IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – DRINJANINA
Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris, France, 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carkagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja ovog pisma meni iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić kod sebe nije imao moju adresu iz San Francisca, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i nalazi se kod mene u dosiju: Pukovnik Stjepan Crnički, pisma i izvješća veljača 1966., student 1970. Mile Boban, Otporaš.)
Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969. g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.
Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov – Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo.) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.
Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktuale bez posla po Europi. Željko Bebek (o Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo.) je već tada, navodno, bio u rikama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na “obuku” i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.
Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako – po računu Udbe – u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.
Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući – jer je poznato da je General bio oprezan – željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968 dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : “… Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbilno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu.
Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:
“Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968. god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima “nešto” novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji”.
Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. – Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom “Bimbo” u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo). Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: ” Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku”.
General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko(Logarić, mo.) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESS i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata. Mo. Otporaš Mile Boban.)
Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: ” Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?”. Domagoj je odgovorio: ” Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju “. General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.
General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marici je 11 godina.
Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (Ne znam tko bi mogao biti ovaj “naš brat X.”, ako nije dr. Dabo Peranić kojeg je Riječka Udba stavila na listu za ubojstvo. Vidi knjigu Bože Vukušića: “TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA” 3. dopunjeno izdanje, strana 258-262, mo. Otporaš.) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove.
Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. ( Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA” na str. 55/56:
“…Pogrebu je prisustvovao i Vlč. Beluhan, kojemu su “povjerovali” vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile…
Normalno je da je Vlč.. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vlč. Beluhan. Ali nemoguće mi je dopustiti da Vlč. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o “srbokomunističkoj zastavi”, mo.) …
Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali – i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.
Kako “slučajno” našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 18 prosinca 1979. god. Vidi Novu Hrvatsku br. 6. 1980., st. 17/18. Ubojice Joze Oreča su agenti Udbe Vlado Pavlić i Branko Čučković. Mo. Otporaš.) i kao “slučajno” je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali – i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu.Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom “Sinu Hrvatske – Padre Eugenio” (hrvatski svećenik Eugen Beluhan, mo) – – na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci…(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo).”
Kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom – da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. – Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.
Tek ćetiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.
Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.
Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis
Ovdje je nadodano rukopisom dra. Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:
” Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gore. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga,mo.) i svima.
Tvoj Miljenko.
Vrijeme radnje: 30. travnja 1969. godine. Mjesto radnje: centrala Udbe u Sarajevu. Saslušanju nazočni: Mićo Japunđa, operativac sarajevske Udbe i Ilija Stanić, Udbin ubojica kodnog imena Mungos. Točno je deset dana od ubojstva predsjednika Hrvatskog narodnog otpora Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj.
“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam.
Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima.
Pocrnio ko zemlja, dahće
“Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”.
Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu.
U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja.
Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram.
Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine.
Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”
Večernji list je u posjedu ekskluzivnog Stanićeva svjedočanstva zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koji se ovog ponedjeljka bavi kontroverzama oko smrti ustaškog časnika, zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, Vjekoslava Maksa Luburića.
Četrdeset godina nakon spomenutog događaja, producentski tim u Sarajevu je pronašao Udbina agenta Mungosa, danas umirovljenog službenika Iliju Stanića, no njegova verzija događaja danas zvuči ponešto drugačije.
– Gluposti su to, ma jok. Ja ne znam odakle je to on napisao, izvadio, šta je. Ovo su za mene gluposti. Ja vidim sad, vidio sam, ma jok, ma kakvi. Nije mogao jedan čovjek ništa uraditi, ne bih pogotovo ja, tako mlad, sitan, nikakav – poricao je Ilija.Potom je iznio svoju, prilično zapetljanu verziju događaja.
– Ja jesam bio prisutan prilikom njegove likvidacije 20. travnja, nedjelja bila, lijep sunčan dan. Bez mene se to ne bi moglo ni uraditi … ali izvršioci su Vlado M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinko K. iz Srednje Bosne, blizu Fojnice – ispričao je Stanić.
Tu dvojicu članova HOP-a, priznaje, uveo je u kuću. Želio se osvetiti Luburiću jer je, kaže, nekom prigodom posprdno zborio o njegovu ocu Jozi – heroju protukomunističke borbe. No, njih dvojica izigrali su dogovor da se ustaški general tek premlati.
Gospođa je sve znala
– Prevarili, prosto su me prevarili. Ja ne bih sudjelovao da sam znao da će biti likvidacija – govori Ilija Stanić i potom imenuje i naručitelja ubojstva: udovu Pavelić.
– Gospođa je sve znala. Sve. Po njezinoj želji, ovo je urađeno po želji Marinoj. Maks je nju zvao Ćifutka, a ona njega razbojnik i ubojica, takva je terminologija bila između njih. Inače mu je i zaprijetila, kad je Ante umro, pa je Maks najavio da će doći na sprovod, a Marija mu je rekla da će biti krvi ako on dođe – prisjeća se danas agent Mungos.
