IZVJEŠTAJ DRAGE DESPUTA O PARTIZANSKIM ZLOČINIMA POČINJENIM NAD HRVATSKIM NARODOM (1)

Molim uljudno pratite svaki paragraf strpljivo i pažljivo. Možda ćete u streljanima i pogubljenima (pro)naći i neke od vaše svojte, poznanika i sl. Pozdrav. Mile Boban, Otporaš.

Poštovani i dragi prijatelju g. Dragun,

Od kada smo počeli zajednočki raditi na prikupljanju partizanskih i antifašističkih zločina za naše knjige, nisam mogao biti potpunama miran do večeras. Naime, ja sam znao da sam negdje oko polovine izišao sa tim opisima na stranicama Hrvatska i Ustaštvo o partizansko/fašistickim zločinima počinjenih nad mirnim hrvatskim narodom. Tada je portal prestao. Ja sam stalno teturao i tražio po internetu ne bih li to mogao pronaći. Konačno jučer, na Veliku Gospojinu 2011, sva moja obitelj bili smo skupa. Moj sin Mile je majstor na računalu. Ja mu ispričao moju brigu koja me stalno muči što ne mogu pronaći na internetu što mi treba i što stalno tražim. Moj sin mi je pomogao to pronaći samo i jedino mojim, fala dragom Bogu, pamćenjem i okoprilike datuma kada je to moglo biti.

Sada je sve tu. Ja sam sebi pohranio u moj fascikl a vama dostavljem sve onako kako sam prije par godina bio pronašao. Naravno da će sada biti u duplikatu svi oni 48 opisa koje sam vam već do sada poslao.

Poštovani g. Dragun sve što bih vas sada zamolio je to da pregledate što već imate a ovdje u prilogu ćete pronaći ostalo. Dok sam ovo prigledavao, tu i tamo sam letimično opazio streljanja u Imotskom i imotskoj krajini. Znam da ćete sve pažljivo pregledati, (po)složiti i poredati tako kako će vam biti najbliži put doći do željnog materijala. Iz svega ovoga se može napisati nekoliko knjiga, da ne kažem mnogo knjiga. Usput, jučer sam pronašao jedno koružno pismo generala Drinjanina od prosinca 1952. godine. Pismo je tako lijepo napisano za hrvatske borce i kako se treba zajednički raditi za zajedničku stvar, povezivati jedni s drugima, uzajmno se pomagati itd. Pismo je malo podugo i ne bi imalo vremensku svrhu danas, ali svakako ga se može idejno iskoristiti za naše današnje prilike, kao što se i Biblija danas koristi iako je pisana prije dvije tisuće godina.

Izvolite primiti moje iskrene pozdrave. Mile Boban, Otporaš.

