JEDAN DIO (IZ) MEMOARA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA (1) (2) (3) (4) i (5) dio

(U nastavcima ću iznijeti nekoliko opisa iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Izvor ovih opisa je iz novine “OBRANA” poslije generalove smrti. Opisi nisu redoslijedom, tj. kronološki pisani, pa ću ja zato navesti izvor novine “OBRANA”, br., po mogućnosti mjesec i godinu, tako da se zna gdje se ove informacije mogu (pro)naći. Osobno mislim da je ove opise iznio nasljednik tiskare “DRINAPRESS” pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jer je on bio taj koji je bio tu sve moguće činio i radio sa španjolskim vlastima da poslije generalove smrti 20 travnja 1969. godine preuzme tiskaru i sve one moguće stvari vezane uz tiskaru DRINAPRESS i uz ostavštinu generala Drinjanina. Svi opisi su potpisani samo sa: “Iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Ovaj opis je iz novine “OBRANA” br. 121/122, siječanj 1970. Mile Boban, Otporaš.)

Piše: Vjekoslav vitez Luburić

NIJEMCI SU ZAHTIJEVALI, DA MADŽARSKA SPRIJEČI ODLAZAK USTAŠA U HRVATSKU

Povratak Vjekoslava viteza Luburića sa Janka Puste u Hrvatsku 1941. godine.

27. ožujka 1941. godine bio sam u Komaronu, gdje sam imao 200 vagona sijena za Nijemce i moji su ljudi tovarili na šlepove na vojničkom tovarištu i Nijemci su preuzimali. Tada baš nije bilo razloga, da se mi Hrvati veselimo, jer je izgledalo, da je sporazum sa Nijemcima i previše konsolidirao Jugoslaviju, a sudjelovanja Mačka (Ovdje general misli na dra. Vladka Mačeka. Dr. Branko Pešelj je napisao u “Hrvatskoj Reviji” godina XX/svezak 4 prosinac 1970. “S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU” strana 757/812, gdje dr. Pešelj izročito od uredništva HR traži da ne mijenjaju predsjednikovo prezime. Evo šta se o tome kaže u bilješci HR: “Po izrošitoj želji autora, ostavljamo ovakav oblik genetiva prezimena dra Mačeka. Istina je, hrvatski jezik nema nepostojano “e”, ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, a on je svakako bio najmjerodavniji za vlastito prezime -Ured-., mo. Otporaš.) zapečatilo i opet sudbinu Hrvatske.

Nu, rat je tu i nitko ga ne može spriječiti. Dan i noć tekli su njemački vlakovi, šlepovi i kilometarske zmije kamiona prema istoku kroz Madžarsku. I rat moramo i mi iskoristiti.

Budući da sam imao tada već dosta namještenika, te sam zamolio jednu činovnicu, mladu Ilonku, (vjerojatno Hrvatica iz Iloka, mo.) da onih dana skupa sa mojim Matijom prati radio i da me telefonski pronađu i reknu sve što se ima o Jugoslaviji.

Dok sam upravo razgovarao s njemačkim povjerenikom, koji je zahtijevao izvanredne količine praznih šlepova, te da ih ispraznimo, bez obzira na troškove, dođe autom Ilonka s vijestima: Puč u Beogradu! Tada sam shvatio i potrebu praznih šlepova. za mene je pitanje slame i sijena i šlepova bilo završeno! Poljubio sam od radosti i njemačkog preuzimatelja, jednog starog nacistu iz beča i madžarskog okruklog zapovjednika luke i malu Ilonku, uzeo auto i – u Peštu.

Odmah sam posjetio direktora Gomory-a i tražio, da me s mjesta riješi dužnosti. kako su ti ljudi mnogo cijenili moju slamu, a malo moju Hrvatsku! Nudili su mi položaj direktora odkupnog ureda, što bi bio zamjeran položaj u jednoj birokratskoj zemlji kao Madžarska, nudili posebnu godišnju proviziju, auto te državljanstvo, i što sve ne! (Upravo ovdje treba navesti šta je dr. Ante Ciliga (1898-1992) rekao o generalu Luburiću, on, dr. Ante Ciliga, koji je bio Luburićev ideološki protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac: “Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju plemensku razdrobljenost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vođa, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati”. Iz novine “DANICA”, Chicago, 17 prosinca 1969. Mo. Otporaš.) Bog zna šta će tamo biti, tko će sve pobijediti, tko živ, tko mrtav, a ostavljate ovdje postignutu karijeru kao mladić, i sigurno najmlađi direktor jednog poduzeća u Madžarskoj.

