Izvještaj Crvenog Križa o Jasenovcu iz 1944. godine
Samo za one koje ovo zanima. Prenosim ovo bez cenzure. Otporaš.
Sada: Kol 15, 2010
Visitors Counter
Demistifikacija crno-biele historiografijeDonosimo dosada neobjavljene dokumente Međunarodnoga odbora Crvenoga križa pri NDH, koji će zbog svojih podataka i ocjena zasigurno izazvati pozornost, ali i polemike u hrvatskoj javnosti….
>Međunarodni odbor Crvenoga križa i Nezavisna Država Hrvatska< pozamašni je rukopis mr. Marija Keve, asistenta u Hrvatskome institutu za povijest – Podružnici za Slavoniju, Srijem i Baranju u Slavonskome Brodu. Rođen je 1977. u Varaždinu, diplomirao i magistrirao iz povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobitnik je godišnje nagrade za znanost za g. 2006. za knjigu >Stradalnici Brodsko-posavske županije u Domovinskom ratu<, i trenutno je suradnik na znanstvenom projektu >Slavonija, Srijem i Baranja 1860-1945. – politika, društvo i kultura<. Samostalno ili u suautorstvu objavio je četiri knjige, tridesetak znanstvenih radova a sudjelovao je u radu više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Predmet njegova znanstvenoistraživačkog rada uz ostalo su i logorski sustav u NDH i djelatnost Međunarodnoga odbora Crvenog križa (MOCK) u Drugom svjetskom ratu. Rukopis na 461 stranice donosi 78 dokumenata na izvorno pisanim jezicima: francuskome, njemačkom i engleskom, te njihovu prijevodu na hrvatski, koji govore o naporima najpoznatije međunarodne humanitarne organizacije da preko svog poslanika u Zagrebu, Švicarca Juliusa Schmidlina, pomogne Židovima u NDH, interniranim osobama i osobito djeci. Dokumenti su pohranjeni u Arhivu Međunarodnoga odbora Crvenog križa u Ženevi, uz iznimku po jednoga dokumenta iz arhivskog odjela Središnje agencije za ratne zarobljenike MOCK-a i Hrvatskoga državnog arhiva. Problematične pojmove u dokumentima razjasnili su i preveli ugledni znanstvenici s Hrvatskoga instituta za povijest i s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Tajni Schmidlinovi dokumenti
>Gradivo je iznimno važno za stjecanje potpunije i kvalitetnije slike o humanitarnom radu u Hrvatskoj za vrijeme II. svjetskog rata, a tematski se odnosi na pitanje ustaških logora (uglavnom Jasenovac i Stara Gradiška), odnose Međunarodnoga odbora Crvenoga križa s nacionalnim društvima Crvenoga križa NDH i Jugoslavije, potom s kraljevskom vladom u Londonu, odnosi s vladom NDH i vladom Titove Jugoslavije, izvješća iz sabirnih i radnih logora itd.< – napisao je u predgovoru autor. To je tek prva knjiga dokumenata o spomenutoj problematici koja će, treba se nadati, što prije biti dostupna ne samo znanstvenoj javnosti nego i široj čitateljskoj publici. Budući da pojedini dijelovi dokumenata donose podatke i ocjene koji poprilično narušavaju uvriježene historiografske >slike< ili im čak proturječje, netko bi s razlogom mogao pomisliti da je riječ o svojevrsnoj demistifikaciji crno-bijele historiografije. Među njima se, u prvome redu, ističu Schmidlinovi dokumenti: tajna obavijest od 18. srpnja i tajno izvješće od 2. kolovoza 1944. upućeni Međunarodnom odboru Crvenog križa u Ženevu, u kojima poslanik MOCK-a pri NDH piše o posjetu tamošnjim logorima. No, potrebno je također imati u vidu da je svaka vlast u povijesti, što usputno vrijedi i za sadašnje prilike, nastojala ostaviti što bolji dojam pred (ne samo međunarodnim nego i svim drugim) službenim posjetiteljima zatvora, logora, bolnica, sirotišta, sabirališta i sl. Stoga je vrlo teško zaključiti u kojoj mjeri ti opisi odgovaraju stvarnim prilikama u ustaškim logorima. S druge strane, ako sve više na vidjelo izlaze činjenice da je poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zbog ideoloških razloga krivotvorila dokumente i manipulirala izjavama svjedoka, da je postojalo osmišljeno, sustavno i organizirano >popunjavanje< broja jasenovačkih žrtava (o tome u jednom od sljedećih brojeva), da je čak i Muzej holokausta u Washingtonu, jedna od najuglednijih ustanova u svijetu o stradanju židovskoga naroda u Drugome svjetskom ratu, podlegao nekim krivotvorinama o jasenovačkom logoru, da velika većina srpskih povjesničara svjesno izmišlja i prenosi teze koje nemaju nikakve vrijednosti za objektivnu povijesnu spoznaju i sl., onda je put do objektivne istine o ustaškim logorima više nego trnovit. Imajući sve to u vidu, kao i neprijepornu činjenicu da su u njima počinjeni masovni zločini, ali i još uvijek problematične uvjete i broj zatočenika u njima (o čemu je Schmidlin posebice >provokativan<, iako za to, očito, nije imao nikakvih posebnih razloga jer je jednostavno bilježio ono što je vidio) najbolje je objaviti spomenute dokumente bez komentara i zaključaka, prepuštajući ih nekom budućem znanstvenom pravorijeku. Dokumenti su donijeti sa svim oznakama, velikim slovima i podcrtavanjima kako stoje u izvorniku.