No, kako se i zašto on, Ilija Stanić, našao na poprištu egzekucije? Mladića rodom iz Konjica – bilo mu je jedva dvadeset godina – služba nije slučajno zavrbovala. Znala je da će mu obiteljski background otvoriti Luburićeva vrata: Ilijin otac Jozo, ustaša, nakon pada NDH u križarskim odredima borio se po šumama još pet godina sve dok se, dospjevši u obruč, nije raznio ručnom bombom.
Upravo je uvreda koju je Luburić iznio na račun njegova ćaće kojeg je smatrao istinskim hrvatskim herojem, ustaškog generala koštala glave.
Vjekoslav Maks Luburić, nakon poraza NDH i bijega iz Jugoslavije, živio je u malom katalonskom gradiću Carcaixenti pokraj Valencije. Tajna policija je dugo i intenzivno pripremala njegovu likvidaciju. Znali su da je Luburić spreman sklopiti pakt i sa samim vragom, ne bi li rušio Jugoslaviju.
Luburić je bio meta koju nije bilo lako locirati: poznat pod nadimkom “general Drinjanin”, u Španjolskoj se zvao Vicente García Pérez, a u lokalnoj zajednici, u ulici Santa Ana poznavali su ga tek pod nadimkom “El Polaco” (Poljak). Nakon rastave od supruge Eleonore, živio je iznad tiskare sa sinom Domagojem, čiji su se brat i sestra nalazili u internatu u istom kraju.
Problem jugoslavenskih agenata bio je, također, u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. I tako su mu poslali mladog agenta Mungosa. Stanić je Luburića susreo u španjolskoj Valenciji 1967. i ubrzo s njim ostvario bliski kontakt: Luburić ga je zaposlio kao osobnog tajnika, ponudio mu stan u svojoj kući. Emigracija ga je zbog toga niz godina nazivala Judom, no Ilija Stanić je, usprkos zapisu iz centrale sarajevske Udbe, ostao pri verziji da nije okrvavio ruke. Da se pobunio ili prijavio krivce, reći će, i njega bi likvidirali.
Odlučio je pobjeći. Uspio je – skrivajući se pred španjolskom, a potom francuskom i talijanskom policijom – stići do Trsta i pješice ilegalno prijeći granicu. Pa, ipak, po povratku u Jugoslaviju Udbi je prodao priču da je iz patriotskih razloga zapravo on ubio Maksa Luburića. Nakon sarajevskog iskaza, prebačen je u Beograd.
– Odmah sam prvo smješten u vilu na Dedinju. Dolje sam imao ogroman vinski podrum, vina je bilo milijun boca. Volio sam život. Kupiše mi BMW 2002t, najljepše auto sam imao u Beogradu tada. Drap boje, a unutra plavi štofovi bili. Tražio sam da mi ugrade kazetofon, to je bilo tada moderno – priča Ilija koji se nakon sedam godina provedenih u jugoslavenskoj prijestolnici vratio u Sarajevo.
– Dobio sam stan, jako velik stan u bivšoj Lenjinovoj, današnjoj Grbavičkoj ulici. Radio sam kao Udbin analitičar, ekspert za pitanja hrvatske emigracije. Držali su me kao kap vode na dlanu. Bio sam im dragocjen – priča Ilija Stanić, koji je je upoznao i vrhovnog nalogodavca ubojstava u emigraciji. – Tito je baš sve znao. Nije istina da nije znao, nije se moglo bez njega. Služba nije mogla raditi bez njega. Što vam je, takvo je ustrojstvo bilo.
To je dobro za Hrvatsku
Kada je napunio 40 godina, sklonili su ga u zavjetrinu. – Zvanično, moje ime nije smjelo biti tamo. Zvanično ga nema nigdje. Ali ja sam bio tu. Uvijek kod njih. Uplatili su mi staž, sve. Pa onda 1984. odem za sekretara SIZ-a za zapošljavanje – priča Ilija Stanić koji se uoči rata učlanio u HDZ BiH. Broj iskaznice: 101.
Postat će i pomoćnik zapovjednika za sigurnost 2. brdske brigade Armije BiH. Danas je u mirovini, ima hrvatsko državljanstvo, nedjeljom ide na misu. Noću mirno spava.
– Ja sam se i davno pokajao. Pokajao sam se tamo gdje treba, pred oltarom i ispovijedio. Izuzetno mi je krivo i žao što sam učestvovao u nečem što je nedolično čovjeka. Nisam znao, bio sam prevaren, mlad, lud. Žao mi je što se to dogodilo i što sam ja jedan od učesnika u takvoj jednoj raboti gdje je netko ostao bez života.
Ali, dobro je za Hrvatsku ispalo. Pa i za Španjolsku. Kad je pao Franco, da je Maks ostao na životu, bio bi izručen. Ogromni problemi Španjolskoj, ogromni problemi hrvatskom puku. Ali bilo bi najbolje da je bila takva sudbina da ga je dragi Bog uzeo, a ne da o tome odlučuje pojedinac. Nitko na to nema pravo, nitko. Ni vi, ni ja, niti itko ima pravo nekom oduzeti život.
Ja sam to uvijek zagovarao jer sam kršćanin, jer sam pravi, pravi katolik.
(Večernji)
Odgovori