Osjetio sam, da je došao moj čas, i mogli su mi dati svu Madžarsku, sve časti i sve položaje! Moj je put bio odredjen, moja dužnost predvidjena – i čas je tu. Pustio sam i obračun, i veće svote novca, koje sam imao u poduzeću i opet je oživjela Janka Pusta. (Poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada 1934. godine, na pritiska svih i svakoga, Janka Pusta je bila raspuštena, mo. Otporaš.)

Skupio sam ljude, i što se dalo skupiti u prvi čas i uredio radio službu. Imao sam dobar radio i sada samo, dan i noć čekati, šta će biti.

Nastvlja se.

Madžarsla se uzkomešala. Odmah je počelo pozivanje ljudi u vojsku i Pešta je izgledala kao osinjak. Pola vojnički, pola civilno obučeni vojnici išli su na kolodvore i motali se po Pešti iz jednog skladišta i kasarne u drugi. Slušamo Berlin, Peštu, Beograd i Zagreb. I tražimo postaju Glavnog Ustaškog Stana.

Nema dakle više vlade Cvetkovića-Mačeka, nema Sporazuma i nema trojnog pakta. Vladala je ipak zabuna, jer je radio Beograd i toga se sjećam kao da je danas bilo, javio da je nova Simovićeva vlada voljna držati se ugovora trojnog pakta, te da je podpredsjednik vlade Dr. Maček. No on je tek za dva dana stigao.

Kakva tužna sudbina !vodje” hrvatskog naroda! Cvetković pravi sporazum i Trojni pakt – Maček “pri vladi” kako je rekao pok. Radić za svoje sudjelovanje. Obaraju Trojni pakt i viču: “bolje rat nego pakt” i naš “vodja” i opet – pri vladi, bez da ga i pitaju.

Koliko se toga i opet dogadja mimo i protiv nas. 25 ožujka izdao je Maček Hrvatsku u Beču, jer je Srbima dao svoj podpis za prilaz Osovini, (prije nego je Poglavnik i Ustaški Pokret i još ne Proglašena NDH, Maček je šurovao s Osovinom, tj. Trojnim Paktom, još točnije sporazuman bio sa Hitlerom, mo. Otporaš.) da bi spasio Jugoslaviju. Za dva cigla dana fukara hoće rat, (misli se na Mačeka, mo.) da spasi Jugoslaviju i opet hrvatski vodja izdaje pred narodom i svijetom Hrvatsku i spasava Jugoslaviju.

Od Glavnog Ustaškog Stana još nismo dobili ništa. Tako smo imali “Direktive”, koje smo sami umnožili i proširili. A hrvatska “gospoda” kao i uvijek – čekaju. U Pešti isto. I svi mi savjetuju: pričekati kada će se situacija pojaviti. Dakle i mi nacionalisti, ustaše, časnici, stara i mlada emigracija i mi čekati situaciju, a naša je dužnost zapravo bila – stvarati situaciju.

Radio vijestu su govorile o demonstracijama u Beogradu, o demoliranju njemačkih zgrada i insultu diplomatskog osoblja. Beograd govori protiv Nijemaca i hrvatske seljačke stranke!

29 ožujka posjetim nadsavjetnika K. u Nadzoru stranaca, koji je imao pregled preko svih stranaca. Tražim, da mi dade podatke o bjeguncima Hrvatima, koji da bježe u Madžarsku uzduž granice. Radio Pešta je naime javila, da ljudi u masama bježe. Tražio sam, da nam odrede sabirno mjesto i da se vlastima dade uputa, da sve Hrvate, stare i nove, skupa sa oružjem uputi na to mjesto. Tražio sam podatke o razvoju događaja i službenu pomoć Madžarske, oružje itd. Ferka sam poslao u Gyekenes na granicu, da vidi situaciju.