IMOart Forum Croaticum

Svakodnevnica => Povijest => Autor teme: Insomnia na 30 Kolovoz 2008, 22:48:17

Naslov: Dokumenti o partizanskim zločinima
Autor: Insomnia na 30 Kolovoz 2008, 22:48:17
1945., siječanj 17.
Izvješće Drage Desputa, člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske upućeno Centralnom komitetu KPH o radu vojnih sudova i obračunu s “narodnim neprijateljima” u Dalmaciji
_____________
IZVJEŠTAJ
Polovicom studenog mjeseca upućen sam u Dalmaciju sa zadatkom da obidjem vojne sudove na sektoru VIII, da pregledam njihov rad i da im u radu pomognem.
Za vrijeme mog boravka u Dalmaciji zapazio sam stanovitu nepravilnosti od kojih iznosim najglavnije.
Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. – U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi. Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno.
Kod sprovodjenja navedene direktive sa strane drugova, koji su je sprovodili, učinjeno je krupnih pogrešaka.
Prvo, sve je radjeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvodjeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima u grupama različitog broja sa izjavom, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jednice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su porodice likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumje se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se je s njima desilo. Vrativši se svojim kućama, razumije se da o tome nisu šutile, nego na veliko pripovjedale.
Drugo, kod sprovodjenja te mjere upotrebljavani su ljudi nedovoljno ozbiljni, što dovoljno dokazuje priloženi prilog komandanta zarobljeničkog logora u Splitu druga Milate , u kojem je iznio uz službeni pečat logora i svoj potpis tačan broj lica, koji su iz logora odvedeni i jačinu pojedinih grupa, uz usmeni komentar, da su ta lica odvedena u podrum neke zgrade gdje su postreljana.
Treće, sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti na vrlo nezgodan način, što kao primjer navodimo slučaj, gdje je jedna grupa iz Drniša strijeljana i bačena u jame a da svi iz te grupe nisu bili ni do kraja ubijeni tako, da su iz jame vikali – majku vam vašu ubijte me do kraja! /To mi je pripovjedao komandant kninskog područja i predsjednik vojnog suda VIII korpusa/: – ili slučaj u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane.
Četvrto, kod sprovodjenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se je desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osudjenih na smrt bio naveden i jedan gradjanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime; – ili slučaj u Splitu gdje se još i danas nalazi u sudskom zatvoru jedan gradjanin Splita, koji je bio odredjen za strijeljanje i neposredno prije odvođenja na strijeljanje nekim slučajem dospio je u sudski zatvor. Kod OZN-e je zaveden u popisu likvidiranih.
Peto, među likvidiranima bez suda nalaze se i takovi, koji bi, da imaju deset života deset puta bili osudjeni na smrt. To su ljudi, koji su svojim radom počinili toliko zla tamošnjem narodu, organizatori četničkih i ustaških banda, te bi se, njihovim izvodjenjem na javno sudjenje, dala ne samo izvjesna zadovoljština tamošnjem narodu, već bi se i postigao veliki politički uspjeh, jer su to klasični primjeri preko kojih bi se sjajno moglo raskrinkati i ustaštvo i četništvo, kao i djelovanje okupatora.
Osim toga medju likvidiranim ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati medju narodom, izvesti na javno sudjenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku.
Šesto, već sam napred naveo, da je za jedan dio od likvidiranih zatraženo od naših sudskih organa, da se izradi presuda isključivo u svrhu javnog objavljivanja. Naši sudski organi u velikoj su većini tek od novijeg vremena u našem pokretu. Politički su neizgradjeni, s našim pokretom i borbom nesaživljeni, malogradjani. Saznavši za takav postupak OZN-e oni su, razumije se, primili to s negodovanjem i o tome, možda ne u zloj namjeri, pripovjedali drugima. Kako je to daleko otišlo, koliko pogrešno i sa kakvim nerazumjevanjem je to shvaćeno sa strane naših organa najbolje ilustrira slučaj sekretara našeg vojnog suda vijeća kod komande šibenskog područja, koji je učinio čak slijedeću “uredovnu zabilješku”:
– “Prema zahtjevu Opunomoćstva OZN-e šibenskog područja, ovaj Sud je naknadno sastavio presudu, radi javnog oglašavanja iste u Šibeniku. …….. Ovakav postupak je kao izniman bio, prema saopćenjima dobivenim od opunomoćstva OZN-e u Šibeniku, dirigiran od viših faktora i odobren od nadležnih političkih funkcionera”.
Sedmo, od OZN-e je zatraženo, a po našim organima tako izradjene presude u svrhu objavljivanja nisu od drugova iz OZN-e pregledane, te se je i u tom pravcu griješilo. Kao primjer navodim presudu Oliver Mate, koji je osudjen na smrt strijeljanjem, a u dispozitivu presude navedeno je, da se isti osudjeni na smrt medju ostalima i za to “što je osorno nastupao prema predstavnicima narodno oslobodilačkog pokreta, kad bi od njega zatražili ekonomsku pripomoć i premda imućan nije im htio dati bilo kakovu pomoć”.
Osmo, prilog br. 4 govori sam po sebi dovoljno. Da li se smije po džepu nositi takove zabilješke do kojih može i nepozvan doći? Sigurno ne bi bilo od koristi našem pokretu kad bi u neprijateljskoj štampi izašla fotografija ovakvog dokumenta.
Ima još dosta ovakovih primjera, a koliko ih ima koji meni nisu poznati!
Razumje se, da je uslijed takvog sprovodjenja navedene direktive šira javnost za to brzo saznala, te se osjeća, da je to primila sa negodovanjem i da u narodu vlada osjećaj pravne nesigurnosti. Kao primjer za to navodim izjavu jednog građanina Knina, koji je, kad mu je predsjednik suda izjavio, u vezi s jednim hapšenikom, koji se nalazi kod OZN-e, da će biti izveden pred sud, i ako se uspostavi da je kriv bit će kažnjen, a ako se ustanovi da nije kriv, bit će oslobodjen, izjavio “ostavi to, njega će noć progutati prije nego što dodje do suda”. Delikatnost situacije u kninskoj krajini u vezi sa četništvom pokazuje pravi značaj istaknutog primjera.
Savezno sa napred navedenim htio bi reći još i ovo. Koliki je broj likvidiranih nije poznato. Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što više on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevali i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci, a ogromna većina Dubrovčana s njima se je povezala. Osim toga u samom Dubrovniku radjale su se ideje i izgradjivali planovi vršenog nasilja nad čitavom Južnom Dalmacijom. Petokolonaštvo i špijunaža bilo je u punom cvatu. Mišljenja sam da je uzrok tako malog broja likvidiranih baš u načinu sprovodjenja date direktive , jer je uslijed toga javnost za istu vrlo brzo saznala, te se je osjetila reakcija javnog mišljenja. Naši drugovi su pred tim i takovim “javnim mišljenjem” zastali i prešli u drugi ekstrem, u drugu pogrešku u pretjeranu blagost. Kao primjer navodim slučaj velikog župana dubrovačkog , koji je izveden pred sud i kažnjen jedva jedvice sa dvije godine prisilnog rada, dok je dubrovačka OZN-a predlagala oslobadjajuću presudu: – ili slučaj u Kninu gdje se članovi četničkog oblasnog odbora i četničkog ratnog vijeća šeću slobodno po kninskoj krajini, a samo u Kosovskom polju postoji groblja stotine i hiljada srpskih žrtava i nasilja kojeg su počinili četnici.

