JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA DA JE ZBOG LJUBAVI ZA HRVATSKU ZABORAVLJENA OBITELJ MAKSA LUBURIĆA

JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA DA JE ZBOG LJUBAVI ZA HRVATSKU ZABORAVLJENA OBITELJ MAKSA LUBURIĆA

(Donosim ovdje jedno pismo pukovnika Stjepana/Štefa Crničkog, koje će za sigurno biti citirano mnogo puta i koje će za sigurno poslužiti popuniti prazninu generala Drinjanina. Na kraju pisma ću reći par riječ i za sada ništa više. Otporaš.)

DRINAPRESS
Santa Ana, 33
CARCAGENTE Carcagente, dne 20 siječnja 1970.

Gospodin

R A T K O G A G R O

Dragi brate Ratko !

Primio sam Vaše pismo od 12 siječnja ove god. i osvrnut ću se njega kasnije, čim dospijem, ali sada bih Vam rado svratio pozornost na jednu stvar.

Vidim teškoće Vaše, a da o svojim i ne govorim. Ljudi su mi u prvo vrijeme cvilili neka izdam OBRANU, a sada kad ju imaju hoće Bog zna što. Svi stavljaju zahtjeve, ali oni sami malo rade.

U ovom pismu rado bih Vas upozoriti na jednu stvar:

Pisali ste mi, da ste poslali na Padre Oltra ček na 400.- can. Dolara za djecu. Ček je ispunjen na Domči-a. (Domči je prvi generalov sin Domagoj rođ. 1954. Od milja su ga prozvali “Domči”. Mo. Otporaš.) To je učinjeno vrlo loše, jer djeca od toga neće imati ništa. Njihova mama će to potrošiti Bog zna zašto. To je takova baba, da ja takovu nisam vidio u životu. Nisam htio o tom pisati osim familiji i to Dinku (Šakić, mo.) kako je postupala.

Na dan Svih sveti bio je okićen grob Generala, i ljudi su dolazili u masama, bilo ih je više stotina, koji su došli posjetiti grob Generala.

Bivša žena Izabel niti djeca nisu bili. Poslao sam Logarića u Beniganim, da vidi, nisu li možda otišli u Bilbao, ali nisu, jer su bili svi u Beniganimu. Logarić je pitao Domči-a (General je imao četvero (4) djece: Domagoj, 1954, hrvatsko ime, Domći, Drina, 1956, hrvatsko ime, granica na DRINI, Vjeko, 1957, hrvatsko i očevo ime i Marica, 1958, hrvatsko ime, mo. Otporaš.) zašto nisu došli na grob oca, a on je slegnuo ramenima — znači ona im je zabranila ići.

Za Božić sam poslao djeci dar kao i obično, i Logarić (Slavko Logarić, mo.) je odnio na badnjak u Beninganim. Predao je djeci, a ona je rekla Logariću, da ga zove Guardia civil /policija/. On je išao. Tamo su mu rekli, da ona traži, da nitko ne smeta djecu i ne posjećuje. Logarić se vratio natrag k njoj i pitao ju šta to znači. Ona mu je rekla, da ne želi da i jedan Hrvat dodje posjećivati djecu. Logarića je to razbjesnilo, što je posve naravno.

Ja ne mogu doći niti blizu, jer sam se posvadio s njom kad sam preuzimao tiskaru /5 kolovoza/ jer je ona htjela arhivu, koju ja nisam dao. Tada se je ona izlajala do mile volje, govoreći, da ju hrvatska politika ne zanima. Udba bi imala tu arhivu, da ju nisam ja oteo, i to preko nje.

Radi toga sam pisao Padru Oltri, (Padre Oltra je jedan španjolski svećenik koji se je preko Maksa Luburića i drugih Hrvata zaljubio u Hrvatsku. On je Hrvatima mnogo pomogao. O njemu je general Luburić napisao jako lijep i opširan članak u DRINI br. 6-9 1954., st. 212-218. Ovaj članak ću prepisati iz spomenute DRINE i staviti na portal otporas.com da se Hrvati upoznaju TKO JE BIO PADRE OLTRA za Hrvate. Mo. Otporaš.) ako još ima ček, neka ga vrati natrag, i ček se neka položi u banku. U buduće se neka čini tako, jer nije poželjno da se dade babi i jedna centa, da ona troši, a djeca ne će od toga imati ništa. Ona je sve kriva, i mene čudi, da je naš Maks živio s nojme i tri dana. To je takova osoba.

O tim stvarima ja nerado pišem, jer to su osobne stvari, koje se ne tiču Odpora, ali vidim, ali vidim, da se u ovom slučaju i tiču, jer ne želim, da ljudi daju novac, a baba da troši, dok djeca nemaju ništa od toga.

U buduće neka se novac stavlja u banku, tamo gdje je zaključano. Ako Padre Oltra nije taj ček poslao Domći-u, zadržat ću ga, a Vi mu javite neka ga šalje natrag.

Toliko o tome.

Uz bratski pozdrav avima Vama.

SLOBODA HRVATSKOJ ! (podpis Štef Crnički.)

(Prije nešto više od godinu i pol imao sam priliku preko telefona razgovarati s čovjekom koji je otišao u Španjolsku posjetiti djecu generala Drinjanina.
Tom prilikom je saznao da su djeca skoro izgubljena. Nezainteresiranost djece da saznaju nešto više o njihovu ocu ga je toliko raztužilo i ražalostilo da je zaplakao.

Djeca su bila mala i ostali su kao SIROČAD. Drugi ih odgajao onako kako je to drugima odgovaralo. Dok su bili s ocem, bili su pod okriljem HRVATSTVA. Kasnije sve što se je dogodilo je JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA. Ima u hrvatskoj DIJASPORI takovih slučaje na pretek. Pričao mi je Ante Miletić iz Toronta da je bio krizmani kum sinu njegova prijatelja. Sin nije govorio hrvatski a otac nije govorio engleski. Ante Miletić je morao biti i kum i prevoditelj. Obitelj se odgajala u dva smjera: jedan hrvatski a drugi kanadski. Žalosno ali i često puta istinito. Mile Boban, Otporaš.)