Stroga cenzura je sprečavala svaki pismeni saobraćaj sa granicom i obalnim pojasom od 70 km. Nu, za nas granice nisu imale mnogo vrijednosti i već smo bili naučili ne poštivati ih, jer je svaka granica osnovni neprijatelj svakog emigranta a revolucionarca posebno. Granica ti spriječava kretanje i slobodu, jedino što još imaš!

Ferko je prošao, ali nije moga poslati ni pisma, (ne znam dali će i kada povjesničari saznati tko je bio ovaj “Freka”, mo. Otporaš.) ni telegrama i morao je opet proći obalni pojas, što je bilo opasno po život (bolje reći morao se provući kao pas kroz plot).

Nisam ga mogao dočekati. 2. travnja. došao je jedan redarstveni časnik i zvao me žurno u ured nadsavjetnika K. U društvu jednog časnika glavnog stožera rekao mi je, da je nemoguće udovoljiti ni jednoj od molbih, nego da nam se stavlja do znanja da moramo svi ostati na svojim mjestima i da će se svi oni, koji se maknu biti stavljeni pred ratni sud. Uvjeravao me je svoje osobne simpatije, koje su se dokazale i stavio mi je do znanja, da je od njega zatražena garancija i od mene časna riječ, da neću ništa poduzeti protiv interesa Madžarske, koja nas je branila u najteže doba naše emigracije 1934. i 1935. godine.

Uputa s naše strane nisam još imao, a kako sam kasnije saznao, jedan od hrvatske gospode je spriječio “vezu” da dođe do mene. Nu, o mrtvom dobro – ili ništa.

Nadsavjetnik K. me je očinski savjetovao. Ne smijete izložiti ljude propasti. Nitko još ne zna što će se dogoditi. Vlada je izdala vrlo stroge naredbe i nema dvojbe, Vi ćete Madžarsku još trebati. Govorio je da u Valadi ima ljudi, koji su gorljiviji branitelji Jugoslavije, da je Madžarska obavezna itd.

Rekao sam, da ću dati časnu riječ i da neću pokrenuti niti jednog čovjeka, da ću im reći, da se imaju pokoravati uputama vlasti, nu da osobno tražim da me puste i ne objezuju u pogledu moje osobe. Da ne tražim nikakovu pomoć, jer mi ju ne mogu pružii radi striktne odluke Vlade u tom pogledu na sjednici Vlade, koja je održana onog jutra u 2 sata, ali da oni mene “puste” na “miru”. Da ja nemam osobno nikakove obveze premanjima, i da se ne podužmu nikakove mjere sigurnosti. Ja dajem časnu riječ, da ću znati čuvati interese prijateljske zemlje i njih, naših prijatelja, koji su to zaista i dokazali – i ne jedan službu izgubili god. 1934.

Nastavlja se.

Nadsavjetnik je rekao, da nema autorizacije i da je sam izvršitelj vojnih mjera. Bojnik je rekao, da je on samo donio zapovijed i da nema prava da vodi pregovore. Odgovorio sam tada, da ako ne mogu niti osobno dobiti slobodu, onda je bolje, da sjedim u internaciji, nego na slobodi, jer da ne mogu jamčiti, da ne ću izvršiti zapovijed moje organizacije. Dužan sam slijepo izvršiti zapovijed i nema sumnje, da ću je izvršiti. Obzirom na opasnost života po moje suborce, kao zapovjednik mogu donijeti odluku u korist njihovu, no ja osobno ne mogu preuzeti garanciju. Ne mogu dati riječi u pogledu moje osobe, ali dajem, da neću staviti madžarske vlasti u neugodan položaj.

Bilo je to oko 12 sati i časnik je otišao, a nadsavjetnik me zamolio, da idem sa dva redarstvena časnika u pokrajnu sobu. Čekao sam do 8 sati na večer i tada je došao opet bojnik i rekao: da mi može staviti ovaj prijedlog:

1. Vlasti ne će staviti u pogledu moje osobe zapreka da iđem kud hoću, ako to mogu vlastitim snagama.
2. Da mi ne mogu pomoći, ako u mojem podhvatu padnem u ruke vojničkih ili redarstvenih organa. (Vlasti, mo.)
3. Moram predati popis mojih ljudi, koje imam.

