija, ustaških vojnika i častnika, u kojima se to zadovoljstvo izražava, i tek se žali, da do toga nije već prije došlo, budući su se mnogi čestiti Hrvati držali po strani upravo radi prošlosti i sadašnjega nevaljanoga ponašanja i djelovanja Rovera i Luburića.

Naša borba neće radi toga slučaja ništa izgubiti, nego će se naprotiv i pojačati unatoč i tome, da će Rover u okviru svoje službe neprijatelju hrvatskoga naroda i nadalje pokušavati, kao što se to vidi iz njegovih pisama, koje okolo razašilje uz sudjelovanje Luburića u toj raboti, a što će svakome razumnome biti najbolji dokaz odakle ta rabota potiče i ujedno dokaz, da je trebalo postupati upravo onako, kako je protiv njima i učinjeno. U skoro ću vrieme izdati obaviesti o potrebnim reorganizacijama u pojedinim tjelima te pojačanju rada oko pripreme za konačno oslobodjenje. (Ovom svađom i razlazom između Poglavnika i Maksa Luburića se rodila reorganizacija HOP, Hrvatski Oslobodilački Pokret, mo.) I te obaviesti ćeš pravodobno dobiti.

Eto toliko o svemu tome, da budeš imao podpunu sliku. Veseliti će me, ako mi se češće javiš i obaviestiš o tamošnjim prilikama, ljudima i radu, te kako živiš i kako se u životu tamo snalaziš. O ovome, što sam ti ovdje naveo, obaviesti sve naše tamo, s kojima u doticaj dolaziš, da i oni budu pravu sliku imali.

Primi medjutim moj srdačni pozdrav i uruči ga svim našim borcima i rodoljubima tamo.

Za Dom Spremni!
Tvoj

A n t e (vlastoručno)
Registrirani Korisnik