>Neobuzdano vrijeme u napetoj sredini<
Prvo kraću obavijest od 18. srpnja 1944. pod br. 739. Schmidlin je poslao >na ruke de Cheneviérea<, pa je dobro samo ukratko nešto reći o njima. Julius Schmidlin, po ocu nekadašnjem konzulu u Zagrebu, podrijetlom je iz Švicarske, rođen je 3. rujna 1911. u Zagrebu. U siječnju 1943. imenovan je za poslanika MOCK-a pri NDH, sa sjedištem u Preradovićevoj ul. 24 u Zagrebu. Angažirao se na reorganizaciji unutarnjeg ustroja Hrvatskoga crvenog križa, osiguravanju pomoći za zatočene Židove u ustaškim logorima i opskrbi ratom postradale djece, te na problematici logoraša zatočenih u Italiji. Zagreb je napustio početkom ožujka 1945. Dr. Jacques Cheneviére rođen je 1886. u Parizu a školovao se na glasovitoj Sorboni. Član je MOCK-a od 1919. do 1959. čiji je bio i predsjednik dvije godine. Vodio je Središnju agenciju za ratne zarobljenike MOCK-a za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Od Schmidlina je dobio izvješće sljedećeg sadržaja: >TAJNO Veoma poštovane gospođe i gospodo, Pred. Posjete logorima Pozivajući se na moje dopise od 6.6. o.g. i od 20.6. o.g. br. 678. Dana 13. srpnja o.g. zamoljen sam da se pripremim za jedno višednevno putovanje koje bi se provelo zajedno s glavnim ravnateljem za javni red i sigurnost. Upravo se vraćam s tog petodnevnog putovanja koje mi je omogućilo da prilično temeljito pregledam tako čuvane koncentracione logore (ovdje ih zovu radni logori) JASENOVAC, STARA GRADIŠKA, GREĐANI SALAŠI i pripadajuće objekte u okolici. \[Sva su isticanja u citatima moja, T. V.\] Ovaj put Vam još ne mogu dati jedan detaljni izvještaj, jer mi za to nedostaje vremena. Ne bih htio, naime, propustiti nedavno prijavljenog kurira. U svakom slučaju, sada već mogu ukratko reći da ću morati napraviti dva izvještaja, svakog na poseban način. Jedan će sadržavati trenutne logorske činjenice koje sam vidio, koje – usprkos svim očekivanjima – i sve u svemu nisu loše. Drugi će, pak, sadržavati sve moje strahove, mišljenja i zaključke diskretne prirode (vidi moju obavijest br. 653). Uspio sam uspostaviti kontakt koji je izuzetno važan u vremenu koje je potpuno neobuzdano, i u napetoj sredini.<
Sve ovisi o pregovorima
>Na tome kontaktu ću morati graditi kako bih dao sve od sebe, to jest dati onoliku pomoć potrebitima, koliko mi je moguće. Dogovori i zakoni na žalost više ne vrijede u takvim slučajevima i u našem vremenu. Dakle, sve ovisi o pregovorima koji su potpuno specifične prirode. To je jedna teška, ako ne i opasne, zadaća. Ipak mi nitko ne može predbaciti da sam učinio nešto što ne ulazi u okvir naših obveza. Što se tiče samog putovanja, moram primijetiti da je isključen sav komfor. Bombardiranja, mitraljiranja iz zrakoplova, pucanja i stalna opasnost od napada partizana (takav se dogodio) događaju se svakoga sata. I sredina u kojoj se mora ophoditi sadrži isto tako neugodne trenutke. Također ćete primiti fotografije. Veoma poštovane gospođe i gospodo, izvolite primiti uvjeravanje mojeg osobitog poštovanja. Na M.O.C.K., Na ruke gospodina de Cheneviérea J. Schmidlin (vlastoručni potpis) Poslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa za Nezavisnu Državu Hrvatsku< (Kevo, isto, dokument br. 69, str. 402-403).