Odbio sam ovo treće, ali sam dao časnu riječ, da ću preko mog čovjeka dati svima poručiti, da se imaju najsavjesnije izvršavati svi nalozi vlasti i ne praviti im poteškoće. Odveli su me opet u drugu sobu i donijeli večeru i krevet.

3 travnja u jutro u 8 sati došao je bojnik i tražio adresu zamjenika. Oko 10 sati već je bio Ferko tu, i on je preuzeo obvezu izvršavati ugovore. Oprostio sam se od nadsavjetnika i časnika, i sa vjernim Frekom izišao van. Odmah smo pokušali ustanoviti, dali nas tko prati. Nakon dva sata zig-zag puta bili smo sigurni, da su nam Madžari vjerovali.

Freko je sa suzama u očima primio zapovijed, da će ostati, dok to vlast traži ili dok se ne povuče zabrana. Vijesti su bile već jasnije, jer su Nijemci već napadali beogradsku Vladu i tražili zadovoljštinu. Madžari su ubrzavali ritam mobilizacije i morao je čovjek biti slijep kod očiju, a da ne primjeti, da se tu sprema rat. Poznavao sam već simptome toga u Madžarskoj, kad su išli na Slovačku i Rumunjsku.

Već je bilo razbijeno više karika u lancu trianomskog ugovora (Trianomski Mirovni Ugovor zaključen između “Savezničkih i Udruženih sila” i Madžarske poslije prvog svjetskog rata u Trianonu kraj Pariza 4 lipnja 1920. Po tom ugovoru Madžarska je izgubila neka područja koja je ona smatrala svojima, jer su izgubljena područja pripadala Kruni Sv. Stjepana, dakle Madžarskoj. O tome general govori, mo. Otporaš) i tko je poznavao Madžare, znao je, da će se prije ili poslije ići u Bačku. Ubrzani pokreti njemačkih trupa (jedinica, mo) govorili su, da Hitler neće ostati dužan na pljusku, koju im je Beograd dao, da je oborio ugovor, na kojem se još ni tinta nije osušila, kao ni uvrijede njegovim predstavnicima u Beogradu.

Promijenio sam stan i slijedeće noći spavao sam u kući jednog prijatelja Madžara, kuda sam prenio i oružje, koje je bilo zajedno sa uniformom i pelerinom u jednom kuferu u stanu jednog od mojih radnika, poznanika iz Mester ulice, gdje sam stanovao. Uvjeren, da me Madžari ne će tjerati, uzeo sam kufer i u 5 sati u jutro kretao sam prema Balatonu i prema Kapošvaru i granici. Sa dokumentima, koje sam imao od moje tvrdke, nije bilo teško putovati i na ulazu u obalni pojas jedan je časnik pregledao isprave.

Kuda? Idem tovariti za vojsku sijeno i pokažem posebnu ispravu od “Zoldmezo” (ime poduzeća, mo) – i pukovnika svojeg komesara. Poznavao sam cijelu okolicu i sva imanja i odmah im nabrojim par, gdje sam zaista imao veće količine kupljena sijena, koje je čekalo na vagone i odpremu. Stavio mi je na srce, da se ne primičem previše granici i da kad se vratim, dadem svoju legitimaciju providiti po posebnom povjerenistvu na ministarstvu.

Stigao sam u Gyekeneš, gdje je već sve vrvilo od vojske. Držao sam zadanu riječ i nisam tražio naše ljude, kojih je u okolici bilo više. Smjestio sam se u jednu gostionu i nastojao se sprijateljiti s ukućanima, govoreći im o tome, da ću smjestiti više mojih ljudi, koje čekam. Tako sam i ovima govorio o sijenu i slami, i ovi su svi bili apsolutno uvjereni u moje trgovačke zaposlenosti.

Nastavlja se.

