JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?!

Ima njih mnogo koji još i danas vjeruju više Udbi i udbašima nego poštenim Hrvatima. Rekao bih da nema dobrog Hrvata koji bi vjerovao ili povjerovao Udbi i udbašima, ali kada Udbaš ili udbaši na poštenog Hrvata u hrvatskoj političkoj emigraciji nabace koje kakvih laži da je njihov “saradnik”, onda ti “dobri” Hrvati odmah povjeruju Udbi ili udbašima i tako im daju vjerodostojnost, što znači da im vjeruju. Ima neki Božo Bagarić, mislim druga osoba u vrhuški bosansko/hercegovačkih udbaša. Mislim negdje u lipnju 1986. godine održali su sastanak u Sarajevu na koji su morali svi Udbaši biti nazočni. Tu se je sve i o svemu raspravljalo. Spominjali su se mnogi iz emigracije koji su uveliko pomagali, direktno ili indirektno, Udbi. Spomenit ću samo tri osobe koje sam osobno poznavao a koje Božo Bagarić na tom sastanku spominje. (Usput, ovaj izvještaj je izišao na stranicama CENZURIRANO, mislim od Domagoja Margetića, nisam baš siguran, ali, izgleda mi da ta stranica više ne postoje)

Mirko Vidović, (1) kum mojem sinu Mili, živi u Lyon-u, Francuska, je spomenut u tom izvještaju kao suradnik ili doušnik Udbe. Osobno ja u to ne vjerujem. Zašto? Zato što bi onda mi državotvorni ili ne državotvorni Hrvati odmah dali vjerodostojnost Udbinim izvještajima, iako pozitivno znamo da je Udba koristila sve moguće načine, preko rodbine, prijatelja, svojte, poznanika itd., – a svi smo mi u neku ruku i nekim varijantama i vezama u emigraciji bili povezani – i širila dezinformacije najgore vrsti o onim Hrvatima koji su se imalo državotvorno hrvatski isticali, bilo to na političkom, športskom, kulturnom, društvenom ili religioznom polju. Uzmi, na primjer, knjigu DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI – Biblioteka, Dokumenti 2, Bonitas, Prozor, Laus, Split 2000. Tu u toj knjigi, dragi moj Vjeko, skoro svaki istaknuti Hrvat u emigraciji je oklevetan i prikazan na najgori nači, kao: lopovi, bitange, kradljivci, ubojice, neradnici, provokatori itd. Ja bih to, to jest tu knjigu, Udbinu knjigu, preinačio u prostoraširenu dimenziju, a ta dimenzija je: da svi ili skoro pojednici koji nisu spomenuti u ovoj Udbaškoj knjigi su na jedan ili drugi način surađivali ili bili doušnici Udbe. Ali nije ni to točno, jer je bilo vrlo čestiti Hrvatica i Hrvata koji ni na jedan niti na drugi način nisu bili spomenuti nigdje, a su u svojim srcima nosili našu lijepu Hrvatsku i šakom i kapom pomagali hrvatsku osloboditeljsku borbu. Evo šta o meni u toj knjigi piše. Citiram cijeli tekst, pa ti sam sebi kaži i zaključi šta je i kakav je Udbin cilj bio pisati ovako o Hrvatima koji su se, svaki na svoj način, borili za oslobođenje Hrvatske:

“BOBAN MILAN
05112429
sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići – Grude, Mostar, Hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.

Po završetku osnovne škole bavio se zemljoradnjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. (Ovo “…i nije zapaženo da je neprijateljski istupao…” treba analizirati i pronaći ŠTA BI TO MOGLO ZNAČITI i tko je u ovom slučaju bio taj “neprijatelj”. Onog puta kada se točno sazna tko je MILANU BOBANU bio taj neprijatelj, bit će svakome jasno zašto je UDBA klevetala i ocrnjivala svakog državotvornog Hrvata, a posebice one istaknute Hrvate koji su nešto značili u hrvatskoj emigraciji) bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. (Interesantno da Udba ovdje govori o krađama i kažnjavanjima a da ne iznosi ama baš uopće nikakve podatke i dokaze. Tipično udbaški! Ali što je za požaliti je to da i dan danas, poslije skoro četvrt stoljeća od nestanka udbaške države Jugoslavije, ima Hrvata koji još uvijek vjeruju u udbaške priče i njihove laži, pa im na taj način daju podršku i vjerodostojnost njihovim iskazima, mo.) Koncem 1959, godine emigrirao u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.

Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ (i to je sav moj grijeh i svih onih koji su se borili protiv Jugoslavije, koju je UDBA vjerno čuvala, mo. Mile.) i bio član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada… Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, poriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavi NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju. (I to su moji grijesi u borbi protiv Jugoslavije ili u borbi za Obnovu i Uspostavu Druge Hrvatske Države u dvadesetom stoljeću, koje mi Udba, Udbaši i njihovi simpatizeri pripisuju, mo. Mile.)

Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenio je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnosti zbog krivičnog djela iz člana 109. KZ. (Sada mi postaje jasnije zašto se je pokušavao atentat na mene u Parizu. U stan mi je došao poznat Hrvat u proljeće 1966. godine. Sjeli smo za stol. Izvadio je samokres i stavio ga na stol. Pitam ga zašto to radi. Uzrujano je rekao da su mu neki savjetovali i govorili da Bobana treba ubiti, a da je on njima rekao da je Boban Hrvat kao i mi, samo je razlika u tome što se mi s njim ne slažemo…)

U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegova oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. (Dragi prijatelju Vjeko, moji roditelji, ni otac ni mater, nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su totalno nepismeni. Kada su moji roditelji došli posjetiti svoju djecu i unučad u San Francisco pred Božić 1972. godine, tada sam imao priliku mnogo vremena razgovarati sa mojim roditeljima. Pričali smo o svemu. Tada su mi rekli kako su oni, Udba, dolazili kod njih, mojih roditelja, kući i ko’ bojagi u ime mojih roditelja meni pisma pisali, kao da to moji roditelji pišu. Danas, poslije skoro pola stoljeća i više ja tih pisama nemam, ali znam da su neka djeca iz susjedstva pisali pisma mojim roditeljima nama djeci, meni u Pariz a pok. Bratu Rafi i sestrama u San Francisco, i da u tim pismima meni ima mnogo šarenila kojeg moji reditelji nikada meni ne bi pisali. Dakle, moglo bi se po ovome zaključiti da su Udbaši iz Mostara u ime mojih roditelja meni pisma pisali, mo. Mile.) Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan s Šarcem Danom i drugim pripadnicima UH Njemačke.

U informacijama DSIP od 2 juna 1970. godine navedeno je da je Milan je uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestovao u organiziranju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju.”