Dogadjaji koji su se desili poslije nove
direktive organima odsjeka za zaštitu naroda

Pod kraj studenoga mjeseca prošle godine organima odsjeka za zaštitu naroda izdata je nova direktiva po kojoj oni više nemaju ovlaštenje da vrše likvidaciju bez suda, osim naročitih izuzetaka. Usprkos toga na nekim sektorima organi OZN-e nisu se te direktive pridržavali. Navodim slučaj u Sinju, gdje je tamošnja OZN-a u momentu svog rasformiranja likvidirala, koliko je poznato, 6 ljudi iz Sinja i okolice , a da za to nije postojao nikakav razlog; – ili slučaj u Kninu gdje je tamošnja OZN-a iza dobivene nove direktive likvidirala najprije 13, a poslije 1 osobu, sve iz Knina i okolice Knina, a htjela je likvidirati i još 17 zarobljenika naših državljana, koji su u većini služili u “tigar” diviziji, a da ih prije toga nisu uopće salušali pa ni ispitali najosnovnije podatke. Medju tih 17 bilo je i takovih, koji su svega pet dana bili u navedenoj diviziji i nisu još uopće bili rasporedjeni. Na moj zahtjev ta je grupa predana sudu i u roku od jednog dana svi su bili ukratko saslušani i, izvedeni pred sud i u sporazumu s OZN-om svega trojica su osudjeni na smrt; jedan je upućen u zarobljenički logor, jer je bio Nijemac; za jednog će se istraga nastaviti, jer je isti iz Vrlike koja je svega 20-30 km. udaljena od Knina, a isti je tamo kroz čitavo vrijeme kao ustaša djelovao, a ostali su osudjeni na različitu vremensku kaznu i upućeni u jednicu. U Zadru se je OZN-a pridržavala prakse likvidacije bez suda sve do pre 10-15 dana uz izjavu, da nema povjerenja da bi takove sud osudio na smrt. U Biokovskom području je takodjer OZN-a likvidirala oko 20-25 osoba nakon primitka nove direktive, a bez ikakvih posebnih razloga.
Nadalje na našoj konferenciji svih predsjednika sudskih vijeća i sudskih organa izvjestio me je istražitelj vijeća kod biokovskog područja da tamošnji opunomoćenik OZN-e sadistički muči ljude, a onda traži od suda da se isti moraju osuditi bez obzira da li im se krivnja ustanovi ili ne, jer bi bilo vrlo nezgodno da ih se pusti na slobodu nakon što su tako istučeni. Kao primjer naveo mi je slučaj dviju žena, seljakinja, koje je isti organ OZN-e najprije strahovito istukao, a onda im nije dao vode za piti tako, da su bile prisiljene piti svoju vlastitu mokraću; – ili slučaj iz splitskog područja, odnosno sudskog vijeća u čiji su zatvor dopraćene dvije žene iz komande mjesta Kaštela gdje su bile zlostavljane – palili su im noge itd. – a za koje se u toku postupka ustanovilo, da nisu gotovo ništa krive i trebaće ih osloboditi.
Osim toga ima slučajeva da imovina nekih lica, koja su u prvim danim uhapšena razgrabljena i raznijeta, a od suda se traži da iz tih razloga ti moraju svakako biti kažnjeni. Kao primjer navodim slučaj Vragolova iz Cavtata kraj Dubrovnika, koji je u prvim danima uhapšen kao pristaša četnika i četnički pomagač, a koji bi uslijed amnestije trebao biti pušten na slobodu. Ili slučaj sa 74 godine starim svećenikom don Antom Dragoševićem iz Omiša kome su takodjer sve stvari razvučene, a iz razloga, što se u toku postupka nije moglo ustanoviti neko teže djelo, a iz političkih razloga trebalo je donijeti ili uslovnu kaznu ili oslobadjajuću presudu. U jednom i u drugom slučaju zahtjev da se isti moraju kazniti iz napred navedenog razloga dat je sa strane članova kotarskog komiteta, koji su se nastanili u njihovim kućama.