(Kada se sve ovo uzme u obzir, čovjek se mora zapitati: zbog čega se je Maks Luburić toliko patio i zašto se je borio. Ima samo jedan jedini odgovor. ZA HRVATSKU! Mo, Otporaš.)

Dok sam išao ispitati teren o kretanju njemačkih i mađarskih jedinica, o najnovijim radio vijestima, na željezničkoj postaji nađem našu dobru Marišku, djevojku jednog našeg poznatog Ustaše, koja mi je rekla da je ovaj čas došla iz Pešte, da su je poslali da mene traži. Ferko je znao, da iđem u Gyekenyes i sa slijedeći vlakom iza mene ona je došla. Da je Ustaška Radio Postaja Glavnog Ustaškog Stana izdala zapovijedi i da poručuju, neka s mjesta iđem u Budimpeštu.

I dok su 6 travnja u jutro njemačke štuke tukle Beograd a divizije prelazile granicu, i most preko Drave letio u zrak, a četnici držali prilaze i mostobrane, ja sam jurio vlakom prema Pešti, u društvu Mariške. Opet se je pokazalo, da čovjek ne stigne, kad mu se najviše žuri. Na jednoj maloj postaji pred Kapašvarom vojnička je patrola skupila sve, ama baš sve putnike iz vlaka i sve osoblje, koje nije bilo željezničko istjerala van i odvela na oružničku postaju. Tko ste, i što ste i što ste vidjeli. Mene su i opet iskopali van dokumenti, zvanje, položaj i imanja. Provjerili oružnici na jednom imanju, dali očekuju predstavnika Zadruge za sijeno i dobili odgovor, da. To je bila Eitner pustara. A Mariška vjerenica (zaručnica, mo.) i stvar uredu. Idem u Peštu. Da, ali za tri dana. Prije nitko. Tako sam sjedio u oružničkoj postaji, skupa sa ostalim civilima, a Mariška u kući sa ženama kod jednog oženjenog oružnika.

I tamo na oružničkoj postaji, ispružen na žandarskom krevetu čuo sam glavni Ustaški Stan! Konačno sada znam, na čemu sam. Kakva Pešta, nazad u Gyekenyes.

Devetog travnja sam bio na hrvatskom području, na onom dijelu, gdje imamo suhu granicu, koja počima odmah iza željezničke postaje. Most je ležao srušen, ali se moglo prijeći, jer je most jednostavno legao u rijeku i samo je djelomično bio porušen i pomoću jakih dasaka, dosta volje i prezira života, mogao je čovjek preći preko Drave. Proglašenje Hrvatske Države dočekalo me je na hrvatskom području, na kojem smo isprobavali sreću za vrijeme našeg rada kao konspiratori protiv Jugoslavije.

Obukao sam se u ustašku uniformu, zaogrnuo pelerinom, a na sebe nametao remenje, revolvere i “rodu”. Izvadio sam ju i nataknuo na drveni tok, i stavio na rame. tako sam stigao na stanicu, gdje sam našao pograničare, koji su mene gledali kao neko Božije čudo. Prišao mi je jedan časnik i na madžarskom upitao: Nemet? Oni naime sve Nijemce zovu Nemet. Kažem ne, nego hrvatska vojska i došli smo radi preuzimanja granične straže. Čovjek je zinuo, i rekao da će odmah ići obavijestiti svoje starješine. Ja sam potrčao par koraka i kad me je jedan vojnik htio spriječiti gurnuo sam ga i uperio na njega Rodu, te potrčao još par koraka na hrvatsko područje. (Sve što sada želim reći je to: da će mi biti veoma žao što neću imati priliku vidjeti film o Maksu Luburić i njegovu povratku u Hrvatsku sa Janka Puste u travnju 1941. godine. Taj će se film, vjerujte mi, snimiti prije ili kasnije. Mo. Otporaš) Tada sam legao na zemlju i rekao im da sam hrvatski vojnik i na hrvatskom zemljištu, te da nemaju pravo smetati me. Došli su časnici madžarski i njemački, agenti i oružnici. Madžarski narednik i zapovjednik jedne od karaula, koji me je poznavao, rekao im tko sam i oni su se povukli na vijećanje, a dva oružnika stajala su s puškama u ruci, ali ne naperenima.

