U spomen na Zvonka Bušića
mojzagreb.info News Portal 01.09.2024.
Zvonko Bušić nadimka Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946. − Rovanjska, 01. rujna 2013.),
Na današnji dan napustio nas je jedan od najvećih hrvatskih domoljuba
ZVONKO BUŠIĆ TAIK
Zvonko Bušić hrvatski je politički emigrant i jedan od najvećih boraca za slobodnu hrvatsku državu, tada okovanu i okupiranu od komunista u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija. On je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je neplanirano i neželjeno poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo 32 teške godine. Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u domovinu, bez prava povratka u SAD.
Ovdje ga je čekala njegova supruga Julienne (puštena iz zatvora 1990). Svečano je dočekan i od prijatelja i hrvatskog naroda kao jedan od najvećih boraca za njegovu slobodu.
Sveta misa za hrvatskog velikana održat će se 01. rujna 2024. godine u 19 sati, na jedanaestu obljetnicu njegove smrti, u crkvi Svete Mati Slobode, na Jarunu, u Zagrebu,
Zvonko Bušić, Misa zadušnica
Zvonko Bušić je rođen u Donjoj Maloj, zaselku Gorice, 23. siječnja 1946. godine kao treće od šestoro djece u obitelji Petra „Peje” i Ive „Kenduše” Bušić. Imao je braću Antu, Ivana i Stjepana, te sestre Zdravku i Mariju. Njegov daljnji rođak je bio Bruno Bušić.
Gimnaziju je pohađao u Imotskom, a maturirao je u Zagrebu, i studirao je slavistiku i povijest u Beču, gdje je tri godine kasnije (1969.) upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz, s kojom se vjenčao 1972. godine u Frankfurtu, nakon čega su se preselili u Sjedinjene Američke Države.
Političko djelovanje i zatvoreništvo
Bušić je od svoje mladosti bio nacionalno osviješten, a zbog pobune protiv nepravde nad hrvatskim narodom je bio izbačen iz imotske gimnazije, zbog čega je izobrazbu morao nastaviti u Zagrebu. Za vrijeme studiranja u Beču je postao aktivan u gibanju hrvatskog političkog iseljeništva u borbi za hrvatske interese i hrvatsku državnost, kojemu se naknadno pridružila i Julienne.
Bio je organizator i vođa otmice putničkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu New York – Chicago, izvedene s namjerom izbacivanja letaka o hrvatskom slučaju u SFR Jugoslaviji iz zrakoplova nad Londonom, Parizom, Zagrebom i Solinom, te pokušaja prisiljavanja američkih i europskih medija za objavom sadržaja letaka. Bio je uhićen zajedno sa suprugom i ostalom trojicom sudionika otmice u Parizu nakon predaje francuskim redarstvenim vlastima i izručen sudbenim vlastima u Sjedinjenim Američkim Državama.
Premda je newyorški okružni sudac John Ries Bartels pri izricanju presude zatražio puštanje Zvonka Bušića na uvjetnu slobodu nakon služenja desetogodišnje zatvorske kazne, uz obrazloženje kako „Gospodin Bušić nije ni kriminalac ni terorist”, jugoslavenska diplomacija je izvela snažan pritisak na Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država za oštrim postupanjem sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom, što se odrazilo na ishod suđenja u New Yorku na kojemu je 22. srpnja 1977. godine izrečena kazna doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje zatvorske kazne ostaloj trojci sudionika.
U konačnoj presudi, Bušić je bio osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina zbog otmice zrakoplova i zbog smrti američkog redarstvenika i djelatnika protueksplozijske službe Briana Murraya tijekom pokušaja deaktivacije bombe što ju je Bušić prije otmice zrakoplova postavio u zgradi željezničkog kolodvora Grand Central Terminal u New Yorku (tu presudu je osporila supruga poginulog redarstvenika). Takva kazna je predviđala puštanje na slobodu nakon 30-godišnjeg služenja zatvorske kazne, odnosno, s danom 11. rujna 2006. godine. Zatvorsku kaznu je služio u zatvorima u Lewisburgu (Pennsylvania), Leavenworthu (Kansas), Allenwoodu (Pennsylvania) i Terre Hauteu (Indiana).
Brojne osobe i udruge su, kao i od 1990-ih vlasti Republike Hrvatske, bile uključene u borbi za Bušićevo oslobađanje od služenja doživotne kazne zatvora i vraćanje u Hrvatsku. Na sjednici 13. prosinca 2002. godine, Hrvatski sabor je donio Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića iz Sjedinjenih Američkih Država u Republiku Hrvatsku, što je u siječnju 2003. godine bila predana Vijeću Europe.
Američka savezna Komisija za pomilovanje je 2006. godine odbila Bušićevu molbu za oslobađanje iz zatvora. No Bušić je u srpnju 2008. bio pomilovan i deportiran u Hrvatsku bez prava na povratak u Sjedinjene Američke Države. U pratnji američkih agenata, stigao je 24. srpnja u Zračnu luku Zagreb, gdje su ga dočekali političari Dražen Budiša i Anto Kovačević, pjevač Marko Perković – Thompson, te nekoliko stotina okupljenih pučana. Nekoliko dana kasnije mu je bio priređen veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici.
Djelovanje u domovini
Nakon povratka u Hrvatsku, bio je politički angažiran najprije u Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević pod vodstvom Ruže Tomašić, zatim u svojoj udruzi Hrvatski plamen s kojom se namjeravao kandidirati na parlamentarnim izborima 2011. godine. Međutim, u kolovozu 2011. godine je objavio prekid svog javnog djelovanja u hrvatskom političkom životu, pod obrazloženjem kako nije uspio u namjeri ujedinjavanja domoljuba i izgradnje političke fronte desnih političkih stranaka zbog unutarstranačkih podvala, manjka interesa i sebičnosti stranačkih vođa, kao i zbog zatečenog katastrofalnog društveno-političkog stanja u Hrvatskoj.
Smrt
U jutarnjim satima 01. rujna 2013. godine, Zvonko Bušić je počinio samoumorstvo vatrenim oružjem u obiteljskoj kući u Rovanjskoj.
Ostavio je dva oproštajna pisma o kojima je javnost obavijestio njegov obiteljski prijatelj Dražen Budiša:
„Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Zaklinje nas da se nastavimo boriti za hrvatstvo i za Hrvatsku i traži oprost zbog svog čina. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Izgleda da je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje nego izdržavati hrvatsku zbilju.”
Pokopan je 4. rujna 2013. u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju, a u općini Jasenice je dan sprovoda bio proglašen danom žalosti.
izvor biografije: https://hr.
foto/ilustracija: FB Hrvatska Povijest – od A do Ž