Upoznavanje ustaškoga časničkog kadra
Drugo, također >tajno<, izvješće pod br. 762. o posjetu logorima Jasenovac i Stara Gradiška, te ekonomiji Gređani Salaš, Schmidlin je poslao 2. kolovoza 1944. Jeanu Etienneu Schwarzenbergu, članu Tajništva i voditelju odjela za posebnu pomoć MOCK-a. Schwarzenberg je rođen 1903. u plemićkoj austrijsko-švicarskoj obitelji, doktorirao je iz prava i bio austrijski diplomat i prije i nakon Drugoga svjetskog rata. U međuvremenu g. 1940. stavio se na raspolaganje MOCK-u u kojemu je najprije bio voditelj prevodilačke službe, a potom poslova oko civilnih zatočenika. Za pitanja Židova postao je nadležan g. 1942. a dužnost voditelja Odjela za posebnu pomoć MOCK-a preuzeo je ožujka 1944.
Logori isključivo za uništenje?Kao što je već rečeno, teško je ustvrditi temeljem dvaju citiranih Schmidlinovih dokumenata kakvo je općenito bilo stvarno stanje u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška te u ekonomiji Gređani Salaš, zbog više razloga. Prvo, dokumenti opisuju situaciju kakva je bila u njima u srpnju i kolovozu 1944. pa se iz njih ne mogu rekonstruirati ranije godine, iako se, svakako, Schmidlinovi opisi ne smiju a priori zanemariti ili odbaciti. Drugo, Schmidlin jasno navodi da mu nije bilo dopušteno razgovarati sa zatočenicima i da nije pregledao sve dijelove logora u Staroj Gradiški, tj. njegovu >zapadnu stranu<, premda ističe da je, općenito, logore pregledao >prilično temeljito<. S druge strane dokumenti donose široj javnosti dosad nepoznate činjenice i detalje, koji dovode pod upitnik neke dosadašnje kategoričke historiografske tvrdnje. Prvo, prema Schmidlinovu svjedočenju u logorima su bili organizirani: bolnica, stomatološka ordinacija, sanitetska služba, ljekarna, praonica, mlin, pekarnica, proizvodnja soda-vode, drvorezbarska, mehanička, drvna, stolarska i postolarska radionica, oružarnica, kovačnica, bravarija, ljevaonica željeza, keramički i kemijski odjel, tkaonica, predionica, krojačnica, tiskara, strojarnica za proizvodnju struje, staje, zajednička kuhinja, šumski i poljodjelski radovi, škola, crkva, glazbene, kazališne i nogometne aktivnosti. Jasno je da su zatočenici bili besplatna radna snaga i da sve spomenute djelatnosti u logorima ne osporavaju eventualne zločine, ali logori su, očito, bili i sabirni i kažnjenički i radni i prolazni, što se uglavnom ne spominje, nego se samo tvrdi da su služili isključivo za likvidaciju zatočenika. Tome u prilog idu i na više mjesta ponovljene Schmidlinove ocjene da >logorske činjenice sve u svemu nisu loše<, da su >red i čistoća, koliko je to bilo moguće, vladali svuda<, da >vlada primjeren red za čistoću<, da zatočenici primaju pakete, da je >njihova kondicija dobra<, da >u svakoj prostoriji postoji peć za grijanje<, da se >svuda mogu primijetiti pokrivači, šaroliki domaći prostirači i slično<, da >bolesnički odjel, premda priprost, ostavlja zadovoljavajući dojam< i sl.