Oko dva sata ležao sam s Rodom u ruci, dok nije došao jedan stariji pogranični časnik, koji im je rekao: Hrvat je i emigrant. Proglašena je Hrvatska. Njihov je teritori – i pustite ga na miru. Krenuo sam prema mostu, gdje sam našao na onoj strani jednu madžarsku patrolu, koja je čuvala prilaz mostu i onom dijelu, koji još nije bio srušen.

Imao sam nataknutu Rodu i zaogrnut pelerinom. Eh, neka se vidi svijetlo oružje! Ovi su mi rekli, da se ne može prijeći, i ako su neke prelazili preko neke daske. Rekli su i to da čuvaju most i da ne puštaju civile da prelaze u Madžarsku. kako su me vidjeli pod oružjem, mislili su da sam Nijemac, a vidjeli su da dolazim od željezničke stanice, te mi nisu pravili smetnje.

Šta Bog dade idem i nitko i ništa me neće zaustaviti. Prelazio sam, bolje reći preskakivao s jedne krhotine mosta na drugi dio i preko jedne uske daske, koja se ljuljala kao šiba na vodi, prešao sam kritičkidio i opet stupio na zemljište. tek tada sam imao dojam, da sam na hrvatskom državnom području. Slučaj sa vojnicima, časnikom i drugom patrolom, akcija i pokret nije mi dao izživljavati se, ali kad sam prešao u “pravu Hrvatsku” tada sam kleknuo, poljubio zemlju i zahvalio Bogu na tom daru. (Nisi bio sam, dragi naš hrvatski generale. I prepisivač ovih tvojih memoara je učinio istu stvar kada je poslije više od tri desetljeća se povratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine, je učinio istu stvar, i još zaplakao od dragosti i veselja! Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

Nisam najbolji, ali nisam ni najgori, i u ovakvim svečanim časovima ništa se velikog ne može bez milosti Neba niti zamisliti. Za čas mi je prohujalo kroz um sve što sam prošao kroz moju mladost. Rekli smo tisuću puta, doći kao hrvatski vojnik, ali hrvatski, a ne tuđi, u svoju Hrvatsku Državu, poljubiti ono sveto tlo, pa odmah umrijeti. Nema niti jenoga od nas, tko to nije rekao i tko i danas tako ne govori.

Sa 28 godina, s prošlošću, (dakle 1913-1941 je točno 28 godina. General je rođen 6 ožujka 1913. a on ovdje govori o Deseti Travnja 1941., dakle, bilo mu je 28 godina i 34 dana, mo.) koja je bila sanjana, i u djelu i u akciji sprovađana, dočekao sam da stupim na tlo slobodne Domovine.

Probudio me je iz moga razgovora sa prošlošću jedan željeznbičar, koji je nedaleko imao čuvarsku kućicu. Da je taj vidio samog sotonu, ne bi se tako preplašio. Počeo je bježati, kad je vidio oružje i nije znao, kuda da me uvrsti. Kažem: dolazi ustaška vojska. tada mi on reče, da još ima srpske vojske i četnika u pol sata hoda. Odmah sam pitao, dali ima naši ljudi i dali ima oružja po selima. Govorio mi je o Zaštiti, i to je bila prva ugodna impresija u Hrvatskoj. Htio sam odmah organizirati ljude, da idemo u potjeru za četnicima, a kako sam već bio mrtav od umora, poslao sam željezničara, da mi zove kojeg od tih Zaštitara. (Koliko se sjećam i mislim da je general o tome pisao nekim svojim suradnicima u pismima koja se nalaze u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969” da je taj Zaštitar bio Stjepan Fištrović, Sabolić, mo. Otporaš.)

Rat je počeo i Država je proglašena. Nu to još nije sve i otprilike bilo je za predpostaviti, da će na Savi i u Bosni biti jačeg odpora. Vjerovali smo ipak, da će ta srpska vojska ipak nešto učiniti. Nu, ništa, i kako rekoše, već su seljaci i Ustaše razoružali one jedinice, a oružnici se razbjegli, dok naši u Koprvnici imaju vlast. Tamo da ima Ustaša.