Nekoliko slučajeva bezakonja počinjenih
sa strane pripadnika NOV i NOP

1.- Kistanje, kotar Šibenik. Opunomoćenik OZN-e XIX divizije kad je divizija odlazila iz Kistanja predao je komandi mjesta Kistanje jednog uhapšenog karabinjera, time da se isti preda sudu i da se izvede na javno sudjenje u tom mjestu, jer je u tom kraju uhvaćeni karabinjer počinio strahovita zvjerstva nad tamošnjim narodom i bio strah i trepet tamošnjeg stanovništva. U komandi mjesta je taj karabinjer tako tučen da su ga na kraju morali i ubiti. Kod toga sudjelovali su čak i neki članovi tamošnjih narodnih vlasti. Komanda mjesta nije o tome ni prije, a ni poslije nikoga izvjestila.
2.- Pod kraj XI mjeseca praćen je u sudski zatvor u Zadar po straži jedan uhapšenik i na putu, na cesti Obrovac-Zadar ubio ga je s kundakom puške jedan partizan koji je onuda prolazio.
3.- U Benkovcima je krajem prošlog mjeseca jedne noći pozvan iz svoje kuće neki čovjek, navodno neprijatelj našeg pokreta, po dvojici partizana i kad je isti izišao iz kuće oni su ga ubili iz šmajsera i pobjegli. Nije ustanovljeno koji su to partizani bili.

O načinu sprovodjenja konfiskacije i o odnosu NOO-a prema
sudu po pitanju podataka ili informacija za sudske zatvorenike.

Na cijelom sektoru Dalmacije u prvo vrijeme nakon oslobođenja konfiskacija je bila sprovadjana sasma protivno nego što to uputstva o konfiskaciji traže. Prvo, konfiskacija je vršena u velikom broju slučajeva licima kao ratnim zločincima i narodnim neprijateljima, a da nije za to bila donešena sudska presuda, odluka ili rješenje što uputstva o konfiskaciji izričito navode. Drugo, konfiskacija je vršena, na takav način, da je na neposrednu okolicu nužno morala ostaviti dojam da je po srijedi pljačka, a ne jedna vrsta kazne. Kao primjer navodim slučaj u Dubrovniku, gdje se prilikom konfiskacije oduzimalo i dječja kolica.
U traženju podataka za zatvorenike naši organi nailaze na velike poteškoće. Ne samo što se na podatke treba dugo čekati, što su oni apstraktni /četnici, ustaše, tukao rodoljube i td./, nego su zapaženi i slučajevi otvorene sabotaže. Navodim primjer iz općine Vrlika. Istražitelj sudskog vijeća u Sinju zatražio je od općine Vrlika podatke za jednog okrivljenika. Općina Vrlika sa službenim pečatom i potpisom predsjednika i tajnika daje za taj konkretni slučaj slijedeće podatke: “čovjek za kojeg tražite podatke i koji se nalazi u vašem zatvoru je pošten i dobar drug. Nikad nije pripadao nijednoj neprijateljskoj grupaciji niti je primio bilo talijansku bilo četničku pušku”; – Sam zatvorenik izjavljuje: “Po dolasku Talijana stupio sam u seosku miliciju i primio pušku od Talijana. Kad je Italija kapitulirala stupio sam u četnike i bio sam su tim i tim akcijama”.
Na kraju još nekoliko riječi u vezi s upućivanjem kažnjenika u jedinice. Koliko sam imao prilike čuti od strane jednog dijela naših pristaša ta je mjera primita sa nezadovoljstvom. Za ilustraciju navodim slučaj Šime Berača, koji je po vijeću vojnog suda kod šibenskog područja osudjen na prisilni rad i upućen u jedinicu. Prije odlaska u jedinicu pušten je kući da si uzme stvari. Kad je došao kući narod ga je linčovao. To se je desilo u Skaradinu. Dok obratno u jedinicama ovako upućeni kažnjenici primiti su dobro i borci se prema njima odnose već prema tome kako se koji pokaže u borbi. Narod odnosno naši pristaše prigovaraju i postupku prema takovima u jedinicama, jer se isti uzimaju nakon kratkog vremena u kancelarije, a ima i slučajeva da ih se pušta na dopust. Navodim kao primjer slučaj sa Lucićem iz Benkovca, koji je bio osuđen na 7 godina prisilnog rada i upućen u XX diviziju, nakon kratkog vremena došao je u kancelariju, a za božić pušten je kući na dopust.
Na završetku navodim izjavu opunomoćenika OZN-e XIX divizije, koji mi je kazao da mu opunomoćenik OZN-e zadarskog područja šalje u jedinicu ljude s napomenom da ih se u jedinici na zgodan način likvidira, jer da je nemoguće izvesti ih pred narodni sud pošto ga sud ne bi osudio na smrt.
U koliko u iznesenom ima kakvih nejasnoća mogu po potrebi usmeno razjasniti.

Drago Desput [v.r.]