>Nedodirljiva< komisija za utvrđivanje zločina
Nasuprot tim zapažanjima i svjedočanstvima očevica Međunarodnog odbora Crvenoga križa, u široj javnosti, s određenim varijacijama na istu temu, već više od pola stoljeća nedodirljivo prevladavaju tvrdnje nekadašnje Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1946. Npr.: >Cilj je ustaša bio, da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe organizam zatočenika i da ga učine neotpornim protiv fizičkih napora i bolesti, koje su doista nastupile kao posljedica ovakve ishrane. K tome se pridružila i nečistoća…< (Reprint izdanje: >Spomen-područje Jasenovac<, Poglavlje C: >Sustavno uništavanje zatočenika<, točka 2: >Hrana i stan<, Banja Luka, 1980.) Drugo, Scmidlinova zapažanja ozbiljno dovode pod upitnik i broj zatočenika u logorima, koji se desetljećima krajnje nekritički iznosi u javnosti, jer on piše o >140 osoba< koje je >otprilike< izbrojao u Jablancu, oko >110 muškaraca< u Strugu, oko >45 zaposlenih muškaraca< u nekoliko starogradiških radiona, >od 190 do 220 Židova i kršćana< u drugim radionama u Staroj Gradišci, >30 bolesnica< u starogradiškoj bolnici, >17-ero djece različitih godišta< u starogradiškoj logorskoj školi, >oko 70 – 80 osoba< u jasenovačkoj tvornici lanaca (lančari), >oko 100 zatočenika u svakoj od šest drvenih baraka u dva reda< u Jasenovcu, >oko 180 žena< u dvije barake u ženskom odjelu jasenovačkog logora. Ovi se brojevi, dakako, ne mogu smatrati mjerodavnima, ali ih jednako tako teško uklopiti u brojne megalomanske tvrdnje nekih znanstvenika i svjetski vrlo uglednih ustanova, kao što su npr. Američki memorijalni muzej holokausta u Washingtonu sa 100 000 žrtava samo u jasenovačkom logoru, već spomenuta Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sa 500 000 žrtava (što je još jedan u nizu dokaza da povijesna znanost ne smije nekritički preuzimati njezine dokumente kao mjerodavne) i Centar Simon Wiesenthal u Jeruzalemu sa 600 000 (usputno, čijemu voditelju Ephraimu Zuroffu nitko od najviših državnih dužnosnika tijekom njegovih posjeta Hrvatskoj nije smio nikada ni >pisnuti< o toj notornoj laži koju godinama neutemeljeno širi diljem svijeta). Srpske znanstvene, crkvene, političke, medijske i sve druge ustanove s njihovih 700 000 do 1 200 000 žrtava, pa i više, uopće ne zaslužuju pozornost.
Schmidlin protiv hrvatskih znanstvenika
Treće, spomenuti Schmidlinovi dokumenti trebali bi potaknuti na preispitivanje i neke istaknute hrvatske znanstvenike jer potpuno >bacaju u vodu< ili u najboljem slučaju dovode u ozbiljnu sumnju njihove zaključke. Tako npr. dr. Ivo Goldstein kategorički tvrdi: >Njemački poslanik Siegfried Kasche u svom izvještaju Berlinu u prosincu 1943. godine mogao je, bez imalo straha da će pogriješiti, konstatirati kako su ‘Židovi i slobodni zidari već odstranjeni u Hrvatskoj’.< (>Holokaust u Zagrebu<, Židovska općina Zagreb i >Novi liber<, Zagreb, 2001. str. 476) Dr. Goldstein zapravo prenosi zaključak iz opširnog izvješća njemačkog poslanika, koje je objavljeno u knjizi Bogdana Krizmana (>Ustaše i treći Reich<, knjiga I., >Globus<, Zagreb, 1983., str. 231 – 244). Međutim, Schmidlinovo izvješće od 2. kolovoza 1944. (osam mjeseci kasnije) u kojemu doslovce svjedoči: >U logoru Jasenovac zatočenici nose znakove. Židovi žute, pravoslavci bijele, a katolici plave poveze oko ruke. Moram primijetiti da je većina nosila žuti povez.< opovrgava i Kascheovo izvješće iz prosinca 1943. i zaključak dr. Goldsteina iz 2001
› Pogledajte teme slične ovoj: Izvještaj Crvenog Križa o Jasenovcu iz 1944.