Onaj, tko je bio učenik, profesor, regrut i Zapovjednik Janka Puste, taj je vidio Ustaše. No, kada sam vidio Fištrovića u Koprivnici, koji je postao šef stanice i bio zapovjednik Ustaškog revolucionarnog voda, razumio sam, da je Ustaštvo uhvatilo korijena u Hrvatskom Narodu, i da se ne treba bojati za njegovu sudbinu. Neka dakle Srbijanci i vlasti nastave sa ratom. Dok ima ovako dobrih i nanatičkih Ustaša kao Fištrović, ne treba se bojati. Našao sam dosta prijatelja od “domaćih” s kojima smo radili, a iz Zagreba su javili, da “neka taj Ustaša iz Madžarske” ostane tamo.

Čim su naše Ustaše iz Italije stigli u Zagreb, iste noći su u Koprvnicu stigli u autu jedna grupa ustaša i među njima “Carne” (Pižeta), Pesezi Tomo, i Katušić (iz grupe Cerovski i C.) koji su došli skupa sa Nemecom, isto “madžarom”. (Pitanje se sada postavlja koliko će muke hrvatski povjesničari imati dok odgonetnu i pronađu tko je bio “Pižeta”, tko je bio “Crane” i mnogi drugi koje general Luburić ovdje ne otkriva, mo. Otporaš.) Oni su nakon Marselja (Marseille-a, mo.) otišli u Italiju – i sada smo se našli u Koprvivnici.

Prvo je bilo, da smo razoružali oružnike, koje smo do tada imali u njihovom kasarnama (sada se postavlja pitanje dali je general Luburić ove memoare pisao u ono vrijeme i doba dok se je još koristila jugoslavenska vojnička terminologija “kasarna”, ili kasnije kada se je koristila hrvatska terminologija “vojarna”? I to bi se trebalo ispitati, da ništa drugo, jest za povijest. Mo. Otporaš.) pod vodstvom jedinog Hrvata oružnika i to valjda od vojske dodijeljenog. Sada je već u Kopvrnici bilo “pravi Ustaša” i Fištrović mi je dao posebnu lokomotivu i vagon prve klase i dao ljude, da me odprate.

Redari na željezničkoj postaji bili su informirani po Fištroviću, i čekali me na postaji s jednim časnikom. Svijet me je gledao par dana kao neko čudovište, a radi moje uniforme, Rode i pelerine.

Godine 1944. kada je bio sproveden puč Szalassy-a posjetio sam pukovnika baky u društvu Szalasyjevog zamjenika, koji je živio u Hrvatskoj prije toga, i tada mi je isti u društvu baruna Kemeny, tada ministra vanjskih poslova rekao, da su 1941. madžarske vlasti imale njemački zahtjev da se onemogući Ustašama bilo kakova akcija protiv Jugoslavije. (Ja sam pomasti u crno ovaj paragraf, jer ovo je vrlo važno, da se zna, ne za one koji znaju, nego za one koji ne znaju, da je Hitlerova Njemačka sa mečekom bila za očuvanje Jugoslavije, mo. Otporaš.)

Zahtijev je datirao istina, tamo iz vremena Trojnog pakta ali i kasnije bio ponovljen i nakon 27. ožijka tj. puča u Beogradu! Ministarstvo vanjskih poslova i madžarska vojska imaju o tome jasne dokaze i ja sam o tome govorio Mladenu Lorkoviću, kada je bio ministar vanjskih poslova, kada sam ga posjetio zajedno sa Gj. Sz. inače madžarskim narodnim zastupnikom, koji je morao bježati iz Madžarske u Njemačku, – a iz Njemačke u Hravtsku. Isti mi je već i prije o tome govorio.

Dotle su došli srpski prsti – a to potvrđuje i naša narodna poslovica. “Nema brata, dok ne rodi majka”.

Nijemci nisu htjeli Hrvatsku Državu!

Drugi su došli u posebno vlaku pod vodstvom satnika Lahorskog – nakon dva mjeseca, sa ženama i djecom i pokućstvom.

Kraj iz “OBRANE” br. 121/122.